Listajući vrlo impresivan pregled radova Santiaga Sierre (www.santiago-sierra.com – podatak navodim uvjeren da je predstavljene filmove moguće točnije razumijeti sagledavanjem njegova opusa u cjelini) gotovo da se postavlja znak jednakosti između osviještenog suvremenog umjetnika i maskiranog revolucionara koji se služi umjetničkim incidentom a ne oružanim ustankom poput legendarnog Subcomadera Marcosa. Iako sam za sebe kaže da je “proizvođač luskuzne robe, prodavač ogledalaca i dima bez sposobnosti da djeluje u društvenoj praksi”, u petnaestak godina njegova javnog djelovanja gotovo da se ne može naći niti jedna akcija ili rad koji nije potaknut nekom klasnom, rasističkom ili sličnom nepravdom.
Unatoč činjenici da se na udaru njegove kritike često nalaze kulturološke strukture i umjetničke institucije (ili možda baš zato) iznimno je tražen, prošle dvije godine svojim je projektima djelovao u petnaestak zemalja širom svijeta. U pravilu detektira problematične teme lokaliteta u kojem nastupa, provodi ih kroz svoj specifični kreativni prostor i poput izazova vraća natrag toj istoj sredini. Takav postupak nije neuobičajen na suvremenoj art sceni, međutim, naročiti izraz kojeg karakteriziraju besmislene radnje, dosljednost a ponajviše radikalizam izdvajaju ga u unikatnu figuru. U principu koristi slijedeći protokol: putem odgovarajućih socijalnih ustanova – raznih institucija za zapošljavanje, imigracijskih ureda (ali nerijetko i na ulici), po tržišnoj cijeni angažira određen broj ljudi koje koristi kao provoditelje apsurdnih akcija.
“Dogovaram se kao i svi drugi, pokušavam potrošiti što je moguće manje. Kad bih plaćao velike svote novca, to bi značilo da ne progovaram o njima, nego o sebi samome.”1
Osim što te akcije same po sebi nemaju smisla, posao koji zadaje iznajmljenoj radnoj snazi uglavnom je fizički naporan ili intimno ponižavajući, ovisno o socijalnoj dimenziji koju želi potcrtati. Primjerice, na nekoliko sati zatvara ljude po kojekakvim improviziranim rupama ili kartonskim kutijama; koristi ih kao žive karijatide – pravokutni objekti od aluminija i asfalta na jednoj su strani naslonjeni na potporanj u zidu a na drugoj se izmjenjuju ljudski nosači; natiskuje ih u potpalublje barke koja pluta nadomak luci.
Dva rada Santiaga Sierre, oba nastala pred desetak godina, predstavljena u okviru izložbe Gledati druge autorice Ive Radmile Janković u Umjetničkom paviljonu, drastičniji su ali i karakteristični primjeri njegove prakse. 10 ljudi plaćeno da masturbira i Crta duga 160 cm istetoviana na leđima četiri žene podnaslovljena su kao video dokumentacija performansa. Međutim, u oba slučaja performansa zapravo i nema. Video dokumentacija je samo dokaz da je akcija uistinu provedena. U prvom se filmu pred kamerom svakih desetak minuta izmjenjuju muškarci koji masturbiraju, a u drugom pratimo proces tetovaže na leđima četiriju žena. Nema publike, nema izvođača, posjetiteljima izložbe video zapis o tome se neda gledati, jer poslije prvih minutu dvije to postaje posve neinteresantno. Sierri je, međutim, očito nebitno hoće li posjetitelji izložbe vrednovati umjetnički dojam, u prvom planu mu je šok koji viđeno izaziva i pitanje koje kod gledatelja logično slijedi: Što je ovo? Zašto ovo gledam? Ukoliko smo dovoljno isprovocirani pronaći ćemo formalno objašnjenje: žene su prostitutke/narkomanke i njihova je plaća za nastup jedna doza heroina. Muškarci su pokupljeni s ulice i za deset dolara pristaju masturbirati pred kamerom.
