Categories
All HDLU, ZAgreb Volumen 4

IZAZOVI HUMANIZMU

U najopćenitijem smislu humanizam predstavlja bilo koji sustav mišljenja i djelovanja koji u prvi plan stavlja čovjeka i njegove potrebe.

U povijesnom smislu humanizam je razdoblje kasnog srednjeg vijeka obilježeno težnjom za upoznavanjem i nasljedovanjem klasičnih rimskih i grčkih književnosti i civilizacije. Obilježuje ga eklektična uporaba antičke filozofije i njezino uklapanje u kršćansku srednjovjekovnu filozofiju, te vjera u sposobnost i vrijednost čovjekaIdeal humanizma jest svestran čovjek (l’uomo universale) koji razvija svekolike umne sposobnosti, slobodan duh koji teži preispitivanju uvriježenih uvjerenja, kao i stjecanju novih znanja iz područja društvenih i prirodnih znanosti

Po mišljenju Ivana Supeka, kojeg je u svakom smislu moguće proglasiti svestranim čovjekom, a na čiji se lik i djelo pomalo naslanja ideja 51. Salona, humanizam premošćuje jaz između racionalnog i emotivnog. Supek ne zagovara revoluciju niti nihilizam, nego im suprotstavlja pozitivne vrednote, od poštivanja života i prirodnog okoliša pa do uvažavanja onoga što smo naslijedili iz minulog vremena: “Dobar čovjek nije pasivan pratilac svjetskih zbivanja niti se asketski odriče svojih čežnji i prirodnih nagona… On shvaća ili bar pokušava shvatiti što druge tišti i nastojat će ukloniti njihov jad koji je često i njegov vlastiti. Zla rastu u planetarni udes, a dobar je čovjek odan čovječanstvu. Nemoguće je čovječnost pomiriti s rasizmom, nacionalizmom i vjerskim fanatizmom. U tom smislu dobar čovjek je antiteza idealu uspješnog čovjeka, koji propagira suvremena civilizacija, a koji se sastoji u usponu u bogatstvu i moći.”

U tom bi se smislu suvremenu civilizaciju i njenog eksponenta uspješnog čovjeka, moglo identificirati kao trenutno najveći izazov humanizmu.  A konkretne poluge ili planovi na kojima oni postavljaju izazove su rasizam, nacionalizam i vjerski fanatizam. Slijedom toga, autorske reakcije koje se izravno tiču tih triju zloćudnih manifestacija suvremene civilizacije predstavljaju najveći dio sadržaja 51. Salona. Pa kao što je široka paleta uprizorenja i posljedica tih triju elementarnih zala, u koje je moguće ubrojiti i ono četvrto, možda ne toliko vidljivo, no ništa manje prisutno, a to je prikriveni teror suvremene civilizacije kroz medijsku propagandu same sebe, to jest propagandu uspješnog čovjeka, odnosno poželjnog svjetonazorskog modela, jednako su široki i predstavljeni oblici umjetničke reakcije. No, imajući na umu ovako interpretiranu naslovnu temu, bez upuštanja u procjenu njihove kvalitete, u gotovo se svim radovima  iščitava poveznica. I to čak ne stoga što zapravo svako umjetničko djelo već samo po sebi predstavlja svojevrstan odgovor na prijetnju ideji humanizma, shvaćene kao čovječnost, nego zato što ovi izabrani reagiraju na sadašnja, reklo bi se updatirana, utjelovljenja te prijetnje, što će reći, na svima nam dobro poznate okolnosti globalna ili lokalna nedostatka tolerancije, odnosa što ne uzima u obzir različitost ili pak masmedijskog terora. U tom se smislu, sinergijom teme i njenih izložbenih artefakata, posve općeniti pojam humanizma uspio predstaviti kao konkretna platforma, kao uporabiva optika koja mjerljivim dioptrijama registrira odstupanje od načela od kojeg se ne bi smjelo odstupiti. I samim time uspijeva plastično identificirati to načelo, bez obzira što je ono nominalno ili formalno već odavno postavljeno i bezbroj puta narušeno. Obznanjujući primjere što vrlo eksplicitno prokazuju odstupanja od tog temeljnog konsenzusa našeg postojanja, upravo se pozivom na to temeljno u startu eliminiraju prigovori prokazanih, poput ogledala u kojem se reflektira neka pojava, pojava što onda više ne može negirati niti svoju pojavu niti vrstu ogledala.

