“, prvi velikogorički festival izvedbenih umjetnosti i suvremene prakse poziva publiku da promotri, „ogleda“ Veliku Goricu. Međutim, prvi koji će publici pokazati Veliku Goricu jest naturalizirani Berlinčanin Siniša Labrović. No upravo je ta činjenica usko povezana s temom performansa o kojoj u katalogu kaže: „Ne samo u Hrvatskoj, nego i u cijeloj EU, pa i cijelom svijetu, jedna od glavnih tema jesu izbjeglice i azilanti. Odnos prema njima izvor je i međudržavnih sporova i sukoba unutar samih država. Postoji izreka da nitko ne čuje toliko loše kao onaj tko ne želi čuti. A odbijanje da nekoga čujemo i vidimo, premda je fizički tu među nama, jest poništenje njegove ljudskosti, jest simboličko ubojstvo.“

Siniša i Ismail Balde Kouyate sjedaju na klupu u Parku kralja Tomislava, ispred restorana Chop Old House, mikrofoni su im već uključeni, Siniša pozdravlja okupljenu publiku i započinje razgovor. Zanima ga kako je njegov sugovornik dobio nadimak Commi, a prije nego što će Commi odgovoriti, koristi se prilikom ispričati kako je on dobio nadimak Zjale. Commi odgovara, vjerojatno također uvodno pozdravlja publiku, ali publika ga ne razumije jer govori jezikom mandinka, kojim govori etnička skupina Mandinka u Senegalu, Gambiji i Gvineji Bisao. Commi se raspričao, očito prepričava neki slučaj, možda se nadovezuje na Sinišin, možda je nadimak također dobio kao klinac na nogometu, naime, Commi zna hrvatski.

Nakon uvodna predstavljanja, Siniša nastavlja razgovor o djetinjstvu, podrijetlom je iz nekog sela kod Sinja, klasična priča, kilometrima se pješačilo do škole, obitelj nije bila imućna i pazilo se na hranu. Zanima ga kako je to bilo kod Commija. Razgovarajući, dakle, sa sugovornikom kojeg ne samo što ne poznaje, nego ovaj dolazi iz sasvim drugog svijeta, Siniša logično počinje od početka. Gotovo neosjetno, kroz konkretnu sliku svog, ne baš lagodnog, odrastanja, prepuštajući riječ Kimi, zapravo akcentira dramatičnu civilizacijsku razliku, jer koliko god bilo neluksuzno odrastati u ruralnom splitskom zaleđu, vjerojatno je ipak neizmjerno luksuznije negoli odrastati u savanama Senegala. No, kao što Siniša bez gorčine skicira okolnosti svog djetinjstva, tako se Commi sa smiješkom sjeća svog, slične su njihove intonacije. To upućuje na svojevrsnu elementarnu sličnost, odnosno na činjenicu da koliko god bile različite, manje ili više ne/pogodne okolnosti, jednako se u njima osjeća sreća ili tuga i sve ono između. Jednako kao što vlažni smrad Detroita nadahnjuje Detroitčanina, tako i momku s Volovčice miris kemije iz Plive u duši izaziva čežnju. Slušajući Commija, pitamo se bi li bio sretniji da su ga iz Senegala, recimo u trećem osnovne, prebacili u Sinišino selo, gdje je ipak postojala kupaonica i tako dalje.

Siniša je poslije otišao u Sinj, pa u Zagreb i na kraju u Berlin. Commi spominje Italiju i Austriju, mandingo za njih nema prijevoda, pa se Commi služi hrvatskom varijantom, zaključujemo kako su mu Italija i Austrija ono što su Siniši Sinj i Zagreb. Poslije saznajemo da je Commi već desetak godina ovdje.

Taj podatak, naime, Siniša kapitalizira, on je u Berlinu emigrant, kao i Commi ovdje, ali, s druge strane, on je ovdje gost, a Commi domaćin. Kao kad bi Commi posjetio stari kraj u Senegalu i razgovarao sa Sinišom koji je ondje već deset godina, recimo kao učitelj u nekoj misiji. Tko je domaćin, a tko gost?

Stavljajući na stranu osobne prilike, slučaj je moguće protumačiti kao univerzalan primjer, on je pobjegao iz Zagreba, a Commi je pobjegao u Zagreb. Jasni su nam razlozi, u suvremenom se svijetu civilizacijski kotač, odnosno organizacija društva, pomiče od juga prema sjeveru. Koliko god to, s jedne strane, bilo neobično, na jugu je toplije, manje košta život, toliko je i razumljivo, na sjeveru je hladnije, prostor treba zagrijati, potrebna je veća organizacija. 

