Izložbu čine geometrijska tijela od prozirna pleksiglasa. Bijelim tankim trakama u pravilnom rasporedu iscrtani su meridijani i paralele na njihovim vanjskim prozirnim plohama kao i na plohama koje se nalaze unutar pojedinog geometrij­skog tijela. U pitanju su kocke i njene, rekao bih izvedenice – tijela romboidnog i trapezoidnog oblika.

U prvoj su prostoriji galerijskog prostora, na zidu obješene, te izvedenice. Kao da žele pobjeći od sebe, one mijenjaju svoj vanjski oblik i predstavljaju se u zamišljenoj varijanti svoga osnovnog stanja. Promatrajući ih zajedno, moguće je govoriti o transformaciji kocke. Uzevši u obzir geometriju kao medij u kojem se sve događa, kocke se mijenjaju na način kojeg bismo mogli nazvati opredmećivanje perspektive, odnosno materijalizacija pretpostavke. Jer kao da smo u mislima, to jest nekim zamišljenim alatom, dotakli četiri kuta njene prednje plohe i razvukli ih, raširili ravnomjerno na sve četiri strane – prednja se ploha povećala, kao da kocka ima želju otvoriti se, prići, progutati posjetitelja ili svojim raširenim ekranom pružiti mu na precizniji uvid svoju unutrašnjost. Bijele linije njene mreže prate je u nastojanju.

U drugom slučaju, kao da smo uhvatili njen donji lijevi kut i povukli ga prema naprijed, kocka se izdužila, izbacila vrh lijevo i dolje, s tendencijom daljnjeg izduživanja, prema koplju ili jednostavno oštrinom svog vrha parajući prostor. Po sredini druge prostorije prozirne kocke jednake veličine postavljene su u nizu. Nema više nastojanja za promjenom vanjskog obličja, prihvaćena je osnovna zadatost, preostaje jedino unutarnja igra, pod vrlo striktno postavljenim pravi­li­ma, naravno. Kocke se razlikuju samo po drugačijim načelima raspoređivanja bijelog crtovlja. Unutar svake od njih još je jedno geometrijsko tijelo također od pleksiglasa, također iscrtano bijelim linijama ili pravilno raspoređenim sitnim bijelim kvadratima. Svaka od kocaka na karakterističan je način ornamentirana i predstavlja jednu od mogućnosti geometrijskog tretmana, varijaciju jednog načela.

Vrhovi unutarnjeg tijela dodiruju unutarnje stijenke vanj­skog. Istovjetne linijature otvaraju dubinske perspektive. Pod pravim se kutevima spajaju i čine cjelinu s vanjskim. Kad ne bi bila u pitanju kocka, rekli bismo – zatvoreni krug. Budući prozirne, pogledu je pristupačan svaki detalj njihove unutrašnjosti. Jednostavan koncept pojedine ornamentike, odnos vanjskog tijela spram unutarnjeg – koji je bijelim linijama identičnim principom iscrtan – rezultira određenom, diskretnom dinamikom: svaka kocka sa svojim unutarnjim ja komunicira na istoj valnoj dužini. Taj je nečujni dijalog vidljiv promatraču, no tema njihova razgovora ostaje mu nepoznata. To su prozirni identični svjetovi zatvorenog tipa. Jer nominalna istovjetnost s ostalima u nizu – jednaka vanj­ska obličja, identični građevni materijal unutarnjosti – još uvijek nije dovoljna da bi oni mogli biti povezani. To jest da bi kocke i jedna s drugom razgovarale. Trajno dakle razdvojeni onim jedinim po čemu ih je moguće identificirati – sustavom bijelih linija – geometrijska tijela stoje u nizu kao jablani u drvoredu ili planete u orbiti, s jednakom nemogućnošću međusobnog kontakta. Ili, pridavši im ljudska obilježja, rekli bismo da imaju organ za govor, ali određeni su im različiti jezici.

Ti njihovi jezici, pedantno i precizno izrađena mreža bijelih linija svojom pravilnošću podsjeća na govor apsolutne, kozmičke prirode. Postavljena je čvrsta i konzekventno provođena strategija. Iracionalni udjel, samovolja, hir ili bilo kakav oblik iregularnosti (u ideji i izvedbi prisutan u prvoj prostoriji) ovdje je potpuno uklonjen. Sredstvo unutarnje komunikacije ni jednog trenutka ne odstupa od određenih gramatičkih regula. Izabrani koordinatni sustav pod budnim okom stroge geometrije dozvo­ljava protok misli ne odstupajući od matematičke paradigme. Pravci moraju biti paralelni, jednako udaljeni, jedino se pod pravim kutem mogu sresti. Ili nikako.