U ovoj se izložbi, koju unatoč njenom nominalno revijalnom karakteru ipak možemo proglasiti koncepcijskom, slijedom toga pojavljuju i dvije kategorije po kojima je moguće procjenjivati razinu njene kvalitete. Za razliku od revijalne, ovdje je jedna od njih odgovornost nazivniku, odnosno temi, ili rječima klizačkog žargona, obaveznim likovima, dok bi druga, shodno tome, bila umjetnički dojam. Što se tiče ovog prvog, moguće je zaključiti kako ta nadasve široka tema u svim radovima pronalazi svoj odraz, pa i da se ona sama brojnošću tih odraza uspijeva preciznije oblikovati. Iz čega proizlazi kako je koncepcijski format revijalne manifestacije dobrodošla dimenzija, pa možda i kao putokaz prema spašavanju te i takvih manifestacija od propadanja u močvaru već odavno prevladanog i taloženja u naslagama neaktualnog. Pri čemu nije stvar u vraćanju njihova nekadašnja digniteta, nego korištenje, dapače, uključivanje postojeće tradicije u aktivan proces kojeg suvremenost zahtijeva. 

U drugoj kategoriji, odnosno umjetničkom dojmu, također je moguće razlikovati dvije dimenzije, onu vizualna doživljaja cijele izložbe i onu koja se tiče pojedinačnih ostvarenja izabranih i pozvanih umjetnika/ca.

51. Salon prostire se u sva tri izlagačka prostora HDLU-a, Bačvi, Prstenu i PM-u.  Za razliku od prva dva, Galerija PM, međutim, predstavlja svojevrstan hommage Ivanu Ladislavu Galeti, u okviru kojeg kustosica Tea Hatadi, osim takozvanih umjetničkih praktičara, na sudjelovanje poziva i nekolicinu ‘teoretičara’. No, ne samo da se ovi potonji potvrđuju i na izvedbenom planu, nego svi zajedno uspijevaju ostvariti višeslojan Galetin portret koji se zapravo ne temelji toliko na interpretaciji raznih njegovih radova, koliko na iščitavanju i autorskim reakcijama koje koriste neke od ključnih Galetinih izražajnih alata.

Preostaju, dakle, Bačva i Prsten kao konkretno, pa i natjecateljsko poprište Salona.  Pa, dočim su u Bačvi radovi, reklo bi se, tek stavljeni u prostor, pa čak gotovo i hrpimice, bez vidljive postavljačke platforme, ona je u Prstenu itekako prisutna – njegov je opsežan kružni prostor u cijelosti obojen u crno, čime zapravo sve radove objedinjuje u vrlo kompaktan korpus. Bez obzira radi li se o brojnim video projekcijama, instalacijama, izvedbama uživo ili slikama / objektima, svi oni postaju dijelovi cjeline. Pa čak i ako jedni drugima ulaze u ‘prostor’, ne vrše pri tom nikakvu međusobnu agresiju, nego, dapače, pospješuju međusobnu komunikaciju. Fokusirani usmjerenim svjetlom, radovi manjeg volumena dostojno su akcentirani i postaju vidljiviji nego što bi se to desilo u klasičnijem ‘white cubu’ ili u ovom slučaju ‘white circleu’. Ta intervencija, moguće potaknuta izvrsnom situacijom prostora Galerije 90-60-90, svojom ambijentalnom rasvjetom pojedine radove predstavlja poput punktova ili etapa kontinuirana prolaska, a na konceptualnom ih planu ustanovljava svjetlim točkama u području što ga manifesti suvremene civilizacije vrlo uspješno zavijaju u crno.

