Category: Galerija AŽ, Zagreb

Categories
All Galerija AŽ, Zagreb videoinstalacija volumen 14

AND NOW SOMETHING COMPLETELY DIFFERENT 19

Kolekciji ekrana koji emitiraju razne performativne aktivnosti Nike i Primoža, ova izložba pridružuje jedan okrugao ekran, jedan četvrtast, jedan na klatnu, dva priljubljena i jedan običan. Zamišljajući arhivu Nike i Primoža, to bi moralo biti spremište većih dimenzija, dojma smo kako svaki od tih, vjerojatno četrdesetak ekrana iz prethodnih iteracija, pokazuje onu njihovu akrobaciju koja je upravo za njega i izvedena. Ekran se u njihovu slučaju izjednačio sa slikarskim platnom koje prikazuje onu sliku koja je na njemu i naslikana.

Devetnaesta se sasvim različita inačica sastoji od pet sasvim različitih akcija koje, kao uostalom i većina dosadašnjih, ne samo da se odvijaju u području ekrana, nego se čini kako ekran oblikom ili položajem određuje njihove aktivnosti. Od sredstva prezentacije unaprijeđen je u djelatna čimbenika, takoreći koautora, postavlja platformu poput apsurdna zadatka koji Nika i Primož također apsurdno rješavaju.

Primjerice, na ulazu u galerijski prostor onaj se „običan“ ekran jednostavno nakrivio, lijeva mu je strana spuštena. Stojeći u njegovu lijevom, donjem kutu Primož mjeri visinu od mjesta gdje stoji do svojih ispruženih ruku, zatim Nika, rastom niža od Primoža, na desnoj, povišenoj strani mjeri svoju visinu, s obzirom na nakošenost ekrana gornje točke su na istoj razini, svojim su visinama savladali ekranovu podvalu i proizveli crtu koja s obzirom na prostor galerije nije kosa nego ravna. (S druge strane, upravo je nakrivljenost ekrana omogućila da im visine budu iste.) Kako bi i formalno potvrdili rješenje, ispod linije koja spaja njihove točke postavljaju velika narančasta slova kojima ispisuju riječ Balance, iako je ekran pokazuje kosom, ona je ravna s obzirom na prostor. Djelujući unutar zadanih okolnosti, odnosno unutar mogućnosti svog djelovanja, doslovno uokvireni nakošenom (umjetničkom) sudbinom, ipak je uspijevaju dovesti u sklad sa zakonitostima koje vladaju izvan njihova područja.

Jedna od karakteristika stvaralaštva autorskog i životnog dueta Nike Oblak i Primoža Novaka jest to da su u svojim radovima oni istodobno i glavni likovi, protagonisti ekranskih predstava. Likovi, logično, egzistiraju u izražajnim sredstvom uokvirenu području; za razliku od slikara kojemu je to kist, njima je to sredstvo ekran. Čak bi se moglo reći da je ekran zapravo kostim koji Nika i Primož odijevaju kada njihovi likovi imaju nešto reći. Ili im je to portal kojim prelaze iz ovog u ono područje, iz stvarnosti u njezinu autorsku interpretaciju. Likovi imaju svoj život, ne komentiraju osobna iskustva svojih autora, nego se bave univerzalnim pitanjima, preciznije onim pitanjima kojih se univerzum još nije dosjetio postaviti. U ovom slučaju pomalo autoironično prevladavaju iskošenu perspektivu koju im nameće njihovo izražajno sredstvo i ostvaruju ravnotežu s prostorom stvarnosti.

U drugom se ekranu bave gravitacijom. Štoviše, čini se da ovaj put nije ekran svojom nakrivljenošću njima postavio zadatak, nego su oni njega nakrivili zato da bi mogli uživati u prednostima što ih pruža sila teža. Naime, četvrtasti je ekran zakrenut za devedeset stupnjeva i okrenut jednim vrhom prema gore, stranice mu više nisu vodoravne i okomite nego kose. Po njegovoj se donjoj lijevoj kosini Nika penje, da bi se po njoj spustila kao na toboganu, jednako kao i Primož na desnoj. Penju se i spuštaju, sjedeći ili ležeći, nije se lako popeti, ali vrijedi zbog užitka u spuštanju. Reklo bi se da je Sizifov posao ponešto ažuriran, Camus, primjerice, kaže kako je život ono vrijeme kada Sizif silazi po novi kamen. Silazak je vrijeme njegove slobode. Uspon je, međutim, toliko težak da je, često nalik na život, bez obzira na kratkotrajnu slobodu, posao zapravo kazna. Uzimajući kosinu od četrdeset pet stupnjeva, točno između vertikale i horizontale, uspon likova Nike i Primoža također traje kraće od spuštanja, no oni u njemu intenzivnije uživaju. Točno toliko intenzivno koliko im je teško penjati se. Prevodeći akciju u okolnosti autorskog djelovanja, užitak u spuštanju bio bi ona etapa u umjetničkom činu kada je razumu stigla poruka iz onog područja koji razumu nije pod kontrolom, a uspon je obrada te poruke.

U trećem slučaju ponovno ekran postavlja pravila, obješen na metalni nosač, poput klatna se pomiče lijevo-desno. Ekran je solidnih dimenzija pa instalacija djeluje uistinu impresivno.

Svojedobno je Goran Trbuljak objesio kameru na kratku uzicu i njome pri hodu, logičnim pokretima ruke, lagano mahao. Ovo je suprotno, ekran se pomiče, takoreći maše kao pokretan nekom velikom rukom, dok unutra, pod udarom njegove dinamike, Nika i Primož pokretima nastoje amortizirati njegovo kretanje. Ili njihanje još dodatno pojačati, kao da se nalaze na ljuljački virtualnog lunaparka, kad se klatno spušta prema dolje, tada se Nika u njegovu lijevom dijelu u koljenima malo spusti, pa se onda podiže, odguruje od poda, pomaže ekranu da se digne još više gore. To isto, dakako, čini i Primož na desnoj strani. Pa baš kao i djeca u lunaparku uzbuđenim glasovima komentiraju trenutačnu putanju klatna. Onda kad je Nika gore, Primož je dolje i obrnuto. Kao na klackalici, s time što ovdje, iako se čini kako se oni svojski trude pojačati ljuljanje, njihove kretnje nemaju utjecaja na putanju.

Ponovno nešto sasvim drukčije, okrugao ekran! Uzduž njegova čitava unutarnjeg ruba, prkoseći gravitaciji, Nika i Primož voze bicikle. Dojam autentičnosti podržava njihova različita međusobna pozicija, čas Nika vozi brže pa sustiže Primoža, čas on pojača tempo i sustiže nju. Ovoj bi se akciji mogao pridružiti metaforički prijevod elementarnoga životnog ciklusa, primjerice Raymond Queneau kaže, „beba je jednako blizu ništavilu kao i starac. Jednako spetljana, zbunjena, nema ni malo onog iskustva koje je starac izgubio. Udaljava se od ništavila jednako brzo kao što mu se ovaj približava. Ili jednako sporo. Kad sam bio mrtav – moglo bi se reći“. I svaki dan ponovno uskrsnuo, dodaju Nika i Primož. No, eventualno metaforičko značenje ovog videa potiskuje efektan doživljaj njegova gledanja: posve neočekivana akcija unutar posve neočekivana formata ekrana, akcija koja, međutim, i nije toliko neobična kad se u obzir uzme prostor u kojem se odvija, jer što bi se unutar okrugla ekrana i moglo odvijati nego vožnja biciklom, hodanje ili trčanje istodobno je previše pretenciozno i nedovoljno dinamično, bicikl je optimalno sredstvo, tim više što se uzima u obzir sila teža i nakon bržeg se spuštanja pri kraju uspona kretanje malo uspori. Voze i voze, dan za danom, no ti dani, koliko god izdaleka nalikovali jedan drugomu, izbliza ipak nisu jednaki, koliko god planeti putovali uvijek istom cirkularnom putanjom, svemir nikad nije isti. Na kraju, ili na početku, ne bijaše ni svjetlo ni riječ, kažu Nika i Primož, nego poljubac. Dva su uspravna ekrana postavljena tik jedan uz drugog, u lijevome je Primož, u desnome Nika. Stoje u sredini i prilaze rubu ekrana, Nika lijevom, Primož desnom i upućuju poljubac. Kretnje im nisu sinkronizirane, pa jednom Nika upućuje poljubac, a Primož ga ne može primiti jer ne zna što se događa izvan njegova ekrana, ponekad se ipak susretnu, iako ne znaju da su se sreli, da su se poljubili. Iako su ekrani sasvim priljubljeni, njihovi su okviri i dalje jednako fiksni, dijeli nas opna našeg postojanja. No, iako postojimo svatko u svome svemiru, svejedno idemo jedno prema drugomu.

Categories
All fotografska instalacija Galerija AŽ, Zagreb volumen 14

TRETI PUT U ZAGREBU (Andiju)

Nakon dva predstavljanja u Muzeju suvremene umjetnosti, službenom centru zagrebačke likovne scene, sada izlažu u Centru periferije, Galeriji AŽ na Žitnjaku, ‘prostoru’, kako kaže Mladen Lučić u popratnom tekstu, ‘znatno prikladnijem njihovoj umjetničkoj vokaciji, koja je sve prije nego mainstream, a kamoli bliska ikakvoj institucionalnosti’. U trećem su, dakle, pokušaju pogodili u centar koji im je posve po mjeri.  

Moglo bi se pomisliti kako odmak od mainstreama proizlazi iz lokaliteta, i gosti i domaćini ga ističu u svom nazivu, pa kao što je selo Šikuti svojevrsna periferija Savičente, tako je i Žitnjak zagrebačka, no zapravo ih izvornost odmiče od artificijelnosti koju preferira mainstreem, kao što ih i bujica programskih djelatnosti odmiče od uspavane srednje struje.

Atelijeri Žitnjak nedavno su izložbom „Od periferije do centra“ u Galeriji Klovićevi dvori (2024.) proslavili svoju dvadesetogodišnjicu, Šikuti Machine su četiri godine stariji, s djelovanjem su započeli 2000. godine i do 2025. održali 25 izložbi, osmislili i izveli 12 performansa te snimili šest filmova i tri videorada. Osim autorskih aktivnosti, baš kao i Galerija AŽ, i Galerija Šikuti provodi galerijski program, održano je 120 izložbi i 21 performans, pretežno istarskih i hrvatskih umjetnika s ponekom međunarodnom participacijom, 8 filmskih i video projekcija, tri kazališne predstave te brojne književne večeri, društveno-političke tribine, predavanja, razgovori… No, dok su članice i članovi Atelijera Žitnjak poprilično heterogena skupina raznih autorskih interesa, dotle su Šikuti posve homogena umjetnička grupa; dok se programsko usmjerenje Žitnjaka tek metaforički odnosi spram svoje lokacije, dotle se svi nastupi Šikuta temelje na svakodnevici njihove okoline. „Pronalaze formulu za jedinstvenu sintezu tradicije seoskog života i suvremenog kulturalnog i civilizacijskog okružja te ukazuju na neraskidivu vezu čovjeka i prirode, odnosno na humane vrijednosti bez kojih nema istinskog civilizacijskog napretka.“ (M. L.)

