Categories
All dizajn Galerija HDD, Zagreb Volumen 11

RISO I PRIJATELJI: 220.000 OTISAKA KASNIJE

Glavni lik ove priče, izložbom ilustrirane, jest Riso, oko njega se okupljaju prijatelji. Riso, međutim, nije nadimak osobe koja privlači društvo, nego stroj, rizograf, proizvod japanske tvrtke Riso Kagaku. „Pojavio se na tržištu još 1980-ih godina kao ekonomična alternativa drugim komercijalno dostupnim tehnikama brzog umnažanja i tiska.“ (Marko Golub, u predgovoru izložbe)

S druge strane, nije isključeno da je tvrtka dobila ime po njezinu osnivaču, koji i nakon četrdesetak godina zahvaljujući svom izumu ima kod nas brojne prijatelje. Oni se okupljaju oko njegove ambasadorice Ane Labudović, koja je u Rijeci prije četiri godine pokrenula rizografsku tiskaru i radionicu.

Ako krenemo od uobičajena procesa u oblikovanju i realizaciji tiskanih materijala u kojem dizajner završenu grafičku pripremu na izradu šalje u ofset tiskaru ili print studio, ovaj stroj preskače tu etapu, sve se odvija na istoj adresi, Riso se nalazi odmah do računala i dizajner smjesta vidi rezultat, pa dolazi u poziciju kontrole nad čitavim procesom. Drugim riječima, to znači da izrada postaje jednim od dizajnerskih alata, odnosno mogućnosti tog alata ulaze u razmišljanje o grafičkom oblikovanju jer predlažu specifičan pristup. Možda je preciznije reći – ograničenja tog stroja koji bismo mogli okarakterizirati kao kombinaciju fotokopirke i sitotiska. Naime, za razliku od ofseta i digitalnog printa koji ‘izbacuju’ gotove kolore, Riso, baš kao i fotokopirka i sitotisak, otiskuje jednu po jednu boju. Ti otisci nikada nisu savršeni, „imaju drukčiju teksturu, boju, ostavljaju drukčiji dojam od konvencionalnih otisaka izvedenih u offsetu ili digitalnom tisku, čak i onda kad je dizajn onog što se otiskuje krajnje rudimentaran“. (M. G.)

Riso je velik kao srednja fokopirka, ali ima znatno veće mogućnosti od nje, primjerice, dozvoljava određivanje boje po želji, a što je posebno važno i odabir vrste papira i njegove debljine. S druge strane, iako mu otisci nisu ‘masni’, a slojevi mu nisu prekrivni kao kod sitotiska, mnogo je praktičniji, odnosno izravniji, preskače se snimanje na film, pa zatim nanošenje emulzije na svilu, pa i sam fizički otisak, od opreme je potrebno samo sušilo.

Tako je izložba i postavljena: elementi radionice preuzimaju ulogu postava, na spomenutu se sušilu nalaze otisci, sadržaj izložbe prezentiran je na dijelovima proizvodnog procesa. Ploča na kojoj su brojne realizacije najrazličitijih formata s jedne je strane oslonjena na prazne plastične tube za boje, a s druge na neotpakirane pakete papira, koji pak stoje na kolicima za transport. Istina, nema glavnog lika, Riso nije došao, nema se vremena izlagati, previše je posla.

Osim praznih tuba tu su i iskorištene ‘matrice’. Vrlo su tanke, format im je nešto veći od maksimalne aktivne površine – A3, prekrivaju galerijski zid proizvodeći neobičan mozaik, bolje reći, mrežu uspravnih pravokutnika raznih boja razdvojenih bijelim linijama. Matrice su očito vrlo tanke i lagane jer lepršaju na povjetarcu klimatskog uređaja. Tehnologija određuje da su njihovi pravokutnici na prvi pogled jednobojni, zato što se u jednom ‘prolazu’ otiskuje jedna boja, njome se premazuje čitava površina matrice koja na nekim dijelovima propušta boju i na papiru ostavlja sadržaj. Izložba ih koristi kao ready made sirovinu za izgradnju slike koja osim vizualnih atributa ima i funkcionalan zadatak, zato što drugi, pažljiviji pogled otkriva etapu produkcije, prepoznajemo dijelove otisnutog sadržaja, kao i činjenicu da je na ponekom od njih učinjena i dodatna intervencija, što usložnjuje mogućnosti, pa zaključujemo da je mozaik zapravo uzorak arhive, izabranih stotinjak od dvjesto dvadeset tisuća otisnutih.

Za razliku od matrica koje bismo ovako predstavljene mogli označiti i kao zasebnu instalaciju, koja bi na vizualnoj, sadržajnoj i koncepcijskoj razini i bez ovoga konteksta bila vrlo uvjerljiva, veći dio izložbe predstavlja realizacije, odnosno razne mogućnosti Riso tiska.

Ovdje treba spomenuti kako Ana Labudović, kao Riso ambasadorica i autorica izložbe nije, kao dizajnerica, jedina korisnica njegovih usluga, nego „impresivna biblioteka tiskanih izdanja – fanzina, knjiga umjetnika, brošura, teorijskih tekstova, nosača zvuka itd. – uključuje čitavu mrežu autorica i autora, organizacija, inicijativa i drugih aktera koja se u kratkom vremenu formirala oko nje“. (M. G.)  To uopće nije neobično jer ta mreža pripada, ako se to još uvijek može reći, prostoru alternativne kulture, onome kojemu je oblikovanje i inače odgovaralo ideološkoj platformi koristeći nepremazne papire, nekonvencionalne formate i inovativne autorske pristupe, tome je prostoru Riso dao nova krila. Specifičnost tehnike odgovara DIY (do it yourself) postavci, produkcija je ekonomična, pa stoga i nezavisna, tehnološka ograničenja otvaraju neočekivani prostor izraza, a sve realizacije, bez obzira na oblikovanje, format ili sadržaj već na prvi pogled pripadaju Riso produkciji. Ona postaje svojevrsna ikonografska dimenzija, kao nekad Xerox, koja u sebi nosi svjetonazorski iskaz.

Ključna vizualna poluga tog iskaza jest tehnologija proizvodnje koja nalaže otiskivanje u slojevima, drugim riječima, u jednom se prolazu papira kroz stroj može otisnuti samo jedna boja. Zatim se papir mora osušiti i potom, po želji, tiskati drugom bojom, pa trećom itd. Posve nalik sitotiskarskom načelu, osim što su slojevi transparentni, pa se drugi sloj doima poput naknadne intervencije, poput drugoga glasa, kao komentar glavnom, otisnutom tamnijom bojom. Ili slojevi ostvaruju suzvučje i u zajedništvu proizvode, doduše koloriranu, ali u načelu jednobojnu sliku. Dakako da bi se takav efekt mogao postići i u ofset tisku, već je odavno osrednji photoshop mogao precizno imitirati lošu fotokopiju, no promatrajući proces u njegovoj organici, ovdje svjedočimo svojevrsnoj istini, jer ovdje se efekt, odnosno greška ili ograničenje ne proizvodi namjerno, nego proces ovdje uistinu jednim dijelom određuje konačnicu. A osim toga, upravo zahvaljujući tom tehnološkom nedostatku, nema dva ista primjerka, Riso je personificiran, proizvodnja mu je takoreći ručna, a realizacije autentične. 

Stilizirano preseljenje radionice u galeriju potkrepljuje i alat za uvez, kolokvijalno – klamerica, ona profesionalna, koja može ‘klamati’ A3 format, što postavom i dokazuje. Osim toga, ona je također ideološki djelatna jer dokazuje da se ni jedna etapa ne delegira, kao i da se u Riso produkciji ne pojavljuju ‘debela’ izdanja koja nije moguće tom najjednostavnijom tehnikom i uvezati. 

Diskretna instalacija u niši s prozorom također simbolizira određenu etapu u produkciji, onu završnu, izdanje je finalizirano, izložba je zapakirana, tome svjedoči ljepljiva traka, okomito ispružena na staklu, sa strane su već nam poznate prazne plastične ambalaže od boje i ekran na kojem se vrti snimljeni proces proizvodnje. Iznad ekrana je i logotip firme, a instalaciju upotpunjuje plastični sanduk pun uskih papirnatih traka koje također imaju ideološku ulogu, dokazuju da su arci papira efikasno iskorišteni, te da je otpadaka vrlo malo. 

