Category: Mali salon, Rijeka

Categories
All Mali salon, Rijeka Volumen 5

NAGRADA RADOSLAV PUTAR – IZLOŽBA FINALISTA

Već šesneastu godinu za redom ovu manifestaciju realizira Institut za suvremenu umjetnost pod vodstvom Janke Vukmir. Program se provodi u nekoliko etapa, a započinje nakon objave natječaja organizacijom radionica gdje se eventualnim aplikantima izlaže kontekst i propozicije, te im se pomaže da se efikasnije predstave. Pravo prijave imaju autorice i autori mlađi od 40 godina, a apliciraju radovima napravljenim u posljednje dvije godine. Peteročlani žiri od pristiglih prijavnica izabire četiri finalista, koji na zajedničkoj izložbi konkuriraju za nagradu: dvomjesečni rezidencijalni boravak u New Yorku, te, nakon toga, samostalna izložba u Institutu za suvremenu umjetnost, a i članstvo u žiriju slijedeće godine. 

S obzirom na način provođenja, gdje se osim edukatvne uloge u kvalificiranju mladih umjetnika za adekvatnu reakciju na razne natječaje, ona očituje i u pripremi finalne izložbe, budući su finalisti istodobno i kustosi  zajedničke izložbe, ova je manifestacija posve jedinstvena na našem području. Broj pristiglih prijava reflektira važnost što je Nagrada ima, pa već i samo sudjelovanje u finalu autoricama i autorima predstavlja značajnu potvrdu, stoga se Nagradu može proglasiti i vrlo referentnim pokazateljem situacije na takozvanoj ‘mladoj’ umjetničkoj sceni.

Bez obzira na vrijednost nagrade što ju donosi pobjeda, natjecateljska dimenzija u pripremi i zvedbi zapravo odlazi u drugi plan, u post festum, iza horizonta, odnosno u prostor gdje više nemaju utjecaja. Nego im je, sve do trenutka proglašenja, u fokusu kvaliteta vlastite prezentacije, kao uostalom i bilo kakvom javnom nastupu. U ovom slučaju, međutim, osim samog postava, oni imaju i zadatak predstaviti svoj rad pred žirijem, što bih također proglasio edukativnim elementom.

No, prije usmene obrane vlastita nastupa, što je pojedinačno pred žirijem izlažu, sudionici moraju djelovati zajedno, budući im je jedan od zadataka i realizacija skupne izložbe.

Pa bih, u ovome tekstu zanemarujući pitanje pobjednika, komplimente u prvom redu uputio upravo kustosu, zato što, unatoč izostanku nužnih pretpostavki, ova izložba, osim vizualnih kvaliteta, ima i vrlo jasnu konceptualnu dimenziju. Krečući od posve različitih motivacijskih ishodišta, a služeći se također posve različitim izražajnim odnosno medijskim sredstvima, svi radovi prilično precizno odgovaraju istom nazivniku, aktivno se odnose spram konkretne, reklo bi se, lokacijski središnje točke, uporišta ili polazišta, jednom riječju, centralne jedinice ljudske zajednice, a to je dom. 

Osim što je ideju doma moguće pronaći i u formalnim i u suštinskim dimenzijama svih radova, kao da je postavom uspješno sugerirano i svojevrsno putovanje kroz koncentrične krugove tog pojma, od periferije, odnosno polazišta te ideje, preko metafore njene svakodnevice, odnosno okvira realne egzistencije, zatim preko simulacije možda i ključne perspektive na tu ideju, a to je ona dječja, pa sve do područja što ih njena intima nastoji zadržati za sebe.

Odmah na ulazu u galeriju dočekuje nas Ana Kovačić radom “Okupljanja”, što već i samim nazivom gotovo manifestno ilustrira polazišnu platformu, odnosno razlog zbog kojeg dolazi do formiranja doma.

