“Nikad nisam uspio prevladati taj nesnosan umor, ogroman fizički i psihički umor kojeg sam nosio na ramenima cijeli život: osjećao sam se loše u životu, ne samo svom, okružen nevoljom ostalih, isto toliko zasićenom kao što je i moja, sa sviješću da je život paklen.
Užas i ljutnja zbog smrtnosti ono je što humanost čini takvom kakva jest. Mazohizam, sadizam, destrukcija i autodestrukcija, ratovi, bune, revolucije, mržnja jednih prema drugima nije, namjerno ili ne, provocirana ni s čime do li osjećajem konačnog kraja, strahom od transformacije, od smrti.
Tek humorom, slobodnom lucidnošću, postajemo svjesni tragične ili smiješne sudbine čovjekove; do istine se može doći jedino ako se inteligenciji ostavi puna sloboda kretanja, a kretanje može predvoditi samo umjetnik; umjetnik bez sufliranih ideja, bez ideološkog ekrana, umetnutog između njega i stvarnosti, bio bi jedini u stanju da, baš tako, ostvari izravan, dakle autentičan dodir sa stvarnošću.”
Eugen Ionesco, Dnevnik u mrvicama
Klobučar nije tako precizno definirao osjećaj koji ga progoni i kojem ne uspijeva umaći onako kao što je to učinio Ionesco, ali je kao najubojitije oružje u borbi protiv tog straha također izabrao humor (ili je humor izabrao njega!). Jer kako Eugen odgovorno tvrdi, a Sven organski naslućuje – biti svjestan užasa i smijati mu se, znači postati gospodar užasa – zadatak po mnogočemu neostvariv, to jest možda i da, ali samo trenutno. Ne sastoji li se, međutim, od zbroja tih trenutaka i platforma po kojoj hodamo, od njih je iskovan i oklop kojeg nosimo, koliko smijeha toliko odgoda.
Toga je već Klobučar očito svjestan, dok, naime, pratimo njegov lik u videu, snimljenom u formi karikature horror filma, što preuzima ulogu grbavog šepavca iz crkve Notre Dame i tetura u nekom jezivom hodniku, pa prije nego što će skrenuti iza ugla i popeti se nekim uskim stepeništem, zastane i prasne u smijeh.
Smije li se taj gospodar užasa sada nama, zato što smo pomislili da će uslijediti nešto uistinu jezivo ili i dalje drži ulogu iz filma i urla od smijeha zato što smo sad već na putu prema tornju, nema više natrag, uspjelo mu je namamiti nas u zamku.
Drugi je video jednako jeziv, u nekom slabo osvjetljenom podrumskom horor prostoru, Klobučar ima krpu u ustima i svom snagom mumlja neke riječi koje kasnije raspoznajemo kao: strah umara. Nekoliko minuta slušamo njegovo zapomaganje, no video, međutim, traje i nakon što je preformans završen. Posve oznojen i ubrzano dišući poslije te bjesomučne kuknjave, u svojevrsnom izravnom making off prijenosu, autor izjavljuje da ‘ovo umara. Ja sam se sada bojao i ja sam se umorio’.
Bez obzira na posvemašnje ‘spooky’ okolnosti, ovaj bi se video mogao shvatiti i kao preporuka, pa čak i propaganda, svojevrsna psihofizičkog treninga. Kao da je taj oblik tjelovježbe dio reklamne kampanje proizvoda čiji je sadržaj strah.
Strah je, dakle, roba, njega se prodaje.
Kako u mediju propagandna filma, Klobučar se tom robom bavi i u formi crnobijelih crteža. Gotovo stripovski figurativni, filmski kadrirani, oni simuliraju karakteristične žanrovske prizore kojima se obično proizvodi osjećaj straha. Međutim, užitak što ga autor Klobučar očito osjeća u kreiranju i izvedbi karakterističnih prizora kojih se čovjek Klobučar tako boji, ovog potonjeg degradira u materijal pogodan za interpretacije ovog prvog. Pa kao što u videu trenira umarajući se vlastitim strahom, tako ga u crtežima koristi u inspirativne svrhe. Reklo bi se da se napaja na izvoru straha.
