Naziv izložbe ujedno je i ime projekta Tiflološkog muzeja, u kojem će se suvremena umjetnost prilagođavati populaciji osoba čija je percepcija zakinuta za neke dimenzije doživljaja svijeta i umjetnosti.
I koliko god se ta naslovna pojmovna kovanica prigodno odnosila spram mogućnosti da slijepe osobe konzumiraju suvremenu umjetnost, jednako se tako ona konkretno može prispodobiti Martekovom autorskom djelovanju čija je jedna od ključnih okosnica upravo ispreplitanje teksta i slike odnosno korištenje riječi kao sadržaja slike.
Primjerice, dio izložbe je serija tzv zemljopisnih slika gdje je preko jednobojnih silueta pojedinih geografskih cjelina upisan tekst: na Europi piše: “Čovjek je čovjeku Nietsche”, na Jugoslaviji piše: “Malevič”, na Balkanu piše “Balkan”, a gradovi su: Martek, Jerman, Trbuljak, Srnec i tako dalje. Svakom je izloženom radu pridruženo kratko objašnjenje na Brailleovom pismu, stoga nevideće osobe bez problema dobivaju suštinsku poruku izloženih radova. Rekao bih u potpunosti, jer Martek ni na koji način ne nastoji stilizirati sadržaj tih slika, likovnost je prisutna isključivo činjenicom da je poruka prezentirana u formi slike. Nije dakle važno kako je nešto naslikano, nego što je naslikano. Od samih početaka svog ‘slikanja’ Martek razdvaja inače neraspletive elemente, etiku i estetiku. Dapače, jednu od njih poništavajući uvođenjem elementarnog ili dječjeg poteza, da bi ovu drugu ustanovio kao osnovnu. Da bi vratio umjetnost, njen postupak i njen smisao njenom polazištu – procesu produbljavanja doživljaja pojedinca i svega oko njega. Otklanja umijeće s obzirom na ideju, postulira duh s obzirom na materiju. Dakako, shvaćajući estetiku kao naslijeđeni odnos spram proporcija u klasičnom smislu. Ta je pobuna bila izraz negodovanja prema vještini kao općeprihvaćenoj osnovnoj kategoriji umjetnosti, pa i dominantnom načelu njena vrednovanja kojem je oduvijek, pa i sada, suprotstavljao ideju umjetnosti za sve, odnosno avangardu za sve.
U konačnici (koja je u ovom trenutku već daleko iza nas) on uspijeva dokazati manjkavost važuće klasifikacije. Dosljedno inzistirajući na drugačijem pristupu, iz antiestetike proizvodi novu estetiku. Odavno ga je tradicionalni sustav (možda i pod prisilom) prepoznao kao svoga, a antiestetiku kao stil, odavno je već Martek slikar, a pobuna inovacija. A podnaslovni poklič ‘avangarda za sve’ u ovom konkretnom slučaju dobiva neočekivano značenje, bez obzira na osjetilni hendikep, u njegovu je artu moguće potpuno participirati.
Izložba uključuje i dva video rada, preciznije video dokumentacije performansa izvedenih prije tridesetak godina. Sliku komentira glas koji sadržaj video materijala ponovo prenosi u potpunosti. Martek se priprema za pisanje pretpoezije sakupljajući smeće po svojoj ulici, glas ga precizno prati kao u radijskom prijenosu. U drugom video radu autor se sukobljuje sa Svenom Stilinovićem. Sukob započinje na uglu Margaretske ulice i Ilice međusobnim optužbama: ‘priznaj da si umjetnik’ i postupno prelazi u tučnjavu. Slušajući glas što komentira prizor, nehendikepirani će posjetitelj na trenutak zaboraviti razlog zvučne interpretacije i nagovoren objašnjenjima obratiti pažnju na detalje kojih, gledajući prizor, zapravo i nije bio svjestan – da je jedan od posvađanih u svijetlom raskopčanom mantilu a drugi u tamnom kaputu duge kose i brade, da se s druge strane ulice dijete zustavilo zainteresirano tučom našto ga je otac uzeo za ruku i odveo dalje, da se nitko od prolaznika nije umiješao u sukob, te da se većina tek na časak zaustavila i ubrzo nastavila svojim putem… Poznavajući aktere sukoba, ako ne osobno, a onda svakako iz sad već povijesnih radova ‘Grupe Šestorica’, te fokusirajući se na konceptualnu dimenziju performansa, tek nagovoren komentatorskim glasom nehendikepirani posjetitelj posvješćuje kontekst, istodobno postajući svjestan da se vlastitim očima ne služi dovoljno, da je u ispostavljenom prizoru pregršt elemenata koje jednostavno nije primijetio.