Iako ponajprije odgovorna naslovnom pojmu kao objedinitelju predstavljenih slučajeva, razjedinjenih različitim razlozima okupljanja, u svakom se od njih reflektira i činjenica doma, odnosno činjenica njegove upitnosti, promjene, njegova izostanka ili ponovna pronalaženja. Prvi video (“Gdje je dom?”) donosi izjave o okolnostima života što ih naši iseljenici i njihova djeca nalaze u novoj, njemačkoj domovini. Slijedeća snimka predstavlja folklorni nastup žena porijeklom iz Hrvatske, u kojem sudjeluje i autorica, također snimljena u Njemačkoj, kojima ta aktivnost predstavlja izravan kontakt sa ‘starim krajem’.

Zatim se okupljanje događa na Hvaru, projekt je izveden u vinariji, ovdje instalativno predstavljenoj autentičnim elementima njena interijera, vrijeme njegova odvijanja je marenda, a sveukupno kao da ikonografski kontrastira okolnosti ovih koji su otišli i ovih koji nisu. Ključna poluga tog kontrasta ostvarena je upravo materičnošću, odnosno trošnošću izložena namještaja, što zapravo ilustrira kontekst prošlosti, od kojeg su ovi drugi i pobjegli u čišću i organiziraniju budućnost. U kojoj svoju identifikaciju realiziraju upravo sjećanjem na folklor te prošlosti.

Tu je i video čije je poprište događanja upravo doma – na kauču u dnevnoj sobi autorica provodi vrijeme s pojedinim članicama svoje obitelji.

Sasvim je drugačiji razlog okupljanje stanovnika sela Jasenaši – na portretnoj fotografiji, njih preostalih dvadesetak poziraju svjedočeći lokalnim, odnosno geopolitičkim, okolnostima što su dovele do toga da ih ima tek dvadesetak, pa čak i da tek u svojoj poznoj dobi mogu pronaći utjehu kako definitivnu distopiju svojih domova ipak možda neće doživjeti.    

“Uđite, ne morate se izuvati”, naziv je instalacije Mateja Kneževića, čime kao da se nastavlja na univerzalne postavke pozivom na ulazak u konkretan, što će reći njegov, dom. Instalacija simulira dio dnevne sobe, prostorno je određena plohama intenzivne plave boje što oblikuju pod i dva zida, a unutar plavom bojom definirane sobe dominira objekt u kojem prepoznajemo konstrukcijske elemente kauča. Ti, inače drveni dijelovi, posve su prekriveni kikirikijem. Kauč je, dakle, promoviran u simboličkog okupljatelja, u svojevrsnu platformu svakodnevice gdje se neprekidno odvija odnosno gradi život obiteljske zajednice. Ta je platforma, međutim, iskorištena kao metaforički prikaz mehanizma te izgradnje, gdje je potrebno mnogo truda ne bi li se njegovi kotači skladno okretali, ali njegovo funkcioniranje ispunjava zadovoljstvom. Baš kao što niti stiliziranu presliku tog mehanizma, metalnu konstrukciju nije bilo lako oblijepiti svim tim silnim kikirikijima, no u konačnici, usred trodimenzionalnog plavog platna izvrsno izgleda.

Materijalizacija simbola zajedništva sirovinom za izgradnju objekta, odnosno kikirikijem, autorov je simbolični odgovor na primjedbu, kojom je njegov prijatelj reagirao na spomen brojnih i visokih  prepreka kojima svakodnevne obaveze opasno prijete harmoniji zajedničkog mehanizma, rekavši da je to sve kikiriki.

Kontekst, odnosno važnost postojanja tog kauča naglašava i nekoliko uramljenih fotografija, kao uobičajena elementa sobe, fotografija što, također prema uvriježenim običajima predstavljaju motive iz obiteljske prošlosti. Ove, međutim, prikazuju putne kovčege i povećane detalje ruku koje ih drže, odnosno vuku, simulirajući neprestana putovanja, što se jednako odnosi na osobno iskustvo selidbi, kao i na globalnu činjenicu migracija, s naglaskom na ove alarmantne, lokalne, slavonske, odakle je i autor. 

