Budući je Mitrov slikar, i prije nego što vidimo izložbu pretpostavit ćemo da je riječ o slikama, no s obzirom na naslov mogli bi se zapitati radi li se o duhovnim slikama ili onima naslikanim u određenom duhu? Odnosno, je li duhovnost njihov sadržaj ili su one proizvod određena stanja duha?
No, već i prvi pogled na predstavljene slike ovu će dilemu staviti ad acta, vidjet ćemo, naime, da su u pitanju upravo portreti raznih duhova. Te da se ne radi o apstrakciji kao izabranom slikarskom izričaju, nego protagonisti ovih slika jednostavno imaju apstraktan izgled.
Moguće je, također, da Mitrov stalno slika jednog te istog, samo što ovaj neprestano mijenja oblik. Iz čega je opet moguće izvesti da je to njemu neki dobro poznati duh, pa se čak na kraju može doći i do toga da je to njegov vlastiti duh. Iz čega opet proizlazi kako je na oba pitanja prvotne dileme moguće dati potvrdan odgovor: da, duh je sadržaj i da, taj je sadržaj proizvod stanja duha. Ali, za razliku od velikog broja slika što zrcale određeno stanje autorova duha, kao što, primjerice, određena situacija na nebu u zoru pobuđuje određeni doživljaj ili stanje svijesti koje je opet utkano, a možda čak i ključan čimbenik slike tog neba u zoru na slici što ju označavamo impresionističkom, sada su sa slike eliminirane pučina, nebo i zora, a ostali su samo neki, recimo, bijeli oblaci (da ne bilo zabune, potvrđeni crnim outlineom), u kojima se prepoznaje nekakva aktivnost.
Da su duhovi bijeli, to ne znamo pouzdano, autor slika bi čak u jednom trenutku mogao i protestirati govoreći kako nije bila njegova namjera bijele forme koje slika imenovati duhovima, nego je duhove u slikama prepoznao tek autor teksta.
No, s jedne strane svjedočeći postupnom nastanku tih slika, autor teksta bi definitivno odredio stanje slikareva duha odgovornim za formu tih slika.
A s druge, s obzirom da se amorfni bijeli oblici omeđeni crnim linijama nalaze na starim ogledalima, na kojima su se, dakle: 1. u prošlosti ogledali njihovi prijašnji vlasnici, i 2. da prvo pravilo spiritualnosti kaže kako se duh ne može vidjeti u zrcalu; pa na to primijeniti prvo aritmetičko pravilo koje kaže da minus i minus daju plus – što drugo zaključiti nego da su portretirani duhovi tih vlasnika kojima formu određuje slikarev duh, koji dakako, kroz slikara kao medij komunicira s drugim duhovima, odnosno sa svekolikošću.
Osim toga, ta ogledala, sada u funkciji slikarskog platna koje nije grundirano klasičnim postupkom nego živinim premazom, djelomično zadržavaju svoju temeljnu namjenu – reflektiraju ono što vide na mjestima gdje nije ništa naslikano. Slike su položene, i to licem prema gore, ako se nad njih nagnemo, vidjet ćemo svoj odraz, a ako ne, vidjet ćemo odraz neba. Odraza nema tamo gdje je slika. Ipak, unutrašnost tih bijelih formi ispunjena je sitnim crnim potezima u kojima bismo, bez prevelike mašte, mogli prepoznati stiliziranu presliku svemirskog svoda. Ovdje se, međutim, ona ne ogleda u ogledalu nego u sadržaju koje prekriva taj dio ogledala, u intervenciji. A u toj intervenciji koja se postavlja između dvije realnosti – jedne koja se događa s ove i druge što se zbiva s one strane ogledala – zrcali se, dakako, negativ svemira. Primijenivši odnos pozitiv – negativ na ljudsko biće, proizlazi kako je pojavnost tog bića pozitiv, a njegova unutrašnjost negativ. Ako se tome doda, a autor teksta ne vidi nikakvu drugu mogućnost, da je unutrašnjost ljudskog bića, to jest njegov duh, zapravo preslika svemira, da je apstrakcija tog duha mjeriva jedino s apstrakcijom svemira, i to do te mjere da svemira nestaje u onome trenu kad nestane ljudskog duha, ponovo dolazimo na isto: naslikani su duhovi, ili možda jedan duh u raznim obličjima. I to onako kako ih vidi autorov duh, a materijalizira kroz autorski izraz svog tjelesnog nosača.
Koji u ovom slučaju djeluje po principu što bismo ga istodobno mogli označiti metierskim, meditativnim i metafizičkim. I to upravo tim redoslijedom. Odnosno, prvo crnom vanjskom linijom odredi formu i bijelom je bojom ispuni, koristeći pritom slikarski oblikovanu svijest. Zatim kist ili preciznije flomaster, kojim ispunjava unutrašnjost bjelina, prepušta podsvijesti – i posve nalik klasičnoj meditaciji kad se u svijesti ispražnjenoj mislima odjednom same od sebe (bez nas) pojave neke misli – sada nenamjernost (ili slučajnost) vodi njegovu ruku, što je iz tih crteža jasno vidljivo. Prepuštena sama sebi, ta nenamjernost s vremenom počinje proizvoditi strukturu. Ona postaje prepoznatljiva iako je istodobno i potpuno jasno kako ona ima za cilj tek potvrditi samu sebe. Čime zapravo određuje svoje postojanje izvan ove naše konkretne fizike. Ili, ako hoćete, između dvije fizike. U dimezniji, dakle, u kojoj se umjetnost obično i pojavljuje.
Osim ogledala, Mitrov predstavlja i seriju plexiglasa. Da li je prozirni plexiglas antipod neprozirnom zrcalu (koje zapravo simulira prozirnost)? Ako jest, onda bismo tu seriju, dakako, tek temeljem vrste podloge za sliku, mogli proglasiti antipodnom onoj ogledalnoj. Ako je ovoj potonjoj težište u odrazu, plexiglasnoj je ono u prozoru. Što je i potkrijepljeno lokacijom slike unutar okvira: kod ogledalnih je ona usred podloge, a kod prozirnih je bojom prekriveno sve osim središnjeg obličja, naznačena, dakako, crnim outlineom. Centralno je obličje, međutim, prozirno tek na razini same slike, ta nas prozirnost ne vodi ni u kakve realne prizore, nego tek do zida na kojeg je obješena. Pa dočim nas ogledalne refleksom inoformiraju o vanjskoj situaciji, a istodobno i unutarnjem prijevodu nje, plexiglasne kao da gledaju u suprotnom smjeru. Središnje pozicionirano, obličje slike kao da sugerira i oblik pogleda, ili pak apstraktnu raznovrsnost mogućih uvida unutra.
Duhovi su ovdje interpretirani svojim izostankom. Duhovi kao da ukazuju na te prozore prema unutra: oni su prošli kroz bijelu opnu, ponijeli sa sobom dio bjeline, i za sobom ostavili prolaze.
U trenutku pisanja ovog teksta ostalo je nedefinirano hoće li prostor u kojeg su duhovi otišli biti ilustriran, odnosno hoće li na zidu kojeg vidljivim čine nenaslikani prostori u slici biti nešto i naslikano? I hoće li to što je naslikano simbolično oslikavati i slikara, odnosno slikarski duh općenito?