Treća grupa predstavljenih radova tematizira poeziju. Tu je nekoliko proglasa što ih je autor, također tijekom osamdesetih godina prošlog stoljeća, lijepio gradom: ‘Čitajte Majakovskog’, ‘Čitajte Rilkea’ i tako dalje. Tadašnji, reklo bi se, mladenački urbani aktivizam, danas zrelodobni Martek (a neprestano i sam pjesnik) pomalo demistificira iskrenim priznanjem da ipak više voli čitati nego pisati poeziju, jer ‘kako čovjek postaje stariji, neke si stvari lakše priznaje’.
Imajući na umu da je Martek ishodišno pjesnik, odnosno da je poezija stanište iz kojeg se regrutira likovni umjetnik, prirodno je da se kroz velik dio njegova opusa provlači riječ kao subjekt. Bilo kao čimbenik knjige ili pjesme, bilo kao samostojan element, riječ je tretirana kao nositelj informacije. No budući elementarna uloga riječi i inače jest da bude nositelj informacije, bitno je u njegovoj uporabi prepoznati naglasak na odsustvu značenja. Svakako da oblici izostanka predstavljaju simbole koji i dalje pripadaju suštini bavljenja poezijom. Jer pjesma je ogledalo pjesnika, a nepostojeća pjesma također jest pjesma. Jer osjećanje pjesnikom ne uključuje proizvodnju pjesme. I jer su riječi često nedostatne za preciznu presliku stanja. Stoga, predpoezija nije etapa u razvoju poezije nego raspoloženje što predhodi proizvodnji stihova.
Trag olovkom nadopunjen (pa ponekad i nadomješten) samom olovkom fokus prebacuje na prostor proizvodnje. Na ono što naslijeđuje poriv a prethodi artefaktu. To je prostor nastanka, materijalizacija postupka. Proizvodnja je sadržaj čina. A budući je slikar zapravo pjesnik, komad olovke je potez njegova kista. Potezima gradi sliku koja predstavlja riječ – poruku. Stoga poliptih zajednički naslovljen «Elementarni procesi u poeziji» možemo protumačiti kao svojevrsno uputstvo za uporabu u kojem se predlaže niz uvijeta ili nužnih okolnosti poput: «Odričem se sadržaja poezije», «Obračun sa sadržajem» ili «Hoću šutjeti da bih osigurao odsustvo poezije». A s obzirom da je olovka često dio slike, formu ovih radova moguće je protumačiti izvedenicom iz naslova izložbe – čitajte gledanje slika što govore o odsustvu sadržaja predstavljajući alat za pisanje.
Drugim riječima, ne samo da je presudan uvid u izloženo moguće dobiti bez da se to izloženo uistinu i vidi, nego je upravo tematsko inzistiranje na nevažnosti sadržaja (i inače jedno od ključnih mjesta Martekova opusa) u ovim okolnostima dobilo dimenziju više. Situacija galerijskog predstavljanja publici koja to ne može vidjeti (nego samo pročitati Braillovim pismom napisanu informaciju o izloženom) odgovara konceptualnoj ideji poništenja sadržaja.
Odsustvo vidljivog samo po sebi isključuje estetiku, pa bi se moglo reći da su okolnosti Tiflološkog muzeja zapravo medij ili optika koja kao da konkretizira Martekovu temeljnu konceptualnu orijentaciju. Izostanak estetike na neočekivan je način ponovo potvrđen kao estetska kategorija.