Category: Galerija Galženica, Velika Gorica,

Categories
All Galerija Galženica, Velika Gorica, koncept Volumen 3

UNUTARNJI MUZEJ

Zašto kustosi ne bi imali pravo napraviti autorsku izložbu, kažu prilikom otvorenja autori ove izložbe, kustosi Klaudio i Nambi.

Reklo bi se da je posve jasno u čemu je razlika između kustoske koncepcije i autorske izložbe: autor izlaže svoj proizvod a kustos kombinira te proizvode slijedeći svoju tezu, zamišljaj ili nazivnik bilo kakve vrste. 

Odavno je, međutim, ta temeljna razdjelnica narušena, odavno autori u svoj galerijski iskaz uključuju već postojeće proizvode umjetničke ili druge vrste, sa ili bez svoje intervencije, ponekad je u pitanju reakcija na postojeću situaciju, ponekad je ona tek jedva vidljiva a ponekad posve i izostaje. Često puta se autorska ideja materijalizira putem odabira svojih ili tuđih radova s obzirom na kontekst ili, s druge strane, u izostanku ili neprisustvu konkretnog artefakta. Ili se ta ideja realizira putem angažmana drugog autora uključujući njegov autorski doprinos.

Kustoske su koncepcije, pak, također avanzirale u raznim smjerovima, primjerice kuratorica Documente u Kasselu, možda i najveće kustoske izložbe, naručuje od pojedinih autora radove što su joj potrebni za ilustraciju njene teze. Pri čemu se, dakle, autor nalazi u ulozi zanatlije zato što se autorski postupak tretira kao njegova vještina i u konačnici ostvaruje ono što bi se čak moglo nazvati i scenografijom kuratoričine koncepcije.

No dok je izložbu nekog umjetnika/ce uglavnom moguće vrednovati slijedom brojnih postojećih načela, mogućnost valorizacije kustoske izložbe (u nastavku KI) pomalo izmiče, pa se čini kao da ga tek treba ustanoviti. Uobičajeni doživljaj uspješnosti KI temeljem kvalitete izloženih radova (ili renomea autora) često je presudan i u drugi plan potiskuje razlog njihova uključenja.

Stoga se nameće potreba razlikovanja pojedinih kategorija KI što je prilično nezahvalan zadatak ponajprije zato što bi takvo razlikovanje trebali ustanoviti upravo kustosi, a to ih dovodi u situaciju takozvana sukoba interesa, istovjetnu onoj kada bi autori trebali sami vrednovati svoje ostvarenje. A prepustiti autorima vrednovanje KI također nije rješenje, razumljivo je, naime, kako autore tako nešto uopće ne zanima.

Ostavljajući, međutim, po strani nominalnu podjelu aktera scene na autore i kustose, te pretpostavljajući moguću objektivnost vrednovanja kustosa spram prezentacija njihovih kolega, fokusirao bih se na dimenziju autoreferencijalnosti, ono što su autori u razvoju svog pristupa donekle već i obavili, a kustosima tek predstoji. Pri tome, uzimajući u obzir polazišno mjesto, autoreferencijalnost ne treba tražiti u nečemu što reflektira pojedinu osobu, karakteristični postupak, izražajni medij ili poziciju na sceni, nego doživljaj određene kategorije usmjerene prema samoj sebi. Što će reći prema trenutku ili prisutnosti situacije kustosa u autorskoj ulozi. Ta zamjena uloga iziskuje i nekakvo (nazovimo to autorsko) očitovanje spram te zamjene. Očitovanje koje dosad zapravo i izostaje, što je pomalo i logično zato što je jednostavnije preuzeti neku poziciju nego konceptualno obrazložiti to preuzimanje. No, bilo kakvom obrazloženju prethodi postuliranje, što će reći, u ovom slučaju, javno priznanje. Dakako, putem određenih konceptualnih poluga.

U tom bih smislu ovu izložbu, između ostaloga, označio i problemskom zato što se, koristeći podjednako alate iz galerističke i autorske domene, na neki način identificira odnosno iskazuje svijest formativnog karaktera o samoj sebi, autorski progovara o općeprihvaćenoj činjenici kustoske izložbe.

