Categories
All MAJA MARKOVIĆ Online Galerija OUT video Volumen 9

OUT OF PAPER?

Najšire gledajući, naziv bi se mogao shvatiti kao reklamna poruka proizvođača papira koja nas podsjeća da bi ga trebalo naručiti.

Suzivši kadar na  kontekst online galerije, preveli bismo ga kao autereferencijalno pitanje: može li otvorena umjetnička točka biti napravljena od papira? Uvidom u video, odgovor je potvrdan, sve što vidimo je papirnato.

Fokusirajući se na samu autoricu, dolazimo do trećeg tumačenja, nju kao da zanima postoji li uopće nešto izvan papira? Odnosno, što se nje tiče, izvan područja ili prostora papira u kojem je dosad izvodila svoje umjetničke točke, pa je on već postao i sinonim njezina autorskog izraza. Istodobno ga oslikava i koristi kao materijal za izgradnju objekata, ono što je klesaru kamen, to je Maji papir, izrezuje ga i naljepljuje, presavija, iscrtava ili oboje. Na simboličkoj razini uključuje njegovo ikonografsko značenje, ‘hostinato rigore’, kaže Leonardo, ‘prazan papir je najkreativniji motiv’, na materičnoj koristi činjenicu da list papira uvijek ima dvije strane, a na metaforičkoj da se ono između te dvije strane, čega zapravo i nema, ali što zapravo i jest papir, svojom upitnim postojanjem može usporediti s prostorom autorskog djelovanja. Dakle, papir Maji nije tek podloga ili sirovina, on je i prostor i glavni lik, scena i tema. Iako je jasno što je subjekt, a što predikat u njenim objektnim instalacijama, iako središnji vizualni elementi istodobno imaju ulogu priloške oznake i vremena i mjesta, te iako im konstrukcija definira sintaksu, njihovi su narativi podložni različitim interpretacijama. Moguće je primijeniti mitološku optiku i doživjeti ih kao ažurirana svetilišta. Gledajući kroz perspektivu arhitekture, arheologijama urbanizma pridružene su futurističke vizije. A što se tiče antroplogije, jasno da je u prvom planu primarna točka ljudske zajednice, mjesto okupljanja. Po mogućnosti pod krovom. 

Namjena unutrašnjosti ograđene zidovima jest da bude utočište, zaštita od surove stvarnosti. Maja ga interpretira predstavkom svojeg utočišta, onog u kojem kreativno djeluje, čije izjave u  materijalni svijet prenosi papir, pa je konkretizacija tog misaonog prostora, dakako, fragilnija od predloška, umjesto kamena ili cigle napravljena je od papira. Struktura mu je oslobođena utega materijalnog, hodnici i objekti tog svijeta, čije je proporcije nemoguće utvrditi, su dijelovi njezinog mentalnog interijera, vizualizacije sustava njena razmišljanja, jednom riječju, njen kreativan izraz.  

Ona, međutim, postavlja pitanje što se nalazi izvan tog utočišta, izvan njezinog žanra, iza tih kulisa, kao što bi se i kauboj mogao zapitati što se nalazi iza kulisa gradića na Divljem zapadu.

Uvidom u video, vidimo da ona već i simulira pogled izvana, na papirnatim zidovima nacrtane su konture grada ili gradova. Crteži urbanih vizura prelamaju se slijedom presavijanja papira, pa ispada kao da su nacrtani na fasadi neke zgrade. No, istodobno se nalazi i unutra, potezima iste debljine, unutrašnji su crteži apstraktnijih oblika i dodiruju se u kutu. Izmjenom perspektiva isti je element jednom vanjski ugao, a drugi put unutarnji kut. Nizanjem prizora neprestano se izmiještamo, čas smo vani, čas unutra. No, kad smo vani, nismo ništa manje unutra nego kad smo unutra, i dalje smo u njezinom prostoru, jedino što objekt gledamo s druge strane. A kad smo unutra, logično, vidimo tek jedan dio onoga vani. Izvan papira, dakle, nije negdje drugdje, nego je to ono s druge strane njega. Budući da presavijanjem preuzima oblik koji podsjeća na građevinu, a kadrovi ju predstavljaju i s ‘unutarnje’ i s ‘vanjske’ strane, proizlazi da su unutra i vani zapravo dvije strane istog papira.