Izložba, međutim, ne preuzima format radionice, izvorni su predmeti upotrijebljeni u galerijsku svrhu, preuzimaju svoju ulogu u ready made instalacijama, zajedno s radovima po zidovima i na plohama koje bismo također mogli protumačiti kao ready made, bez obzira na to što se doimaju kao izlošci, zapravo su uzorci. Kao što je i izložba zapravo trodimenzionalni Riso katalog, koji je uredila i oblikovala Ana Labudović, posrednica između Risoa i njegovih prijateljica i prijatelja.   

Categories
All dizajn Galerija HDD, Zagreb Volumen 11

NEZAVISNO I MEĐUZAVISNO

Prva riječ u nazivu izložbe označava naručitelje posla dizajnera Mane Radmanovića, a to su uglavnom akteri nezavisne scene, dok druga označava njega, s jedne strane njegovo balansiranje između naručenog i samoiniciranog, gdje je dizajner ujedno i naručitelj, a s druge, između dizajnera, fotografa i autora koncepta.

Budući da je i sam čimbenik nezavisne scene, logično je da ima dosta velike ovlasti u oblikovanju njezina identiteta, pa je teško razlučiti naručeno od autorskog i ispada, kako je Mane osobno međuzavisan u prostoru javnog nezavisnog.

Sudeći po ilustraciji u katalogu, Mane djeluje iz središta sustava gdje je umjesto suprotstavljenih sjevera i juga ovdje suprotstavljeno samoinicirano i naručeno, a umjesto zapada i istoka, dizajn i art. U pojedinim su kvadrantima razni materijali koji sadržajem odgovaraju svojoj poziciji na mapi, primjerice, u gornjem lijevom, što bi odgovaralo sjeverozapadu, naručeni su dizajni. Međutim, naslovnice knjiga, časopisa ili plakati otkrivaju nezavisnog naručitelja, primjerice, „Festival na sopstveni pogon“. Na sjeveroistoku, u području naručenog arta, jesu plakati na kojima glavnu ulogu preuzima likovni tretman, pa se može govoriti o grafikama. Ispod, na jugoistoku je samoinicirani art, koji za razliku od naručenog uključuje, a možda i kreće od tekstualnih poruka vizualno vrlo slobodno izvedenih, na zastavi, jastuku, srebrnom kartonu ili koristeći se zaustavljenom etapom u procesu proizvodnje, kao što je to ruža na aluminijskoj ploči spremnoj za ofset tisak. Poznavatelji tehnologije ofset tiska znaju da se kolor dobiva iz četiriju prolaza, te da svaka od četiri aluminijske ploče nosi informaciju jedne boje (žuta, crvena, plava i crna), no bez obzira na konačan kolorirani rezultat, na svim je pločama ta informacija crna. Pa je tako crna i ruža na ovoj ploči; zaustavljena u procesu, neće doživjeti svoju punu, pravu, crvenu konačnicu.

Jugozapad je samoinicirani dizajn, razni blokovi za pisanje ili crtanje, razglednice u perforiranoj harmonici, na kojima je osim fotografije na naslovnici, na poleđini otisnut i pozdravni tekst. Te, dakako, katalozi projekta Serbia Raw, novinski, neuvezani formati tiskani jednom bojom. Projekt je inicirao i provodi fotografski kolektiv Belgrade Raw, a katalozi predstavljaju fotografske radionice što ih kolektiv održava po gradovima Srbije.

 Izložba predstavlja realizacije, a to su uglavnom knjige, časopisi, plakati i razni tiskani materijali. Jedina je iznimka kategorija samoinicirani art, gdje su ilustracije ‘metaforičkih’ parola primijenjene na različite ‘nosače’: na jastuk na kojem se u okviru jednostavne ornamentacije pojavljuje i muški lik uokviren tekstom: Modesty is half way to self pity (skromnost je na pola puta do samosažaljenja). Zatim, na svilu obješenu poput zastave otisnuta je crno-bijela fotografija koja prikazuje djevojčice i dječake odjevene u odjeću za tjelesni odgoj tijekom igre. Fotografija je također uokvirena porukom: Just lighty let things happen and lightly cope with them (lagano dopusti stvarima da se događaju i lagano se s njima nosi). Ili, iznad ispruženih nogu dječaka u dresu koji dubi na glavi se nastavljaju noge djevojčice koja to isto pokušava, a njihova je fotomontažom ostvarena zajednička akcija definirana tekstom Feel lightly even when you’re feelin deeply (osjećaj se lagano čak i kad se osjećaš duboko). Stare fotografije dječjih sportskih aktivnosti arhiva je iz koje Mane često vadi materijale, fotomontaža djevojke u skoku ilustracija je izjave: No theology, no methaphysics (ništa vjere, ništa metafizike), što podsjeća na anarhističku parolu Ni Dieu ni maître (ni Boga ni gospodara). Međutim, radovi su djelovi cjeline The Letting Go (otpuštanje), a pozitivističko intonirani tekstovi, tretirani poput parola, su citati iz slavne knjige Otok Aldousa Huxleya koja predstavlja utopijsko društvo. Kao što su i fotografije izvađene iz arhive sedamdesetih godina prošlog stoljeća i također označavaju utopijsko društvo.  

Djevojka u skoku pojavljuje se kao poveznica samoiniciranog i naručenog arta: preko crno-bijele fotografije stavljeni su prozirni filteri u boji koji uspravnim planovima duhovito razdvajaju tri dijela pokreta: odskok, skok i doskok. A to, na takozvanoj metarazini komunicira sa stihovima pjesme Aleksandra Puškina, otisnutim ispod fotomontaže: In the future lives the heart. Is the present sad indeed? Prevodeći sliku u vrijeme, tri dijela skoka su prošlost, sadašnjost i budućnost, sudeći po srednjoj etapi, skoku, koji je, za razliku od, tamnijim filterom prekrivenih odskoka i doskoka, prekriven onim crvenim i doima se veselijim, prezent nije tužan.

Kategorizacija je također duhovita, određenju ‘naručena umjetnost’ Radmanović odgovara naglašavanjem likovnosti koja je, međutim, ostvarena tehnološkim alatom, pri čemu je naručeni art ironično preveden kao format koji visi na zidu u nekom interijeru. Pa kao što je raznobojnim filterima simulirana grafika, tako i transparentno prolivena mrlja narančaste boje preko glave računalnim efektom već tretirane crno-bijele fotografije gornjeg dijela tijela golog muškarca simulira akvarel. 

 S druge strane, u samoiniciranom dizajnu, nailazimo na tvrdoukoričenu Radmanovićevu fotomonografiju Serbia Raw. Izraz ‘raw’ u fotografskom žargonu označava fotografiju u formatu u kojem je moguće na nju naknadno djelovati, nešto kao njezin original, preciznije, sirovina za proizvodnju originala. Na sadržajnoj se razini izraz precizno uklapa u ideju, izvađen iz fotografskog rječnika intenzivno komunicira sa sadržajem, predstavljanjem prave, ogoljene, sirove Srbije, koja je, dakako, ilustrirana onim uobičajenim, svakodnevnim, slikovito bismo rekli ‘uličnim’ prizorima. Produkcija je krenula od autorske ideje (Mane), koju je proveo fotograf (Mane), a grafički oblikovao dizajner (Mane).

Kao najsloženiji posao grafičkog dizajna moguće je izdvojiti oblikovanje knjiga, zato što, za razliku od plakata, časopisa ili drugoga tiskanog materijala, ono uključuje i predmetnost. Nije dovoljno riješiti tek unutarnji raspored sadržaja zato što je knjiga u konačnici samostalan objekt. Ta je objektnost uglavnom standardizirana, sadržaj uglavnom ne očekuje eksperimente na razini ukoričenja, no Radmanović ne propušta priliku iznenaditi ga, sadržaj se nije očekivao pojaviti bez čvrstih korica, naglašenih tek klapnama, od papira jednake debljine kao knjižni blok, odnosno kao i on sam, štoviše, otvorena uveza da mu se vidi i ogoljeni hrbat. Knjiga nije ciglica ili pločica nego se giba, gotovo leluja, ne pruža nikakav otpor listanju, stranice se posve otvaraju nudeći sadržaj kao na pladnju. Ponekad su poglavlja knjige međusobno nepovezana, a pripadnost cjelini izjavljuju smještanjem u iste korice i doimaju se poput elemenata dosjea.

Ono što je, promatrajući knjige, možda i najuočljivije jest izostanak fotografije s naslovnica. Prevladavaju tipografska rješenja, koja, međutim, ponekad nisu tiskana strojem nego izvedena rukom, u maniri grafita ili kakva drugog grafičkog otiska. Glavnu ulogu ponekad preuzima i materijal, debeli kartoni sa slijepim tiskom ili, primjerice, bijela slova na izbrazdanoj površini crnoga kartona, čija izbrazdanost podsjeća na koru drveta, no do nje je također došlo slijepim tiskom.