Ono što također povezuje Šikute i Žitnjak jest nerazlučiva isprepletenost života u konkretnim detaljima svakodnevnih okolnosti i umjetnosti kao njegove preslike, takoreći, između tijela i duha, primjerice, dok Žitnjak goste uvijek dočekuje i gastronomskom ponudom, dotle Šikuti i proizvode hranu, pa se, prilikom otvorenja ove izložbe i na tom planu odvijala komunikacija.  

Odmah nas na ulazu dočekuje serija fotografija: „Pekine krave u krupnom planu“, na fotografijama (Andi Bančić) su krave, en face ili iz poluprofila, sve su propisno označene etiketom u ušima, no svakoj je, u dnu fotografije ime, ali i poneka ‘osobna’ karakteristika koju je dodao njihov vlasnik, Darko Pekica: „Štela, simentalka, ni lipotica, tri put zlegla, ni prava mlikulja“ ili „Lana, bilo-črna, drugi put zlegla, za mliko ćemo viti“. Reklo bi se, sasvim logično označavanje, no dostojanstveno galerijsko izlaganje njihovih portreta promovira ih u djelatne protagoniste šikutske priče.

Poput druge strane medalje, s druge strane zida su „Kože“ (Noel Šuran), serija apstraktnih, pomalo enformelnih slika istog formata. Dakako, radi se o impregniranim ovčjim kožama, valovito su reljefne, ujednačenih tonova, kao da naborima sugeriraju unutarnju strukturu, ono što se nalazi ispod kože.  

Na glavnom je galerijskom zidu instalacija „Savičenta in the morning“ (Darko Pekica), tridesetak fotografija gusto postavljenih u dva reda prikazuju uvijek isti kadar glavne ulice u Savičenti. Instalacija preuzima koncept svojevrsnog vizualno-poetskog dnevnika, prizor je dakako uvijek drukčiji, mijenjaju se dani, iako nalikuju jedan drugomu, svi su različiti, možda je neko vozilo parkirano u dubini kadra, možda neki ljudi, uglavnom nema nikoga. Fotografije su snimljene u raznim godišnjim dobima, ali uvijek u prvom dijelu dana, doslovno između zore i podneva, iz perspektive Pekice koji ujutro pije kavu i zapisuje, nekad ono što vidi ili čuje, drugi put ga odvedu slobodne misaone asocijacije. Ponekad ih ne uspijevamo sasvim razumjeti, ali ne stoga što im je slijed neuhvatljiv, nego zbog jezika, savičentske inačice istrovenetskog dijalekta. „Điđi Anarhišta i Lučo bivši karoser će se vrći dakordo da je noćas pada daž i jako je puhalo.“ Iako nisu pisane u rimi, niti bilo čime preuzimaju poetski izričaj, te, često duhovite, opaske kao da su mišljene poetski, jer kako drukčije zapravo i razmišljati gledajući svakoga jutra isti prizor. Slobodna misao u suradnji s prizorom ostvaruje poetsku sliku, kako kaže Antoine de Saint Exupéry, ‘sastavljenu od dva različita elementa povezana artikulacijom novog logičkog reda, pri čemu vrijednost slike ne leži u izboru tih elemenata, nego u tome da su predloženi zajedno’. Pa su tako prizoru često puta predložene misteriozne misaone putanje koje završavaju ili započinju u susjednim dvorištima, čak i kuhinjama, čiji su domaćini autoru dobro poznati, ne samo poimence, nego i njihove navike i teme. Iako ih na fotografijama nema, serija je ujedno i njihov portret, uzorak konteksta koji na licu mjesta Pekica registrira iz prvog lica i bez ikakva ga dodatna oslikavanja uspijeva precizno oslikati, pa iz tog posve konkretnog portreta izvire i njegova univerzalna dimenzija. 

Možda su baš spomenuti protagonisti Pekičinih jutarnjih zapisa predstavljeni u seriji klasičnih crno-bijelih fotografskih portreta, smještenih na početku lijevoga galerijskog hodnika, čiji je autor nedavno preminuli Andi Bančić, kojemu je izložba i posvećena. Možda su to Điđi i Lučo oni koji se zagrljeni smiju, možda prepoznajemo i Darka dok uz kavu, cigaretu i otvorene novine jedan dio jutra provodi u oštariji prije ili poslije učinjene snimke.

Nešto dublje u lijevom hodniku, takoreći na kraju obilaska, jest video koji predstavlja jedan od zajedničkih performansa, a koji bismo mogli proglasiti manifestnim za ideju Šikuti Machinea. Uniformirani majicama, petorica Šikuta teškom mukom guraju uzbrdo veliku balu sijena. Gore, na vrhu se uzdiže kaštel, padina je strma, posao istodobno ilustrira njihovu svakodnevicu i postaje vrlo rječit simbol. Sizifovska akcija dobiva autentičnu interpretaciju, ljudi, u ovom slučaju Šikuti su taj stroj, a njihov je posao taj kamen koji se, unatoč njihovu znoju i naklonosti oblaka uvijek ispočetka otkotrlja prema dolje. Nepravedno zapostavljena i od elementarnog suživota čovjeka i prirode, a još više od kratkovidnih političkih tendencija, svjetskim tržištem posve okupirana, autentična proizvodnja hrane, uokvirena shopping mallovima i skupocjenim dućanima zdrave hrane, malo-pomalo nestaje s pozornice. Znajući da ne mogu zaustaviti vrijeme, da ono prema sumnjivu boljitku putuje svojim kolosijekom, Šikuti ipak pokušavaju. Kao da ilustriraju riječi Cyrana de Bergeraca, ‘znam da ću pokleknuti pred gorim, ali ja se borim, borim, borim’. Dokumentarni film „Filice“ Franeta Pekice, šikutsku priču zaokružuje, ili bi se moglo reći, utemeljuje i vertikalnom, odnosno vremenskom linijom, naime, unuk portretira djeda. Pa kao što je otac Darko uzorkom uspješno oslikao kontekst horizontalnom odnosno prostornom anamnezom, tako ga i sin Frane uspijeva plastično predstaviti u vremenu, na primjeru svog djeda Srećka. Kroz djedov odnos spram zemlje i životinjskog blaga dobivamo svojevrsnu okvirnu, elementarnu, sliku na koju se Šikuti Machine nadovezuju. Ali ne tako da je konzerviraju, nego je, svjesni njezine dragocjenosti i fragilnosti, suvremenim umjetničkim alatima ažuriraju i sadašnjosti od samog početka svog djelovanja predlažu kao mogućnost. „Na Uskrs 2000. godine, u performansu Fitness, s traktorom i prikolicom punom gnoja prošli su Savičentom, potom gnoj istresli u Žlinju (vrtača ispred kaštela Morosini-Grimani), neko vrijeme vježbali s vilama, sjeli nazad na traktor i otišli. Svi su u tome tražili neku poruku, rekao je tada član grupe Elvis Lenić, mi smo rekli: OK, ako hoćete poruku, ona je osvješćivanje ljudi. Zašto trošiti lovu na fitness, kad možeš ići raditi u kampanju.“ (M. L.)

Categories
akcija All Galerija AŽ, Zagreb volumen 13

BEZ NAZIVA 2022. / 2024.

Na glavnom se galerijskom zidu kao jedini vidljivi izložak nalazi tekst:

„Parametri kretanja posjetitelja u vrijeme trajanja izložbe 28. Slavonski bijenale i AI analiza teksta kataloga određuju vrijeme i dužinu pojavljivanja kustosice izložbe u galerijskom prostoru kao dio projekta Bez naziva, 2022. / 2024., Galerija AŽ, Zagreb.“

Kada bismo imali informaciju o kretanju posjetitelja, odnosno znali što mjere parametri u tom kretanju, te kada bismo znali po kakvu je algoritmu AI analizirala tekstove Valentine Radoš i Miška Šuvakovića iz kataloga, ne znamo kojom se formulom udružuju kretanje i analiza, pa čak i kada bismo 24 sata dežurali u galerijskom prostoru, ne možemo znati poštuje li kustosica odredbu, što je očito ključno da bi se izložba realizirala.

Ili je već i same propozicije dovoljno kvalificiraju?

Promatrajući ih iz perspektive galerijskog sustava, uključene su sve njegove dimenzije: posjetitelji izložbe, sama izložba kroz njezinu kustosku platformu (pretpostavka je da su u toj platformi uz izložene radove obrađene autorice i autori) i kustosica. Međutim, ne računa se broj posjetitelja, nego njihovo kretanje, zatim, nema platforme, nego njezina AI interpretacija, i konačno, kustosica ne održava vodstvo izložbom, nego je tek ponekad nazočna. Dakle, sve je zadovoljeno, s time da ništa od toga galerijskom sustavu nije uporabljivo. Prevaren je. Sustav u cjelini, ali i njegovi dijelovi. Posjetitelji su prevareni jer se koristi njihovo kretanje a da nisu bili upozoreni kako će ono imati ulogu u projektu; Valentina Radoš i Miško Šuvaković koji nisu bili upozoreni kako se u nastavku projekta neće koristiti njihovi tekstovi, nego tko zna kakvim algoritmom pročitana njihova AI analiza, te konačno i kustosica, koja se u galeriji smije pojavljivati jedino u, apsurdnom formulom, određeno vrijeme. Tu se događa dodatan apsurd, otvorenjem izložbe ona zapravo nije otvorena već i samom nazočnošću kustosice koja je otvara, nego će biti otvorena tek kad ona dođe u mogućnost odgovaranja izložbenim propozicijama. Dakle, i otvorenje je prevareno.

U žanrovskom je svijetu poznato kako je idealan zločin onaj u kojem nema žrtava, a evidentno je počinjen. Lopov je izveo pljačku i otišao bez plijena. Motiv je apsurdan, kao kad provale u jedan trezor, pa plijen prebace u neki drugi. Vlasniku jednoga nedostaju dijamanti, a vlasniku drugoga dokumenti, prevarena je banka.

Tomu Savić Gecana upoznao sam početkom devedesetih kad je sudjelovao u akciji „Štovatelji banaka“, zajedno s ostalima bio je odjeven u odijelo, s aktovkama su čekali u redu ispred šaltera, a kad bi tko došao na red, izišao bi iz banke bez ikakve transakcije.

Usporedivu bankarsku akciju izveo je i Goran Trbuljak, sredstva za produkciju izložbe utrošio je u mijenjanje valute, austrijske je šilinge mijenjao u kune, pa onda ponovo u šilinge, sve dok provizije nisu posve potrošile budžet produkcije. Izložio je potvrde o transakcijama.

Ono što također povezuje Gorana Trbuljaka i Tomu (Savić) Gecana jest to da je njihova česta tematika propitivanje, pa slijedom toga i svojevrsna karikatura galerijskog sustava. Svatko ga karikira svojim autorskim jezikom, a igrom slučaja prije desetak su godina imali otvorenja izložbe istog dana, Trbuljak u Galeriji SC, a Savić Gecan u Galeriji VN, pri čemu se svojom ovogodišnjom izložbom u Galeriji VN Trbuljak, između ostalog, referirao i na Savić Gecanovu ondašnju izložbu u Galeriji VN.