No, međutim, tu smo gdje jesmo, sutradan se Siniša vraća biti emigrantom u Berlinu, a Kima to ostaje biti ovdje, u svojemu Berlinu.

Razumijevajući samo Sinišu, unatoč mjestu boravka, publika ipak njega doživljava kao domaćina. On prihvaća tu ulogu i vodi razgovor, to čini iskreno, govori o sebi, ali u kontekstu performansa to je autoreferencijalno, polazi od svog primjera, stavlja svoje karte na stol i bez da eksplicitno spominje ključnu globalnu temu, činjenicom egzotičnog jezika, ona je neprestano prisutna. To je i važna konceptualna poluga, upravo to što ne razumijemo Commija, a pretpostavljamo da, baš kao i Siniša, govori o onom osobnom, a ne o onom globalnom, proizvodi portret globalnosti, koji se zapravo i sastoji od zbroja osobnosti.

Performans preuzima formu razgovora u parku, a zapravo se radi o izvedbi, odnosno predstavi. Dramaturgija postoji, sadržaj nam je, iako ne razumijemo polovicu, ipak jasan, scenografija je također djelatna, emigranti se obično i sastaju na neutralnom terenu, na klupi u parku. (Primjerice, ruska emigracija u Berlinu dvadesetih godina prošlog stoljeća sastajala se oko Zoološkog vrta.) Pa iako je režija tek okvirna, kao što ni scenarij nije precizno napisan, postoji linearan razvoj radnje: od upoznavanja, preko djetinjstva do sadašnjosti, ideja predstave jest komunikacija dvaju različitih svjetova, preciznije, to što se oni razumiju iako se ne razumiju. Uspostava njihove sličnosti ne odvija se na univerzalnom engleskom jeziku, nego na materinskim jezicima, ne na nelingvističkom planu, nego na ljudskom planu koji raspolaže jezičnim strukturama, mogućnošću da rečenicama izrazi svoj doživljaj iskustva i stvarnosti. Na suptilan se način ukazuje kako bi se moglo prebroditi eventualnu predrasudu koju domaći imaju spram stranih, koji se ne usuđuju progovoriti misleći kako bi ih to smjesta izopćilo. Govorenje nas čini ljudima, iako se često izgubimo u prijevodu.

Omogućujući Commiju da govori slobodno, bez ikakvih ograda, zato što zna da ga nitko ne razumije, Siniša mu je omogućio ono što je inače rijetko moguće, da naglas govorimo znajući da nas nitko od nazočnih ne razumije. Možda bismo ispričali ono što ne želimo da itko zna, ali bismo to, takvi kakvi već jesmo, svejedno željeli reći. Možda je publika u Velikoj Gorici prilika da Commi konačno svima ispriča ono što je dosad govorio samo sebi.

Zašto bismo govorili ako nas ne razumiju? Taj apsurd ukazuje na drugu razinu komunikacije, onu koja se nalazi iza izgovorenih riječi, ne moramo znati njihovo značenje da bismo osjetili kako nam one žele nešto prenijeti, uspostaviti most kojim, doduše, nije moguć promet, ali želja za premošćivanjem jest.

Osim podsjećanja na to kako je komunikacija jedan od temeljnih čimbenika ljudskosti, okolnosti elementarnog dijaloga za potrebe predstave ponešto su koreografirane, Commi zna hrvatski i razumije Sinišu, za razliku od svih ostalih koji ne govore mandingo i ne razumiju njega. On je, međutim, predstavljen kao glavni lik, njegova nas priča zanima. Prevedeno u kazališni jezik, Čehovljeva je puška odmah u prvom činu opalila i tijekom cijele predstave nastavila paljbu, što joj, međutim, nije oduzelo na uvjerljivosti. Očekujući da ćemo, nakon Sinišina uvoda i pitanja, iz prve ruke saznati ono što nas nedvojbeno zanima: kako je to u Senegalu?, odjeknulo je iznenađenje: Commi nam je sve potanko ispričao, dobili smo odgovor, ali ga nismo saznali.  

Pa kao što bi Siniša Labrović Zjale, kao učitelj u Senegalu, u ovakvoj prilici uzeo gusle, izvoran instrument svoga kraja, pa nešto odsvirao i otpjevao, tako je Ismail Balde Kouyate Commi, po završetku razgovora, na izvornom afričkom djembe bubnju nešto odsvirao i otpjevao.