Category: Galerija CEKAO, Zagreb

Categories
All fotografija Galerija CEKAO, Zagreb Volumen 9

MANTIKA

Mantika je umijeće proricanja budućnosti. Postoji od pradavnih vremena, promatranjem leta ptica, utrobe životinja, bacanjem karata ili zrnja leće, osobito se prakticirala u antičkoj Grčkoj i Rimu, te u Bizantu, a neki su oblici, primjerice, horoskop, popularni i danas. Iako se dobri poznavatelji astrologije nikako neće složiti da se tumačenjem natalnih karata predviđa budućnost.

Takvu mogućnost nudi razvoj tehnologije. Kao što smo, primjerice, vidjeli u seriji „Devs“, što je inače kratica od developers – programeri, a u ovom slučaju naziv računala. Ideja determinizma realizirana je računalom kojem su svi podaci dostupni, pa ako su mu poznati svi čimbenici, ako mu je poznato sve ono što je dosada bilo, odnosno svi ulazi, tada nema nepredviđenih izlaza. Ali nemamo se čega plašiti, sve ionako proizlazi iz svega, bez obzira na to što netko poznaje jednadžbu i dalje će sve ići onako kako će ići. Osim ako Devs nema neki drugi plan.

Motiv budućnosti ni u fotografskom svijetu nije nepoznat, prvo se kontrastom između značenja te riječi i njezine konačnice, odnosno ostvarenja, materijalizirane u polomljenim natpisima na polomljenim tvornicama bavio Darko Bavoljak, a poslije i Bojan Mrđenović.  

Davor Konjikušić također promatra kontraste između nekadašnjeg pogleda u budućnost i današnje slike te nekadašnje budućnosti. Ili, drugim riječima, između pitanja koja su joj nekad bila postavljana i odgovora što ih je u međuvremenu dostavila.

Krenuvši od činjenice da se galerija nalazi u obrazovnoj ustanovi, koja temeljno postoji radi budućnosti svojih korisnika, a konkretno, u predvorju ispred knjižnice, koja nudi povijest kao temelj za razumijevanje prezenta i pretpostavku budućnosti, Konjikušić kao svojevrstan uvod u izložbu postavlja ready made instalaciju od brojnih knjiga izvađenih iz fundusa knjižnice koje tu riječ sadrže u svom naslovu. Od fundamentalnih, Freudove Budućnost jedne iluzije i De Rougemontove Budućnost je naša stvar, do upitnih metoda i tehnika proricanja „Kako predvidjeti budućnost“, što će reći da se ne radi o autorovu izboru knjiga ključnih za razumijevanje ljudskog doživljaja vremena, nego je izbor karikatura Google tražilice, primijenjena na knjižnicu, koja izbacuje sve naslove koji u sebi sadrže tu riječ. Pa ako je knjižnica povijest, tada je načelo ovog izbora budućnost te povijesti, tada ova ready made instalacija predlaže format odgovora budućnosti na pitanja koja su o njoj postavljali u prošlosti.

Međutim, ulogu budućnosti zapravo preuzimamo mi, pripadnici prezenta, mi svjedočimo raspletu, čitamo nazive knjiga znajući kako su završile vizije budućnosti iz prošlosti, živimo njihov post festum.

Središnji dio izložbe, tri fotografije većeg formata u lightboxovima, također računaju s nama koje je vrijeme postavilo u ulogu suca ili porote, jer slučajevi su završeni. Pred nama su fakti koje činjenica prezenta pretvara u dokaze, odnosno u optužbu budućnosti koja je odlučila, bez obzira na solidne argumente prošlih vizija, napraviti po svome.

To je, kao prvo, izvanredna fotografija sisačke rafinerije snimljena tjedan dana prije njezina zatvaranja. Impresioniraju dimenzije, brojne osvijetljene platforme, ogroman složeni industrijski organizam, koji je očito postao nelikvidan, dakle, bezvrijedan i ugasili su mu struju. Snimljena je noću, dok je još sve radilo, dok taj Mjesec poluskriven iza oblaka još nije znao da u zoru, kad on ode, Sunce rafineriji više neće svanuti. Budućnosti je uspjelo ono što na fotografiji izgleda nemoguće, da bi se taj fascinantni mehanizam, koji fotografija proglašava značajnim postignućem čovjeka, mogao odjednom ugasiti. Ovo nije priča o ekologiji koja bi zacijelo aplaudirala gašenju rafinerije, nego priča o gašenju vizije, a ovako predstavljena možda nudi novu viziju budućnosti, onu koja bi ponovo osvijetlila sve te platforme i predstavila rafineriju kao instalaciju, kao dostojan spomenik propalim vizijama budućnosti.