No, to su geometrijska tijela prozirnih koža, posjeduju trodimenzionalnost koja nestaje. Kad se pod povećalom promatra tiksarskim strojem otisnutu fotografiju u boji, saznaje se da je element pojedine boje zapravo pravilan geometrijski lik – osnovni element određenog rastera. Pravilan hijeroglif koji na razne načine okrenut i u suradnji s drugim, različita oblika ali također pravilnim dijelovima rastera predstavljen, daje ono što oko prepoznaje, na primjer, kao pejzaž. Pod povećalom gledana fotografija u boji zapravo nema boje. To je gusta mreža sitnih monokromnih geometrijskih elemenata raspoređena po složenom, ali izračunljivom i vrlo striktnom načelu. Možda ove kocke predstavljaju iznimno povećane elemente, njihov pravilan raspored možda želi podsjetiti da se sve oko nas, pa i mi sami zapravo sastojimo od posve pravilnih elemenata. Možda bi te kocke, gledajući ih iz dovoljno velike daljine dale djelić prepoznatljive slike? Ali nije potrebno odlaziti toliko daleko, dovoljna je ideja o poniranju. Činjenica da kromosomni lanac također ima vrlo nepokolebljivu strukturu po svoj prilici nije bitan okvir kroz kojeg treba ana­li­zirati kocke Ivane Franke. Precizne, ali ne pod pravim kutem strukturirane mreže njenih ranijih radova točnije bi odslikavale neuhvatljivu pravilnost i odnos elemenata od kojih se sastojimo. Zbog čega je Ivana Franke svoje tajanstvene, magične svjetove svjetla i sjena, paučinaste niti rukom isprepletene mreže, ozračja što tek pod određenim uvjetima postaju vidljiva, svoje organske vizije u kojima jednu od važnijih uloga imaju, po njenim rječima ‘čarobni patuljci’, zamijenila apsolutnom mjerom strogo određenih uglova i perspektiva?

Inzistiranje na egzaktnijoj geometrizaciji u jednom svom dijelu otkriva razgovor o formi sa sličnim istraživanjima oblika prostora što ih je utemeljio i izgradio Juraj Dobrović. O njegovom djelu, između ostalog, Ivica Župan kaže: “U svome radu Dobrović utjelovljuje vjeru da je pitagorejski sustav reda kozmička odanost, ostvarena rukom samog Tvorca, i da kao takav mora biti ugrađen ‘u svaku biologiju’, da se geometrijskim oblicima, kao svojevrsnim komukacij­skim kodom, stvorenim na temelju broja, pa makar onaj s kojim se komunicira dolazio i iz drugih svemirskih prostranstava, najlakše može ostvarivati komunikacija, razumijevanje i sporazumijevanje.”

Otklon od slobodnijeg prema kauzalnijem moguće je istodobno i protumačiti kao prijelaz ka nužnom prihvaćanju osnovnih zadanosti. Ili, jednostavnije, nemogućnost ne uzimanja istih u obzir. Tome bi u prilog govorila i prva prostorija kao svojevrsna prelazna etapa. Razmišljajući o simbolici izloženih kocaka u drugoj prostoriji, pod dojmom Dobrovićeva doživljavanja geometrije kao sredstva univerzalne komunikacije, od promatrača se možda očekuje da uđe u razgovor i iznese na svoj način dešifrirane predstavljene kodove. Promatrajući dakle niz izloženih kocaka kao simbol vremena moguće je prevesti ih kao slijed dana naravno naizgled istih. Njihova prozirnost omogućuje nam vidjeti kako svaki u sebi ima svoju zakonitost čija je formalna struktura na prvi pogled jasna – zbivanja uokvirenih okolnostima ili uzročno posljedičnih – ali u čiju se motivacijsku simboliku teško probiti, baš kao što je nemoguće ovladati vlastitim raspolože­njem kao presudnim čimbenikom kvalitete svakodnevnice. Pa je stoga upravo čvrsta zaključanost unutarnje šifre prolaznosti ono do čega neprekidno dolazimo i u što ne možemo ući. Ukoliko kocke predstavljaju ljude zaključak bi bio da je zabluda misliti kako drugima nije vidljiva naša unutarnjost, te da oblik našeg ponašanja, nastojanja, uspjeha ili nemoći proizlazi iz jednog središta, iz jednog karakteristično strukturiranog načela koje nas čini. Tražeći u kockama simboliku odnosa izvanjskog i unutar­njeg, osim neizbježne uvjetovanosti jednog s drugim, moguće se želi reći da prozirnost obličja – ono je prisutno, ali ne i presudno – ostavlja vidljivom osnovnu strukturu iz koje proizlaze predstavljene mogućnosti za varijacije načela izabranog sistema, to jest kocke. Poigravanje tom strukturom i dalje je na raspolaganju, varijacija je bezbroj, matematika ne ograničava, ali postavlja pravila igre.

S tim u vezu moguće je dovesti citat kanadskog mate­ma­tičara Selyea: ’Naše činjenice moraju biti korektne, istinite. Naše teorije ne moraju, ukoliko nam pomažu otkriti važne, nove činjenice.’