Što se tiče pojedinih autorskih ostvarenja, u manjem broju onih što razinom kvalitete ne dosežu relativno visok prosjek, vidljiva je nedvojbena odgovornost temi, no isuviše općenito autorski intepretirana. No, od izabranih trideset i četiri plus pozvanih deset, po mom mišljenju svega ih šest ne zadovoljava razinu, što je, s obzirom na usporedive menifestacije, vrlo dobar rezultat.

Kao pohvalnu inicijativu treba spomenuti i uključivanje MSU-a i Galerije Kranjčar u kontekst 51. Salona. Izborom svojih laureata – Grgur Akrap, po mišljenju žirija MSU-a i Damir Stojnić, po mišljenju žirija Galerije Kranjčar (nagrade se sastoje u realizacijama samostalnih izložbi u njihovim prostorima), ne samo što podržavaju dignitet institucije Salona, nego tim potezom doprinose i većem ispreplitanju, što će reći snaženju suvremene scene.

Dobitnici Grand Prix nagrade su Vlasta Žanić za performans “Pravo glasa” i Goran Škofić za video “Na plaži”. “Pravo glasa” izvodi petnaestak dobrovoljaca koji za vrijeme otvorenja Salona šeću prostorom s uključenim zvučnicima koji emitiraju neku od neovisnih, pa i alternativnih, radio stanica s različitih točaka zemaljske kugle. Posjetitelji tako ulaze u područje zvuka različitih jezika i kultura, čime bivaju dovedeni u izravan kontakt s raznolikošću svijeta. Svjedočanstvo pojavnjivanju nama inače gotovo nečujnih, osim što skreće pozornost s onih preglasnih, istodobno se izravno odnosi i spram tri elementarna izazova humanizmu.

One take video “Na plaži” crnohumorna je metaforička prispodoba za koju bi se moglo reći da kao pretpostavku uzima posljedicu, nekakav day after nakon što su izazovi uspjeli nadjačati humanizam. Sadržaj videa predstavlja ljude različite dobi i socijalne strukture, koji, zatekavši se u toj, gotovo mitološki predstavljenoj, posljedici, jedan za drugim ili grupno, prolaze pijeskom plaže, ulaze u more i nestaju pod površinom. Ispada, međutim, da su ljudi nesvjesni te tragedije, idu posve poslušno, pa čak gotovo i znatiželjno zvjeraju oko sebe, sve dok ih voda ne poklopi.

Na kraju, ali ne baš tako malo važno, jesu i okolnosti vrlo specifična trenutka u kojem se nalazimo, trenutka u kojeg kao da se i 51. Salon aktivno uključuje. Primjerice, njegovo se otvorenje doimalo poput svojevrsne proslave, proslave zajednička osjećaja nepristajanja, trenutka u kojem više nije niti nužno ponovo identificirati to na što se ne pristaje, pa bez obzira što formalno nije iskazano kao jedno od zbornih mjesta javnog iskazivanja zajednička osjećaja, otvorenje Salona je to postalo. A činjenica da konkretna manifestacija umjetničke proizvodnje istodobno bude i mjesto iskazivanja otpora vrlo konkretnoj tendenciji, potvrđuje njenu aktualnost i na široj društvenoj razini.  Zato što se i izvan zidova galerije, takoreći u praksi, iskazuje njeno ogledalo, u kojem se nedvojbeno reflektiraju rasizam, nacionalizam i vjerski fanatizam.

Pa je tako i jedno od recentnih iskaza te tendencije – gušenje kulture i umjetnosti napadom na 3. program HRT-a i HR-a –  doživjelo otpor, reklo bi se, također u okviru 51. Salona, prilikom dodjela nagrada, što potvrđuje uključenost, pa i aktivnu ulogu u trenutnim zbivanjima. Takva se simbioza možda i ne bi dogodila da nije bilo tog kohezivnog faktora, kojeg, s obzirom na okolnosti nedvojbene ugroze umjetničke ali i druge djelatnosti, možemo proglasiti izazovom humanizmu, jer zapravo napada ono što smo kao zajednica doživljavali neupitnim, odnosno da nije bilo tog nazivnika koji, artikuliran u Supekovoj misli, ali i osobi, vrlo točno reflektira našu konkretnu situaciju.