Kao prvo, već i sam naziv (buduće serije) ‘Unutarnji muzej’ pretpostavlja intimni, osobni, dakle, subjektivni pristup usmjeren spram jedne od temeljnih kulturnih dimenzija društva. S obzirom da je muzej kao takav posve u ingerenciji kustosa, ovo istodobno znači da će se pojaviti propitivanje ili redefinicija toga prostora iz perspektive njegova ključna provoditelja. Te da će se klasičnost te institucije dovesti u vezu s prezentom personificiranim u obličju suvremene umjetnosti. Što potvrđuje i početak uvodnog teksta u katalogu izložbe: «Izložbeni projekt ‘Unutarnji muzej’ počiva na nekoliko premisa, a ponajprije na činjenici da suvremena umjetnost za svoj nastnak i svoju recepciju ne treba tradiciju, da nije nužno poznavati povijest umjetnosti da bi se na neki način stupilo u komunikaciju s umjetničkim djelom. Suvremena umjetnost nije suvremena samo zato što nastaje u sadašnjem trenutku, nego zato što slobodno prisvaja i koristi neumjetnička društvena područja (politiku, ekonomiju, sport…) s ciljem povećanja vlastite vidljivosti. Gledajući iz te perspektive, muzej nije nužna postaja u kružnom toku suvremene umjetničke produkcije i recepcije.»

Iz ovog noža naoko zabijena sebi u leđa, logično proizlazi zahtjev za promjenom doživljaja samoga sebe i svoje uloge odnosno uloge struke. Pa kad se skine institucionalna odnosno već sasušena i ispucana politura s ideje tog posla, ono što ostaje ili što bi trebala biti ideja njegova današnjeg poslanja oblikuje se na završetku tog uvodnog teksta: «Unutarnji muzej ima za cilj prikazati psihološki život u mediju izložbe. Kako učiniti vidljivim intelektualne i emotivne procese koji prožimaju svakodnevni život; kojim predmetima, kojim umjetničkim djelima predstaviti pojmove jastva, duše, straha, sreće, razuma; koje inscenacije izložbenog događanja više nemaju učinka na publiku, a koje se nameću svojom aktualnošću…» Ovaj bih manifestni iskaz definitivno proglasio autereferencijalnim na kategorijskoj razini zato što kustoska izložba za temu uzima upravo kustovstvo, pri čemu se kustosi takve izložbe s punim pravom doživljavaju autorima. Na isti se način aktivno bave svojim područjem kao što se umjetnik bavi svojim izražajnim medijem.

Prva se epizoda te serije naziva ‘Samoća’, što je jedan od pojmova koji se posve uklapaju u navedenu programsku orijentaciju prikazivanja ‘psihološkog života u mediju izložbe’.

Predstavljeni ‘dokazni’ materijal u galerijskom postavu već samim svojim odabirom kao da traži ili predlaže ili simbolizira višeslojnost ili suradnju raznih medijskih izraza izabranih osobnim, dakle, subjektivnim (čitaj: autorskim) načelom u cilju plastična oblikovanja tog iracionalnog pojma. Predočeni su radovi suvremenih i klasičnih umjetnika, muzejski primjerci, uradak učenika obližnje srednje škole, dijelovi poznatih filmova, poezija… I svi oni, po mišljenju autora iskazuju poneku dimenziju naslovna pojma. Činjenica da se jednako koriste likovni i nelikovni sadržaj svjedoči u prilog gotovo ispostavljenoj nužnosti da osoba kustosa postoji u svekolikom a ne usko profiliranom prostoru te da iz cjelokupnosti ponude crpi svoje zaključke, što ponovo potvrđuje programatski karakter izložbe. A osim toga demistificira kustosa kao neupitno objektivnu dimenziju dajući mu ljudsko lice, posredstvom primjera koji su ovdje i u ulozi oblikovatelja njihove konkretne osobnosti a slijedom toga i svjetonazora.