Povučene niti nisu na prvi pogled vidljive, no poput špijunske poruke poprskane limunovim sokom sadržaj se odjednom pojavljuje. Primjerice, žitnjačkoj akciji „Tezga za buksu“ Goran pridonosi donacijom svog rada „Na neviđeno“ (u koverti je knjiga Predraga Pavića ukradena s izložbe „Umjetnost aproprijacije“ u Galeriji Forum). Tomo definira propozicije u Galeriji AŽ kretanjem i analizom tekstova s izložbe 28. Slavonski bijenale. Trbuljakov rad „Na neviđeno“ kupuje Darko Bavoljak ne znajući da kupuje ukradenu robu (vlasnik rada, Pavić, ne zna da mu je rad ukraden). Savić Gecan delegira kustosičino prisustvo, pri čemu ni ona, ni mi, pa čak ni on, odnosno AI, ne zna o čemu to prisustvo ovisi.  

No, za razliku od Trbuljaka koji svoje šifre maskira prividnim izostankom bilo kakve šifre, Savić Gecan ih, takoreći, stavlja na stol, međutim, one su do te mjere računalno složene, da ih zapravo nitko, pa čak ni on sam, ne može dešifrirati, nego uzde delegira nepogrešivom, ali istodobno i nepropitivom algoritmu, kao emanacijom uzročnika slučaja, koji bi, primjerice, netko nazvao Providnošću. Taj je slučaj sada posve kontroliran, Tomo drži uzde, ali i dalje ne zna kako ili kada diližansa putuje. Jedino što zna jest zašto. No, prije samoga kretanja, takoreći još prije ulaska u svoju umjetničku kočiju, odlučio je da će putovati bez prtljage. Od prvog nastupa na zajedničkoj izložbi u Staroj tiskari Vjesnik (1993.), gdje je očistio i ulaštio komad starog, zamašćenog parketa, do trenutačne izložbe u Galeriji AŽ tridesetak godina poslije, gdje će se kustosica pojavljivati slijedom odredbi donesenih u oblaku, Tomo nema nikakve materijalne prtljage. Pa čak i kad se sjetimo izmještanja metalnih ograda iz Dubrovnika u, primjerice, Radničku galeriju u Zagrebu, u kojoj je, međutim, zidom izgrađenim odmah na ulazu onemogućen pogled na njih, te ograde, kao i parket iz Stare tiskare, ne nosi sa sobom. Pa dok Goran Trbuljak ulazi u MSU s jasnom namjerom: osloboditi predmete, odnosno ready madeove umjetničkog i muzejskog jarma, Tomo Savić Gecan u MSU-u oslobađa duhove iz muzejske boce. Zajedno su nastupili i kao predstavnici hrvatskog paviljona po izboru Slavena Tolja (2005.), Trbuljak je izložio fusnotu, a Savić Gecan legendu. No u popratnom tekstu te izložbe Ana Dević odgovora na pitanje zašto Tomo radi to što radi: „To je umjetnost koja ništa konkretno ne izlaže, ne kritizira, ne zagovara neko stanovište… no koja ipak, paradoksalno, sve to čini kontinuirano iznalazeći mogućnosti kreiranja različitih neobičnih situacija “izlaganja ničega“ kako bi negacijom mogla potvrditi vitalne modalitete vlastita postojanja i daljnjeg opstanka.“ Negacija se, dakako, odnosi na njegovo autorsko postojanje, koje se, jer je likovni umjetnik, ostvaruje u galeriji, to je poprište izlaganja ničega, jer da bi se ništa izložilo, nužan je okvir. Kako nastavlja Ana Dević, „… tek u samo naoko ispražnjenim bijelim kockama umjetnik, u širenju dosega umjetničke autonomije, može ‘režirati’ i okvir percepcije.“

Međutim, i okvir postaje akter, galerijom se barata, ona postaje neophodan prozor u prostor između galerije i negalerije, oglasna ploča koja informira o procesima u koje je uključena. Svojedobno je Viktor Šklovski izjavio: „Ako govorimo o prozoru, tada je to samo onaj nacrtani.“ Gecanov prozor nije nacrtan nego višedimenzionalan poput kakva portala ili tunela koji gledamo iz širega koncentrična kruga, odnosno dimenzionalnije dimenzije, ulazi se kroz prozor u galeriji, a izlazi tko zna gdje.

Zasad ne postoji takva perspektiva, pa kao što je nemoguće bilo svjedočiti tome da ulazak posjetitelja u galeriju u Utrechtu odista na tren zaustavlja pomične stepenice u trgovačkom centru u Zagrebu (samostalna izložba u BeganeGrond, Utrecht, 2001.), jer smo ili u Utrechtu ili u Zagrebu, tako ni sada ne znamo poštuje li kustosica propozicije, iako dežuramo na Žitnjaku. Apsurdna, interdimenzionalna mreža tunela poprilično je isprepletena, Gecan skida paučinu s onih rijetko, a možda i nikad, korištenih, sjeda u algoritamska kolica i po binarnim se tračnicama vozi na drugu stranu. Ovaj put tunel povezuje dvije izložbe prolazeći pritom kroz tri dimenzije, vremensku (2022. – 2024.), prostornu (Osijek – Zagreb) i formativnu (zajednička – pojedinačna izložba). Ova treća jest i recipročna, zajedničkoj izložbi replicira pojedinačna, ali smještena u prostoru zajednice, u zgradi Atelijera Žitnjak.

Categories
All Galerija AŽ, Zagreb instalacija Volumen 12

ĆUK U HODNIKU

Instalacija na podu galerijskog prostora sastoji se od pedesetak drvenih ploča, pa predvorje bivše osnovne škole u kojoj se galerija nalazi podsjeća na svježe popločen natkriveni trg.

U predvorju predvorja, odnosno glavnog izložbenog prostora, prije nego što smo zakoračili na trg, uvodno nas dočekuje slijeva mozaik fotografija, zdesna nekoliko redova teksta isprintana na smeđem pakpapiru manjeg formata. Fotografije prikazuju totale dizalica na gradilištima, radnika, cerada preko pročelja, kao i detalje raskopanih pločnika, ključne čimbenike suvremenoga gradskog pejzaža, poput kadrova u filmovima koji uvodno skiciraju scenu. Zdesna je, poput prologa u filmu, tekstualni intro, iz prvog lica, reklo bi se iz srži stvarnosti: bilježim manevre / usko i zavojito stepenište, nosimo teret na treći kat / prvo djeca / zatim vrećice iz kupovine. Makro i mikro, vizualno je predstavljen kontekst, a tekstom protagonisti.

Na galerijskim su zidovima rijetko razmještene fotografije manjeg formata i smeđi papiri, pa je za njihovu konzumaciju nužno prići bliže, to jest prošetati se popločenim trgom. Već pri prvom koraku postaje jasno da pod nije čvrst, ploče se pod našom težinom ugibaju, ako uhvatimo dobar položaj, na svakoj se možemo lagano ljuljati. Prolazak je ponešto otežan, kao da hodamo po grbavoj livadi, s oprezom pružamo stopalo. To nas podsjeća na djetinjstvo kad smo produžavali i skraćivali korak izbjegavajući zagaziti na napukline u pločniku, na rubove njegovih zakrpa, kao flaster na flasteru, na sve strane curi i začepljuje se, svaki je metar dvaput operiran. Nema autostrade gdje kolica samo klize, jednom ih gurneš i pustiš da idu, gledaš lijevo, desno, u daljini brdo, ispred njega jato ptica, gore žuto sunce i jedan bijeli oblak, misli putuju ravno, ne zastajkuju… Ali nema toga, nama zastajkuju, nama svaki čas zapne kotač, nema dva ista koraka.

Ove su ploče očito povezane, staneš na jednu, a ove oko nje isto reagiraju, korak se širi poput kvadratnih valova po glatkoj drvenoj površini.

Gubeći i nalazeći ravnotežu lelujamo do prve fotografsko-tekstualne cjeline. Vidimo dijete u kolicima s pričvršćenim dječjim biciklom sa strane. Čitamo tekst: „Gurala sam kišobran kolica koja su se raspadala jer smo u njima često vozili obojicu. Mlađi je još trebao kolica, a stariji je koristio priliku. Za kolica bih zakačila bicikl guralicu i vrećice s placa. Morala sam cijelo vrijeme držati kolica jer bi ih bicikl prevagnuo…“ Ulica je Maksimirska, prepreka je mnoštvo, radovi na zgradama, reklame na pločniku, parkirani automobili. Katerina vozi svakodnevni slalom s dvojicom u kolicima, prikačenim biciklom i ruksakom na leđima, pločnik nalikuje poligonu za obuku specijalaca. Čuje li se ćuk u hodniku?

Klackamo se prema sljedećoj izložbenoj jedinici. Tematika je jednaka, no ispovjedni ton preuzimaju stihovi. I dalje smo u gradu, možda ne nužno i u Maksimirskoj, radi se o asfaltu, pločniku, rinzolu, o ulici i parkirnim mjestima, pa čak i o stambenim kvadratima, ali autorica gleda kroz pjesnički filter: ‘pločnik se suzio, a sve drugo je ostalo isto’, i usputni prizori i svakodnevne radnje. Nakon obveznog dijela jutarnjeg programa uzima metar i kreće na pjesnički zadatak. Antoine de Saint-Exupéry kaže da je „poetska slika  sastavljena od dva različita elementa povezana međusobno artikulacijom logičkog reda“. Pa tako, primjerice, ‘kut nagiba’ i ‘koeficijent zakašnjenja’ proizvode „poetsku sliku čija vrijednost ne leži u njihovu izboru“, kako dalje kaže Saint-Exupéry, „nego u tome da su predloženi zajedno. Uspostavljajući njihov identitet, stvaramo prostor. Utvrđujući im logičko mjesto, kreiramo također i svemir. Taj je svemir kompletan, iako ne objašnjen. Slika se podvrgava određenom ponašanju s obzirom na taj neodređeni svemir, koji u stvari i ne postoji osim kao jamstvo.“

U ovom je, međutim, slučaju, jamstvo osvojeno prvotnom ispovijesti, pjesnikinja je stihove takoreći uzela od zapreke, doslovno primjenjujući naputak Paula Valéryja: „Nema hoda bez zapreka! Zato je oblik važan: mora uzeti od zapreke, koliko mu treba da se miče, ali da uzme samo ono što najmanje sprečava pomicanje.“ A to je ovdje pitanje kojim započinje pjesma: „koliko litara kiše može upiti kvadrat asfalta“.

Osim asfalta kao glavni se lik javlja i srušeni bor koji svojim korijenjem i dalje okupira zajedničku zemlju. Bio se previše nagnuo prema kući, to jasno vidimo na priloženoj fotografiji, vidimo i komad dvorišta i cestu ispred, upravo će proći neki auto koji uopće i ne zna da se ispod asfalta korijenje i dalje širi. Čuje li se to ponovno ćuk u hodniku?

