Categories
All Galerija Galženica, Velika Gorica, koncept Volumen 3

UNUTARNJI MUZEJ

Zašto kustosi ne bi imali pravo napraviti autorsku izložbu, kažu prilikom otvorenja autori ove izložbe, kustosi Klaudio i Nambi.

Reklo bi se da je posve jasno u čemu je razlika između kustoske koncepcije i autorske izložbe: autor izlaže svoj proizvod a kustos kombinira te proizvode slijedeći svoju tezu, zamišljaj ili nazivnik bilo kakve vrste. 

Odavno je, međutim, ta temeljna razdjelnica narušena, odavno autori u svoj galerijski iskaz uključuju već postojeće proizvode umjetničke ili druge vrste, sa ili bez svoje intervencije, ponekad je u pitanju reakcija na postojeću situaciju, ponekad je ona tek jedva vidljiva a ponekad posve i izostaje. Često puta se autorska ideja materijalizira putem odabira svojih ili tuđih radova s obzirom na kontekst ili, s druge strane, u izostanku ili neprisustvu konkretnog artefakta. Ili se ta ideja realizira putem angažmana drugog autora uključujući njegov autorski doprinos.

Kustoske su koncepcije, pak, također avanzirale u raznim smjerovima, primjerice kuratorica Documente u Kasselu, možda i najveće kustoske izložbe, naručuje od pojedinih autora radove što su joj potrebni za ilustraciju njene teze. Pri čemu se, dakle, autor nalazi u ulozi zanatlije zato što se autorski postupak tretira kao njegova vještina i u konačnici ostvaruje ono što bi se čak moglo nazvati i scenografijom kuratoričine koncepcije.

No dok je izložbu nekog umjetnika/ce uglavnom moguće vrednovati slijedom brojnih postojećih načela, mogućnost valorizacije kustoske izložbe (u nastavku KI) pomalo izmiče, pa se čini kao da ga tek treba ustanoviti. Uobičajeni doživljaj uspješnosti KI temeljem kvalitete izloženih radova (ili renomea autora) često je presudan i u drugi plan potiskuje razlog njihova uključenja.

Stoga se nameće potreba razlikovanja pojedinih kategorija KI što je prilično nezahvalan zadatak ponajprije zato što bi takvo razlikovanje trebali ustanoviti upravo kustosi, a to ih dovodi u situaciju takozvana sukoba interesa, istovjetnu onoj kada bi autori trebali sami vrednovati svoje ostvarenje. A prepustiti autorima vrednovanje KI također nije rješenje, razumljivo je, naime, kako autore tako nešto uopće ne zanima.

Ostavljajući, međutim, po strani nominalnu podjelu aktera scene na autore i kustose, te pretpostavljajući moguću objektivnost vrednovanja kustosa spram prezentacija njihovih kolega, fokusirao bih se na dimenziju autoreferencijalnosti, ono što su autori u razvoju svog pristupa donekle već i obavili, a kustosima tek predstoji. Pri tome, uzimajući u obzir polazišno mjesto, autoreferencijalnost ne treba tražiti u nečemu što reflektira pojedinu osobu, karakteristični postupak, izražajni medij ili poziciju na sceni, nego doživljaj određene kategorije usmjerene prema samoj sebi. Što će reći prema trenutku ili prisutnosti situacije kustosa u autorskoj ulozi. Ta zamjena uloga iziskuje i nekakvo (nazovimo to autorsko) očitovanje spram te zamjene. Očitovanje koje dosad zapravo i izostaje, što je pomalo i logično zato što je jednostavnije preuzeti neku poziciju nego konceptualno obrazložiti to preuzimanje. No, bilo kakvom obrazloženju prethodi postuliranje, što će reći, u ovom slučaju, javno priznanje. Dakako, putem određenih konceptualnih poluga.

U tom bih smislu ovu izložbu, između ostaloga, označio i problemskom zato što se, koristeći podjednako alate iz galerističke i autorske domene, na neki način identificira odnosno iskazuje svijest formativnog karaktera o samoj sebi, autorski progovara o općeprihvaćenoj činjenici kustoske izložbe.