“To uistinu i jest čin nasilja, ali molim vas da imate na umu kako čin masturbacije, tetoviranja ili izolacije u prostoriju nisu nužno činovi koje bismo opisali kao nasilje, nego postoji nešto vrlo specifično čime se postiže da to gledamo na taj način: aspekt koji užasava jest taj da su sve te stvari plaćene. U tome je brutalnost. Unajmljivanje je sustav koji omogućuje kupnju radnikova tijela i vremena. Tražio sam učinkovit način da to pokažem i vjerujem da sam u tome uspio.”2
Kao i u većini Sierrinih akcija, zanemaren je mjerljivi atribut umjetničkog rada u konvencionalnom smislu, forma je potpuno podređena sadržaju, dominira provokacija ‘dobrog ukusa’ gledatelja/svjedoka – slika mutna, nepomičan informativni kadar, dinamike nema, neprestana repeticija, trajanje predugačko. No upravo je ta dokumentarna, neugledna slika loše kvalitete u skladu s predstavljenim zbivanjem. Mučan doživljaj na neobičan je način pomiješan s dojmom o svojevrsnoj ‘maštovitosti’ koja leži u korijenu te ideje – raskrinkati socijalni kontekst koji dovodi do činjenice da netko pristaje na nasilje nad svojim tijelom za jedan šut heroina. Nasilje koje je u konačnici materijalizirano apsurdom – crtom na leđima koja ostaje zauvijek. I taj apsurd, koji sam po sebi ništa ne znači, ta utjelovljena neobjašnjivost zapravo je njegov kreativni prostor, materijalizacija besmislice je sredstvo izraza u službi raskrinkavanja negativnog i za mnoge nepodnošljivog konteksta života. Apsurdna tema postaje naslov rada, vidljivost koja se događa na sceni doima se poput sonde izbačene u neki prostor, ili poput stranog tijela ubačenog u postojeći kontekst, uljeza koji detektira ili reflektira cjelokupnu prizemnost, to jest proizvodnju brutalnih okolnosti života. Distanca između besmisla te ideje i mogućnosti da ona kao takva precizno govori o onome što on želi istaći mjerljiva je pak kategorija, koja Sierru svrstava u red ne samo odgovornih nego i vrlo kvalitetnih autora i pozicionira u svijet umjetnosti a ne uličnih barikada.
Djelovanje koje uočenu devijaciju ne kritizira, nego potpuno nepromjenjenu izmješta iz njenog perifernog, getoiziranog domicila i ponavlja na javnoj pozornici, na središnjem pijedestalu, kojeg osvaja sličnim poduhvatima, može biti doživljeno kao skandal i proglašeno nemoralnim. Poigravanje s objavom konkretne sudbine, to jest nečijeg poraza, instrumentalizacija, odnosno kapitalizacija tog istog kao autorskog proizvoda, svakako je vrlo skliski teren. Sierra, međutim, preuzima odgovornost za takav prigovor, u sebi ga momentalno odbacujući, budući je procijenio da će efikasnije podići primateljevu svijest izravnim uključivanjem u svjedočanstvo nečije nevolje.
“Postoji određeni dio javnosti koji možda promatra moje djelo kao društvenu kritiku, ali mnogi drugi je shvaćaju kao moje vlastito luđačko zadovoljstvo. Ako im to što me tako vide pomaže da shvate određene situacije, to mi ne smeta. Ono što ja radim je postavljanje incidenata i time se zadovoljavam.”3
Kao što je demistifikacija ugrađena u njegovo ne-opravdavanje vlastitih postupaka, ona se nalazi i u temelju tih postupaka. Jer ono što naziva ‘incidentima’ to zapravo i nisu budući se u njima uvijek ogleda društvena praksa, stoga bih rekao da Sierra svojim akcijama koje poput apstraktnih injekcija ubada u tkivo građanskog društva, zapravo postavlja ogledalo. A druga je stvar što raskrinkani društveni kontekst takvo ogledalo moguće doživljava agresivnim i tretira kao incident. Upravo shvaćanje konteksta i prihvaćanje svoje pozicije u njemu (‘proizvođač luskuzne robe’) postavlja ga nasuprot velikog broja onih koji idealiziraju vlastiti umjetnički doprinos pridajući značajnu ulogu onome što je zapravo tek crtica u njihovoj biografiji. Siera se ne zaluđuje pomišlju kako je moguće pomoći konkretnim pojedincima koje angažira, ne nastoji izgraditi vlastiti opus mistifikacijom svog filantropizma. Odricanjem te mistifikacije, i naravno, efikasnim dijagnosticiranjem bolesnog stanja apsurdnim, ali vrlo ubojitim umjetničkim postupkom, između ostalog uspijeva materijalizirati i vrlo osjetljivu liniju koja razdvaja djelatan socijalni angažman od onog što se nastoji predstaviti takvim.
1, 2, 3 – ulomci intervjua ‘O ekonomiji’, objavljen u ‘Životu umjetnosti’, br. 67/68 2002.