I WOULD LIKE TO THANK YOU
Matej Knežević
Duž čitave galerijske površine, a to su u ovom slučaju prozori Knjižnice S. S. Kranjčevića, ogromnim je bijelim slovima uzastopce ispisano Thank You. Natpis je okrenut prema van, autor se obraća prolaznicima, drugim riječima, svima zahvaljuje. Budući da nije konkretiziran razlog zahvale, te budući da mu svojim specifičnim okolnostima jedino Galerija Prozori omogućuje obratiti se onome izvan, proizlazi kako je jedva dočekao priliku svima zahvaliti na svemu. Od prirode, preko ljudi do ljudskih ostvarenja, od svih onih vani koji svojim postojanjem i njemu omogućuju postojanje, do onog unutra, Galerije Prozori, koja mu je omogućila uputiti zahvalu. Čak bi se moglo reći i kako zahvaljuje izjavi Gorana Trbuljaka: „To što je nekome omogućeno imati izložbu, važnije je od toga što će izložiti.“ Polazeći od izložbene slobode koju je Trbuljak takoreći legalizirao, Knežević izložbu koristi zato da bi toj mogućnosti zahvalio.
S obzirom na to da se radi o prostoru knjižnice, zahvala postaje jednako glas onih unutra kao i onih vani, književnice i književnici zahvaljuju na tome da se njihove knjige nalaze na policama, a oni vani, koji će tek ući, na mogućnosti da im te knjige prošire doživljaj svijeta.
Želim zahvaliti tebi (ili vama) izravno je upućena izjava, ona se obraća pojedinačno svakomu tko je pročita, poput putokaza, svatko bi je mogao preuzeti i njome se obratiti nekomu drugom. Na čemu?, u prvi će mah možda dotični upitati, no već sljedećeg trenutka shvatiti kako je to oblik pozdrava, upoznavanje zahvalom na mogućnost upoznavanja.
Da se ne radi tek o praznoj formulaciji, tipa nice to meet you, nego da Matej ozbiljno misli, dokazuje njegov performans prilikom otvorenja. Premijerno se posluživši tim izvedbenim sredstvom, dosad su to uglavnom bile instalacije, performativno preuzevši ulogu autora izložbe, odnosno sebe, izlazi izvan galerije, na ulicu, odnosno pločnik. Na leđima mu je drveni sanduk bez poklopca u kojem su pretinci s knjigama koje nudi publici i prolaznicima. Reklo bi se kako doslovno iznosi sadržaj knjižnice van, međutim, to nisu knjige iz knjižnice, nego multipli njegova artistbooka. Primjerci imaju spiralni uvez, simuliraju skripte ili sakupljene dijelove arhive, iz nekog razloga uvezane u cjelinu. Na naslovnici je velikim bijelim slovima otisnut naziv izložbe, a razlog sabiranja su zahvale. Naime, performer, autor izložbe, praktičar u umjetnosti istodobno je i kirurg, praktičar u znanosti. No, za razliku od umjetnika, kirurg mora itekako dobro poznavati i teoriju. Baveći se medicinom, Knežević je morao prostudirati mnoštvo stručne literature. Jedini dašak osobnosti, ono što ne pripada znanstvenom jeziku ili kako sam u uvodu knjige kaže: jedini trenuci u kojima se nakratko izlazi iz uloge znanstvenika su mali fragmenti svakodnevice, osobne geste, posvete u obliku zahvala na prvim stranicama stručnih knjiga. Zbirku zahvala pod imenom Želim vam zahvaliti u format artistbooka svrstava to što je ona djelatna poluga izložbenoga koncepta, odgovorna je nečemu izvan nje same, poput materijalizacije zahvale koju prisutnima nudi kao potvrdu ili zalog iskrenosti kojom se obraća. Taj je zalog zapravo njegova osobna zahvala na zahvalama koju su autorice i autori uputili svojim bližnjima, a njemu su bile dašci osobnosti u stručnom osposobljavanju.
Drveni je sanduk već sam po sebi težak, dodatno otežan knjigama, Knežević je na leđa natovario tovar zahvala, kako ih dijeli, odnosno upućuje, teret je sve lakši.