Za razliku od Bavoljaka i Mrđenovića, koji izdaju budućnosti dokumentiraju apokaliptičkim vizurama razbijenih iluzija, Konjikušić je portretira u prezentu, trenutak prije nego što će krupni argument njezine vizije postati prošlošću.   

Druga fotografija ni po čemu nije spektakularna, u kadru je slika, ulje na platnu. Kao potpuna suprotnost fotografiji industrije, ulje na platnu je pejzaž: čaplje, patke, tetrijebi i jarebice kod jezera obrasla šašem i drvećem u daljini. Nakon konkretne dimenzije društva, fokus se širi na prirodu, kao univerzalnu dimenziju. No, pravi razlog njezina predstavljanja ostao bi nepoznat kada ne bismo znali da je slika fotografirana na Brijunima, u sobi za sastanke Nesvrstanih.

Ta se vizija geopolitičke platforme budućnosti također odavno raspala, kao što se još ranije raspala i ideja Ujedinjenih naroda kao savjesti čovječanstva, koju je tako zdušno u svoje vrijeme i iz svoje perspektive zagovarao Albert Camus. Gledajući pastoralu u sobi Nesvrstanih, na pamet pada izreka: na vrbi svirala.

Trećoj fotografiji također treba imenovati sadržaj: hrpica svijetlih kristalića na tamnoj podlozi su amfetamini, u žargonu speed, sintetička droga. Sudeći po nedavnim istraživanjima, ustanovilo se da je Zagreb, po broju stanovnika, drugi na listi gradova njezinih najvećih potrošača. Pa nakon propalih ekonomskih i geopolitičkih proricanja, dolazimo i do lokalne razine, koja se, međutim, ne projicira iz prošlosti nego iz sadašnjosti, a ono što identificira ovo vrijeme, jest to da ono više nema vizije. Traži ono što amfetamin pruža, povećanje stupnja budnosti, poboljšanje raspoloženja i koncentracije. No, ‘vizija’ speedom osnažena sebe nije zagrebačka izmišljotina, iako bi bilo zanimljivo doznati razloge visoku plasmanu, nego refleks globaliteta. Što bi, u prijevodu, značilo kako se vizije više ne nalaze u području organizacije buduće proizvodnje ili društva, nego u organizaciji trenutnog osobnog doživljaja.

Ostaje, međutim, pitanje je li prije život bio jači ili je droga bila teže dostupna.  

Promatrajući postav izložbe kao jedinstvenu situaciju, ona je posve simetrična, tri lightboxa u sredini, a sa svake strane niski postament pokriven zaštitnim staklom. Pa dok se na prvom, poput uvoda, nalaze naslovi napisanih budućnosti, u drugom se, poput zaključka, nalaze fotografije sadašnjosti. Motivi su posve različiti, od čovjeka u tamnom odijelu koji sjedi na stubama Meštrovićeva paviljona, preko raznih gradilišta i postrojenja i iznenađujućeg interijera saune, do posve nadrealnog prizora gdje čovjek u svijetlom odijelu, snimljen s leđa, sjedi na plahti raširenoj po travi i gleda skulpturu čovjeka koja je nešto dalje postavljena u polukružnom otvoru nekog zida, koji je pak očito rekonstrukcija neke odavno srušene zgrade. Prizor podsjeća na instalaciju: lutka čovjeka u svijetlom odijelu predstavlja budućnost, gleda u skulpturu radnika čiju je ideju uništila, koji stoji u dovratku tvornice koju mu je također uništila.   

Promatrajući, pak, triptih u lightboxovima kao središnji dio izložbe, kao odgovor naslovu, vidimo dokaze o neuspješnosti umijeća proricanja budućnosti, ono što je prošlost proricala vrijeme je odbacilo, a sadašnjost se ponaša poput Vraga koji iskače iza ugla i nudi bombone u zamjenu za zaborav.

Categories
All Galerija CEKAO, Zagreb slikarstvo Volumen 8

ZABILJEŽENI KRAJOLIK

Ivan Tudek je na izložbi “Die Markierung (Znak)” (Galerija Akademija moderna, 2016.) postavio čvrst okvir svog izražajnog medija: slika kao interpretacija strip-sličice u dva kadra na ljepenci premazanoj jednom bojom formata 70 × 100 cm. Kratak tekst u gornjem dijelu slike kao naslov i crtež kao sadržaj. Taj je crtež uvijek učinjen linijom iste debljine. Naslov je verzal u italiku, ispisan rukom, no slova su pravilna i podražavaju ona šablonska, a boja podloge na pojedinoj je slici uvijek tonski izjednačena. 