Nakon dnevne, ulazimo u, reklo bi se, dječju sobu Tee Ivković. Ne stoga što bi takav dojam potkrijepio bilo kakav vizualan element, pa rad se i zove “Arhiv praznog”, nego zbog uloge što ju u zamišljenoj igri preuzima instalacija smještena u sredini prostorije. To su četiri stolice leđima sasvim približene jedna prema drugoj. Na njih je, međutim, nemoguće sjesti, prvo stoga što ne stoje na podu, nego lebde, a drugo zato što su napravljene od vrlo tankog, gotovo prozirnog najlona. Te prozračne, lelujajuće konture zapravo i nemaju volumen, iako ga plošno uokviruju. Ilustrirajući njihovu zamišljenu ulogu, autorica uključuje glazbu, radi se o poznatoj pop pjesmi, te započinje kružiti oko stolica. U jednom se trenutku glazba iznenada prekine i ona se zaustavi, sugerirajući moment kad jedan od igrača ostane bez stolice.

Nedavno završivši likovnu akademiju, Teina situacija posve odgovara tom predlošku, odnosno činjenici da su sva mjesta uglavnom zauzeta.

No, s druge strane, te se četiri stolice mogu dovesti u vezu i s četiri finalista, dakle, jedno mjesto jest njezino. A možda je “Arhiv praznog” moguće shvatiti kao predsoblje ideje, kao što je i djetinjstvo zapravo predsoblje života.

U posljednjoj nas prostoriji dočekuje, na prvi pogled, klasična izložba slika Ane Sladetić “Čisto i krivo”. Sve su jednako uokvirene, no, sve jednako i izgledaju. Zapravo, pojedinačno ih gledajući, one uopće i ne izgledaju, budući su površine svih slika crne boje. Uputstvo nalaže da ih se dodirne rukama. Na mjestu dodira, pojavljuje se sadržaj što se očito nalazi ispod crnog premaza. Taj je premaz učinjen sitotiskom termokromatske boje preko originalnog crteža akvarelom. Stoga je jednu dimenziju tog rada moguće pronaći u dokidanju najvažnijeg zakona galerije, a to je da se ništa ne smije dirati. Upravo kršeći taj zakon posjetitelj dolazi do sakrivena sadržaja. Kao da je otiskom svoje ruke napravio otvor za uvid u unutrašnjost. Vireći kroz tu ‘špelunku’  shvaća da zapravo i gleda u unutrašnjost neke prostorije, u nečiji interijer. Akvareli prikazuju detalje pojedinih prostorija, svakodnevnu, zatečenu, nepospremljenu situaciju. Situaciju kakva se obično i nalazi iza zatvorenih vrata, činjenicu nečije intime. Pa možda i činjenicu kako je posao nužan da se to sve dovede u red, zapravo nevidljiv. 

Categories
All Mali salon, Rijeka videoinstalacija Volumen 3

TRAVERSING THE WILDERNESS OF TIME AND MEDIA

Davor Sanvincenti naručuje iz Njemačke 16 mm projektor.

U kutiji pronalazi i tridesetak centimetara dugačak komadić filma, koji sadrži 57 frameova u trajanju od dvije sekunde.

Film predstavlja kratak pokret osobe koja u gotovo polarnim uvjetima hoda noseći na leđima ogroman naramak nekakva ogrjeva.

Odlučuje istražiti porijeklo filma, doznati ime autora, lokaciju, vrijeme radnje i razvijati ovaj rad s obzirom na dobivene podatke ili tek pokušaje njihova dobivanja ili bilo čega vezana za taj proces. 

Kao zrno teorije na podlozi praktična beskraja ili mjehurić materije na obzorju duhovna prostranstva, tako komadić slučajno pronađena filma postaje uporište mašti koja jedina može otkriti autentičnu prirodu stvari, istinu, stvarniju od svakog realizma.

Sanvincenti sjedi za stolom i proučava taj kadar. Otklanja prvotnu  pomisao da preuzme perspektivu osobe na slici, pretpostavi cilj njena puta i metaforički ga prevede u konačan cilj bilo kojeg puta koji putnika dovodi na krajnju točku (sjevera ili juga) gdje bilo koju osobu iščekuje zaključno pitanje.

Potaknut idejom takva pitanja, prebacuje kontekst razmišljanja na širi plan u kojem je fokus na film tek jedna od dimenzija. Pitanje ne treba konkretno postaviti, nego predstaviti situacije na koje bi se ono također moglo odnositi.