 Jedna od dugotrajnijih Radmanovićevih aktivnosti jest oblikovanje časopisa Manek, magazina nezavisne kulture u izdanju Asocijacije Nezavisne kulturne scene Srbije. Medij časopisa ne dopušta poigravanje formatom, uvezom i slično, nego se ideja ili tema pojedinog broja očituje grafičkim oblikovanjem naslovnice i u tom se području otvara lepeza dizajnerskih pristupa koja uključuje fotografiju, ilustraciju, tipografiju i sve njihove međuzavisnosti.

Manek je iskorišten i kao sirovina za izvedbu prigodne instalacije koju je autor ostvario u suradnji sa Svenom Sorićem, kustosom izložbe: pojedine su stranice, oslobođene uveza, u gornjem lijevom kutu čavlićem pričvršćene na zid, gusto obješene, pa zajedno proizvode svojevrstan časopisni mozaik formata cca 150 × 100 centimetara, koji bi se mogao doživjeti i kao simulacija zidnih novina. Nije ih, međutim, potrebno listati jer se same listaju, pod vjetrićem usmjerena ventilatora, stranice lepršaju, otkrivaju sadržaj onih prekrivenih, nudeći instalacijsku perspektivu na dizajn prijeloma.   

Categories
All dizajn Galerija HDD, Zagreb Volumen 10

STVARANJE MJESTA

Po riječima kustosa Marka Goluba izložba je ‘zamišljena više kao putovanje, a manje kao retrospektiva’, no sudeći po njezinu sadržaju ispada kako se to putovanje zapravo odvija na jednome mjestu, pa bismo je uže mogli kategorizirati kao putovanje mjestom. S obzirom na pretežnu temu predstavljenih grafičkih oblikovanja, to je mjesto zapravo grad. I to vrlo konkretan grad, koji njegovi ponosni stanovnici identificiraju s idejom grada, pa ga često tako i nazivaju, a pišu i s velikim početnim slovom. U svom  se dizajnerskom putovanju Gradom Orsat nekoliko puta zaustavlja na Dubrovačkim ljetnim igrama, ali i na drugim festivalima ili akcijama kojima je često bio i inicijator.

Promatrajući izložbu iz perspektive njezina naziva, vidimo da se proteže jedna druga poveznica, bez obzira na to radi li se o oblikovanjima vezanima za Dubrovnik ili onima koja se pojavljuju poput gostiju, uvijek ključnu ulogu ima mjesto, odnosno na ovaj ili onaj način definiran prostor. On može biti identificiran imenovanjem lokacije, vizualom koji u postojećoj lokaciji prepoznaje svoj sadržaj ili metaforom koja ideju mjesta prebacuje u mentalni prostor, odnosno prazan list papira, kao što je to, primjerice, jedan od najstarijih radova, poštanska marka povodom stogodišnjice Društva hrvatskih književnika, koja u zaglavlju neispisana lista ima pisaći stroj. Osim kao prostor pisanja, mjesto je interpretirano i kao prostor čitanja: kadar ispunjavaju različite otvorene knjige koje postaju konkretnim mjestom, to je podloga ili platno po kojem autor performativno rukom ispisuje naziv knjige: „Kradljivica knjiga“. Čak i u sadržaju dotične knjige glavnu ulogu ima mjesto, to je nacistička lomača knjiga s koje ih protagonistica krade, čime se naziv ispisan po otvorenim stranicama može shvatiti kao ekstenzija teksta, radi se o onim knjigama koje je uspjela ukrasti.

Osim metaforičke ekstenzije sadržaja na ovitak, na primjeru fotografske knjige „Dom“ Ane Opalić, svjedočimo i onoj, reklo bi se, doslovnoj. Tema knjige jest mjesto, fotografije predstavljaju detalje interijera domova ljudi koji su žrtve rata ili političke represije u razdoblju od 1941. do kraja domovisnkog rata. Prijelom eliminira margine, pa, rezane ‘uživo’, fotografije sugeriraju ulaz unutra, odnosno bliži, prisniji uvid u sadržaj, odnosno u njihove stvarnosti. Iz njih onda na ovitak izlazi detalj u formi komada tapete, preciznije, na razini edicije to je desetak različitih tapeta. Izostanak bilo kakve informacije na ovitku zamijenjen je materijalnom simulacijom sadržaja, što će reći da se u vizualno oblikovanje uključuje i taktilan doživljaj.

Dizajn koji se ne iscrpljuje tek grafičkim oblikovanjem nego je i na značenjskoj razini djelatan pokazuje plakat za Festival kazališta slijepih Blind in Theatre (BIT), što već samo po sebi pomalo zvuči poput oksimorona jer je za doživljaj predstave nužan vid. Vizual predstavlja simulaciju te suprotnosti: kroz dva okrugla otvora u mrak prodiru dva mlaza svjetla. Poput reflektora oni sugeriraju prostor teatra, no kao da se njegova pozornica nalazi s one druge strane, u području tame, a otvori su prozori u svjetlo, odnosno u prostor vida.

Susjedni izložak, plakat za kolektivnu izložbu „Svjetlo“ u Galeriji Prsten i u Galeriji proširenih medija, pomalo karikira naziv, naime, svjetlo je interpretirano prekidačima odnosno mjestom gdje se ono uključuje, a dvadeset prekidača imenovano je uključenim autoricama i autorima, koji zapravo i proizvode izložbeno „Svjetlo“.

Iako posve različite namjene i vremena nastanka, plakate bismo mogli proglasiti diptihom, odnosno svojevrsnim pozitivom i negativom odnosa prostora i svjetla.

 Prije putovanja mjestom nailazimo na plakate za „Unseen mini film“ festival u Cavtatu, 2017. i 2018. godine, u čijoj organizaciji sudjeluje i autor, pa je lako moguće da je sudjelovao i u imenovanju festivala, zato što grafičko oblikovanje kompilira dva posve različita cavtatska elementa koje i naziv objedinjuje: ‘unseen’ se tiče činjenice da je područje bogato podmorskim nalazima amfora i brodova, a ‘film’ na to da je u Cavtatu nekad postojalo kino. Dakle, mjesto pod morem i mjesto u mjestu. Dva elementa spojena su likom ronioca koji umjesto ronilačke kacige na glavi ima filmsku kameru i jasno je da može snimati tek onoliko koliko ima daha (‘mini’). No, prilika je i za diptih, jedan je plakat svijetao, reklo bi se u pozitivu, ronilac izranja, stilizacija Sunčevih zraka već prodire ispod površine, a drugi je taman, vidimo ga u negativu u položaju urona, očito je već dosta duboko.

Diptihom bismo mogli proglasiti i dva plakata za Dubrovačke ljetne igre (2002. i 2010.), povezuje ih „otvoreno propitivanje upravo one vrijednosti kojima se ova ugledna kulturna manifestacija, kao i sam Grad, nekritički kiti“ (M. G.). Pa tako jedan mimikrira kazališnu zavjesu u čijoj je sredini logotip festivala kojeg čini barkod i slogan libertas, a drugi američku zastavu koja umjesto bijelih zvjezdica ima bijelo izvezeno libertas. Pa kao što je odavno raskrinkana propaganda američke slobode, tako je i ovdje prodana slobodarska ideja, ne vrijedi više kameni zapis s Lovrijenca Non bene pro toto libertas venditur auro (Sloboda se ne prodaje za sve zlato), kao što upitan cilj nalazi i Gundulićev stih sva srebra, sva zlata, svi ljudski životi…, ispod kojeg su na plakatu predimenzionirani logotipovi sponzora festivala. 

Aktivan odnos spram stanja stvari, drugim riječima spram odumiranja Grada, čiji je život s jedne strane onemogućen ljetnom najezdom turista, a s druge činjenicom da je pola Grada prodano onima koji ondje borave eventualno petnaest dana godišnje, predstavljen je publikacijom nakon istoimene izložbe u organizaciji Art radionice Lazareti, a još više sloganom: GRAD JE MRTAV, ŽIVIO GRAD. Stvaranje mjesta u ovom je slučaju gotovo doslovno, odnosi na ponovno rođenje Dubrovnika, u novoj inkarnaciji, u kojoj bi težište trebalo staviti na neke druge elemente jer su ovi na koje se težište stavilo doveli do njegove smrti. Prijelom publikacije slijedi temeljnu ideju osmrtnice, sve stranice, preciznije duplerice, imaju crnu marginu, no u okviru komemoracije onome što bi moglo biti predlažu akcije spašavanja, ‘Grad nije gotov’, Oslobodi grad’, ‘Gradujmo se’…, s nadom da bi se ideja Novoga grada možda mogla proširiti unutar starih zidina.