Nastavlja se povezivanje stihova i fotografija u pojedine epizode mozaičkog portreta Zagreba iz Katerinine prisiljene perspektive. Pritom, dakako, ta perspektiva postaje uzorak, ona zacijelo nije jedina koja bi s dječjim kolicima rado došla od točke A do točke B. Od kuće do tržnice. Za razliku od većine ostalih mama i tata koji manje ili više uspješno manevriraju maksimirskom slalomskom stazom, ona vidi ono što drugi ne vide, kao što kaže Ernesto Sabato, „istovjetnost u proturječnosti, pravilo u slučaju, stvarnost u prividu“. Fotografira razne hrpe odbačenih stolova i stolica u usputnim instalacijama anonimnih autora. Kako je došlo do jedne od njih objašnjava stihovima: … biciklom kroz prazan grad / balansiram vožnju s plastičnom cijevi / duga dva metra / s gradilišta u Vukovarskoj… Jedna serija fotografija prikazuje sitne predmete razbacane po podu, to je ono što je ispalo iz dječjih tenisica na povratku iz parka, pijesak i kamenčići potom se ugrađuju u kućni humus iz kojeg će izrasti pravi maksimirski kaktusi.

Eksterijer je postao interijer, u ovom slučaju fotografija koja prikazuje kupaonicu u izrazito lošem stanju vrlo suptilno ilustrira stihove u kojima autorica preuzima identitet karte nekretninske agencije. Zahvaljujući uvodnoj identifikaciji nabrojane izjave postaju stihovi, jer karta je sveznajuća, zna tko drži cijenu i obnavlja oglase, ima rendgenski uvid u detalje pojedine adaptacije, zna gdje pvc mijenja stolariju, a vidi i total, kako bi se jedna zgrada završila / tako bi se u ulici otvorilo novo gradilište.

Sasvim nisko dolje, takoreći na kraju obilaska, jedna je izdvojena pjesma bez fotografije, započinje stihovima: u stan nam je uletio ćuk, a završava… bilo mi je žao što su baš danas / od svih dana / djeca rano zaspala. Zato nema fotografije, shvaćamo, to znači da bi i ove druge fotografije također mogle simulirati dječju perspektivu, odbačeni je namještaj oživio u dječjim očima. Vasilij Rozanov kaže: „Djeca su ovdje prisutnija od nas, nama je stolica komad namještaja, ali dijete ne zna za kategoriju namještaja i za njega je ta stolica ogromna i živa kako za nas ne može biti.“

Dodatan element izložbe, smješten doslovno iza ugla, jest uspravna projekcija filma u kojem Katerina takoreći preuzima ulogu djeteta. Prolazi pločnikom ispred sebe držeći ogroman bijeli komad spužve od kojeg ne vidi kamo ide. Kamera ide ispred nje, ne zna se kome je teže. Ta se završna projekcija, postavom postfestumska, duhovito nadovezuje na problematiku probijanja zaprekama obogaćena prolaska. No, zaigranošću ipak u sebi nosi neuništiv optimizam, koliko god oni nama zatrpavali, ipak ćemo se na kraju dokopati placa.

Categories
All Galerija AŽ, Zagreb videoperformans videopreformans Volumen 12

U TROKUTU VREMENA

Galerijski zidovi obojeni tamnijom ružičastom i svjetlozelenom bojom sugeriraju muzeološku atmosferu, pa se na njihovim površinama analogne crno-bijele fotografije osjećaju kao kod kuće, odnosno, ondje gdje im je i mjesto. Tomu doprinosi i postav, fotografije su tretirane poput objekata, ne pričvršćene ili obješene, nego smještene između četiriju čavlića. Dostojanstveni i drevni ugođaj narušava olovkom napisan naziv izložbe na ulaznom zidu, poput upute postavljaču gdje treba doći propisna legenda. Na drugom ulaznom zidu, međutim, olovkom su ispisana autorova razmišljanja, pa onda i podcrtana, naglašena im je važnost. Ta je informacija zapravo uvod u izložbu: ‘sa ovog ili onog gledišta unazad na lijevo nekih 115 koraka na putu prema…’, zadnja riječ možda i namjerno nije čitljiva. Iznad tog teksta je fotografija, očito snimljena na opisanoj lokaciji i predstavlja detalj ograde nekog dvorišta. Pregledavši i ostale fotografije, a i printove na tamnozelenom papiru, ispada kako su sve one, bez obzira na različite sadržaje, na detalje ili totale, na elemente industrijskih postrojenja ili grmlje na livadi, snimljene upravo slijedeći uvodni putokaz.

Dvije ceste koje se sastaju pod oštrim kutom predstavljaju dvije strane gotovo istokračnog trokuta koji zatvara Sava, odnosno svojevrstan isječak žitnjačkoga kruga, unutar kojeg se nalazi i zgrada Atelijera Žitnjak. Krenuvši iz njezina dvorišta, Sergej portretira unutrašnjost trokuta analognim fotoaparatom. Političke okolnosti prostornoj dimenziji priključuju i onu vremensku, trokutom su do pedesetih vladala polja, zatim ih je socijalizam zamijenio industrijom, koju su nulte dobrim dijelom poništile i panoramu učinile postindustrijskom, s time što se između postrojenja, nekad živih, danas mrtvih, nalaze vrtovi, staklenici i poneka zaostala oranica. Vrijeme se utisnulo u trokut, Sergej nailazi na otiske, vegetacija je ponegdje već zavladala, šiblje između dimnjaka, hale bez prozora, kao da se šetnja odvija nakon apokalipse, neobično je oblačno, prizori su pomalo zlokobni, zrak je gust pa je premalo svjetla za oštriju fotografiju. Kadrovi svojim krupnim planovima ili izmaknutom perspektivom, gotovo ukradeni iz donjeg ili gornjeg kuta, sugeriraju filmsku situaciju nekog izoliranog rajona u koji je zabranjen ulaz, ali je natpis sa zabranom u međuvremenu otpao. Žitnjački domaćini i njihovi česti gosti prepoznaju poneki motiv, primjerice stari, kišom i suncem izblijedjeli grafit „Livade cvrkuću“ na zidu koji odvaja vrtove od još djelatnih, ogromnih naftnih rezervoara, iako ga obično gledaju za danjeg svjetla ispod plava neba, onog od prije kataklizme.

Pogledavši pobliže fotografije, primjećuje se da i one uključuju slojeve odnosno vremenske naslage. U procesu izrade, koji se, kao i snimanje, odvijao unutar trokuta, svjetlosnim je zapisima zatečene današnjice dodan poneki element, bilo komad filmske trake, bilo nepravilno izrezana folija ili neki drugi vizualni trag preuzet iz autorove arhive, a svi redom ili imaju ili sugeriraju neku prošlost. Izrađene na licu mjesta, u prostoru koji također, kao bivša osnovna škola, ima svoju prošlost, u improviziranim uvjetima fotografskog laboratorija, dobivaju na autentičnosti, svoje vrijeme također upisujući na vremensku listu. Štoviše, to je i dodatno podcrtano, na već razvijenim je fotografijama autor još ponešto i dopisao, udarajući točku na vremenski razvoj koji se jednako identificira i procesom proizvodnje i sadržajem.    

Osim vlastoručno izrađenim fotografijama, pri čemu je upravo način izrade i proizveo doživljaj apokaliptične sumračnosti, neki se prizori trokuta predstavljaju isprintani na tamnozelenom papiru, koji preuzima ulogu umanjivača svjetla i nastavlja sumornu šetnju zabilježenim kadrovima u trokutu vremena. Kao što proces izrade fotografija prešućuje oštre rubove, ali ostavlja vremenske sjene, pa kombinacijom ploha, njihovim presijecanjem, dvostrukim planovima i ostalim elementima postaje odgovorna likovnim kriterijima, tako i sadržaj printova sa svoje strane, čija tehnologija isključuje fine prijelaze, kompozicijom osvaja dividende u mediju grafike.

Primjenjujući uputu s početka, pri čemu su printovi dodatan putokaz, moglo bi se zaključiti da je artist book, smješten na postamentu u središnjem dijelu, svojevrsna izložbena završnica, materijalni artefakt, konkretno svjedočanstvo koje kao dokaz presijecanja vremenskih linija ostaje na raspolaganju budućnosti. Poput uvezane grafičke mape sabire predstavljene prizore, masno otisnut na tamnozelenom kartonu, bez margina kao da još malo više ulazi u taj trokut, dubinski ponire u njegove mračne tančine, izmjenjujući pozitive i negative predstavlja autorsku interpretaciju, žitnjački trokut Sergej prevodi na svoj jezik. Autentičnost izdanja potkrijepljena je izostankom klasičnog impresuma, umjesto njega, na zadnjoj se stranici, napisano rukom, osim autorstva nalazi i stilizirani statement: „Postavljena između prirodnih putova i kemijskih industrijskih tijekova, negdje između vraćanja negdje nazad ili na neku nepoznatu točku koja je uvijek i postojala tu između.“  

Na otvorenju izložbe autor izvodi audiovizualni performans. Istodobno barata s tri 16 mm projektora te brojnim aparatima ili pomagalima ili efektima za manipulaciju zvukom. Film, ili preciznije izvedba filmom, koju bi se moglo označiti jedinstvenom projekcijom eksperimentalnog filma, okvirno se temelji na split srcreenu, projekcije međutim, ponekad ulaze jedna u drugu, no mnogo više međusobno komuniciraju, trake su kratke i vrte istih dvadesetak frameova čiji je sadržaj također mnogo više grafički nego sadržajan. Pripadaju istome vizualnom izrazu kao i ostatak izložbe, a i snimljeni su u istom trokutu. Sredinom izvedbe uključuje se i treći projektor, koji, iako često, ali ne i uvijek, bez slike, dodaje svjetlosni sloj koji postaje djelatan, jednako kao i autorovo baratanje raznim priručnim pomagalima, čašama u boji ispred projekcijskog snopa i slično, kojima se usložnjava cjelokupan vizualni prikaz. Kao što je uostalom usložnjena i današnja žitnjačka situacija.

Glavni je sadržaj posve repetitivan, s jedne je strane to kadar na prozore neke zgrade, a s druge bodljikava žica na vrhu nekog zida, dinamika se ostvaruje njihovom komunikacijom, no ključnu dramaturšku ulogu ima zvuk. Treba spomenuti da je Sergej glazbenik, u publici su i članovi njegovih bivših bendova, no kao skladatelj nije se baš priklanjao baladama nego distorziji ili raznim eksperimentalnim tretmanima i suradnjama između slike i zvuka. Primjerice, gitara na zaslonu aparata za fotokopiranje proizvodi vizualan zapis vibracije. 

Iako je jasno da je proizvodnja zvuka posredstvom raznih efekata trenutačna improvizacija, da ne postoji, kao kod Damira Bartola Indoša, precizan sinopsis kakofonije, nego da se ideja slike nastoji izreći i idejom zvuka, pa budući da je vizualan dijalog neponovljiv, takva je i zvučna inačica. Unatoč tome, postoji razvoj, skladba u trajanju od oko dvadeset minuta ima i uvod i razvoj i finale. Osnovni ritam daje interpretacija zvuka okretanja filmske trake, a u zadnjem se dijelu uključuje elektromagnetki pickup koji prenosi zvuk s telefona, Brain Cox čita zadnji tekst Rafaat Alareera „If I Must Die“.   Štoviše, rekao bih da je ova izvedba, iako se ne može reći da su njezini elementi posve inovativni, zapravo idealna, ili, još preciznije, gotovo prototipna suradnja slike i zvuka u području eksperimentalnog izraza na zadanu temu. Gostujući na Žitnjaku, Sergej je, primjenjujući svoje autorske alate na postojeći sadržaj, ostvario svoj autentičan portret. Jednom riječju, ono što se od gosta uvijek očekuje, ali rijetko kada dobije.