Formalno je polazište komadić filma. Multipliciranjem tih frameova u loop dobiven je film što pomalo podsjeća na vizualno preskakivanje ploče. Na sadržajnoj se razini zapravo ne događa ništa, neprestano se ponavlja tek dio jednog pokreta. Sve elemente vezane za sadržaj dobili bismo i fotografijom.

No, s obzirom da izložba predstavlja trenutnu etapu istrage potaknute komadićem tog filma, dosljednost zahtijeva da se taj otponac u istom mediju i reprezentira.

Istodobno, jedna od dimenzija koju medij filma uključuje jest prezentacija svijeta iza granice projekcionog platna. Taj svijet i ovdje postoji, no konceptualno je iskorišten kao ishodište, kao materijal ili platforma za autorski proces. On, dakle, širi svoj okvir, pitanjem kojeg postavlja susreće samog sebe kao predmet u svijetu i s ove strane granice.

Na isti se način i Sanvincentijeva istraga pojavljuje kao predmet u svijetu brišući granicu između nje i njenih rezultata. Jer sve može biti rezultat koji otkriva svoju istinu, mimo bilo kojeg realizma. Realizma koji započinje onime iza granice projekcionog platna, a nastavlja se putovanjem nekim drugim realizmima, neprestano, međutim, misleći o istini koju ti realizmi, kao uostalom niti bilo koji drugi, ne mogu doseći. Iako iz njih izvire. Istini koja nije egzaktna nego se temelji na filozofsko poetskoj interpretaciji elementarnog, odnosno doživljaja svojevrsne komunikacije na relaciji priroda, nebesa, svemir. Razgovora koji neprestano teče, a kojemu je čovjek medij kroz kojeg se on jedino i može odvijati. Razgovora koji ne riješava nikakvu konkretnost, ali potpomaže mogućnosti da se ta konkretnost nešto bolje razumije i osobnije doživi.

«Pjesmu ‘Pitija’ pisao je na selu u okolici Avranchesa, ustajući po svom običaju rano u zoru i hodajući bosonog po travi, da izazove u sebi bolnu lucidnost sasvim probuđena čovjeka: “Osjećao sam vitalnost duha, koja mi se čini danas kao najpoželjnije blago.” (Bonifačić o Valéryju)

Divljina označava nešto što nije pripitomljeno ili ukroćeno, ono što nije osvojeno. To mogu biti maglom obavijeni planinski vrhovi ili stjenovita morska obala. To može biti i jedva vidljiva ljudska figura na uzvisini pustinjskog krajolika. Te su situacije vanvremenske, njihova neodredivost ili nepripadnost bilo kojem konkretnom vremenu asocijativno je povezana, pa gotovo i proizlazi iz doživljaja neukrotivosti prirode kao manifestacije nebesa odnosno univerzuma. No, vrijeme kao da je u pozadini i tog univerzuma, kao da je u pozadini bilo čega što bi se moglo poimati.

I nije u pitanju rješavanje te enigme pred koju je čovjek postavljen, nego je prolaženje njenom divljinom njegova pozicija. On prolazi služeći se sobom kao medijem, to je njegov alat u odnosu na bilo koji kontekst. Taj je alat, međutim, napravljen od istog materijala kao i kontekst.  Odnosno, ono neuhvatljivo, ono neukrotivo u njemu, ono što mu i stoji i ne stoji na raspolaganju, istovjetno je onome za što mu to i služi. Kad ne bi bilo čovjeka, ne bi bilo niti zore, a teško se može reći kako zora postoji isključivo radi čovjeka. No, postoji, međutim, medij koji spaja zoru i čovjeka.

Taj je medij ovdje autorski dvojako interpretiran, odnosno prisutan na dvije razine: načinom oblikovanja radova (forma je medij) i suštinom koju nastoji iskazati (čovjek kao doživljavatelj je medij). 

U kontekstu izložbe, ‘medij’ se, dakle, pojavljuje kao nosač poruke odnosno simbolični označitelj prostora pretvorbe elementarna prizora u metaforičku dimenziju. Medij je, primjerice, klasični, gotovo staromodni televizor koji emitira dvosatni crnobijeli film pod imenom «Le lever du jour sur l’océan”. Film nema drugog sadržaja osim onog navedenog u nazivu. Teško da će ga bilo koji posjetitelj pogledati u cijelosti. No, pomisao da ga je netko snimio, pa zatim i sublimiranje te neopisive grandioznosti u malenu kutiju, koja, iako u njoj zatvorena i dalje jednako opstoji, kao da pomalo personificira i nas spram te elementarnosti. Odnosno skicira mogućnosti našeg doživljaja nje.