 Plakati i publikacija skupne izložbe „Sakupljač Dubrovnik“, inače finale projekta „Mjesto zajednice“, kao podlogu uzima raster, gustu mrežu, koja podsjeća na povećani kadar neke jutene vreće, na kojoj je umjesto zemlje podrijetla otisnut naziv projekta. U prvom je planu konkretan sadržaj, poput etikete ili istrgnuta kupona stavljena preko mreže. Ne radi se, međutim, o ulaznici za izložbu, koja bi se, s obzirom da se na njoj nalaze razni uporabni predmeti, mogla shvatiti kao poziv na sudjelovanje, odnosno donošenje vlastitih predmeta, nego se radi o post festum plakatima, ljudi su bili pozvani i donijeli svoje predmete koji su i izloženi, plakati svjedoče akciji.

 Serija plakata za Dubrovačke ljetne igre 2019. najavljena je oblikovanjem naslovnog plakata i njegov koncept dosljedno primjenjuje na plakate za pojedine sadržaje Igara. Taj se koncept s jedne strane oslanja na karakterističnu tipografiju kojom je riješen logotip festivala, slogan Dubrovačke Republike – Libertas – okrenut je naopačke, a s druge na fotografije pojedinih dubrovačkih lokacija, nastalih u suradnji s Anom Opalić. Izvrnuti logotip sa središnjeg se mjesta glavnog plakata seli u informativni dio ostalih, a fotografije u podlozi mijenjaju se s obzirom na sadržaj pojedine manifestacije. „Upravo taj postupak utjelovljuje sintagmu ‘stvaranje mjesta’ jer se ovdje radi o tome kako prostor postaje mjesto.“ (M. G.) Naime, koristeći se prijenosnom LED rasvjetom, na uobičajenim se lokacijama Igara kadrom izoliraju detalji na koje se inače ne obraća pozornost ili se pak svjetlom rekreiraju novi totali, pa u oba slučaja predstavljeni prizori preuzimaju ulogu scenografije. Realizacije proizlaze iz putovanja poprištem zbivanja, takoreći izlaskom na teren, i reklo bi se kako perspektivom domaćina asocijativno interpretiraju gostujući sadržaj.

„Ako je Dubrovnik toliko puta bio kulisa, grad koji je glumio Hamletov danski dvor, daleki planet iz Ratova zvijezda i prijestolnicu Westerosa, zašto ne bi nanovo utjelovio vlastitu čaroliju noćnih skitanja, onkraj razgledničkih vizura.“ (M. G.)        

Categories
All dizajn Galerija HDD, Zagreb Volumen 9

ARHITEKTURA SUBJEKTA 1980. – 2020.

Glede naziva ili koncepta, izložbu je moguće usporediti s nedavnom izložbom Stanislava Habjana „Identiteti“, zato što je arhitektura subjekta zapravo njegov identitet. Kod Lišnjića je taj subjekt pojedinac koji zauzima stav na čvrsto postavljenoj ideološkoj platformi, a vlasnik Habjanova identiteta jest pojedinac koji platformu temelji na izoliranim, pojedinačnim slučajevima. Lišnjićevi znakovi imaju jasno političko opredjeljenje, a Habjanovi grade privatnu mitologiju. Lišnjićevi su manifestni tekstovi programatski, a Habjanovi poetski, no obojica imaju bendove, izražavaju se kao pripadnici neke stvarne ili izmišljene grupe ili pokreta, vizualni materijali njezina su propaganda. 

Što se tiče medijskog izraza, obje se izložbe pretežno služe grafičkim oblikovanjem kojim predstavljaju i brane autorsku ideju. Pa iako se dizajnom i profesionalno bave, obojica su takozvani transmedijalci, Lišnjić vizual isprepliće sa zvukom, a Habjan s pisanjem. No, Lišnjić se često dohvaća pisanja proglasa, kao što se i Habjan dohvaća pjevanja pjesama.

Zajedničko im je i formativno razdoblje ‘osamdesetih’, kad je u vizualnoj konačnici važnu ulogu imalo ograničenje alata. Kao što im je i montaža ključna poluga procesa proizvodnje. No, dok Habjan sirovine iz svijeta masmedija montažom uključuje u izgradnju privatne mitologije, Lišnjić sirovine nalazi u umjetničkim pokretima prošlog stoljeća i tretira ih poput matrice u koje montira svoj sadržaj.

Po tome je, dakako, mnogo sličniji Dejanu Kršiću, sudeći po nedavnoj izložbi „Nep/Nova Evropa“ u Galeriji HDD, i u njegovu je slučaju teško reći što je bilo prvo, je li autor imao ideju koju će dizajner opremiti ili je dizajner naručio ideju da bi imao što opremati, prije bi se reklo da su odrastali zajedno.

Sličnost vizualnog jezika i tematike proizlazi iz činjenice kako Lišnjić i Kršić zapravo i jesu odrastali zajedno, ne u istoj ulici, nego u istome formativnom vremenu i pod istim inspirativnim suncem. „Krajem osamdesetih dolazi do kreativne razmjene između NEP-a i Lišnjićevog Metropolie Trans, u smislu uzajamnog citiranja, preklapanja, pojavljivanja istih ili prerađenih grafičkih uzoraka, fotografija i tekstova.“ (Marko Golub)

No, za razliku od Kršića, koji od početka osamdesetih ne mijenja bend, nego mijenja značenja osnovne kratice (primjerice Novi Evropski Pop), Lišnjić započinje u punk-grupi Diskretni šarm buržoazije, a već dvije godine poslije prelazi u projekt Metropolie Trans. Godine 1990. započinje Nowy LEF, koji se 1992. transformira u Lebensformer, da bi 2000. prešao u projekt Re:form. Pritom je projekte moguće izjednačiti s bendovima zato što svaki od njih, osim vizualnih materijala, za sobom ostavlja i audiozapis, u formi LP ploče, kasete ili CD-a. Pa iako je nedavno objavljena prva NEP-ova LP ploča, te bez obzira na intenzivniju muzičku prošlost, danas ćemo Kršića ipak definirati kao dizajnera, kojem se u okviru autorske djelatnosti ploča posve uklapa u ‘primarni’ projekt: grafičku mapu koja konceptualno preuzima format i ambalažu LP ploče. To isto, međutim, ne bismo mogli primijeniti na Lišnjića, koji neprestano sjedi na dvjema stolicama. Primjerice, Metropolie Trans izlaže na nekoliko samostalnih i grupnih izložaba u Osijeku, Zagrebu, Novom Sadu i Rijeci, a 2010. i 2013. slovenski izdavač Monofonika objavljuje snimke Metropolie Transa na dvjema LP pločama iz serije „Ex Yu Electronica“.

 Izložba predstavlja sve dosadašnje Lišnjićeve projekte. Razlikuje ih sadržaj, odnosno odgovornost ideji koja stoji iza pojedina naziva, a povezuju izvedbeni formati kojima se svi podjednako služe: od xerox grafika, sitotiskanih plakata, fanzina, ovitaka ploča, knjiga i kaseta, preko majica i multipla, do videoradova, glazbenih i kompilacijskih izdanja te različitih medijskih hibrida. Pa iako postav prati spomenute cikluse, smjesta je uočljiv specifičan vizualni jezik ili, preciznije, svojevrsno kompozicijsko razmišljanje koje se oslanja na kontrast elemenata, na znakove i simbole, odnosno na pretvaranje find footage materijala u znakove. Za razliku od Marija Ančića, čiju smo izložbu „Tiskaj bez crne, ekstremno upojno“ također nedavno mogli vidjeti u Galeriji HDD, a koja je jednako tako okupirala sve slobodne galerijske površine, i koja je, međutim, slijedom naziva, posve koloristička, Lišnjić se temeljno služi crnom bojom, kojoj, u smislu novog sloja, dodaje još jednu, najčešće crvenu, a najviše dvije boje. Dosljednost takva izraza moguće je povezati s prvim alatom koji mu je bio na raspolaganju, a to je fotokopiranje, njegovo ograničenje koje fotografiju, odnosno pronađeni predložak, pretvara u likovni motiv. S druge strane, crno-bijeli dojam donekle proizlazi iz brojnih fanzina i radova što preuzimaju format dokumenta, koji su dosljedno namjeri izrađeni ručno, uz minimalan trošak, što označava i kontekst postojanja i proizvodnje, jednom riječju, prostora u kojem Lišnjić djeluje.