Sva ta tri elementa, gledajući ih zasebno, kao da uzimaju u obzir granicu slike kao izražajnog medija, ponekad je i prelaze, kao da obigravaju oko nje, kao da se jednim svojim dijelom zapravo i bave upravo tom granicom. 

Na izložbi “Moć zapažanja” (Galerija SC, 2019.), kao inovacija u Tudekovu uokvirenom medijskom izrazu pojavljuje se fotografija instalacije. Zadržava se uspravan format slike i naziv je uvijek u gornjem dijelu, no umjesto nacrtanog, sadržaj je fotografiran, odnosno u stvarnosti napravljen. Zašto kao takav nije i izložen? Zato što je te instalacije nemoguće objesiti na zid u B1 formatu. A to je očito pravilo koje i dalje nije htio narušiti. Bez obzira na to jesu li u pitanju slike ili reljefi koji izlaze u prostor ili asamblaži ili fotografije instalacija, uvijek je u gornjem dijelu rukom ispisan naziv. Sve je imenovano, aktivna površina je format B1, sve visi na zidu.

Bilježeći krajolik Tudek mijenja svoje regule, nema više jasnog okvira ni pravilnog postava, format je vodoravan, tehnika je akril na papiru, sadržaj je pejzaž. Prizori su posve realistični, čak bi se moglo reći da hine fotografiju, a ostavljajući jedan dio površine neoslikanim, podsjećaju na razglednice. Slikarske su bilješke popraćene rukom ispisanim riječima, no one više nisu u ulozi naziva slike kao zadatak kojem ona treba odgovoriti. Dosad je, naime, naziv, uvijek bio postavljen na vrhu slike, a zapravo karikirao svoju ulogu, jer se postavljalo pitanje, naslov čega? Naslov slike svakako ne, slike nemaju naslove na vrhu. Neke imaju tekst, ali on je, primjerice, kod Jurića sredstvo izvedbe, kod Marteka sadržaj slike, a kod Malčića njezin komentar. Kod Tudeka je tekst bio najava onoga što će se ispod razvijati. Primjerice, u slici “Nestanak duha” nacrtane su dvije krletke, obje, dakako, prazne, s time da su rešetke donje malko razmaknute, očito ih je ‘duh’ silom razmaknuo da bi uspio izići i nestati.

Nekad ga je koristio kao uputstvo za uporabu. I to za uporabu u procesu nastanka slike, kao da je sam sebi prvo naslovom postavio pitanje “Kako stripom slomiti strijelu?”, pa zatim malo razmišljao, onda se sjetio nacrtati u gornjem kadru gornji dio strijele, a u donjem njezin donji dio. Slomio ju je, dakle, slobodnim prostorom ili razmakom između dvaju kadrova. Pa dok je u ranijim izdanjima slika odgovarala na autoreferencijalno pitanje koje je naslovom postavljala, sada riječi konceptualno odgovaraju komentaru putnika što prolazi krajolikom. Konkretno, vozi se u autobusu, prvenstveno fokusira oblake i brda u daljini, a ponekad mu u kadar slučajno uđe i komad autoceste. No, unatoč tomu što se komentari naizgled doslovno odnose na predstavljeni prizor, primjerice, “Povratak”, “Odlazak” ili “Unstoppable…“, postaje primjetno kako bi zamjenom imenovanja pojedine slikovne bilješke ilustracija povratka, odlaska ili nezaustavljivosti ostala ista. Kao što na slici na kojoj piše “Most” uopće ne vidimo most. Moglo bi se čak pomisliti kako se radi o mimikriji ili čak karikaturi slikovnog putopisa, formata koji uključuje i konkretno određenje lokacije, dimenzije koja Tudeku otvara vrata slobodnog razmišljanja, pa nužan element rješava sve slobodnije, “Stotinu kilometara udaljen masiv”, komentira naslikanu planinu u daljini. Iako uglavnom svi pejzaži uključuju planinu u daljini, ova je manifestno apostrofirana i dodatnim komentarom: “Stotinu kilometara slobode”.