Categories
All Galerija AŽ, Zagreb slikarska instalacija Volumen 12

SVE MOJE SLIKE OD A DO Ž

Trenutačan rezultat Malčićeve autorske utakmice glasi: 30. 11. 1991. – 12. 4. 2024. (8131 dan): Malčić = 4012 slika, od kojih su ovdje izložene peta i zadnja (prve četiri nisu u njegovu posjedu). Ako odbijemo subote i nedjelje (2208 dana) dobili smo 5923 dana, pa ispada da mu za svaku sliku treba otprilike jedan i pol dan. To je, međutim, račun bez krčmara, naime, Malčić svakoj slici daje iste šanse, jedan termin, radni dan je od devet do tri, ako slika nije u to vrijeme završena, to znači da s njome nešto nije u redu. Pogrešna može biti ideja, predložak ili izvedba, nevažno je, Malčić ne razmišlja o razlozima, sve slike imaju istu šansu. Bez obzira na rezultat (5923 – 4012 = 1911), izgubljene dane računa jednako kao i one plodonosne.

S tom se jednadžbom, međutim, Malčić ponovo ne slaže, statistički mu prosjek nije dovoljno precizan, stoga ustanovljava grafikone, postavlja mrežu, pri čemu su y (vodoravno) mjeseci, a x (okomito) broj slika. Trideset i dva izložena godišnja grafikona pokazuju oscilacije u slikarskoj produkciji. Primjerice, razdoblje kada je kao profesor likovnog odgoja radio u osnovnoj školi iskazuje pad proizvodnje, suočen s negativnim trendom, bio je prisiljen napustiti posao u školi.

Osim zadana vremena, Malčićeve slike definira i zadani prostor, naime, prijatelj stolar donosi mu komade iverica raznih dimenzija koje više ne može iskoristiti.

Na pogrebu Norgaya Tenzinga, Edmond Hillary odgovorio je mišljenjima da bi se kao osvajača Mount Everesta trebalo proglasiti Georgea Malloryja, koji je zaglavio na planini: „Ako je George bio prvi koji se popeo, onda ćemo Norgay i ja biti u kategoriji ispod, među onima koji su se prvi popeli i spustili.“

Malčić odgovara: „Ako ima slikarica ili slikara koji su za trideset godina napravili više slika, onda ću ja biti prvi u kategoriji ispod, među onima koji su ih sve rednim brojem obilježili.“  

Što se tiče sadržaja, ovdje izloženom, petom slikom u životu, dakle, na samom početku slikarskog maratona, nedvojbeno se odnosi spram povijesnoumjetničkog konteksta: „Slikarstvo nije mrtvo“ napisano je na autoportretu. To je poslije produžio u svoj manifestni slogan: „Slikarstvo nije mrtvo sve dok Malčić ne kaže da je mrtvo.“

Tridesetak godina potom i dalje se drži starog manifesta iako motivom naoko odgovara suvremenim tendencijama: „Ja sam slikar umjetne inteligencije“. To je u njegovoj interpretaciji više nego dvoznačno, jer se zapravo ne odnosi na onu virtualnu, nego je to autokarikatura koja znači da je njegova inteligencija u kategoriji ispod, jer nije prava, nego umjetna, drugim riječima, pravi se da je prava. Pa mu i nije bilo druge nego manifestirati je umjetnošću. Da je kojim slučajem na raspolaganje dobio pravu inteligenciju, zacijelo bi se i bavio pravim poslom, za kojeg je u međuvremenu ustanovio da mu kolidira s umjetničkim poslom.

Ta, četiri tisuće dvanaesta slika, ipak odražava nepobitan utjecaj koji današnjica ima na njegovu umjetničku djelatnost, nije, naime, naslikana na živoj stolarevoj iverici, nego na umjetnom Ikeinu platnu. Motiv, dva zelena lista, također je preuzet od onoga generičkog Ikeina, a slikar umjetne inteligencije dodaje mu ‘virtualnu’ presliku: dva zelena lista u prvom planu, u pozadinskome postaju nekoliko negativa tih listova, poput onih iza ogledala ili iza stvarnosti, izgubili su boju, ali su povećali broj.

Ono što razdvaja umjetno od umjetničkoga mogla bi biti mašta, dio koji umjetnoj inteligenciji nedostaje, ona registrira stvari onakve kakve jesu, a ne zamišlja ih onakvima kakve bi mogle biti, koje, primjerice, obrazlaže Borges u svojoj pjesmi „Things that might have been“. Ili, kao što kaže Ionesco: „Mašta sve otkriva, sve što je izmišljeno, istinito je, ništa nije istinito što nije izmišljeno.“ U tom je smislu umjetna inteligencija ograničena, ne zna istinu unutarnjeg života zelenih listova zato što je, za razliku od slikara umjetničke inteligencije, ne može zamisliti.

Ikeino platno dolazi u svom okviru, Malčić vrlo često crta crne okvire svojim slikama na iverici u koje upisuje poruke koje se tiču ili njega ili slike. U cilju posvajanja Ikeina platna, dodaje mu crni okvir, no stabljike zelenih listova ispred su nacrtana okvira, Ikein predložak izlazi iz prostora određena za sliku. Listovi u pozadini također izlaze, no pritom gube svoju strukturu i postaju tek bijeli obrisi. Ispada da slikar, portretirajući unutarnji život generičkog motiva, shvaća kako se on nastavlja u još pozadinskijem, čak i njemu, slikaru, nedostupnom planu, koji je ipak zaustavljen formalnim zadatostima, odnosno Ikeinim okvirom.

Takozvana ravnoteža slike osvojena je upravo tim zamišljajem, iako svojom jasnošću zeleni listovi težište pomiču lijevo, vraćaju je oni iz trećeg plana, koji desno tek obrisom izlaze iz crnog okvira.

Promatrajući ovu sliku, reklo bi se kako je u tehničkom smislu nije problem izvesti, odnosno kako bi to svatko mogao, dakako, kad bi imao ideju kako generičkom motivu prispodobiti lice i naličje, predstaviti istodobno stvarno i umjetno, istinito i zamišljeno, a tekstom autoironično mimikrirati ono doslovno.  

Iza Malčićevih slika uvijek postoji nešto programsko, čega se on, formalno, ali autoironično, odriče, no upravo takvim komentarom u prvi plan postavlja program i ispada kako je slika, u koju se bezrezervno zaklinje, tek njegova materijalizacija, izabrani primjer kojeg je moguće primijeniti i na poeziju (kao što je to primjerice činio Vlado Martek) ili, poput Toma Gotovca, na film. Njegov bi se opus mogao nazvati gotovo ekstremno autoreferencijalnim, kada i ta referenca ne bi bila u službi programa. No, na pitanje što je bilo prvo, program ili slikarstvo, nemoguće je odgovoriti, kao i na pitanje što je bilo prvo, kokoš ili jaje.

Ova izložba svjedoči takvoj nemogućnosti, prvih pet slika je uvod, drugih pet, odnosno zadnjih pet, jest ne završetak, nego uvid u trenutačan rezultat, dočim središnji dio zauzimaju grafikoni Malčićeve tridesetdvogodišnje proizvodnje, stoga je instalacija na glavnome galerijskome zidu zapravo predstavljanje koncepcijskog slikarskog programa.

Na duhovito predloženoj simboličkoj razini Galerija AŽ uistinu je optimalno mjesto izlaganja životnog programa, kao što u abecedi ne postoji nijedno slovo izvan ovih obuhvaćenih nazivom galerije, tako ni u Malčićevoj produkciji nema ni jedne slike koja nije prisutna. Pa ako su sve ovdje, pa makar i tek točkom u grafikonu, izložba koncepcijski preuzima ulogu sadržaja retrospektive, koji poput onoga na početku knjige koji povezuje poglavlje i broj stranice, informira o broju slika u pojedinim razdobljima. Knjiga, dakako, ima i korice, pet prvih i pet zadnjih slika.

Sve, međutim, dosljedno odgovara Malčićevim asocijativnim akrobacijama, AŽ, naime, ne označava početak i kraj abecede, simbolizirajući sveukupnost nečega, kao što je to nazivom sugerirao, nego je to akronim od Atelijera Žitnjak, zgrade koja je, slijedom lokacije, dobila umjetnički nadimak Centar periferije, ono izvan sredine, što bi se moglo prevesti i kao ono izvan abecede. Malčić koristi abecednu asocijaciju i svoju djelatnost smješta unutar njezine sveobuhvatnosti, umjesto svih slova predstavlja sve slike, ali u formi grafikona. Pa kao što je Till Eulenspiegel, švicarska inačica Petrice Kerempuha, miris tek pečena kruha u pekarnici plaćao zveketom kovanice po pultu, tako i Malčić, kao njihova slikarska inkarnacija, u galeriji predstavlja statističko izviješće o svome dosadašnjem slikarskom opusu.

Categories
All Galerija AŽ, Zagreb slikarska instalacija Volumen 12

ŽIVIO TAMNIČAR!

Nova epizoda serije o zbivanjima oko psihijatrijske ustanove doktora Schuberta u Jagorovoj šumi.

Kratak sažetak prethodnih epizoda: izložba „Wolfgang Gring“ u Galeriji Greta, gdje je prvi put predstavljen glavni lik, četiristo godina star grobar Wolfgang Gring; izložba „Razgovor s duhom“ u Galeriji VN, gdje je prvi put predstavljen doktor Schubert, ravnatelj ludnice, a izloženi su portreti duhova njegovih pacijenata; izložba „3 ujutro“ u Muzeju suvremene umjetnosti, knjiga „Škrto i nepovezano, baš mrtvački“, čija se ‘radnja’ odvija u Jagorovoj šumi, te nekoliko kadrova iz eksperimentalnog horor-filma „Wolfgang Gring“ (u završnoj fazi produkcije).

Nastavak nudi novo uzbuđenje, situacija se donekle smirila nakon što su neki luđaci pobjegli iz Schubertove ustanove da u Jagorovoj šumi iskopaju lijesove i uzmu dijelove lešina, a u toj ih je raboti presreo i uhvatio grobar Wolfgang, kadli jedna starija pacijentica priznaje drugoj da je noćas poludjela i zapalila ludnicu!

Na glavnom je galerijskom zidu karakterističnom Klobučarovom tehnikom izvedena zgrada u plamenu: preko razmrljanih ploha intenzivno žute i crvene boje ovlašnim je linijama skicirana kontura zgrade, a bezbrojnim minucioznim potezima tankoga crnog flomastera nacrtani su gusti oblaci dima koji se valjaju preko većeg dijela zida. U tu su osnovnu sliku, poput stripovskih kvadrata, ugrađeni brojni elementi različitih formata, akvareli, crteži raznim bojama na crnim ili bijelim papirima, ulja na platnu, tekst na zidu, u cjelini proizvodeći složenu slikarsku instalaciju.