Medij je 
i multimedijalna instalacija
koja putem 3D slideviewera i žarulje proizvodi arhivsku stereoskopsku sliku stare fotografije što prikazuje jedva vidljivu ljudsku priliku usred stjenovite pustare. Rad se zove “Looking over separate distances” – kroz napravu što stoji na postamentu nalik na stari dalekozor gledamo povećani detalj fotografije koja je na zidu i izložena.

Iz različitih ili razdvojenih udaljenosti promatramo naoko isti motiv. Originalna fotografija, osim te ljudske prilike, predstavlja nekakav vojni logor u podnožju uzvisine.

Gledajući, međutim, kroz slideviewer, namjesto logora vidimo vodenu površinu, dakle, ne samo različite udaljenosti nego i izmijenjeni sadržaj. Civilizacije je nestalo, prizor sada posve odgovara ideji divljine.

Isotodobno, instalativna forma naglašava prostor između dimenzije motiva i dimenzije perspektive, s jedne je strane sadržaj a s druge njegov tretman izražen postavom i nazivom. Te dvije strane ostvaruju dijalog na drugoj razini, on sam sebe u galerijskom okruženju pojavnjuje, postaje predmet u svijetu – ostvaruje značenje samim sobom i mogućnošću doživljaja sebe. Naglašavanjem tih razdvojenosti postajemo svjesni prisustva medija – ta razdvojenost je medij kroz kojeg se prolazi. Proizvodnja medija koji zrcali sam sebe metaforički materijalizira uspostavu odnosa čovjeka i njegova doživljaja.

Složena instalacija ‘Undefined Wildness’ uključuje projekciju pronađenog filma, kojoj je sučeljena projekcija planine čiji se vrhovi gube u magli, zatim tri malene polaroid fotografije koje također prikazuju nedefinirane predjele u trenutku zore ili sumraka, te rukom po zidu ispisane citate iz knjige ‘Walden’ Henryja Davida Thoreoua. A, rekao bih, gotovo središnju ulogu te instalacije predstavlja projektor naručen iz Njemačke. Od njega je sve zpočelo, pa je i logično da upravo on bude ključni tumačitelj temeljne zamisli – on projicira tek svoje svjetlo, odnosno zahvaljujući maski, svoje svjetlo projicira na obješeni okrugli komad papira proizvodeći žuti krug. On, dakle, manifestira medij s ciljem portretiranja sebe a ne sadržaja kojem bi po defaultu on trebao biti u službi.

Obrazlažući ga, autor manifestno pocrtava svoju ideju: “Svjetlo žarulje u projektoru, koje gledatelju omogućuje da vidi sadržaj filma, korespondira sunčevoj svjetlosti, koja svijetu daje da bude vidljiv oku.»

Napuštajući pitanje što proizlazi iz realizma bilo kojih kadrova, Sanvincenti prelazi preko divljine vremena i medija, te neprestano ispreplićući ta dva naizgled nepoveziva pojma,  podastire situacije koje potiču na pitanje koje je gotovo nemoguće uobličiti.

Categories
All Mali salon, Rijeka site specific Volumen 3

NASTAVITI DOK NE POSTANE NESIGURNO

Slijedom svog već izgrađenog autorskog rukopisa Božena ulazak u galerijski postor obavlja vrlo diskretno, gotovo nevidljivo. Da bi se potom, tragovi tog ulaska malo pomalo oblikovali u identitete i postupno oživljavali, te svojom autentičnošću izgrađivali kontekst u čijem je središtu upravo galerija. 