 Kao i uvijek, Tudek se svim silama trudi biti ozbiljan, skicira ‘mentalni vremeplov kojim žudimo za izgubljenim, a proživljenim trenutkom, onim osobnim ali i onim koji se tiče cijele zajednice kroz pitanja očuvanja prirodnog krajolika’. No kreativni aparat kojim raspolaže nije poslušan, u afirmaciju očuvanja prirode sasvim iskreno, ali poput diverzije ubacuje svoj slučaj: svi se motivi nalaze kraj autoceste koja vodi prema obali Ili natrag, prepoznajemo panoramu. Između redova priznaje da je format doživljaja godišnji odmor, a ono što je za njega ključno jest završetak kojeg od Tudeka dijeli još sto kilometara.  

Iako međusobno različiti, svi prizori predstavljaju isto: manje ili više udaljena planina, nebo s oblacima, perspektive u layerima, preslikana je senzacija prirode. Panoramski prizori realistično su kolorirani, ali neočekivano kadrirani, što na razini klasične pejzažne slike također predstavlja diverziju, jer kadrom iskreno priznaje da je slika i rađena po fotografiji, a ne na štafelaju ispred prizora, kistom na platno prebacujući ono što oči vide, a slikar postavlja u kompoziciju. To dokazuju i dijelovi asfalta, po izrezu sudeći, štafelaj bi trebao biti nasred ceste.

No dok bismo izravno prebacivanje prirodne ljepote na platno vjerojatno proglasili kičem, kreativac u ozbiljnom Tudeku problem kiča rješava tako da se nazivom izložbe sam smješta u tu kategoriju, ali s time da je definira kao žanr. Njemu je odgovoran u vizualnom izrazu: slike su zapravo u službi predstavljanja glavnih likova tog žanra: planine u daljini i oblaka u slojevima, dakle onoga što doslovno ilustrira ideju zabilježena krajolika, od vrlo precizno naslikanih situacija do onih tek ovlaš naznačenih. Time se također rješava problem kiča, zato što se ne radi o potrebi da se kistom prenese eksplozija prizora u očima, nego o varijacijama na žanrom zadanu temu planina i oblaka, autoreferencijalno uokvirenu povratkom s mora. Ali, logikom autorskog pristupa kojom dominira nepatvorena iskrenost, osim udaljenih masiva i putokaz mu je u kadru, ne može ga ne naslikati.

 Pa kao što bez obzira na putokaz planine ostaju jednako elementarne, tako i njegova afirmacija očuvanja prirode nije upitna, bez obzira na to što se ispred hrpimice obješenih ‘zabilježenih krajolika’ na zidu nalazi tanka najlonska zavjesa, kao svojevrstan komentar stvarnosti koja je preko doživljaja prirode već prebacila svoju plastiku. Na narativnoj razini najlon ima ulogu mentalnog vremeplova koji otvara prizore iz prošlosti, proziran ali prisutan, poput sloja što ga je međuvrijeme ustanovilo između njega i njegova putovanja, sloja koji pomalo izjednačava prizore, koji će zacijelo s vremenom postati deblji, a od prizora će ostati tek maglovita pretpostavka.        

 Ako pak nevidljivi ali prisutni najlon prevedemo kao nevidljivo ali također prisutno vrijeme, postaje nam jasno što je bilo nakon Tudekova povratka, nakon što je prijeđeno onih sto kilometara slobode: nastavio je raditi u tehničkoj službi MSU-a. Primjerice, raspremati umjetnine što se vraćaju iz nekog svjetskog muzeja, a sva stakla su propisno zaštićena ljepljivom trakom. Međutim, u mislima je i dalje prebivao u zabilježenim krajolicima pa je izgužvane komade netom odlijepljene trake također prepoznao kao planine, odnosno krajolike što definiraju okolnosti u kojima se trenutačno nalazi. Stoga se i najlon u ulozi vremena također spušta preko naslikanih kadrova Velebita i proteže sve do hrpe sljepljenih traka, kao metaforična krajolika njegova prezenta.   

Categories
All Galerija CEKAO, Zagreb instalacija Volumen 7

INSTALATRIJ

Izložbeni prostor jedan je od nekolicine onih koji nisu izvorno galerijski, nego se njihovoj izvornoj namjeni uspijeva priključiti i galerijski program. Kao što je to slučaj s Galerijom VN i Galerijom Prozori koji svoj sadržaj priključuju onom knjižničnom, tako i Novak sada svoj smješta u lijevi hodnik visokog prizemlja Pučkog otvorenog učilišta. Koji ima sličnu karakteristiku kao i ove spomenute, jednu ostakljenu stranu. No, dok Prozori i VN gledaju na ulicu, ovdje se kroz stakleni zid vidi unutarnji vrt. U njega je moguće i ući, u zidu su i vrata, također staklena, što vode na balkon, pa i stepenice kojima se silazi u vrt. Prozirna stijenka unutarnje odvaja od vanjskog, koje je, s obzirom na konfiguraciju zgrade, zapravo unutarnje, pa je malo teže i odrediti što je unutra a što vani.