Dodatnu, rekao bih formalnu, na razini postava ostvarenu djelatnu funkciju koja ponovo pozornost usmjeruje prema ideološkoj platformi izložbe jest izostanak legendi pri svakom radu. Taj upadljivi izostanak pomalo zrcali određenu autoironiju spram formata ‘kustoskih koncepcija’ koje često puta umjetnika koriste kao materijal. Istodobno publiku fokusira na razlog uvrštenja, na smisao ili doživljaj kojeg bi dotični rad trebao pobuditi u okviru naslovna pojma. I konačno, eliminirajući konkretno autorstvo (koje je navedeno u katalogu uz elaboraciju pojedina izbora), ponovo programatski izložbu tretira kao cjelinu, kao rad, kustosima dodjeljujući ulogu autora. 

Categories
All Galerija Galženica, Velika Gorica, videoinstalacija Volumen 1

POSLJEDNJI SUPER 8MM FILM

Interaktivna video instalacija ‘Posljednji super 8 mm film’ sastoji se od stotinjak filmova koje je Dan Oki u tom formatu snimio tijekom dvadesetak godina. Filmovi su telekinirani i pohranjeni na računalni hard disk. U kontekstu instalacije ovakav tretman arhiviranja filmova postaje sredstvo izraza koji, između ostalog, simbolizira či­njenicu konstantnog tehnološkog unapređenja nosača informacija. Brzina te promjene često puta dovodi do apsurda, netom dovršeni proces arhiviranja poklapa se s prona­laskom novog medija.

Sporedni lik iz Camusove ‘Kuge’ koji je neprestano, uvijek iznova preslagivao jedan kratki odlomak teksta pokušavajući pronaći njegov definitivni, apsolutni oblik, u sadašnje vrijeme ima svoju presliku u traženju konačne forme arhiviranja postojećeg materijala. No, kao što je gospodina Cottarda u slavnom romanu smrt prekinula u traženju idealne forme označivši trenutnu etapu njegova istraživanja završnom, a istodobno i njegov poriv iracionalnim ili iluzornim, na sličan je način i naša težnja za konačnim odlaganjem postojećeg iluzorna. Prednosti novih tehnologija nedvojbene su, no osim što uvjetuju neprekidno educiranje, svaka nova faza eliminira mogućnosti reprodukcije bivšeg. Preciznije – pretprošlog. Taj je proces očito konstanta, bez pretpostavljiva finala.

Prilično upoznat s tehnološkim strukturama novih medija, tom se neumitnošću Dan Oki poigrava interpretirajući fenomen te akceleracije, tretirajući virtualni prostor pohrane kao prostor igre, unapređujući, dakle, arhivsku ladicu od dokumentarne kategorije u aktivnu dimenziju umjetničkog proizvoda.