Ovo nije prvi put da se Klobučar koristi postavom kao elementom koji je ravnopravan crtežima ili slikama, inače njegovim ključnim izražajnim polugama. Već je u prvoj epizodi u Galeriji Greta izložbeni prostor bio koncipiran poput interijera sobe četiristo godina stara grobara, po zidovima je povješao razne izreske bez ikakva reda i organizacije, kako je, naime, Gring naišao na vizual koji ga zanima, uglavnom neka smrt, tako ga je i zakucao.

Zatim u „3 ujutro“ galerijski zidovi MSU-a postaju otvorene stranice bilježnice u koju se upisuju razmišljanja u riječima i slikama.

U ovom slučaju odlazi korak dalje, čitav je zid pretvoren u jedinstvenu sliku u okviru koje slika na zidu postaje scenarističko-narativna platforma posve različitim replikama/kadrovima koje povezuje sadržaj, odnosno svi prikazuju stanovnike Jagorove šume, mrtve ili lude, u pozitivu ili negativu, jednopoteznim krokijem ili pedantnim crtežom, u društvu ili pojedinačno, vizualom ili tekstom: – Hvala vam doktore, bolje mi je… – Hvala vama što ste ludi (odgovara doktor).

U Jagorovoj je šumi često noć, a ako je dan, uvijek je zima, stabla i grane su gole, vlažne i prijeteće. Poput scenografskih oslonaca unutar kojih se nalazi složena slika, sasvim slijeva je puni Mjesec na crnom nebu, dakako, lagano je krvav. Sasvim zdesna je posve apstraktno ulje na platnu olovnosivih tonova, pri čemu se ne prepoznaje nikakva kompozicija, kao da su istisnute boje iz tube i onda ovlaš razmrljane, doimaju se poput podloge kakve i inače Klobučar radi prije nego što krene iscrtavati sadržaj, ali sada ga nema jer se očito sve već dogodilo u prostoru ili razdoblju između punog Mjeseca i ove olovne zore.

Simulacija noći kao da je pomalo karikirana crtežima u negativu, odnosno bijelom bojom po crnom papiru ili platnu. Čak su tu i dva prazna crna platna manjih dimenzija, tada se nije dogodilo ništa. Tu je i komad crnog papira na kojim je tek strip oblačić u kojem piše: Oni ih jedu!  

Svi su prizori jezivi, oni izvedeni na crnim papirima manjeg su formata, ponekad gotovo jednolinijskim potezom, a češće gustim iscrtavanjem pojedinih likova u dijalogu ili raznim grotesknim pozama. Ove se potonje doimaju poput skica za skulpturu, naglašena, naoko osjenčana volumena, a zapravo izvedena bezbrojnim sitnim crticama, postupkom koji je Klobučar doveo do savršenstva, predstavljaju, rekao bih, kiparske modele, dijelove tijela u raznim položajima. 

Zapravo je predstavljena čitava lepeza raznih crtačkih i slikarskih tehnika ili pristupa ili stila. Neki su portreti pojedinih protagonista u boji na žućkastom papiru, uvijek čudovišnih crta lica na plavoj podlozi ili onoj zemljane boje. Minijatura u akvarelu predstavlja čovjeka koji vješa konop za vješanje, izvedena izrazito preciznim potezima kista koji identificiraju svaki nabor užeta. Klasičan stripovski kadar Jagorove šume, na panju sjede dvije starije žene, u oblačiću jedna kaže da je noćas poludjela i zapalila ludnicu. Slika na platnu većeg formata predstavlja ljudsku priliku na ogoljenom proplanku, crna je boja razmrljana na mjestu gdje joj je glava, moguće da to palikuća odlazi sa zgarišta. A tik ispod nje, crtež na papiru, skupina pacijenata očito bezuspješno nastoji izići iz zapaljene kuće. Javljaju se mrtvaci s raznim žalbama, jednome su glavu ispunile lijesne muhe, a drugom je dojadilo bježati iz groba jer ga grobar Gring uvijek vrati. Postavljački je tretman također različit, očito ovisno o vrsti podloge, neki su crteži na papiru istrgnutom iz neke bilježnice prikucani čavlićima, drugi su reprezentativnijeg podrijetla, pa su, kao pravi ‘originali’, obješeni galerijskim kvačicama. Pa kao što je nevažno kojom su tehnikom i na čemu napravljeni, takav im je i raspored, čini se da ih je Klobučar vješao redom kako bi mu koji došao pod ruku ili kao razbacani ‘špil’ karata po slici na stolu. Kako god se rasprostrle, sve karte pripadaju jednom ‘špilu’, svi imaju jedno na pameti, kao što je jedan Rim a putova tristo, tako Klobučar ima jednu temu a pristupa bezbroj.   

Preveden u svijet glazbe, odnos između onoga što je napravljeno na zidu i onoga što je obješeno, podsjetio bi na suradnju ritam i solo gitare, gdje ritam predstavlja temu, a solo je portretira karakterističnim primjerima. U ovom je slučaju tema zapaljena zgrada, a iz nje su ipak na vrijeme uspjeli pobjeći (ili su u njoj ostali zarobljeni) svi ti prizori koje Klobučarov narativ povezuje u cjelinu.

Na ulazu u galeriju, na bočnim zidovima svojevrsna predvorja, nekoliko portreta kao da izražava dobrodošlicu. Međutim, precizni crteži ponovo pobuđuju skulptorski dojam, kao da su nacrtane trodimenzionalne maske, ne predstavljaju lica, nego tek jedan njihov dio, zato što i njihovi vlasnici nisu pravi ljudi, nego duhovi ili prikaze. Na frontalnim nas zidovima s obiju strana ulaza dočekuje najava radnje: slijeva je to slika zapaljene kuće, zdesna je u prvom planu dio figure glavne protagonistice, a iza nje plamti oganj.  Iako naziv Živio tamničar!,kao jasnai nedvosmislena izjava, naoko nema previše veze s jednako tako jasnim i nedvosmislenim sadržajem izložbe, on se uklapa po istoj osnovi kao što se i elementi slike uklapaju u cjelinu. Povezuje ih žanr horora, u Klobučarovu slučaju bez konkretnog zločina jer se on ili već dogodio ili se trajno događa, zamrznut je kadar onog trenutka kada noćna mora dolazi do kulminacije, on izmišlja najgore varijante, a mora se priznati da ima dobru maštu. Ali i bez hepienda. Kakva bi ga i moglo biti u mračnom, tamnocrnom prostoru Jagorove šume kojim vladaju ludilo i smrt? Jedino onoga koji ne samo da pristaje na stanje stvari, nego mu i nazdravlja. Hepiend je zavoljeti tamničara.

Categories
All Galerija AŽ, Zagreb performans Volumen 11

IGRA SKRIVAČA

Glavni izlagački prostor Galerije AŽ zapravo je predvorje bivše osnovne škole, tehnički, dakako, dotjerano galerijskom rasvjetom i projektorima. U izložbene se svrhe često koristi i takozvani lijevi hodnik koji je dvjema plohama pretvoren u improvizirano kino. Tim je plohama prošle godine Vesna Pokas za potrebe svoje instalacije dodala i treću, istovjetna formata kao i postojeće. Treću su plohu korisnici ostavili i nakon njezine izložbe, pa sada ulaz u lijevi hodnik izgleda poput meandra ili ulaza u labirint. Izložbe se uglavnom nastoje prilagoditi netipičnim prostornim okolnostima, pa često preuzimaju format site specific instalacije, ponekad se koriste i desnim hodnikom, primjerice, Goran Škofić, Bojan Gagić, kolektiv Ljubavnice, pa čak i čitav prostor, predvorje i sve hodnike, primjerice Toni Meštrović u audioinstalaciji „Presretanje“. 

Hodnici bivše osnovne škole, koja je prije dvadesetak godina djecu zamijenila likovnim umjetnicima,

kao da imaju neku svoju ćud, neprestano su gladni, neprestano gutaju razne sadržaje, sirovine za izgradnju novih umjetničkih radova korisnica i korisnika, ali i njihove realizacije. Tu je konstrukcija instalacije Kate Mijatović s njezine izložbe u Veneciji, staklene cjevčice iz ambijenta Vesne Pokas „U kvadratu“, daske Vlaste Žanić iz instalacije „Klackalice“, kartonske kutije Frane Rogića s izložbe „Grad je pun opasnih ljudi“, drveni sanduk Predraga Pavića s objektom „Paraplan“, oslikana ogledala Hrvoja Mitrova s izložbe „Duhovi“ i vespa Borisa Cvjetanovića koja čeka da joj prođe vrijeme, pa da je, kao oldtajmer, Žitnjak donira Tehničkom muzeju.

Sve u svemu, reklo bi se, idealno poprište za igru skrivača, čiju bismo izvedbu mogli označiti kao instalativni site specific performans. On uključuje sveukupno šest projekcija raspoređenih u čitavoj zgradi i nastup uživo. Ovo drugo publika prati u ‘glavnom’ galerijskom prostoru.

Ušavši u zgradu, naime, publika je zadržana projekcijom na ‘glavnom’ zidu. Izvedba još nije počela, sadržaj projekcije jest prikaz žitnjačkog Facebook profila namještena na opciju online link, a u dijelu profila namijenjena prezentaciji jest slika upravo ovoga galerijskog prostora. Pozornost zadržava činjenica da se taj prikaz malo-pomalo multiplicira, u slici se pojavljuje jednaka, ponešto umanjena slika i tako dalje. Razlog tomu jest propozicija Facebooka o delayu, odnosno sigurnosnom zakašnjenju slike prenošene uživo od desetak sekundi (pa budući da kamera u iščekivanju početka u kadru drži sučelje prijenosnog računala, ono se svako toliko pojavljuje umanjeno).