Elementi tog konteksta postojali su i ranije, no poput kazališne predstave u kojoj je scenografija postavljena, i glumci su na svojim mjestima, i publika je u gledalištu i čeka se signal za početak nakon kojeg svi preuzimaju svoje uloge i započinju zajedničku igru, tako su ti elementi ranije putovali zasebnim putanjama, da bi tek taj kontekst upalio reflektor i njihove putanje doveo u vezu. Pa čak i ne na način da se one mijenjaju, nego postaju osvijetljene, njihovi odlasci, dolasci i prolasci se odjednom započnu događati na tom osvijetljenom prostoru i akteri tih putanja nemaju izbora nego osvrnuti se na izvor svjetla, odnositi se prema njemu. I to do te mjera da ispada kako te isprepletene putanje odnosno njihovi korisnici uglavnom i jesu ovdje isključivo radi tog svjetla, da njega nema, oni ne bi znali u kakvu su igru upleteni, kakvog su zajedništva dio, zajedništva kojeg bez njih također ne bi bilo. Pa bez obzira što su možda i nesvjesni jedni drugih, dapače nesvjesni i tog zajedništva, oni su njegovi djelatni proizvođači. Rezultati njihove proizvodnje – a to je odnos prema upaljenom svjetlu, kojeg oni sami također možda i nisu svjesni, nego to postajemo tek mi, publika, predstavlja sadržaj izložbe Božene Končić Badurina.

Aktivni protagonisti posve su obični, elementi koje samim sobom ugrađuju u cjelinu temeljeni su u njihovim uobičajenim pozicijama, u njihovoj izvjesnoj svakodnevici, obavezama koje izvršavaju ili ne, međutim, u netom započetom galerijskom igrokazu, njihove su istine autorski interpretirane.  To postaju role njih samih, njihove se uloge, ne gubeći ništa od svoje istinitosti, odvajaju od njih, pa i oni, zajedno s nama, sjede u gledalištu i prate kako je to što oni jesu prešlo zidove i postalo portret onoga što postoji izvan zidova u trenutku zamišljenog prelaska unutra. Ono iznad, ono ispred, ono lijevo i desno, došlo je unutra. Pa čak je i dio onoga unutra prešlo jedan korak i pod istim je načelima  kao i ovo ostalo, preuzelo svoje mjesto u definiranom kontekstu oblikovanja autoričinoga ‘unutra’. Odnosno pogleda svega ovoga nabrojanog prema unutra. Taj se pogled, taj doživljaj onoga unutra od strane svega vanjskog (pa i unutarnjeg) sada gleda (i sluša).

To bi bio pokušaj tumačenja sadržaja izložbe, odnosno što bi moglo značiti kad se kaže da je sadržaj izložbe subjektivni pogled okoline na nju, ili preciznije, i na izložbu i na galeriju kao mjesto njena odvijanja i na suvremenu umjetnost u čijem se okrilju to događa, to jest na sve to zajedno kao združeni pojam.

 Konkretno opisujući situaciju, ono što se u prvom dijelu galerije smjesta uočava su dva crteža flomasterom preko cijelog zida. Crtež slijeva predstavlja pomalo starinske police na kojima su kojekakvi vrčevi i posude – to je skica interijera ljekarne s druge strane zida, u omjeru 1:1. Iz slušalica što se nalaze pokraj nacrtanih polica doznajemo nešto o povijesti i razvoju te ljekarne od strane ‘magistre’ zaposlene u apoteci, pa i kakav je njen odnos ili doživljaj galerije i njena sadržaja. Ta je izjava autorski intepretirana odnosno literarizirana i pročitana od strane profesionalne spikerice.

Na desnoj su strani nacrtane djevojke i mladići koji stoje ili sjede na drvenim sanducima. 

To je također preslik situacije s one strane toga zida. Tamo se, naime, nalazi nadsvođeni prolaz što vodi od riječkog Korza u sporednu ulicu. Na tom je mjestu i ulaz u Mali salon. U tom je prolazu, ispred ulaza, skupina arhitekata u okviru svoje akcije postavila odnosno ostavila spomenute drvene sanduke na kojima se često sakupljaju uglavnom mladi provesti slobodno (ili ukradeno) vrijeme zaklonjeni od vjetra, kiše ili sunca. Pored crteža su i izjave nekolicine njih iz kojih proizlazi kako ih vrlo malo ili uopće ne zanima što se zbiva u galeriji.

Osim tih crteža, u prvoj se prostoriji događa i kontinuirani performans. Preciznije rečeno jedan dio performansa, drugi dio se odvija ispred galerije, na Korzu.