Ulazeći u izložbeni prostor galerije, posjetitelj se zatiče ispred upravljačke ploče, to jest modificirane tastature na kojoj se umjesto uobičajenih znakova nalaze pojmovi, odnosno ‘tagovi’ (tag u elektronskom pojmovniku označava logiku indeksacije podataka). Ispred njega, na suprotnom zidu galerije je projekciono platno. S obzirom na arhitekturu galerije, otvara se prazan prostor između posjetitelja za upravljačkim pultom i screena ispred njega, stoga situacija pomalo podsjeća na komandnu kabinu kakvog velikog svemirskog broda. Uzmemo li u obzir i vremensku definiranost (u pitanju su filmovi snimljeni između 1986. i 2005. godine) spaceship postaje vremeplov na čijem otvorenom zaslonu pregledavamo fragmente iz Okijeve prošlosti. Pritiskom na određenu tipku posjetitelj, prema sustavu postavljenom od strane autora, sam bira izbor prikazivanja arhiviranih filmova. Budući je na hardiscu pohranjeno preko pet sati snimljenog materijala, teško je očekivati, po svoj prilici nije ni predviđeno, da posjetitelj pregleda sve, nego je izglednije da se poigrava tipkama, pogleda nekoliko kadrova izabranog filma, zatim krene dalje istraživati. Ili pak film pogleda u cijelosti, slijedom vlastita afiniteta. Autor zanemaruje osobne kriterije i predlaže surfanje arhivom, prepuštajući redoslijed puštanja filmova slučajnom odabiru, odnosno odgovarajuće isprogramiranom softveru. Već i letimičnim uvidom u predstavljeni materijal shvaćamo kako u njemu nema jasno vidljiva nazivnika. Motivi se kreću od snimanja vlastitih performansa, kratkih igranih filmova (montiranih isključivo u samoj kameri, načinom snimanja), preko dokumentiranja života, njegovih ključnih ili usputnih okolnosti, do meditativnih prizora ili pak animirano ekspe­rimentalnih formi. Jedini je nazivnik tehnika snimanja, dakle superosmica. Predlažući tagove, Oki svjesno eliminira kronologiju, odnosno uvodi svojevrsnu anarhiju. Na taj način izjednačava filmove snimljene u mladosti, iz doba kad je njegova sklonost bila u procesu artikulacije s onima iz nedavne prošlosti, dakle zrela autorska izraza i situacije, rekao bih, potpune umjetničke afirmacije. Radova koje poznajemo, bilo iz galerijskih prezentacija, bilo izvedbenim akcijama ili pak motiva eksperimentalnih odnosno igranih filmova, nema u predstavljenom materijalu. To znači da je Posljednji super 8mm film zapravo njegova intimna bi­lježnica, odnosno utočište, oblik autorova postojanja samog sa sobom, iz kojeg će kasnije izrasti, ili neće, konkretni, definirani projekti. Iz bilježnice čitamo sklonost, emocionalan odnos, jer štogod snimao, uvijek je to nešto značilo, uvijek je postojao razlog da se kamera izvadi i uključi. I uvijek negdje u dubini autora tinja želja da pokaže to što ga je možda i oblikovalo.

“Vjernost prema onome što ne može biti tematizirano, ali niti jednostavno prešućeno, izdaja je svete vrste, kod koje memorija, okrenuvši se poput kovitlaca vjetra, otkriva osnježeno pročelje zaborava. Ova gesta, ovaj izokrenuti zagr­ljaj memorije i zaboravljivosti, koji u svojem središtu čuva netaknutim identitet nezapamćenog i nezaboravnog, to je vokacija.” (Giorgio Agamben, Ideja vokacije)

U Okijevu slučaju to je super osmica. U tekstu pod naslovom ‘Kako je što počelo’ u knjizi Oxygen 4, Sandra Sterle kaže kako se ne prestaje čuditi Okijevoj želji da uživo zabilježi sve što se ispred njega kreće, ali i ono što miruje. Kad ga je upitala zašto je tome tako, Oki odgovara da se on, snimajući, satima može zabavljati otkrivajući potencijalne priče koje su dio stvarnosti oko nas. Drugim riječima, vokacija postaje prijevod pronađena oblika komunikacije između unutarnjeg i vanjskog svijeta, formiranje intimnog jezika za identifikaciju raznorodnih pojava, postupaka, razvoja ili stanja. Jezika koji prvenstveno služi pojedincu u službi izgradnje identiteta, a posljedično njegovoj želji za prezentacijom tog identiteta.

S druge strane, nedvojbeno je da Okija interesiraju i inspiriraju tehnološke mogućnosti stroja. Još 1991. u radu Noah and ceremonies on the water spaja računalnu animaciju i Super8mm film na videu. 1995. na postdiplomskom studiju na Hoogeschool voor de Kunsten u Arnhemu kombinira web i računalnu animaciju u radu Essence pri danoki@desk.nl; 1997. razmišljajući o razvoju percepcije, perspektive i tehnologije dolazi do cyberscana i SGI platforme gdje istražuje moguća i nemoguća mapiranja i re-mapiranja trodimenzionalnih objekata i njihovo svođenje na dvije dimenzije, 3d skenerom također se koristi i u potrazi za “čvrstim” hologramima; 2001. bavi se interaktivnim protokolima i eksperimentira na Internetu u medijskim instalacijama koje uključuju mnogobrojne sudionike na raznim lokacijama. Putovanje hyberspaceom, po riječima Sandre Sterle, oslikava Okijevu konstantnu opsesiju da uđe u zonu u kojoj je sve moguće, da izrazi ono što se krije iza mehanike stvari, da prodre iza slike svijeta kakvim se on na prvi pogled čini… Ili, kao što kaže astronaut Luka Vitlov, glavni junak Okijeva filma Oxygen 4: “Siguran sam da su duboko dolje, u srcu praznine, baš kao i u ljudskim srcima, vatre koje gore.”