Nazočna publika, za razliku od one koja ‘uživo’ gleda prijenos na Facebook profilu, desetak sekundi prije svjedoči pojavi performerice koja polagano izlazi iz lijevog hodnika, s rukama na očima nesigurno se kreće i naglas broji. Ona je, dakle, ta koja u ovom dijelu igre žmiri dok se ostali igrači skrivaju. Tapkajući nogama u traženju sigurna prolaska prekida projekcijski snop, njezina sjena privremeno skriva njezino pojavljivanje u prikazu. Pa dok publika prati prijenos onoga što je maločas u stvarnosti vidjela, igračica slijepo napreduje prema lijevom hodniku. Dok ona, praćena kamerom, zamiče iza ugla i ulazi u labirint Vesne Pokas, prateći prijenos, publika primjećuje još jedno događanje, koje igračica zatvorenih očiju, dakako, ne vidi. Druga je projekcija namještena tako da se njezin sadržaj prikazuje upravo na ulazu u lijevi hodnik, pa osim prve plohe zahvaća i okolne zidove. Prikazuje se također jedan dio hodnika, kroz koji, šuljajući se, očito u traženju pogodna skrovišta, prolazi jedna od onih koji se skrivaju. Dolazi iz mraka na lijevome bočnom zidu, promakne onim frontalnim, nestane iza njega zato što projekcija ne pokriva prazan prostor, pa se pojavljuje na desnome bočnom zidu ispred ulaza u WC i nestane u dovratku. Za to se vrijeme ona koja žmiri polako probija kroz labirint i gledatelji prate kako stiže u kinodvoranu gdje prolazi kroz novi projekcijski snop. On prikazuje jednak prostor, ali iz suprotnog kuta, iz perspektive projekcijskog ekrana. Prateći prijenos publika prepoznaje prizor izvrnute perspektive kojim se, također neopaženo, šulja skrivačica, u jednom se čak trenutku i projicirajući preko žmiriteljice, pa se mutlipliciraju planovi, projekcija snimljene performerice na onoj uživo i sjena kojom ona uživo prekriva snimljenu. Jednako su odjevene, jedna se šulja, druga oprezno tapka, jedna traži pogodno skrovište, druga je još nije počela tražiti. Ulazimo u stražnji hodnik, slabo je osvijetljen, u prijenosu je mrak, Facebook gledatelji širom svijeta u okolnostima svojih situacija koje uključuju i razne zvukove i koji dakako ne poznaju raspored bivše osnovne škole mogli bi pomisliti kako prijenos završava fade outom, gotovo je sa žmirenjem, sama će sebe sada i potražiti, a ono što će naći osobne je prirode. Galerijski gledatelji, pak, iako na projekciji nema ničega, ipak čuju da ona i dalje broji, već je na osamdeset devet, pa je nakon nekog vremena i ugledaju kako presijeca projekcijski snop usmjeren na zid nasuprot venecijanskoj konstrukciji Kate Mijatović, u kojoj se projicirana skrivačica nastoji sakriti. Nastavljajući kretanje četvrtastim žitnjačkim hodnikom već je napravila i puni krug, već ponovo izlazi u glavni prostor, a gledatelji još prate prolaz kroz desni hodnik, ispred mačke Mici, također žitnjačke stanovnice, koja se u razigranim žitnjačkim hodnicima također neprestano igra skrivača, a sad je projicirana na drvenom sanduku Pavićeva „Paraplana“.

Galerijska bi publika njezino pojavljivanje nagradila aplauzom, no tražiteljica i dalje žmiri i broji, odlazi u novi krug, hoće li uopće i započeti s traženjem?

Kako bi i mogla danas započeti s traženjem u toj umjetničkoj scenografiji prošlosti gdje je jučer snimala skrivanje? Ili, kako bi to stvarna ona uopće i mogla tražiti snimljenu sebe? Jedino kao Alisa, zaronivši u projekciju. Ali, za razliku od Alise, ovdje je iza ogledala taj isti svijet, umjesto Kraljice i Zeca, ovdje su Mijatovićka i Pavić i ostali u ulogama umjetničkog sustava u kojem se Nina Kamenjarin sprema potražiti svoje mjesto.

S druge strane, gledajući medijski, na pozornici poligona umjetničke proizvodnje skrivača se igraju performans za video i onaj uživo. Igra poštuje pravila sustava pa će i sadržaj biti autoreferencijalan. Autoričina bivša profesorica Vlasta Žanić, također korisnica žitnjačkih atelijera, kao afirmirana umjetnica u multimedijalnoj izvedbi „Prelaženje“ (Gliptoteka, 2004.) autoreferencijalno propituje odnos između sebe kao kiparice i sebe kao skulpture. Njezina bivša učenica, iako već nagrađena na Trijenalu kiparstva (2019.), igrom skrivača sa sobom preuzima ulogu dolaznice na scenu. Cilj bi mogao biti: traženjem unutarnje sebe pronaći autoricu u sebi. No, oči nikako da se otvore, nikako da se započne s traženjem. To je, čak bi se moglo reći, uobičajena situacija u umjetničkoj djelatnosti, ‘znam da sam tu, a ne vidim se’. Ili, prevedeno, ‘osjećam da postoji rješenje, samo da se digne ta koprena, pa da ga i vidim’.   

Dobro jutro, Margareta, moglo bi se reći Nini Kamenjarin, dobro došla u klub dobrovoljnih tražitelja skrivajućih sebe koji se ne pronalaze, ali se koriste onime na što su tražeći nabasali. I čestitke na uspješnoj ilustraciji toga slijepog kolosijeka po kojem se koturaju i korisnici žitnjačkih atelijera kao i ostali protagonisti svijeta iza ogledala.  

Podršku upućuje i Paul Valéry: „Onoga u nama koji odabire i onoga koji ostvaruje treba neprestano vježbati. Ostalo, što ne ovisi ni o kome, uzalud je zazivati kao kišu.“

Categories
All Galerija AŽ, Zagreb razne tehnike Volumen 11

DREAM BLOODY GORE

Predvorjem bivše osnovne škole, a danas izložbenog prostora Galerije AŽ dominiraju dva elementa koji odgovaraju arhetipu nekog predvorja: tepih na podu i tapiserija na zidu. No, prije nego što su ušli u predvorje, nekad djeca, a danas posjetitelji izložbe na samom ulazu u zgradu prolaze kroz niz crteža olovkom na papiru. Sadržaj crteža podsjeća na guste ornamente i treba se zadubiti da se u isprepletenoj šumi poteza olovkom prepoznaju obličja ljudi, životinja i biljaka. Crteži su plošni, bez volumena i perspektive, svi se elementi nalaze u istoj ravnini, pa se stoga doimaju pomalo dječjima. 

Ali kakva je to škola, zapitat će se posjetitelji, o čemu ta djeca uče, ako im je mašta ispunjena likovima iz neke, u najmanju ruku čarobne, šume? O dugokosim vilama, raznim totemima, mrtvačkim glavama, zmijama i bundevama razjapljenih čeljusti, a pojedini su dijelovi u plamenu, iz lubanja je izrasla paprat na koju se nadovezuju ruke i prelaze u granje. Po debelim listovima vijugaju zmije, to je svijet međusobna proždiranja i vatre koja, međutim, ne ometa vegetaciju u njezinu bujanju; ptice imaju jelenje rogove, a umjesto repa đavolov trozubac, ljudska su obličja izrasla iz korijenja, pa je sve u svemu teško reći je li to raj ili pakao. Je li to prizor iz noćne more ili interpretacija mističnog i poganskog nasljeđa na tragu slavenske magije i folklora? Pročitavši, međutim, popratni tekst saznajemo kako je platforma zapravo „supkultura ekstremne metal glazbe, konkretno black i death metala. Potonjeg je, na temeljima starijeg thrash metala, krajem osamdesetih osmislila floridska grupa Death (svojim ga imenom i krstivši), ponajviše prvim albumom Scream Bloody Gore (1987.). Crteži Marije Ančić su nedvojbeno nadahnuti predmodernom gotičkom i romantičarskom tradicijom, koja je svoj novi izraz krajem 20. st. pronašla ne samo u metalu, nego i gothic-rocku, dark i industrial glazbi“. (Bojan Krištofić)  

Imajući na umu kako dosadašnje Marijine radove, također uglavnom crteže koji ponekad prelaze u gifove, karakterizira stilizirano pojednostavljenje, varijacije istog motiva, često njezina autoportreta, ovakav gusti crtež predstavlja značajan zaokret, umjesto izoliranja raznih duševnih stanja, ovdje kao da je portretirano čitavo duševno stanje. Ono istodobno odražava i svjesno i nesvjesno, začeto u prikrajku svijesti, zatim autorski interpretirano i uključeno u ikonografski format. Umjesto praznine u koju je bio smješten kroki njezina lica, težište stavljajući na varijacije raspoloženja, sada je svaki centimetar ispunjen potezom, pa kao što su dosad te varijacije bile vrlo diskretne, činilo se da se radi o multiplikacijama, tako se i ovih dvanaest crteža, iako međusobno različitih, slijedom posvemašnje ispunjenosti jednakim motivima i načinom crtanja, također doimaju poput varijacija, poput različitih kadrova istog sna. Nekad je u pozadini mitoloških zbivanja šuma, drugi put grad, osim jedne iznimke uglavnom se sve događa noću, pa je nebo zvjezdano, ali, slijedom žanra, tu je i Noć punog Mjeseca. Žitelji sna nemaju konkretan identitet, biljke, životinje i ljudi isprepleteni su u jedno klupko, Marija kao da je razrezala to klupko i autorskim skenerom razotkrila, pa i predstavila njegovu strukturu. Kao što je glavni lik filma „Blue Velvet“ na početku u travi spazio odrezano uho i simbolički zavirivši u njega otkrio čitav iščašeni svijet, tako je i Marija simbolički zavirila u „San krvavog Gorea“ i otkrila paralelnu ideju Prirode čiji su protagonisti, ljudi, životinje i biljke, u sveobuhvatnoj simbiozi i neprestanim kombinacijama. Jednom riječju, stanju koje prethodi njihovu razdvajanju, odnosno oblikovanju čovjeka s rukama, a ne granama, ili ptice s krilima, a ne rogovima. Ovakav organički koloplet prirode u paralelnoj dimenziji očito ne podliježe regulama ni vremena ni prostora, baš kao ni san, uostalom. Bez uvoda ili upozorenja, sve se odjednom samo događa, ubačeni smo unutra kad je radnja već odavno (ili odskora) započela, u okolnosti koje nas ne čude iako ih često ne možemo shvatiti, što nas, međutim, ne uznemirava, uopće nam se i ne nameće pitanje shvaćanja.

Iako je „San krvavog Gorea“ po svoj prilici u boji, ovdje nije, ne dakle stoga što on sanja crno-bijelo, nego zato što je Marijin alat olovka, meka, srednja i tvrda (B, HB i H). Nema sjenčanja, pa nema ni volumena, samo potez koji hini oblike između onih pećinskih i onih dječjih, ne prihvaća pravila, osim jednog, prostor slike mora biti posve ispunjen sadržajem.

Njime su posve ispunjeni i elementi interijera predvorja bivše škole, odnosno tepih na podu i tapison na glavnom galerijskom zidu. Motivi su isti, ali i tepih i tapison pršte od kolora. Gusta isprepletenost bezbrojnih poteza olovkama različite mekoće (tvrdoće) bitno je pojednostavljena, bojama su razdvojeni protagonisti Goreova krvava sna, no i dalje se sve događa u istoj ravnini. Na tapisonu, u smislu pozadine, odnosno noćnog mraka, jer se događa noću, dominira crvena. Osim što je preuzela ulogu tamnoplave noći, ona odgovara i nazivu, san je krvav, tapison je crven. Iz mračne crvene šume izranja zeleno drveće ogoljenih grana koje okružuje svojevrstan proplanak na kojem se nalaze šarena bića iz Goreova sna zatečena usred nekog rituala. U sredini je vrhovno biće, sa strana su pomoćnici, a svud okolo manji i veći, također šareni, podanici. Istim potezima nacrtana, ova scena, za razliku od onih dvanaest na samom ulazu, ipak sugerira konkretno zbivanje, svjedočimo nekoj ceremoniji, uloge su podijeljene, središnje biće dominira, ima veliku ljubičastu halju, a na mjestu glave svjetložuti oblik, pa izgleda kao da mu glava svijetli, iz nje još i izlaze neke ruke ili grane, koje kao da šire svjetlost ili energiju središnjeg bića. 