Postavljajući, reklo bi se, ključan dio in situ video instalacije točno u sredinu unutarnjeg vrta, što istodobno znači ili simulira sredinu zgrade, Novak se odnosi spram te teško odredive kategorizacije proglašavajući tu sredinu ipak onim unutarnjim. Naglašeno je to i činjenicom svjetla, ono je dakle prvo, ono dopire iz centra unutrašnjosti, kao što i naš pogled ili svijest također dolazi iz istog mjesta. Pa onda u vidnom polju gledamo projekciju stvarnosti. Novakovo svjetlo, međutim, nije tek simbolična interpretacija razmišljanja o temeljnim kiparskim odnosima, niti je to ona žarulja koja svojim paljenjem označava dolazak ideje, to je baterija od pet iznimno snažnih reflektora pravokutna oblika, usmjerenih u izložbeni hodnik. Svjetla zasljepljuju, tim više što ne emitiraju ravnomjerno, nego se po nekom načelu zajedno ili pojedinačno pale i gase, pa kad su i upaljena doima se kao da lagano titraju. Prva je pomisao da se radi o signalima, Morzeovim ili sličnim. Postavljeni u liniju, reflektori izgledaju kao da su dopremljeni s neke velike platforme, štoviše, da tamo imaju vrlo odgovoran zadatak, recimo dočekati goste iz svemira, reći im ono prvo o nama. Poput leptira privučeni svjetlom, izlazimo na balkon, pobliže pogledati platformu, dešifrirati poruku i iz prvog reda posvjedočiti susretu. Još i ne znamo da smo postali akteri u filmu što se projicira unutra u hodniku, na velikom ekranu, napravljenom za ovu priliku tik uza zid nasuprot staklenoj stijenki, čiji su lijevi i desni kraj malo odvojeni, pa ekran izgleda kao sinemaskop iz nekadašnjih kino dvorana. Reflektori postaju projektor, njihovo se svjetlo projicira na ekranu, a mi, baš kao i sve ostalo između postajemo sjene, kretnje su nam otisnute na platno, raspored slučajan, kompoziciju kadra ostvarujemo u zajedništvu s tankom metalnom konstrukcijom za velike staklene plohe. Treperenje svjetla, međutim, proizvodi vodoravne svjetlosive pruge, kao da je televizor pokvaren, a tempom uključivanja dobiva se svojevrstan strobo efekt u pomicanju sjena, zapravo njegova karikatura, budući da su izmjene nepravilne, sa značajnim pauzama. Kao da su, slijedom nepoznatog ali postojećeg dramaturškog narativa, izrezani pojedini dijelovi filma. Kompozicija uključuje sjene prozorskih okvira koji definiraju djelove kadra. Udaljenost od  projektora rezultira tamnijim i svjetlijim, odnosno većim i manjim sjenama što se kreću u definiranim segmentima slike ili pak poništavaju te okvire. Sjene se pomiču u treperavom prostoru, naoko ispred svjetlih pruga nepoznata porijekla u pozadini platna, što sveukupno doprinosi dinamičnosti prizora, stoga ista situacija neprestano generira efektne varijacije.   

Taj neobičan eksperimentalan film sniman je i projiciran u istom trenutku, akteri su mu istodobno i gledatelji, sadržaj pronalazi u procesu, koji je istodobno i finale. I bez obzira koliko taj sadržaj bio tek preslika stvarnosti, kontekst koji uključuje filmski ekran, usmjereno projekciono svjetlo, stiliziranu sliku, pa i dinamiku zbivanja, sve ga to proglašava filmom. A ono što ga svrstava u dotičnu kategoriju jest baratanje nosačem vizualne poruke. Dok je, primjerice, za starije eksperimentalne filmaše taj nosač bila traka, a rezultat se ostvarivao intervencijom na njoj, ovdje je ona eliminirana, a njenu ulogu preuzima svjetlo. Prazan projekcioni snop prolaskom kroz prostor dobiva sadržaj što ga predstavlja na platnu i time postaje nosač informacije. Dok je Peter Kubelka unaprijed definiranom metražom trake određivao trajanje sekvence, ovdje ona proizlazi iz algoritma koji određuje paljenje i gašenje reflektora. 