Sada svjedočimo obrnutom procesu, svoje unutarnje vatrice Oki prebacuje u praznine virtualnog prostora. Digitali­zirajući bilježnicu simbolično uspostavlja odnos između prevladanih i recentnih tehnologija, između bivšeg i sadaš­njeg sebe. Stavljanjem težišta na interaktivni pristup u proces uvodi dimenziju novih medija – primjenjuje perspektivu javne sadašnjosti na listanje elemenata osobne prošlosti. Dajući posjetiteljima ključ u ruke osim što demistificira opću težnju za konačnom pohranom u vječne, nedodirljive ladice, označava i individualnu spremnost na poigravanje vlastitom nostalgijom spram momenata koji su ga činili ili oblikovali. Pozdravlja se sa superosmicom, sa slikom izlomljenom uslijed ograničenog broja frameova, trakom iskrzanom od starosti, fragmentima autorska odrastanja, ljudima iz neke bivše svakodnevice. Ubacivanje detalja osobne i umjetničke povijesti u virtualni bubanj djelomično kontrolirana koda svojevrsna je preslika naše podsvijesti u koju vrijeme neprestano ubacuje podatke, a ona nam, po svom, nama nepoznatom načelu, svako toliko izranja iz sjećanja pojedine slike.

“Umjesto da se u aporiji zaborava i sjećanja vidi neko ograničenje ili neka slabost, potrebno ju je namjesto toga prepoznati za ono što ona jest: nagovještaj koji se tiče same strukture spoznaje. Ne ono što smo proživjeli i što se potom, kao zaboravljeno, sada nesavršeno vraća u svijest, nego prije mi u tom trenutku pristupamo onome čega nikad nije bilo, zaboravu kao domovini svijesti.” (Giorgio Agamben, Ideja nepamtljivog)

Categories
All Galerija Galženica, Velika Gorica, novi mediji Volumen 1

TELEPHONING

Negdje zvoni telefon. Netko uzima slušalicu, prinosi ju uhu i kaže halo. Zatim čeka trenutak pa ponovo kaže – halo!? Posjetitelj u galeriji Galženica, oklijevajući približi se stalku s mikrofonom. Iz zvučnika se ponovo začuje glas, halo, izvolite?!… Posjetitelj, budući je sam u prostoru, prihvaća činjenicu da se nepoznati glas obraća upravo njemu, pa konačno progovori: halo, dobar dan.

Glas kaže, izvolite, što trebate, tko je to?

– Ovdje posjetitelj izložbe, u pitanju je umjetnička akcija, vaš je broj slučajno izabran…

– Da, i što trebate?

– Ne trebam ništa, slučajno sam to baš ja… Zapravo ne slučajno, došao sam na izložbu… I ona se, između ostalog sastoji u tome da vi i ja razgovaramo… Vi, kao netko čiji je broj kompjuterskim programom nasumce izabran i ja, koji sam se zatekao ovaj čas na izložbi.

– Da, i?

-I ništa… Ako vas zanima, mogu vam oslikati situaciju u kojoj se nalazim.

– Zašto bi me to zanimalo?

– Ukoliko niste u gužvi, i kad smo već ovako dovedeni u vezu, mogli bismo u djelo provesti autorovu zamisao i rea­lizirati telefoniranje.

– No dobro, recite, o čemu se radi?