Kao prvo, već i sam naziv (buduće serije) ‘Unutarnji muzej’ pretpostavlja intimni, osobni, dakle, subjektivni pristup usmjeren spram jedne od temeljnih kulturnih dimenzija društva. S obzirom da je muzej kao takav posve u ingerenciji kustosa, ovo istodobno znači da će se pojaviti propitivanje ili redefinicija toga prostora iz perspektive njegova ključna provoditelja. Te da će se klasičnost te institucije dovesti u vezu s prezentom personificiranim u obličju suvremene umjetnosti. Što potvrđuje i početak uvodnog teksta u katalogu izložbe: «Izložbeni projekt ‘Unutarnji muzej’ počiva na nekoliko premisa, a ponajprije na činjenici da suvremena umjetnost za svoj nastnak i svoju recepciju ne treba tradiciju, da nije nužno poznavati povijest umjetnosti da bi se na neki način stupilo u komunikaciju s umjetničkim djelom. Suvremena umjetnost nije suvremena samo zato što nastaje u sadašnjem trenutku, nego zato što slobodno prisvaja i koristi neumjetnička društvena područja (politiku, ekonomiju, sport…) s ciljem povećanja vlastite vidljivosti. Gledajući iz te perspektive, muzej nije nužna postaja u kružnom toku suvremene umjetničke produkcije i recepcije.»

Iz ovog noža naoko zabijena sebi u leđa, logično proizlazi zahtjev za promjenom doživljaja samoga sebe i svoje uloge odnosno uloge struke. Pa kad se skine institucionalna odnosno već sasušena i ispucana politura s ideje tog posla, ono što ostaje ili što bi trebala biti ideja njegova današnjeg poslanja oblikuje se na završetku tog uvodnog teksta: «Unutarnji muzej ima za cilj prikazati psihološki život u mediju izložbe. Kako učiniti vidljivim intelektualne i emotivne procese koji prožimaju svakodnevni život; kojim predmetima, kojim umjetničkim djelima predstaviti pojmove jastva, duše, straha, sreće, razuma; koje inscenacije izložbenog događanja više nemaju učinka na publiku, a koje se nameću svojom aktualnošću…» Ovaj bih manifestni iskaz definitivno proglasio autereferencijalnim na kategorijskoj razini zato što kustoska izložba za temu uzima upravo kustovstvo, pri čemu se kustosi takve izložbe s punim pravom doživljavaju autorima. Na isti se način aktivno bave svojim područjem kao što se umjetnik bavi svojim izražajnim medijem.

Prva se epizoda te serije naziva ‘Samoća’, što je jedan od pojmova koji se posve uklapaju u navedenu programsku orijentaciju prikazivanja ‘psihološkog života u mediju izložbe’.

Predstavljeni ‘dokazni’ materijal u galerijskom postavu već samim svojim odabirom kao da traži ili predlaže ili simbolizira višeslojnost ili suradnju raznih medijskih izraza izabranih osobnim, dakle, subjektivnim (čitaj: autorskim) načelom u cilju plastična oblikovanja tog iracionalnog pojma. Predočeni su radovi suvremenih i klasičnih umjetnika, muzejski primjerci, uradak učenika obližnje srednje škole, dijelovi poznatih filmova, poezija… I svi oni, po mišljenju autora iskazuju poneku dimenziju naslovna pojma. Činjenica da se jednako koriste likovni i nelikovni sadržaj svjedoči u prilog gotovo ispostavljenoj nužnosti da osoba kustosa postoji u svekolikom a ne usko profiliranom prostoru te da iz cjelokupnosti ponude crpi svoje zaključke, što ponovo potvrđuje programatski karakter izložbe. A osim toga demistificira kustosa kao neupitno objektivnu dimenziju dajući mu ljudsko lice, posredstvom primjera koji su ovdje i u ulozi oblikovatelja njihove konkretne osobnosti a slijedom toga i svjetonazora.

Dodatnu, rekao bih formalnu, na razini postava ostvarenu djelatnu funkciju koja ponovo pozornost usmjeruje prema ideološkoj platformi izložbe jest izostanak legendi pri svakom radu. Taj upadljivi izostanak pomalo zrcali određenu autoironiju spram formata ‘kustoskih koncepcija’ koje često puta umjetnika koriste kao materijal. Istodobno publiku fokusira na razlog uvrštenja, na smisao ili doživljaj kojeg bi dotični rad trebao pobuditi u okviru naslovna pojma. I konačno, eliminirajući konkretno autorstvo (koje je navedeno u katalogu uz elaboraciju pojedina izbora), ponovo programatski izložbu tretira kao cjelinu, kao rad, kustosima dodjeljujući ulogu autora.