Za razliku od tapisona koji je pravilna oblika, formata 170 × 170 cm, tepih je nepravilno izrezan, to bi mogla biti forma neke gusto naseljene krošnje, koja, međutim, nije zelena nego šarena, posve ispunjena brojnim likovima, gotovo apstraktnim formama, kojima eventualan identitet ponekad daju tek dvije crne mrlje na mjestu očiju. Poput povećane kapljice vode gusto naseljene jednostaničnim organizmima raznih boja, oblika i veličina. Ili, ako se radi o snu, sablastima puštenima na svjetlo dana nakon što su tisuću godina bile zatvorene u ormaru. Naime, slijedom relativno česte zastupljenosti svjetloplave boje, za razliku od ponoćne ceremonije na tapisonu, na tepihu je podne. Za razliku od prizora u čvrsto postavljenom kadru, ovdje nema kadra, izrezanost tepiha odgovara nepravilnim oblicima u sadržaju, ali ne slijedi njihove linije. I konačno, za razliku od inscenacije poganske mise, ovdje nema nikakva narativa, no, unatoč tomu, a zahvaljujući očima koje pojedine mrlje imaju, a ponajprije zahvaljujući crno-bijelim crtežima koji su nas uveli u prostor i okolnosti Goreova sna, sliku na tepihu ipak nećemo proglasiti apstraktnom, nego tek ponešto slobodnijim izletom na granice područja osvojenih prepoznatljivim potezom, „u vlastitoj varijanti likovnog simbolizma, duhovno srodnijoj predrafaelitskoj grafici i slikarstvu 19. st., nego avangardnim i nadrealističkim inačicama oniričke i metafizičke umjetnosti“. (B. K.)

„Crtajući beziznimno svakoga dana,“ kaže u predgovoru Bojan Krištofić, „Ančić crtanju pristupa kao svojevrsnom dnevničkom bilježenju, ali bez ikakvog doslovnog prenošenja svakodnevnih događaja i pojava na papir ili ekran kompjutera, nego se koncentrira na simboličke prikaze svojih osjećajnih stanja i snoviđenja, koji s vremenom bivaju sve složeniji što se tiče repertoara motiva i njihovog međusobnog sklapanja.“

To bi nas moglo podsjetiti na izjavu ruskog ornamentalista Mihaila Kuzmina, pripadnika umjetničke skupine Oberiu: „Najbolje je provjera – pisati ni o čemu.“ Slijedeći njegov naputak i svakodnevnim crtanjem neprestano provjeravajući, reklo bi se kako Marija postupno usložnjava prostor između sna i jave, područje koje je zapravo jedino tako i moguće osvojiti.    

Categories
All Galerija AŽ, Zagreb instalacija Volumen 11

POD SMOKVOM

Galerija AŽ nalazi se u zgradi bivše osnovne škole, prije dvadesetak godina prenamijenjene u umjetničke atelijere. Zgrada ima i unutarnje dvorište, a u sredini tog dvorišta raste smokva. Smokvu je odavno posadio profesor Šime Vulas, a na pročelje zgrade je, također odavno, slikar Zoran Pavelić velikim bijelim slovima napisao Centar periferije. Prošle je godine fotograf Boris Cvjetanović na smokvu postavio kućicu za pčele samotarke, koje, za razliku od pčela medarica ne proizvode med, nego pojačano oprašuju cvjetove. Iz toga proizlazi kako je pojačano oprašivanje prirode krenulo takoreći iz samog središta Centra periferije. Cjevčice u kućici sada su već zatvorene, samotarke su obavile svoj životni zadatak, ostavile jajašca u tim cjevčicama i zatvorile ulaz.

Jelena i Jelena ispod smokve postavljaju skulpturu, odnosno objekt koji bismo mogli kvalificirati kao ambijentalnu instalaciju. Objekt predstavlja stol na kojem su boce i čaše i doima se poput stiliziranog portreta stvarne situacije, stola ispod smokve oko kojeg sjede Žitnjačani i njihovi gosti, razmjenjujući misli ispod mitološkog drveta. Stol je manji od pravoga, a njegove su noge, kao i ploha, od istog materijala kao i boce i čaše, prevladavaju narančaste i smeđe, rekao bih, jantarne nijanse, pa bi se s obzirom na poziciju ispod smokve, čiji se plod često naziva i medna kaplja, moglo zaključiti da je objekt napravljen od meda. To, dakako, nije točno, osim što bi bilo neumjesno koristiti med kao sirovinu za izgradnju instalacije, nije mu ni moguće kontrolirati oblik. Međutim, sirovina od kojeg je objekt napravljen ipak jest slatka, radi se o karameliziranom šećeru.

Proces realizacije objekta odvijao se na Žitnjaku, u okviru akcije „Atelijer živi! # no 5“ Jelene su, kao rezidencijalne gošće tijekom mjesec dana razvijale i primjenjivale specifičnu tehnologiju odlijevanja šećera. Ostavljajući načas po strani koncepcijsko polazište, ideju portreta zbornog mjesta okupljanja umjetničke zajednice čiju metafizičku dimenziju potkrepljuje mitološko drvo ispod kojeg je zaspao Shaki Muni da bi se probudio kao Buda, proizvodnja objekta od šećera eksperimentalan je postupak koji uključuje mnogo nepoznanica. Nakon brojnih proba, pri čemu je ustanovljeno kako duža karamelizacija daje tamniju nijansu, kako meteorološke prilike, konkretno vlaga, imaju bitan utjecaj na ponašanje strukture, te koju debljinu mora imati stolna ploha, objekt je na licu mjesta – ispod smokve – sastavljen od četiri noge i plohe s potpornim okvirom. Morale su biti vrlo pažljive s postavljanjem boca i čaša u željenu konstelaciju jer nema micanja, jednom dodirnuvši površinu, boce i čaše se s njome sljepljuju. Druge mogućnosti zapravo nije ni bilo, objekt ne samo da je nemoguće transportirati, nego ga se više uopće ne može micati, pa čak ni dotaknuti.

Pivske su boce poslužile kao model, pa čak i preuzele ulogu svijetlog i tamnog piva, neke čaše nisu do kraja ispijene, to je zatečeno stanje. Njegov portret, izveden raznim nijansama iste boje, podsjeća na materijalizaciju crteža laviranim tušem. Pa kao i tuš, i šećer se spaja s vodom, stilizirani portret zatečena stanja pod smokvom, slikovito govoreći, ovjekovječen je privremenom sirovinom. Svečano predstavljen na otvorenju izložbe, reflektorom osvijetljen, zablistao je punim jantarskim sjajem. No za razliku od čvrstih materijala, drveta, metala, kamena ili plastike, čija je oznaka trajnost, karamelizirani je šećer nepostojan, zagrijavanjem postaje tekući, hladi se uliven u kalupe i preuzima njihov oblik. Sasvim ohlađen, oslobođen od kalupa zadržava oblik i izgrađuje objekt. No, zadržavanje je privremeno, jer se, slijedom svojih svojstava, šećer polagano topi.

Iz toga proizlazi kako proces nije dovršen realizacijom, nego je ona njegova središnja točka, on se, naime, sastoji od dviju etapa, prve, pripreme i realizacije objekta koja se odvijala takoreći iza zavjese. Zatim je zavjesa otvorenjem izložbe dignuta i druga je etapa javna, vremenski je određuje trajanje izložbe: stol se za sedam dana sasvim raspao. Štoviše, njegov je veći dio posve nestao, natopio zemlju ispod smokve, nahranio njezine korijene. Kao da je posredstvom šećera ustanovljena metakomunikacija između pčela koje ne proizvode med i smokve koja proizvodi slatke plodove. Na vizualnoj razini, što se tiče pčela samotarki, stol koji izgleda kao da je od meda materijalizira snove njihovih ličinaka, a što se tiče smokve, oponaša boju njezinih osušenih plodova. S druge strane, postavljen u prirodnu okolišu, koristeći se organskom sirovinom, umjetnički se rad svojom izgradnjom i razgradnjom uključuje u prirodni ciklus. Na suštinskoj se razini radi o portretu društva kroz specifičnu mikrosituaciju, koji na izvedbenoj odnosno formalnoj ili strukturalnoj razini dobiva ekološke dividende.

Budući da je u pitanju temporalna skulptura, istina joj može preživjeti tek u sljedećoj inkarnaciji, odnosno, u promijenjenu mediju, kao fotodokumentacija procesa njezina raspadanja. Dan poslije, na jutarnjem su se suncu prvo dvije čaše dodirnule, a tamnijoj boci otpao grlić, a kasnije joj nestala i strana okrenuta prema jugu, pa je od boce ostalo tek njezino sjeverno naličje. Istodobno se na donjem rubu stolne plohe pojavljuju smeđe kapljice, započelo je otapanje. U danima koji slijede, dok se boce i čaše lagano utapaju u plohi, ona se izvija poput vala, a potporni se okvir odvaja od matične ploče, na jednoj se nozi pojavljuje pukotina koja prijeti urušavanjem, no ta naizgled najslabija karika najduže je opstala i poput nakošena spomenika svjedoči nestanku stola pod smokvom.        Sociološko-organsko-temporalna in situ instalacija, od nastanka do nestanka eksperimentalna tijeka, sadržajem – portret stola od kojeg je otišlo društvo – reflektira stvarnu situaciju, svojim je izgledom – ‘materijalizacija’ crteža smeđim tušem – pretvara u autorski odraz stvarnosti, a ima i vrlo efektnu vizualnu komponentu. Reflektorom je osvijetljen njezin dolazak na pozornicu i doima se kao da je izlivena u jednom komadu, kao da je postojao jedan kalup u koji je uliveno dvadesetak kilograma rastopljena šećera. Svojim se kolorom uklapa u smokvin vrt, suho lišće, zelenu krošnju i razlistalo grmlje, no materičnošću se raskrinkava kao uljez, odnosno izložak, ne upija svjetlo nego ga reflektira, blista kao prekrivena debelim slojem laka. Poslije, tijekom promjene, pozornost privlači likovno ponašanje pojedinih elemenata, njihove poluotopljene, nadrealističke forme. Iako ljudskom oku prespora, transformacija je konstantna, ploha se vrlo polagano ugiba, tek fotografije snimljene u razmacima od deset minuta otkrivaju da se radi o kontinuiranu pokretu. Začaranost prizorom djelomično proizlazi iz svjedočanstva manifestacijama slučaja, pa nagovoreni onime što vidimo, željno iščekujemo novu reakciju združenih šećernih zrnaca na izazove gravitacije. Ono, međutim, čime se prizor najviše odlikuje jest boja materije, suradnja nijansi istog spektra, od žute preko narančaste do tamno smeđe, bez obzira na to radi li se o mutnoj ili naizgled prozirnoj teksturi, posve glatkoj ili lagano naboranoj, eksperiment je dokazao da ista sirovina proizvodi nijanse iste skale. Slično je i s ljudskom kožom, od istog je materijala, a uključuje sve moguće nijanse od sasvim svijetle do sasvim tamne puti.