– Stojim u sredini prostorije, ispred mikrofona. Prizor popri­lično podsjeća na nekakvu scenu, s time da je mikrofon okrenut prema publici. S lijeve i desne strane nalazi se po jedan zvučnik na postamentu. U sredini je audiomikseta. Kompjuterskim algoritmom iz javno dostupne baze telefons­kih pretplatnika nasumično se bira broj čiji je korisnik zatim stavljen u poziciju prisiljene komunikacije. To ste sada vi.

– Pa kakva je to izložba?

– Najopćenitije rečeno, konceptualna. Izvedena sofisticiranim tehnološkim postupkom. Autor je i inače sklon korištenju digitalne i elektronske tehnologije u galerijskom okruženju. Već se petnaestak godina bavi ambijentalnim instalacijama koristeći elektronska pomagala koja s vremenom postaju tehnološki sve složenija. Rane svjetlosne ambijente kreirane uz pomoć mobilnih objekata – čije kretanje mijenja vrstu i intenzitet svjetla u prostoru, nešto kasnije počinju zamijenjivati instalacije pokretane i kontrolirane kompjutorskim programima, da bi od 2001. počeo raditi sa složenim interaktivnim audio i videoinstalacijama. Posljednjih godina nizom izložaba predstavlja instalaciju Unutra/Vani, koja radi na principu zatvorena kruga proizvodnje, obrade i projekcije slike: slika se proizvodi uz pomoć kamera razmještenih u prostoru, nekoliko puta prolazi kroz sustav monitora i kamera te projicira na zidovima galerije i monitorima razmještenim po prostoru. Računalo upravlja njihovim kretanjem, zumiranjem i fokusiranjem, bez dodatne digitalne obrade slike.

– Za običnog posjetitelja jako ste dobro upućeni…

– Ne, to vam čitam tekst koji prati izložbu da biste stekli predodžbu čime se autor inače bavi. Međutim, istina jest, poznajem ga odavno, sjećam se njegovih ranih kinetičkih skulptura – kombinacije isluženih, odbačenih aparata i kojekakvih dječjih igračaka pokretanih električnim impulsima. Diskretno i precizno osvjetljene igračke bi se vrtjele na starim gramofonima ili pomicale u kutijama televizijskih prijemnika bez ekrana proizvodeći začudne svjetlosne efekte. Našavši se okružen tim napravama, dobijao se dojam da je cijelo skladište otpada odjednom oživjelo. Naglašeno infantilno, prilično duhovito u izvedbi ali istodobno i pomalo zastrašujuće u značenju.

– Pa jel’ on neki elektroničar po struci?

– Ne, zapravo je diplomirao na visokoj školi za oblikovanje zvuka u Amsterdamu. Mogao bi se steći dojam da se u međuvremenu okrenuo primarno vizualnim efektima. No, ova instalacija, bez obzira na dojam scene, ipak je ponaj­prije auditivna. Zapravo, to i nije bitno, tehnološka, odnosno digitalna oprema potpuno je u službi ideje.

– A što bi to bilo?

– Kao prvo, skretanje pažnje na neprestano telefoniranje kao bitnu oznaku današnjice. Naravno da je nemoguće zaustaviti proces napretka, te da on, kao takav, baš kao i sve ostalo, ima dobre i loše strane. Izloženost prisilnim pozivima svakako spada u one negativne, sjetite se samo poplave prevarantskih poziva na nagradne natječaje smišljene isključivo s namjerom da nam naplate impulse. No, rekao bih da je ta kritika ovdje tek usput prisutna. Ono što je važnije jest da se ulaskom u galerijski prostor, osim što se postaje svjedokom izloženog prizora, pred posjetitelja postavlja pitanje reakcije na situaciju otvorene linije – mora se odrediti, i već je dakle uključen. Interaktivnost je strukturalni dio instalacije. Nadalje, za poziv na odgovor što je s druge strane žice upućen, ja kao posjetitelj, htio to ili ne, preuzimam odgovornost, budući je činjenicom moga ulaska taj poziv odaslan. Moglo bi se reći da je u pitanju simulacija stvarnosti u kojoj često i nehotično postajemo čimbenici situacije koja slijedom toga od nas zahtijeva reakciju. Izbor telefonskog okvira koji uključuje distancu a isključuje identitet taj elementaran ispit pozicionira u suvremeno doba ukidajući formalnu odgovornost ali izolirajući onu unutarnju. – Kako to mislite? – Meni tu na ekranu piše vaše ime, adresa, nude čak i plan tog dijela grada. Moj je identitet vama nepoznat, sasvim se nedužno mogu ne javiti. U tom smislu formalno. No, ukoliko se ne javim, javlja mi se osjećaj nelagode uskraćivanja odgovora u univerzalnom smislu. Gotovo kao da ne prihvaćam ispruženu ruku. Nelagodu nimalo ne umanjuje svijest kako vi ne znate da sam to upravo ja. Promatrajući sa strane, to jest slušajući javljanja nasumice pozvanih uspravlja se perspektiva nekoga tko diže slušalicu očekujući poznati glas ili bilo kakvu informaciju koja je upućena upravo njemu a čiji izostanak proizvodi zbunjenost a nerijetko i tjeskobu. Na konkretnom primjeru, koristeći prostor telefoniranja kao sredstvo oslikavanja današnjice, predstavljena je izloženost, pa čak i bespomoćnost pojedinca obzirom na sustav.