Bez obzira na računalne programe i mogućnosti printa, čije je korištenje vidljivo na recentnijim grafikama manjeg formata, sustav vizualnog razmišljanja i dalje se oslanja na odnos pronađena i dodana elementa, na ispreplitanje sadržajne i oblikovne dimenzije, na slojeve ili layere, koji, iako proizlaze iz svojih područja gdje imaju definirano mjesto, međusobno ostvaruju dijalog, govore o istoj temi. A istodobno se, podjednako zahvaljujući i formi i sadržaju, uklapaju u zajedničku temu svih projekata, a to je arhitektura subjekta čija statika počiva na temeljima alternativnih umjetničkih pokreta dvadesetog stoljeća.

Poput njegova generacijskog i zemljopisnog kolege slikara Zorana Pavelića (također karijeru započeo u punk-bandu), koji također u radove često uključuje pokrete i pojedince iz navedena razdoblja, što je najvidljivije u ciklusu „Vlak za Kassel“ čiji se cargo sastoji od brojnih autorskih referenci na manje poznate činjenice iz prostora suvremene umjetnosti, tako i kod Lišnjića prepoznajemo trajnu komunikaciju s Dadom, ruskom avangardom, Fluxusom, Warholom, Cageom i tako dalje. „Brian Enov špil Oblique Strategies susreće se s reanimiranim tragovima Zenita Ljubomira Micića, sovjetskom avangardom, rekolažima kolaža Johna Heartfielda, Kraftwerkom, Williamom Burroughsom i dadaističkom matinejom u Osijeku 1922. godine.“ (Marko Golub)

Uokvirenost identificiranim nasljeđem otvara prostor djelovanja, proizvodnja se provodi povezivanjem raznih točaka, prostiranjem svoje mreže u uspostavljenome koordinatnom sustavu, dodavanjem svojih brazdi u već izorano polje. Akcija se odvija u području statike subjekta, a izvlačenje brojnih linija koje povezuju njegove noseće elemente proizvodi tkivo.  

Bez obzira na različitost sadržaja, proces karakterističan za Lišnjića moguće je detektirati i kod Pavelića, ali i kod Habjana i kod Kršića, slikovito rečeno, možda i imaju razna lovišta, ali su mreže kojima hvataju jednako ispletene. A plijen koji pokazuju, tkivo koje proizvode, moguće je označiti kao nepobitne dokaze, ključne adute programa koji predlažu.

Lišnjićeva propaganda ne računa na masovne medije, obraća se deklariranoj manjini, određenom broju onih koji otpočetka prate metamorfoze Lebensformera i znaju da je konstruktivistički poliptih s pridruženim manifestom tek vrh ledenog brijega projekta Re:form, ‘koji osim toga uključuje i tri simultana pod projekta, mnoštvo digitalnih muzičkih izdanja i jednako toliko premreženih web stranica posvećenih različitim licima ovog i prijašnjih projekata u kontinuiranoj rakapitulaciji’.

Oni pak, koji tek ovom izložbom ulaze u prostor što ga Lišnjić već četrdeset godina ispunjava, prepoznat će ga kao ogledni primjer, gotovo portret onoga što bismo žanrovski mogli označiti kao ‘subverziva’. U riječi, slici i zvuku, u cjelini i u elementima prepoznati jednadžbu na kojoj se temelji arhitektura njegova subjekta, koja je napisana na avangardnom esperantu i neprestano se dograđuje pronalaženjem novih dijalekata.   

Categories
All dizajn Galerija HDD, Zagreb Volumen 8

KUNST IST ZEITLOS • EUROPA ENDLOS

Serija autorskih grafika ili preciznije, grafičkih oblikovanja, odgovorna je formatu ovitka gramofonskih long play ploča, što je na konceptualnoj razini potvrđeno podnaslovom: SONGS FOR NEW EUROPE. Kartonska kutija u kojoj se nalaze također ima veze s nekadašnjom diskografijom, podsjeća na pakete s originalnim ‘plejkama’ što su diskofilima poštom stizale iz Londona. Bijela traka s osnovnim podacima serije, ali i identitetom primatelja, nalazi se na mjestu adrese, a sitotiskom otisnuti naziv serije asocira na logotip izdavačke kuće. Znajući za Kršićevu muzičku karijeru, moglo bi se pomisliti kako je konačno odlučio objaviti stare snimke. No, unutra ne nalazimo vinile, nego četrdesetak grafičkih oblikovanja što ih s obzirom na format, ali i sadržaj, možemo protumačiti kao naslovne strane ovitaka nepostojećih ploča.

Ali, to je tek jedna od mogućih interpretacija, kompilaciju bi se moglo označiti i kao komunikaciju prošlosti i sadašnjosti, neka su rješenja napravljena osamdesetih godina prošlog stoljeća, a druga su realizirana u 2020. Vremenskom dijalogu svjedoči i naslov, parafraza dijela teksta Kraftwerk kompozicije “Europa Endlos”: Das Leben ist Zeitlos, Europa endlos, čime se i ovaj obnavljajući ili reciklirajući projekt proglašava bezvremenskim.

Tu je također i dijalog domaćina Kršića i pozvanih gostiju, on predstavlja izbor svojih radova proizašlih iz projekta NEP (Nova Evropa Pokret – Brzović, Kršić, Štravs), a ideji i senzibilitetu Nove Evrope svojim se radovima priključuju: Dejan Dragosavac Ruta, Ivan Antunović, Oleg Šuran, Maja Stojanović & Sanja Planinić, Andrej Dolinka, Borut Vild, Hrvoje Živčić, Roman Uranjek, Miran Mohar (IRWIN), Sara Renar & Barbara Delać, Radenko Milak / Roman Uranjek, Škart, Metropolie Trans, This Town Neds Posters, Mario Aničić, Željko Badurina i Lana Grahek. 

I dalje ostajući u mediju omota LP ploče, gdje je osim vinila često bio i papir istog formata s tekstovima, na tom je papiru sada otisnut impresum s popisom autorica i autora, zahvalama i slično. Numeriran i ovjeren štambiljem, impresum postaje certifikat grafičke mape.

 Serija je bila dio izložbe NEP, u lipnju u Galeriji HDD. Osim mozaično predstavljena sadržaja grafičke mape, te brojnih artefakata raznih medija, bio je izložen i svojevrstan timeline (dizajn: Ruta), koji izolira određena desetljeća u periodu od 1910. do 2020. Taj je timeline u formatu duplerice također dio mape. Štoviše, moglo bi ga se označiti kao ikonografsku platformu koja svojim oblikovanjem definira određeni vizualni senzibilitet, ali i ideološko opredjeljenje. Te slijedom toga odabire materijale koji proizvode gustu mrežu, koji skiciraju svjetonazorski prostor Nove Evrope i svojim ga autoritetom utemeljuju. Od konstruktivista i futurista, Dade i Maljevića, preko Fluxusa, Laibacha, Gotovca, Stilinovića, Irwina, Martinisa, Sanje Iveković, Poleta, Quoruma, Arkzina i Transfera, do sabiranja Kršićeva djelovanja u knjizi “Art is A Hammer”, pa i ovog ponovnog, reklo bi se galerijskog, institucionalnijeg posjećivanja čitava tog perioda. Timeline koristi brojne autentične vizuale od kojih proizvodi isprepleteni kolaž, pri čemu horizontalnu gustoću te mreže dodatno usložnjuje i mnoštvo slojeva, proizvodeći prostor gotovo potpuno ispunjen značenjima i putokazima, planetama i sazviježđima umjetničkog sustava Nove Evrope. Bez obzira što je tek na nominalnoj razini odgovoran formatu timeline-a: desetljeća koja velikim crvenim brojevima u prvom planu sugeriraju niz, i na toj je razini dizajn aktivan, naime, brojevi desetljeća predstavljeni su pismima, odnosno fontovima koji sugeriraju vizualni identitet dotična razdoblja. Duplerica u kontekstu grafičke mape ima ulogu vodiča kroz svjetonazorsko umjetnički prostor, odnosno određeno ‘sabirno’ mjesto, platformu kojoj su odgovorni i iz nje se razvijaju ostali radovi. To potvrđuje i naziv serije otisnut na naslovnici tog, reklo bi se, stilizirana kataloga, koji ne predstavlja sadržaj, nego prostor iz kojeg je on proizašao.  

