Armillaria ostoyae (tamna medna gljiva) smatra se najvećim i najstarijim živim organizmom na Zemlji, proteže se na 956 hektara (Oregon, SAD) i stara je tisućama godina. Za razliku od drveća koje se hrani zemljom, Armillaria se hrani raspadajućim drvećem, uglavnom je nevidljiva, ali je važna zato što doprinosi recikliranju hranjivih tvari natrag u zemlju. Dakle, drveće se hrani zemljom koju iz drveća proizvodi gljiva, drugim riječima, kad ne bi bilo gljive, ne bi bilo ni zemlje ni drveća. Gljiva se, pak, hrani posredstvom micelija, mreže vlakana koje apsorbiraju hranu.

Izložba također predstavlja suradnju onoga vidljivog i onoga što je uglavnom nevidljivo, ali je posredstvom Tadićeve intervencije postalo vidljivo. Ili, slikovito govoreći, portretirane su situacije kada su u posjet stvarnim domaćinima došli imaginarni gosti. Instalacije su, naime, sastavljene od ready made elemenata u ulozi domaćina i crteža ili objekata koji se smještaju preko ili unutar njih. Štoviše, na predstavljenom videu vidimo i kako se smještaju, granaju se poput micelija i pletu nepravilnu, ali strukturiranu, reklo bi se, organsku mrežu. No, dok u videu pratimo njezino prepletanje, u manifestiranim je prilikama ona već postala personificirana, u crtežima i objektima prepoznajemo likove stilizirane strukturom Tadićeve mreže. Dobroćudna čudovišta naseljavaju prizore i interijere, posjećuju industrijske pogone i katedrale, svjedoče masovnim okupljanjima ili sjede u dnevnim boravcima. Doimaju se zaustavljenima u pokretu, poput lutaka s pomičnim zglobovima, tijela definiranih nepravilnom mrežom, podsjećaju na kakve organske robote, one čiji oblik predlaže mašta.  

Područja u kojima gostuju Funga roboti pripadaju konkretnoj stvarnosti šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća, fotografije i ready made elementi, ponajprije pokućstvo, preciziraju identitet domaćina: vrijeme i prostor Tadićeva djetinjstva. Preuzimajući dječji pogled – kako kaže Vasilij Rozanov, „djeca vide bolje od nas, njima je stolica ogromna i živa, kako to nama ne može biti“ – oživljuje namještaj postavljajući ga u neočekivane pozicije i nastanjuje bićima koje odrasli ne vide.

Eksperimentalni film (prikazan na malom ekranu odloženom u kutu na starom ormariću koji se posve uklapa u ostale instalacije interijera) preko fragmenata fotografija razvija crtež tehnikom stop-animacije, započinje od naglašavanja ponekog elementa na fotografiji, da bi ubrzo napustio predložak i prepustio se imaginaciji koja mu doslovno vodi ruku. Posve je slobodan, reklo bi se da uživa u toj slobodi, iscrtava područja, prekriva ih poljima, briše ili nadopunjuje, i dok se u pozadini mijenjaju pejzažne razglednice, fotografije urbaniteta, starih građevina, arhitektonski planovi i skice, iscrtana se mreža postupno strukturira u relativno apstraktan oblik koji biva animiran i poput putnika prolazi, čak ponekad i odmahujući, dotičnim prostorima.

Sustav izgradnje novog sloja tehnikom stop-animacije kojom se crtež razvija preko predloška starih razglednica, fotografija ili filmskih kadrova Tadićevo je omiljeno izražajno sredstvo. U ovom je filmu, međutim, taj sustav proizveo i glavnog lika; naizgled slučajna, spontanošću vođena linija crteža gradi formu prepoznatljivu upravo po načinu izgradnje. Ne može nas zavarati to što ona mijenja obličja, ima noge ili je sastavljena od istih dijelova sebe, bez obzira na to javlja li se kao cvijet, riba ili kolos ili se multiplicirala u kolonu egzotičnih primjeraka koja paradira između nas i dokumenata naše stvarnosti, ona ili svi oni, umjesto iste genske karte imaju istu unutarnju strukturu. Uvođenje glavnog lika možda i predstavlja sljedeći korak Tadićevih videoeksperimenata, no ovaj je film, međutim, posve u službi izložbe, prepričava rođenje i putovanje Funga robota prije nego što su stigli izložbi u goste.

Postav se sastoji od niza zasebnih manjih i većih instalacija koje predstavljaju uzorke određena tipa interijera, pri čemu elementi pronađena namještaja postaju scenografija u kojoj se zatječu te slijedom jasne izložbene ideje skladno i uklapaju gosti.

„Izložba istražuje mogućnosti prostorne reorganizacije i preraspodjele, koja, uz urbanistički kontekst, uključuje i promišljanje prostora galerijskog izlaganja.“ (Ana Dević)