– Možda mrvicu pretjerujete…

– Zapravo i ne, pokušavam razlučiti i objasniti različite aspekte. Jer vidite, ako se javim, poruka izložbe u potpunosti se mijenja. Objektivno, instalacija ne zahtijeva moje učešće da bi postala interaktivnom, jer vašim, prisilnim, ona to već i jest. No, okvir tog međudjelovanja proširen je mojim odgovorom. Osobno, dakle, neprisiljen, a pristajući sudjelovati u telefoniranju, ostvarujem jednu dimenziju ovoga rada. To je možda nagovor, ili bar prijedlog, odnosno obraćanje pažnje na fenomen usputne, slučajne komunikacije. Koju okolnosti ne određuju nego samo omogućuju. Taj razgovor može ali i ne mora biti artificijelan kao što i bilo kakav slučajan kontakt može i ne mora biti samo formalan. Istina, sve zajedno pomalo podsjeća na nekakav chat, s tom razlikom što ovdje ni vi ni ja nismo svjesno krenuli s tom namjerom. Slučajno odabrana telefonska linija, dakle, otvara mogućnost realne uspostave kontakta, no mnogo više simbolizira taj kontekst.

– Znači da se telefon koristi poput ogledala koje oslikava otvorenost prema komunikaciji?

– Zapravo ne bih rekao da je ovdje suština u komunikaciji. Izložba prvenstveno predstavlja telefon kao medij sa svim njegovim elementima. Jer prije nego što sam se vama javio, neko sam vrijeme samo slušao. Koji puta je na poziv odgo­vorila telefonska sekretarica ili zvuk faksa ili bi netko odmah prekinuo ili se ne bi nitko javio. Ta je zvučna slika već sama po sebi dovoljna. Sociološka ili psihološka dimenzija ovog ambijenta moja je osobna interpretacija. Pretpostavljam da autora, kao inžinjera audiologije, mnogo više zanima portretiranje zvučne slike kompletne telefonske kakofonije. Kao da je nekim posebnim nožem zasječen nevidljiv prostor kojim teku zvučni valovi, a mi smo ubačeni u tu pukotinu i slušamo. U moru elektronskih glasanja do nas dopiru i odlomci pojedinih razgovora, kao nezaobilazan, dapače ključan, no ipak samo jedan dio telefonije.

– Halo. /novi glas/

– Tko je sad ovo? /stari glas/

– Halo, tko je to, koga trebate? /novi glas/

– A vi ste vjerojatno sad s druge linije, znate, tu su dva mo­nitora, njih naizmjenično uključuje kompjuterski program, vas su sad sigurno zvali s tog drugog…

– Što pričate, kakvog drugog?… /novi glas/

– Dajte vi to onda sad i njoj objasnite, što se mene tiče, hvala lijepo i do viđenja. /stari glas/

– peep peeep, peep peeep /zatvorena linija/