Listajući knjigu primjećujemo da su zahvale relativno slične, ponekad su upućene profesorima, no uglavnom članovima obitelji koji su autorici ili autoru omogućili slobodno bavljenje knjigom, kao da je preuzeta određena formulacija, poput one na dodjeli Oscara, osobne su geste, fragmenti svakodnevice pomalo unificirani. Ne sumnjajući u ulogu bližnjih u realizaciji knjige, tek se iznimno zahvale u obliku posveta odnose spram nečemu, odnosno nekomu konkretnom, primjerice: „To Charles L., who really knows what this is all about.“
U velikoj je većini ostalih slučajeva prisutna sličnost u formulacijama, često su subjekti zahvala glorificirani, iako posve osobne, sadržajem i izrazom kao da poštuju zadani format, čak bi ih se, ovako sakupljene, moglo prepoznati kao klišej. Na diskretnu karikaturu upućuje i formulacija naziva, naime, ‘želim vam zahvaliti’ izražava namjeru, a ne zahvalu. Za razliku od uzastopce na prozorima napisanoga hvala. Proizlazi da je naslovna izjava preuzeta iz univerzalnog jezika suvremene komunikacije koja se odvija engleskom frazeologijom, kao što i sakupljene posvete pripadaju određenom, očito fiksno uokvirenom, izražajnom prostoru. Sličan je slučaj i s izrazom „moramo razgovarati“, što je najava razgovora, kao što je ovo najava zahvale. U pitanju je najava značaja, što je već samim time njegovo predimenzioniranje, odnosno suvišno, to je izraz koji najavljuje nešto, a zapravo ne izražava ništa. Kao kad se u trgovini prodavaču obraćaš riječima: Želio bih nešto kupiti.
Iako je Matej iskren, vodi ga osobna potreba za izražavanjem zahvalnosti, čak bi se u teretu što ga nosi na leđima mogla prepoznati i grižnja savjesti što te zahvale već odavno i nije uputio, kao da su se one namnožile, prihvaća odgovornost za svoj grijeh te ga nastoji ovim činom i okajati, ipak ne može pobjeći od svojevrsna portreta takva, pomalo apsurdna, nastojanja. Opterećen bremenom neizgovorenih zahvala, prilazi prisutnima, presreće prolaznike, obrazlaže svoj slučaj, kako je došlo do knjige koju nudi i što ona predstavlja, pri čemu je nužno podastrijeti i pozadinu, činjenicu da je, kao medicinar, morao prostudirati stručnu literaturu iz koje je potom, želeći zahvaliti na stručnosti koju je iz njihovih knjiga preuzeo, izdvojio ono jedino osobno. Te su informacije formalno nužne za razumijevanje akcije, no, prateći Kneževića kao osobu koja ima dva lica, danju kirurg, noću demijurg, koji u svojim noćnim izdanjima kao temu često koristi onaj dnevni posao, pa bi se moglo reći kako su mu te dvije ličnosti posve isprepletene, štoviše, kao da danju radi zato da bi noću imao što autorski oblikovati, kao da stoji i ispred i iza ogledala, posve svjestan toga da je kirurg neizmjerno potreban, a umjetnik jednako tako nepotreban, intenzivno postojeći istodobno u stvarnosti i u nestvarnosti, pri čemu je neočekivano, apsurdno tumačenje stvarnosti ključna poluga postojanja u imaginarnom, ispada da je spona, koliko god bila diskretna, i u ovom nastupu prisutna, odnosno da je interpretacija dnevnog ponovno sadržaj noćnog. U ovom je slučaju to potencirano činjenicom kako je izdvojeno upravo ono koje proizlazi iz zadanog, ozbiljnog ili dnevnog, ali mu izrazom ne pripada.
Primjerice, na izložbi „All-inclusive strategies“ svoju je dvojnost autoreferencijalno ilustrirao primjerom dvojnosti slavnoga glumca Toma Sellecka, koji je uzgajao avokado.
U ovom je slučaju, pod krinkom univerzalne poruke koju bi jednako mogli odaslati i kirurzi i nekirurzi, bilo nužno preuzeti format performansa da bi u izravnu kontaktu s publikom mogao, izravno obrazlažući sadržaj onoga što nudi, povući poveznice. Možda bi to mogao i neki matematičar, kemičar ili astrofizičar u čijim se stručnim literaturama također vrlo vjerojatno pojavljuju slične zahvale, no zasad je jedino on kao kirurg u važnoj ulozi na suvremenoj sceni u jedinstvenoj prilici jedan svijet portretirati kroz optiku drugog.