Pa kao što je složeno pitanje unutarnjeg i vanjskog riješio pozicijom reflektora, tako je i slika na ekranu, kao svojevrstan preview našeg pogleda, zapravo simulacija pretvorbe stvarnosti u njegovu stiliziranu interpretaciju. Primjetno je i baratanje izložbenim formatom, svojim se postavom, a naročito intenzitetom, svjetlosna instalacija smjesta nameće kao ključna figura. Tek potom shvaćamo kako je ona tek dio kompleksnije instalacije koja, hineći da koristi prostor čitave zgrade, spaja vanjsko i unutarnje, promijenivši pritom i svoj format u interaktivnu video instalaciju.

Kojoj pridružujemo i audio kad nam autor uruči slušalice. Slušamo soundtrack sniman tijekom deset godina, improvizirane Novakove jammove, koji, baš kao i slika, uključuju distorzije i prepoznatljive linije. Slušalice su bežične, omogućuju kretanje, nisu, dakle, zvučna slika filma, nego zvučni provoditelj kroz izložbu, primjenjiv kako na dominantnu instalaciju, tako i na njene ostale elemente. Zvučna nas poveznica nastoji provesti kroz vrijeme, kroz razvoj njegova autorska interesa, a kao lajt motiv je izabran materijal. Pa se tako odmah na ulazu nalazi četiri metra dugačka, masivna željezna konzola položena na dva stupca tankih papira. Na vrhu ponešto ulegnuti težinom željeza, slojevi papira brojnošću ipak nadoknađuju slabost, pojedini bi dan možda i popustio, no potpomognut ostalima izdržava teret sveukupnosti.  

Sirovinski će nas kontrast ove ready made skulpture možda i asocirati na hommage Jannisu Kounellisu, ali i na ranije Novakove radove gdje se vječno željezo pojavljuje u službi nosača snopova suhe, reklo bi se, privremene trstike. Za koje bi se, pak, ponovo moglo reći da predstavljaju dnevne otkose, koji tek čvrstom odlukom postaju sadržaj.   

Slijedeća etapa komunicira s prezentom, naime, polica ili vitrina sa staklenim plohama i tankim metalnim nosačima odgovara strukturi dijela zgrade gdje se nalazimo. Na njoj su pravokutni blokovi tamnog materijala raznih veličina, poput ciglica ili elemenata spremnih da ih se aktivira. Dijelove buduće slagalice moguće je protumačiti i kao posvetu sirovini i strukturi, osobni dijalog s modernizmom zgrade. Suočenje s poslovima budućnosti sirovinom izvađenom iz naslaga prošlosti.

Na kraju, ili kako saznajemo, na početku, također bijaše svjetlo. Uokvirujući period od deset godina, pokraj trenutnog svjetlosnog filma nalazi se i, formatom nešto manja, projekcija snimljena svjetla iz 2009., od koje je zapravo priča i krenula. U donjem dijelu kadra, tamo gdje se obično pojavljuje titl, sada je bijela traka koja povremeno djelomično ili posve nestaje, ponovo se pojavljuje, dok sasvim ne nestane. To je snimka fluo lampe na izdisaju, snimjena u real time-u, prati njene posljednje hropce.

U oba se slučaja sve vrti oko svjetla, no dok se u prošlosti ono pojavljuje kao sadržaj filma, sada preuzima sve funkcije u njegovoj produkciji, započevši od redateljske koncepcije, preko dramaturgije i snimanja, do montaže i projekcije. Sve osim sadržaja, to postaje njegov nusproizvod, sjena. Pa kako predstavljena izložbena cjelina ima vrlo precizan početak, umiranje fluo lampe, tako je i konačnica precizirana, zato što je za sadržaj kojeg gledamo presudan upravo prezent.

Drugim riječima, svom kiparskom interesu za sirovinu, možda baš nagovoren dramatičnim svjedočanstvom materijalizacije svjetla, pridodaje i onaj filmski, kao što je željezo sinonim materije, tako je i svjetlo sinonim nematerije, na toj se razini izjednačavaju.

Ili se radi o grupnoj terapiji publike već pomalo i odbačenom metodom sintonike, gdje se svjetla usmjeravaju u oči pacijenta u cilju razriješenja različitih tjelesnih i emocinalnih problema; tretman je također poznat pod imenom optometrijska fototerapija.