 Usudio bih se pomisliti kako je NEP svojevrsna posveta ili replika časopisu LEF, jednom od ključnih točaka ili zborišnih punktova ruskog umjetničkog eksperimenta, koji je dvadesetih godina prošlog stoljeća okupljao protagoniste tog pokreta, a u čijoj bismo ideji mogli potražiti ideološke ali i vizualne korjene NEP-a. Primjerice, na fotografiji Osipa Brika, u njegovim se karakterističnim okruglim naočalama odražava logo tog časopisa, dočim se Lili Brik (Osipova supruga, inače neostvarena ljubav Vladimira Majakovskog) pojavljuje ispred plohe sasvim ispunjene logotipom NEP-a na ćirilici. Pa kao što je nemoguće oduprijeti se simpatijama prema osobnostima i međusobnim odnosima članica i članova toga društva, tako se i dizajneru nemoguće oduprijeti zaljubljenosti u El Lissickog, Rodčenka, Tatlina i ostale. Pogotovo mladom umjetniku na početku osamdesetih, kad suvremena jugo scena ponovo otkriva i afirmira ruske konstruktiviste, a u čemu i on igra zapaženu ulogu. Pa se tako u jednom od radova Tatlinova skica za spomenik 3. internacionali manifestno pojavljuje kao ilustracija za naslovnu ideju serije. Ili je simulacija Lissickijeve konstrukcije primijenjena na pomalo robijašku fotografiju lica Majakovskog, naciljano je oko tog pjesnika svjetlošću glačana, ne muškarca, nego oblaka u hlačama.

Umjetnički se pokret nadovezuje na politički, fotografija Lenjina ispred nekakvog tuljca koji podsjeća na megafon, a zapravo je mikrofon koji snima njegov govor na rane gramofonske ploče, osim što je već sama po sebi dovoljno rječita, karakterističnim crvenim slovima dobiva i kategoriju: ‘agit pop non stop’. Sustav prepoznatljiva dizajna postaje alat, odnosno replika preuzetog alata, kompozicija ga ostavlja kao neki filter prebačen preko sasvim drugačija sadržaja, pa se taj novi sadržaj i dalje pomalo čita kroz konstruktivističku optiku. Već spojivši ikonografiju s ideologijom, prestalo je biti potrebno u sadržaju tražiti aktivističke poruke, zato što ih već i vizualan izraz definira.

Oblikovanje tih ‘naslovnica’ uključuje baratanje postojećim materijalima, reklo bi se ready made-om, a u ovom slučaj find footage-om, kojeg se intervencijom posvaja, pri čemu se poštuje početni format naslovnice nečega, koji, osim ilustracije, uključuje i naziv, pa i autorstvo. Ti su elementi uvijek aktivni i tek se u njihovu zbroju dobiva odgovor.

Tijekom osamdesetih tehnologija je glavnu ulogu dizajnerske produkcije namijenila stroju za fotokopiranje. Fotografiju je zamijenila fotokopija, mogućnost kolažiranja ili fotomontaže je dobila još jednu mogućnost, kopiranjem se fotografija transformirala u sliku, realnost je tehnološkim putem pretvorena u simbol, inače osnovno NEP-ovo izražajno sredstvo. Koje, upravo korištenjem spomenuta alata, rastočenost predloška brojnim fotokopiranjem, postaje karakterističan vizualni jezik osamdesetih u prostoru alternativne scene.

Pa, iako grafička mapa nije kronološki postavljena, ipak je moguće pratiti razvoj dizajnerskog izraza u ikonografski precizno određenom jeziku. Čiju je sintaksu moguće primijeniti na razne predloške, ali ona ne odstupa od nužne komunikacije vizualna i tekstualna dijela, pri čemu jedno ne ilustrira drugo, nego se u njihovom aktivnom dijalogu ostvaruje poruka.  

Iako ima i primjera koji izlaze iz tog pravila, primjerice u portretnim situacijama, za Mondriana ili Borroughsa izabran je vizualan jezik koji ih kontekstualizira, predstavlja ih unutar njihova prepoznatljiva jezika.

Jedan dio serije, pretpostavljam novijeg datuma, također prestaje odgovarati načelu po kojem značenje proizlazi iz dijaloga elemenata, te grafike posve i preuzimaju klasičan izraz, to su umnožene slike, moguće i prepoznajemo rukopis gošće ili gosta.  

Grafičku mapu, međutim, promatramo kao skupnu izložbu jasno postavljena koncepta, umjetnost je bezvremenska Europa beskrajna. Stoga i u radovima koji sadržajem nisu manifestno odgovorni naslovnoj izjavi također registriramo pripadnost. U njihovim apstraktnim modularnim motivima prepoznajemo strukturu evropskog beskraja ili pak bezvremenost umjetnosti, kao što to, primjerice, pokazuje slika deblje crvene pruge na dnu plavog kvadrata koju potpisuje ‘nedjeljni slikar’.

 Brecht kaže da se revolucija ne izvodi na političkom planu, nego se izvodi revolucioniranjem sustava u području vlastita djelovanja, ekonomskog što se Marxa tiče, a kazališnog što se njega tiče. Slijedom toga, ovom izdanju Brechtov plus upisujemo zbog konceptualna oblikovanja koje ostaje u službi vlastite vizije Nove Europe i prisiljava sliku Sadašnje Europe da ju uključi u svoj mozaik.      

Categories
All dizajn Galerija HDD, Zagreb Volumen 7

DIZAJN SA ŠTERNE

Studio djeluje već petnaest godina, a lociran je u Istri, preciznije u Vižinadi, što se pomalo i sugerira nazivom izložbe – šterna je kolokvijalni izraz za gustijernu ili gušternu – mjesni, zajednički ili kućni zdenac za sakupljanje kišnice u primorskim krajevima. Istodobno, Šterna je jedna od malobrojnih i vrlo važnih znamenitosti Vižinade, oko koje se vrte uglavnom sva zbivanja u tom mjestu. 

Pa bi se moglo protumačiti kako je sadržaj izložbe izvađen iz šterne, čemu zapravo pogoduje i naziv studija, zato što je sonda sprava za mjerenje dubine vode ili su to različite vrste bušilica za istraživanje dubljih slojeva Zemljine kore ili, pak, u svemirskim istraživanjima, različite vrste automatskih međuplanetarnih letjelica za ispitivanja svemirskoga prostora i planeta. To može biti i cjevast instrument od kovine, gume ili sintetičnoga materijala, koji se uvodi u tkivo radi pregleda. Dakle, u doslovnom prijevodu, sonda istražuje šternu. No, u ne tako striktnom prijevodu svjedočimo neobičnom poigravanju, pri čemu je sadržaj vrlo precizno lokaliziran, čak bi mu se mogle odrediti i točne zemljopisne koordinate, no zapravo postaje sinonim, ili, reklo bi se, nadimak za mentalni prostor u kojem plivaju ideje, odnosno unutarnji bunar u kojeg bacamo vedro, no ono što izvadimo nije sadržaj, nego recept za njegovo oblikovanje. S druge strane, sonda, osim što služi za ispitivanje planeta, označava i svojevrsnu potragu, odnosno unutarnje zavirivanje u suštinu stvari, a u ovom bi to slučaju bilo traženje elementa koji bi za predstavku te stvari bio pogodan, koji bi uzorkom uspio predstaviti cjelinu. S jedne strane nedvojbeno konkretno, a s druge, metaforički djelatno, komuniciranje između naziva izložbe i imena firme odaje konceptualan, a ne revijalan pristup, bez obzira što izložba ima retrospektivan karakter. A jednako bi se tako moglo označiti i ono što je za ovu priliku izvađeno iz šterne, alias arhive Studija Sonda, bez obzira na posve različite kategorije dizajna, od ambalaže, preko knjiga i plakata do opsežnih propagandnih kampanja, vidljivo je otvaranje prostora između predmeta i pristupa tom predmetu, on nije tek oblikovan, nego je sondiranjem ustanovljena perspektiva iz koje proizlazi njegovo oblikovanje, koje stoga proglašavamo aktivnim.

Središnja instalacija, iako stilizirano, ilustrira naslovni narativ, radi se o petnaestak kartonskih kutija postavljenih na drvenim nogarima, no do svake se od njih odozgo spušta konopac, pa se doimaju kao obješene, odnosno netom izvađene iz Sondina arhivskog bunara. Konopci, međutim, nemaju tek duhovitu scenografsku ulogu, nego su to kablovi za struju, nužni da se svaka kutija odgovarajuće osvijetli, te na taj način postane boks, odnosno white cube, kutije, naime, simuliraju petnaestak galerija što pojedinačno predstavljaju Sondine realizacije.