Pa bi se moglo reći kako Maja koristi svoju temu i svoju scenu kao predložak kojim enigmu između unutarnjeg i vanjskog svodi na elementarni odnos. Papir, kao njen glasnogovornik, ima tek dvije strane, no on, kao interpretator njezina doživljaja stvarnosti, preuzima ulogu zida koji ima unutarnju i vanjsku stranu. Izašavši iz kuće, nalazimo se vani, međutim, to vani je ponovo unutar nečega, ulice, grada, države, svijeta i tako dalje… Kako kaže Igor Ruf u performativnoj instalaciji „Medvjedolav“: moja kuća je u svemiru, dalje nema. Pa kao što egzaktan prostor nema granica, nego je sve unutar njega, tako smo i u Majinoj preslici neprestano unutra, prolazimo kraj kulisa unutrašnjosti kao kroz labirnit, približavamo im se i udaljavamo od njih, gubimo se dok tražimo izlaz ne nalazeći ga.

 Formom nalik na „Fotografiju i grad“ Borisa Cvjetanovića i ovaj se video sastoji od niza nepokretnih sličica, također su u pitanju urbani motivi, no za razliku od šetnje konkretnim zagrebačkim lokacijama, ovdje smo postavljeni unutar makete neidentificiranog grada, kadar nam određuje očište, a slijedom toga simulira i proporcije objakata koje gledamo. Tempo izmjene sličica se mijenja, sugerira brži ili sporiji prolazak, žurimo vidjeti što je iza nekog ugla, zastanemo kad se zateknemo ispred neprelazna zida i polako vraćamo putem kojim smo i došli. Šuljamo se kroz prolaze, spuštamo glavu, izbijamo na središnji trg i shvaćamo da objekt uopće i nije zgrada, presavijene plohe čas simuliraju zatvoreni prostor, a čas ih zaobilazimo i dospijevamo iza ugla, pri čemu iluziju razlike vanjskog i unutarnjeg određuju različiti crteži. Pa kao što se i nalazimo u maketi, tako su i oni zapravo stilizirani prikaz, s jedne strane ujednačenim linijskim potezima simuliraju odraz grada u ‘staklenoj’ fasadi objekta, a s druge su strane te linije oslobođene odgovornosti ili još nisu dobile zadatak, poput elemenata od kojih će se tek izgraditi smisao. Ili već jesu u službi, šifriranim jezikom (koji će povjesničara podsjetiti na ažurirane pećinske hijeroglife, programera na vizualan kôd neke aplikacije, a poznavatelja Majinih instalativnh crteža na silnice kojima putuje njezina unutarnja energija), ispisana je manifestna vizualna poruka. Taj bismo slikovni zapis mogli protumačiti i kao apstraktnu formulu kojom se jedino i može definirati apstraktan sustav koji vlada unutar papira, a koji se, ponekad, na vanjskoj strani objavljuje kao prepoznatljiva shema.

Osim konkretna objekta, u neodređenom prostoru naše zatvorenosti pojavljuje se nekoliko ploha raznih oblika i dimenzija, poput ‘ulica’, kako se u kazališnom žargonu nazivaju velike crne plohe što postojeće scenografije po potrebi razlamaju ili čak pregrađuju. Tako se i ovdje pojavljuju razni geometrijski likovi, naoko otvaraju nove mogućnosti, a zapravo prikrivaju činjenicu da izlaza nema.

Njegovo traženje ćemo stoga shvatiti kao trajno stanje, platformu svjesnog postojanja koje se temelji na zajedničkom osjećaju kako nam je potrebno pronaći izlaz. Drugim riječima, da se sve događa u pokušaju shvaćanja neshvatljivog, istodobno znajući kako nema nikakve mogućnosti da se neshvatljivo i shvati.

 Odgovor je ne, nema ničega izvan papira, kao što nema ništa ni izvan svemira kojeg taj papir interpretira. Slikaru nema ništa izvan boja, kiparu izvan forme, a piscu izvan riječi.

Maji je papir jezik kojim komunicira, kojim nastoji izraziti ono što joj uobičajena komunikacija ne omogućuje, pa je i pitanje ima li nešto izvan papira napravljeno od papira.

Ako bismo pak ono vani tumačili kao stvarnost koja nam se događa, a ono unutra kao našu presliku toga vani, odnos između ta dva područja opisuje Jiri Šotola u knjizi Pile na ražnju: „Svijet je negdje drugdje, svijet je u zemlji Šehrsor koju je osvojio sultan, svijet je na otoku Marie Galant kuda je plovio Kolumbo. Svijet je u zemljama Malakka, Pagu, Aruguana, Merlaim, koje rijetko tko zna. Svijet je u udžbeniku zemljopisa, sve ostalo je smiješno.“