Unutra, tik uz prozor, pomalo kao lutka u izlogu nalazi se jedan izvođač, oko vrata mu je obješen oveći karton na kojem je ispisana informacija, primjerice: «Djevojka s crnom  šiltericom prekapa po crvenoj torbi”; ili: «Mladić s bradom u hodu čita novine»; ili: «Mladić i djevojka srdačno se pozdravljaju na ulici»… Informaciju potkrijepljuje odnosno pojavnjuje njena realizacija uživo na ulici ispred galerije. Tridesetak raznih varijanti se svakih petnaestak minuta izmjenjuju.

Naoko besmislenom ali zapravo prilično duhovitom akcijom, galerija slikom u izlogu komentira, upozorava ili najavljuje zbivanja ispred nje, zbivanja koja se ni po čemu ne razlikuju od svih ostalih uobičajenih aktivnosti na Korzu. Time ne samo da je naglašena komunikacija između galerije i ulice, nego je simbolički apostrofiran interes galerije za ono što je okružuje, za život što se odvija u njenoj blizini, čiji bi ona i trebala biti prevoditelj ili glasnogovornik tog prijevoda. Prijevoda čiji temeljni cilj i jest transformacija životna sadržaja u onaj umjetnički da bi se suština životnog mogla lakše očitati ili uopće pojavniti. U ovom je slučaju konkretnost životna ishodišta općenitošću informacija eliminirana, da bi u prvi plan izbio odnos. Doslovnost izaziva smješak, publika su prolaznici koji gledajući ostale izloge na Korzu, gledaju i ovaj i vide osobu s informacijom, a zatim vide i postvarenje te informacije i nužno shvaćaju da su oni svjedoci, da su postali publika izložbe i da je izvedba za njih organizirana kao i da nema drugog sadržaja te izvedbe osim da se njima ukaže na postojanje izvedbe > na postojanje galerije > na razlog postojanja galerije > na nužnost njihova sudioništva.

Situacija bi se slikovito mogla predstaviti i kao velika mreža razapeta preko Korza ili preciznije parangal čije su udice prolaznici usput zagrizli a da to i ne znaju, te bili pušteni a da i ne znaju da su uopće i bili uhvaćeni.

Pretpostavka njihova svjedočanstva, njihova posvješčivanja činjenice galerije na koje su takoreći prisiljeni i što im ostaje poput kamena u cipeli, postaje sadržaj izložbe.

 Na srednjem su zidu, između velikih prozora s pogledom na Korzo, obješene još jedne slušalice. Glas spikerice govori o susjedima što svakodnevno gledaju galeriju. No, glas spikerice se odjednom identificira kao osoba spikerica koja je također svakodnevno lokacijski upućena ovamo zato što se radijski studio gdje ona radi nalazi na katu iznad galerije!

Dokle?, zavapi sad već posve opkoljena i bespomoćna galerija.

Do kraja, odgovara autorica naslovom izložbe koji je zapravo parafraza izjave Georgesa Pereca ‘… nastaviti sve dok mjesto ne postane nesigurno, dok makar samo na trenutak ne dobijemo dojam da se nalazimo u nepoznatom gradu…’

Dok dakle galerija sama ne postane nesigurna, te u očima eventualnih posjetitelja izgubi atribute ili  auru mjesta gdje se događa njima nešto nezanimljivo i pojavi se znatiželja što ju se obično ima boraveći u nepoznatom okruženju.

 Konačan udarac dolazi iznutra. U drugoj prostoriji, na stražnjem se zidu u samom dnu galerijskog prostora projiciraju rečenice što se obraćaju izravno posjetitelju i predstavljaju izvođače performansa, ali i Niku, čuvaricu izložbe koja završava diplomski i često ‘surfa netom’.

Izlazeći, posjetitelj se suočava s Nikom koja diže pogled s laptopa i pozdravlja ga dok ovaj otvara vrata, prolazi kroz špalir djevojaka i mladića koji sjede na drvenim sanducima i izbija na Korzo upravo u trenutku kad djevojka s crnom šiltericom kopa po svojoj crvenoj platnenoj torbi.