Kartonske kutije su osnovni, rudimentarni format pakiranja, pa gotovo i sinonim za ambalažu, a shvaćeno u širem smislu, ambalaža bilo kojeg sadržaja jest ono čime se dizajn temeljno i bavi, kakav god on bio, dizajn ga zapravo ‘pakira’, sada te kutije zadržavaju svoj format i svoju ideju, no prevedene na galerijski jezik, postaju ono što galerija i jest izlošku – ambalaža. Stoga bi se za ključnu instalaciju postava moglo reći da nije tek atraktivna, nego i autoreferencijalna, s obzirom na iluziju konopca deklarira nazivom ustanovljeno ishodište, a i konceptualna, s obzirom na oblik predstavljanje dizajna u galeriji.

Kutije imaju otvorenu prednju stranu, poput raširenih vrata što pozivaju posjetitelje u svoj prostor. Na lijevim se otvorenim vratima nalaze etikete kakve i inače nalazimo na kartonskim kutijama, u ovom slučaju u ulozi legende. Osim što donose informacije i skiciraju okolnosti, poput pravog vodiča kroz postav, pridružuju i pripovijesti o dotičnom izlošku. Osvijetljene su neutralno, galerijski, odozgo, a u njihovoj je unutrašnjosti, u interijeru galerije, učinjena intervencija što u stvarnosti ne bi bila moguća: na zid nasuprot ulazu, odnosno zadnju stranu kutije, stavljen je takozvani ‘nedogled’, papir koji ne poštuje donji kut nego meko prelazi na donji dio, te također meko i izlazi izvan kutije. Termin pripada fotografskom žargonu i označava pozadinu što se ravnomjerno, bez bridova, spušta, eliminirajući objektu snimanja bilo kakvu smetnju. Osim što postav sugerira kadar, a izložak postaje objekt spreman za snimanje, pozornost se fokusira na sadržaj izoliran bilo kakve smetnje. Što bi u neizoliranim okolnostima bili susjedni izlošci, koji međusobno nisu drugačiji tek kategorijom, nego ponajprije različitim pristupom, zauzetom perspektivom spram dotična sadržaja. Izdvajanjem se naglašava želja za čitanjem konkretne perspektive, zato što je ona ugrađena, pa je i logično da želi biti komunicirana. Što je zapravo i težnja bilo koje izložbe, da izolacijom omogući komunikaciju svih svojih dimenzija, međutim, naglašavajući postavom paralelu s klasičnim formatom, Sonda ga demistificira sadržajem pojedinih white cubeova, klasičnom umjetninom proglašavajući predmete masovne proizvodnje, s time da ih dostojnima takva nastupa čini upravo oblikovanje, odnosno komunikacija između oblikovanja i sadržaja, pa kao što je skulpturi mjesto u galeriji, tako je i takvoj komunikaciji mjesto unutar nje same, odnosno u ambalaži.

Čini se da je baratanje kontekstom bitna poluga Sondina dizajnerska razmišljanja, ispada da im je nužno ustanoviti priču, kao neki samostalan entitet, u kojeg se potom uključuje predmet razmišljanja, budući da mu značenjski odgovara njen ambijent, preuzima svoje logično mjesto, kao da je baš za njega upražnjeno, pa i izgled koji dotičnoj poziciji odgovara. Ponekad ga i jedva pronalazimo koliko se uspješno uklopio u okolinu. Kao što je to serija plakata za BOOKtigu, akcije što popularizira posuđivanje knjiga, gdje se koristi postojeća ulična plakatna scena i u nju se intervenira, primjerice, podatke tiska na roli ljepljive trake kojom potom uokviruje postojeće plakate, “… praktički osvajajući prostor konkurentskih zbivanja, ali i namjerno neselektivno usvajajući njihov grafički jezik i dojam, ma kakv on bio. Serija ‘plakata’ zapravo govori o poziciji kulture na margini, koja možda jest manje vidljiva, ali je dostojanstvena, samosvjesna, inteligentna i s vraškim smislom za humor. Također, govori i grubu istinu o stvarnom stanju oglašavanja u javnom prostoru, gdje na strukovnim izložbama gledamo fantastično dizajnirane plakate, a na ulici gledamo neke sasvim druge.” (Marko Golub, u predgovoru izložbi)   

Pa ako je taj predmet razmišljanja etiketa za vino, a rezultat tek okrugli izrezani dijelovi raznih dimenzija u bijeloj podlozi, tada se između nalazi priča o broju kišnih dana koji definiraju promjer svake od dvanaest rupica. (Dana koji zacijelo imaju utjecaja i na kakvoću vina.) Ili ako je tema zbirka poezije, a rezultat knjiga zamotana u tanki papir pričvršćen etiketom što imitira isprintani račun na blagajni, pa stoga podsjeća na robu široke potrošnje, ponovo je u podlozi portret prisutnosti poezije u društvu, ali i karikirana uloga dizajna u pokušaju popularizacije.

No, Sonda svojim sadržajima pristupa i sa suprotne strane, proizvodeći tijekom nekoliko godina informativni mjesečnik, ime firme posve odgovara takvoj publikaciji, budući da značenje što ga u tom formatu preuzima riječ ‘sonda’ apsolutno ilustrira ideju mjesečnika, koji za svoju publiku izabire nezaobilazne događaje. 

Višegodišnja suradnja omogućuje i kontinuirani razvoj određene priče, koji se može odvijati na posve vizualnom planu. Primjerice, za Pulski filmski festival, kojeg bitno karakterizira Arena, odnosno otvorena pozornica, prvo je stilizirano zvjezdano nebo, zatim su, slijedeće godine, zvjezdice prepustile mjesto rasteru od malih krugova, da bi potom to postali pikseli, što je ponovo potkrijepljeno narativom, u pitanju su velika povećanja, detalji raznih lica, karakteristični za film.

 Očito je da Sonda raspolaže kadrovima raznih profila, tu su skije, limenke mineralne, tu je i maketa građevine polivalentne namjene čija izgradnja tek što nije počela, tu su luksuzne monografije, uz već spomenute plakate, te brojne ambalaže jela i pića. No, koliko god se artikli razlikovali po namjeni, a dakako, slijedom toga i oblikovanjem, i dalje ostaje dojam karakterističnog razmišljanja, poput postavljanja štapova da bi se tada između njih mogao izvesti određeni slalom, pa iskoristiti liniju njegove putanje. Moglo bi se pomisliti da imaju izričitu zabranu predstaviti bilo što bez paralelne putanje, imaju alarm na njen izostanak… Ili, s druge strane, da, zaraženi mogućnošću uključivanja autorskog u profesionalno, a sada već i teški ovisnici, drugačije i ne znaju činiti.   

Categories
All dizajn Galerija HDD, Zagreb Volumen 7

TISKAJ BEZ CRNE, EKSTREMNO UPOJNO!

I odmah s ulaza vidimo da je to istina. Ne da uopće na izložbi nema crne boje, koliko prevladavaju ostale tri, kao i svi njihovi derivati. A značenje riječi ekstremno, prevedeno na razinu postava, također je vrlo točno, budući da je kompletan izložbeni prostor ispunjen, od poda do stropa i po sredini, galerija je upila Aničića.  

 Izraz, ’tiskaj bez crne’ treba shvatiti isključivo u kontekstu offset tehnike tiska, koja počiva na tzv. CMYK-u (Cyan, Magenta, Yellow, Key), odnosno kolor otisak nastaje prolazom kroz četiri cilindra tiksarskog stroja s dotičnim bojama. Grafička pravila nalažu da prvo ide crna, a zadnja žuta, crna ne može ići zadnja, jer se ni s jednom ne slaže u rasteru.

U tom se smislu izraz ’tiskaj bez crne’ može shvatiti kao uputstvo strojaru da se preskače prva etapa, da se kuća, u ovom slučaju, ne gradi od temelja. Uputstvo se može odnositi i na čovjeka u pripremi tiska koji radi na CTP-u (Computer Through Plate) zato što bi i on iz pripreme dobivene u CMYK-u mogao eliminirati kanal key. Naime, dobivenu vizualnu informaciju u pdf formatu razlaže na četiri kanala i potom svaki od njih pušta na aluminijsku ploču koja ide u pojedini cilindar, te koja svoju informaciju prenosi na papir, i u konačnici replicira predložak, on, dakle, jednostavno ne pušta ploču s crnom, pa strojar uopće ne mora obraćati pažnju.

Ako, međutim, napravimo još jedan korak unatrag u procesu, vidimo da to isto može učiniti i dizajner, tehničaru na CTP-u isporučti pdf bez kanala K, pa niti ovaj ne bi morao obraćati pažnju.  No, nije isključeno da je dizajner neizlječivo znatiželjan čovjek, da uživa u iznenađenju, dovrši vizual s uključenom crnom, pridruži naslovnu opasku znatiželjno iščekujući kako će to ispasti bez nje.

