“Dosada, Witolde, spasonosna dosada!“ piše Bruno Shultz Witoldu Gombrowiczu. „To je naša visoka askeza, to je naša profinjenost koja nam ne dopušta sudjelovanje u prostranim gozbama života, to je nepotkupljivost našeg ukusa kojim smo prisegnuli novim i nepoznatim jelima.”
Ta visoka askeza u današnje vrijeme nije potkupljena prostranim gozbama nego tehnološkim igračkama. Prazno se vrijeme ispunjava zabavom, čekanje na stanici, zatim putovanje, svakog dana gledati isti sivi pejzaž kroz prozorsko staklo ili šareni program na telefonskom zaslonu? Tko bi odolio zaslonu, svatko nalazi svoj program, putnici ne dižu glave i ne gledaju van nego doslovno gledaju unutra, prepuštaju se konzumaciji ponuđena sadržaja.
Nasuprot tomu, Shultz predlaže prozor: svijest ne može izdržati boravak u dosadi uvijek istog prizora, moždane se vijuge aktiviraju i misli probijaju kroz plašt stvarnosti iza kojeg se nalaze nova i nepoznata prostranstva.
U slučaju grafičara Marinčića, to su novi pejzaži, nepoznati krajolici u kojima je nestalo boje, izbrisani su detalji, ostala je tek tanka bijela linija koja razdvaja ono dolje od onoga gore.
Ona se ponekad poput vodoravne zrake svjetla proteže čitavim izduženim kadrom, preuzima takoreći naslovnu ulogu linije horizonta. Ili, drugim riječima, portretiran je horizont. On nije u sredini kadra, perspektiva je malo viša, recimo iz prozora putničkog vlaka. Iako je prizor posve stiliziran, zadržava narativ, prepoznajemo ga kao pejzaž, ispod je zemlja, iznad je nebo, ima i nešto oblaka, čak bismo pomislili kako je u sredini i mutan obris neke niske šumice, gotovo grmlja, slijeva je nešto jasnija kontura građevine (možda kakva silosa?), no unatoč tomu da se sasvim zdesna gusta, mračna šuma svojim crnilom stapa sa zemljom, po sredini se i dalje, poput rijeke, provlači svijetla linija. Djeluje posve prirodno, međutim, čak ni posvemašnjim svođenjem izvorna prizora, viđena kroz prozor, na njegovu najjednostavniju varijantu gdje preostaju samo obrisi, i dalje je njezino prisustvo neobjašnjivo, to nije ni rijeka ni cesta. Na krajevima tanja, u sredini deblja, zamućenih rubova, štoviše, reklo bi se kako je cijela slika napravljena od debele naslage crne prašine koju, iznad horizonta, nekakav precizan vjetar oblikuje u prepoznatljive konture. No, opet isto pitanje, kako prašina zna da treba preskočiti bijelu liniju, ostaviti je vidljivom?
Čak i kad nema ničeg prepoznatljivog, ni oblaka, ni šume, ni silosa, a iznad bijele se linije na vrhu tamne površine nazire tek sitna prašina jutarnje izmaglice, ponovno je posve jasno kako je portretiran horizont, prazna ravnica. Ipak ne baš sasvim prazna, u sredini se nazire sićušna tamna mrlja. Greška u tisku ili ljudska prilika suočena s neizmjernim horizontom? Ipak će biti ovo drugo, naime, za razliku od ostalih, ova je grafika imenovana, zove se Melankolija.
Možda je linija tek neobičan svjetlosni fenomen, primjerice, jednog drugog dana u istom je panoramskom prizoru, sudeći po prepoznatljivu silosu, svoju prisutnost označila tek vrlo mjestimično, u rijetkim fragmentima koji se, zadržavajući njezinu putanju, pojavljuju i nestaju.
Iznimno, na jednoj je grafici uopće nema, iznad pravilna tamna bloka zemlje nepravilni su sivkasti obrisi nekog zbivanja u daljini, oblaka ili snježnih planinskih vrhova. Prepoznajemo portret horizonta, iza njega uvijek ima još nešto. Štoviše, to je njegovo pravo lice, bijela je linija zapravo fatamorgana, ogib svjetla u očima putnika koji, gledajući kroz prozor, počinje vidjeti i ono čega moguće nema, sliku pretvara u interpretaciju, miče slojeve stvarnosti, njezine boje i linije, njezin formalni identitet, sve dok je ne ogoli i dođe do onoga što ona zapravo jest. Ili onoga što bi ona mogla biti, kakvom mu se pričinja da jest.