U portretiranju prostora, odnosno poprišta ili scene straha, služi se takoreći arhetipskim žanrovskim motivima, prašnjavim poluosvjetljenim podrumom, surim zidinama, golim granama osušenih stabala i, dakako, obješenim ljudima. Pri čemu treba spomenuti kako jedan od obješenih leži na zemlji zato što je stablo puklo pod njegovom težinom. Sadržaj je, dakle, u određenoj suprotnosti sa zlokobnom ozbiljošću kojom crtež inače odiše. Iz čega proizlazi kako se radi o svojevrsnoj karikaturi konteksta. Kao što i tematska platforma, po kojoj je učinjen izbor ostalih ‘kadrova’, upućuje na karikaturu cjelokupna žanra čija je tema strah.
No, reklo bi se da Klobučar ovdje ne postupa pragmatično, izborom se motiva nastojeći uključiti u tržište strahom, nego organski, kao da portretira samog sebe na kojeg je reklamna kampanja tog tržišta uspješno djelovala. Osim toga, tko bi si u dnevnoj sobi na zidu, recimo iznad klavira, objesio crtež obješena čovjeka?… Ne, on se uistinu boji, no istodobno i trese od užitka što mu ga strah pričinjava. Kao da je u pitanju unutarnji portret ovisnika o proizvodima industrije straha, slike su flash backovi, što ih svijest nemilice vrti čovjeku Klobučaru, a on ih nastoji odagnati paleći televizor i prepuštajući se novim izvorima straha. No, ovdje se uključuje i autor, dvostrukim se okom prate horror filmovi, čovjek se prepušta napetosti radnje, a autor napeto iščekuje pojavu prizora iskoristiva za crtačku razradu, za sliku tog doživljaja.
Pa, bez obzira što te slike uopće nisu smiješne, kao što nisu bili smiješni niti motivi iz serije pod imenom “Causescu”, gdje je također sveukupan dojam tih crnobijelih crteža bio mučan, zlokoban, gotovo morbidan, ali ono što je iz njih probijalo gotovo je istovjetno onome što se naslućuje u pozadini ovih, a to je sprdnja. Iako posve ozbiljan u portretiranju jednog od najvećih luđaka 20. stoljeća, već je sam njegov pristup, uopće baratanje njime kao motivom dovoljno, ne da ga se poništi, njega i njegove zločine, jer je to nemoguće, nego da ga se kao osobu svede na njegovu mjeru. Da mu se oduzme aura nedodirljivosti što su je izgradili upravo njegovi zločini, a tu mu auru ne oduzima činjenica da je mrtav, nego specifičnost pristupa, fiktivna stvarnost i neposrednost komunikacije koju, na tzv ‘ravnoj nozi’, Klobučar s njim uspostavlja.
Pa kao što u “Causescuu” karikatura proizlazi iz brisanja distance, iz identifikacije anonimna Klobučara i svjetskog krvnika, predstavljajući, naime, sam sebe luđakom, autor bez problema ulazi i u njegov luđački svijet, postaje njegovim glasnogovornikom, tako se sada identificira s onim dijelom sebe koji je neprestano u luđačkom strahu. No, karikatura ovdje ne proizlazi iz brisanja distance između jednog i drugog, nego iz činjenice da se obojica nalaze u ulozi glasnogovornika straha, slike su zamišljene ne toliko da uplaše, nego kao da portretiraju taj pokušaj, pokušaj autora da vizualizira elemente kojima se strah služi ili bi se, po njegovu mišljanju, trebao služiti ako želi efikasno uplašiti čovjeka.
Upravo u tom Klobučarevu prijedlogu strahu, što mu je za činiti, nalazi se temelj te parodije.