Čak i ako nadolazeća oluja nebu prijeti posvemašnjom okupacijom, činjenicu da tamne, razjarene sablasti nisu sasvim zagospodarile prospektom otkriva komadić bijele linije, kao da se svjetlost ipak uspjela probiti kroz guste naslage i reflektirati na površini pokisnula polja.
Bez obzira na to nalazi li se tanka bijela linija zamišljena horizonta gore, dolje ili u sredini kadra, bez obzira na ono što se nalazi iznad nje, te bez obzira na to prolazi li čitavim kadrom ili je tek u nekom dijelu vidljiva, ispod nje je uvijek tamna ploha. Često je njezinom pozicijom određen završetak onoga dolje, odnosno definirana kompozicija slike, linija razdvaja ništa od nečega. Čak i ako to nije linija, nego tek jedan njezin osvijetljeni djelić u sredini kadra, smjesta je jasno da je ispod tamni asfalt ulice, da se svjetlo ogleda u lokvi iznad koje se dižu guste uske okomice stilizirane betonske džungle, čak je i perspektiva takva da iznad tog bijelog refleksa prepoznajemo nastavak avenije, vitki se neboderi smanjuju u dubini kadra.
Ili je to tek malen osvijetljeni otok, možda bijela krijesta valova označava površinu mora, iznad koje se dižu obrisi velikih tamnih brodova na putu u rezalište. Ili je mašta posjetitelja, gledajući prizor koji je Marinčić vidio u prozoru, pronašla i ono što pomalo apstraktna grafika nije imala namjeru pokazati, nagovorena nazivom otkriva sadržaj, kao što bi rekao argentinski fizičar Enrico Sabato, prepoznaje stvarnost u prividu.
Iako je za predstavku horizonta svakako pogodniji vodoravan format, kojeg Marinčić obilato i koristi, monumentalnost horizonta u punoj mjeri iskazuju i oni uspravni formati. Primjerice, jedna je grafika gotovo simetrično podijeljena na tamnu (dolje) i svijetlu (gore) plohu, vrlo tanka bijela crta je tik ispod završetka crne, to je nulta točka, ground level. Po njoj hodamo. Grafika bi mogla podsjetiti na bočni prikaz iz nulte razine, poput presjeka slojeva zemlje i slojeva atmosfere u zemljopisnom atlasu. Vidljivo je nešto aktivnosti sasvim pri dnu neba, raslinje, brežuljci ili oblaci. Ono, međutim, na čemu se temelji doživljaj veličine nije toliko prostranost neba koliko debljina zemlje podsjeća na našu malenkost dok hodamo po toj tankoj liniji površine.
Osim na pučini, stvarnost je neravna, brežuljkasta, šumovita ili urbanizirana, uglavnom ne vidimo liniju horizonta, lagano zakrivljena granica vidljiva prostora sakriva se iza onoga što nam zaklanja pogled. Marinčić pretpostavlja njezinu poziciju i dovodi je u prvi plan, ispred onoga što nam zaklanja pogled, proglašava je formalnom razdjelnicom onoga ispod od onoga gore.
Ako pak horizont zamislimo ne kao crtu, nego kao zavjesu, plohu koja se iz te crte uzdiže i zatvara vidik, tada je Marinčićeva linija svojevrsna metagranica, njegovom je intervencijom granica vidljivog naznačena, iz te se crte diže zavjesa horizonta, ali ta je zavjesa postala prozirna, ne gledamo ono što je iznad, nego ono što je iza horizonta. Prolazeći izložbom putujemo nepoznatim predjelima koji se sakrivaju iza poznate stvarnosti. Štoviše, doživljaj putovanja potaknut je i time što prizori podsjećaju na filmske kadrove, osim sadržaja mijenjaju se i kutovi snimanja, pri čemu se snima i izvan horizontalne ravnine, nekad smo iznad nje, drugi se put prema njoj uspinjemo. Promjena rakursa, međutim, iako sugerira putnikovo očište, ponajprije odgovara autorskim razlozima, poigravajući se veličinom dubokih crnila donjih blokova koji postaju platforma ili čak postolja lapidarnom sadržaju u području neba, unatoč češćim prolazima ravnicom, serija grafika se, osim uvjerljivom izvedbom, odlikuje i dinamičnim kompozicijama.