Ili da u sebi želi pobuditi onaj osjećaj kad se tiskalo u tehnici sito tiska, gdje je priprema za sve boje morala biti u crnoj, nije bilo ekrana koji pokazuje kompletnu sliku, nego se tek po otisnutom plakatu vidjelo kako on zapravo izgleda, dizajniralo se na temelju pretpostavke.

Za razliku od sito tiska, čije su boje pokrivne, čak imaju i sloj, tehnologija offseta se temelji na njihovoj međusobnoj suradnji, ostvarenoj putem rastera, drugim riječima, svaka boja ima jednostavan geometrijski oblik, ukoliko snažnim povećalom pogledamo otisnutu kolor fotografiju, ne vidimo boju, nego mrežu suodnosa četiri oblika rastera. Eliminiravši onaj odgovoran za crnu boju, Aničić kao da si oduzima oslonac, vozi auto na tri kotača, računajući pomalo i na dividende uslijed mogućeg izlijetanja u zavojima, zato što se Cyan, Magenta i Yellow u novim okolnostima ponekad nepredviđeno ponašaju i upravo ta neočekivanost postaje jedan od njegovih glavnih aduta.  

Drugi dio naslovnog uputstva odnosi se na drugi element tiskarskog prostora, a to je papir. Jedna od temeljnih razlika između komercijalnog i onog drugog dizajna upravo je vrsta papira, prvom se pridružuje sjajni, odnosno premazni, a drugog karakterizira mat, odnosno nepremazni. Drugim riječima, opća je stvar da prostor kulture ne koristi premazni papir, ne Kunstdruck nego Munken. Ispočetka je bilo borbe, dizajneru strojar pruža povećalo da se ovaj i sam uvjeri kako je papir kojeg je izabrao prepun nekih jaruga i kanjona. I da nema te bujice koja bi ih mogla napuniti do vrha.

Također, na početku je izbor možda i imao veze s ideološkim pitanjima, tipa reciklirani papir, no vidljivo je kako su ipak prevladali estetski razlozi, možda temeljeni u općim kategorijama, sjajni papir povezujemo s njegovim jeftinim, lakiranim sadržajem, pa nam sve na tom papiru i izgleda jeftinije, prostije, običnije, nezanimljivije, dočim je nepremazni već i sam po sebi istinitiji, a s obzirom na prevlast ovog drugog i alternativniji, realno ogledalo razlike u sadržaju.

Opća je stvar da strojari ne vole na ‘klinu’ maksimalno dizati nanos boje, nužan da se kanjoni Munkena napune do vrha, potrebna je mnogo veća pažnja, kao pri vožnji punom brzinom. Ali, Aničić je nemilosrdan.

Kontekstualizirajući naziv izložbe, dobivamo i ideološke koordinate naručitelja, tiskaj bez crne znači otklon od uobičajenog, djelovanje bez čvrsta oslonca u postavljenom sustavu, jahanje na lavini, pa i avanturu. A ovo drugo označava pripadnost sektoru, ne više ‘alternativne’, niti ne ‘nezavisne’, nego suvremene kulturne scene, što precizno definira poziciju i program riječke udruge Drugo more, za čije su aktivnosti i oblikovani svi izložbom predstavljeni elementi, nastali tijekom njihove trinaestogodišnje suradnje.

Dakle, izložba putuje na dva kolosijeka, tehnološkom i sadržajnom. Ovaj prvi prilično precizno reflektira neumitnost, najšire rečeno, civilizacijskog kotača – od sito tiska do danas stvar se posve obrnula, tada se tek po završetku procesa vidio konačan rezultat, danas ga na ekranu vidiš odmah, ali iza toga nema više nikakvog procesa. Nije rečeno da će tiskare sutra izgubiti posao, ali se u prostor suvremene scene ulijeva sve manje novaca, što rezultira smanjivanjem opsega servisnih troškova, odnosno informativno propagandnog materijala, posao dizajnera mora ostati, ali za tisak više nema sredstava. Eventualno za print, ali i njemu tuče smrtna ura, sve ostaje na ekranu. S druge strane, kao da itko više i gleda išta osim na ekranu.

Sadržajna razina prati taj proces, primjerice za seriju “ART & CLUBBING” u offsetu su otisnuti plakati B2 formata, dočim je već za seriju “REFLEX” to laserski print na A3 papiru. Ovi potonji, vrlo gusto postavljeni, čeznutljivo gledaju prema ovim prvima, otisnuti su, doživjeli su svoju realizaciju… Osim toga, na njih se, zato što nisu ni predviđeni da bi bili tiskani, ne odnosi naslovno uputstvo, nema to više veze s upojnošću, niti s eliminacijom crne, to više nije tisak. Upravo zato i tjera suze na oči, jer dizajn tih plakata svakako zavređuje biti tiskan i time realiziran. Pa onda i galerijski uokviren i kao takav spremljen u arhivu, zato što je, koliko god to anakrono zvučalo, takvu sudbinu idejom i oblikovanjem zaslužio.

Aničić, međutim, ne bježi od stvarnosti, mogao ih je povećati i dati im prostora koji zaslužuju, ali, osim što ne bi bilo mjesta, to ne bi bila istina, to ne bi bio refleks sadašnjosti na područje vlastite djelatnosti. 

Serija Reflex je i brojčano najzastupljenija, sastavljena od elemenata istog formata ali posve različitog dizajnerskog jezika. Dapače, kao da su zastupljene i razne kategorije, plakat, naslovnica časopisa, unutarnja strana novina, proglas… Ispada kao kolekcija raznih autora za razne sadržaje, tek ih logo objedinjuje. No ako ih promatramo pojedinačno, i to kao plakate, vidjet ćemo da svi oni odgovaraju njegovim karakteristikama, te da je prisutnost aluzije na druge kategorije zapravo inovativno širenje njegovih granica. Vizualno na prvi pogled prepoznatljivi, bez obzira na veliku količinu informacija, budući da često moraju imati i ulogu kataloga, djeluju i na daljinu, što i jest zadatak plakata. Štoviše, ispada kao da je količina teksta dobrodošla, autorski interpretiran, postaje grafički element, a ponekad i ishodište organizacije prostora. 

Posvemašnja ispunjenost formata sadržajem, koji se najčešće događa i u nekoliko slojeva, bez obzira radi li se o plakatima, knjižicama, brošurama, flyerima i slično, također ima i određenu ideološku dimenziju, reflektira činjenično stanje ispunjenosti vidokruga vizualnim porukama, koje ubrzano promiču, nemaju vremena, nego odmah moraju privući pažnju. No, još važnije, prisutna je i svijest o efikasnosti, o zauzetom prostoru i njegovom maksimalnom iskorištenju. Dapače, štednja na prostoru postaje glavni faktor, dizajnerskim se jezikom naglašava univerzalna platforma, ne zauzeti više mjesta nego što je potrebno. Štednja ponekad postaje i kreativni motor, primjerice u slučaju plakata za ‘Sat burleske’, koji ne samo da funkcionira obostrano, nego je još okomito razrezan na tri dijela, a svaki se od njih još može i presavinuti u harmoniku – deplian, koji i zasebno funkcionira. Aničić, dakako, inzistira da se izlože obje strane, zato što je funkcionalnost, odnosno ideja o formativnom rješenju zadatka, jednako važna kao i njegovo vizualno rješenje.   

Promatrajući postav kroz načelo Aničićevog dizajnerskog pristupa, reklo bi se da je ono posve adekvatno galerijski reprezentirano, drugim riječima, u potpunosti je iskorišteno ono što stoji na raspolaganju; kao što se ne ostavlja niti jedan neotisnuti centimetar na papiru, tako se ne ostavlja niti jedan nepokriveni centimetar izložbenog prostora.

Categories
All dizajn Galerija HDD, Zagreb Volumen 6

OBLIKOVANJE LINIJOM MANJEG OTPORA

Identitet kustosa rijetko se pojavljuje u osnovnim informacijama izložbe, no ovaj puta je to uistinu nužno, budući da autor osobno, prilkom otvorenja, nedvosmisleno izjavljuje kako to nije njegova izložba. Kako ne samo da ju sada prvi puta vidi, nego ne razumije kako je došlo do izloženih radova: “Da li sam to stvarno ja radio?”

Moguće da smanjivanjem svoje uloge nastoji ustanoviti dvojno autorstvo, te time, poznavajući njegovu sklonost uspostavi nevidljivih mreža, ovu izložbu povezati s onom, otvorenom tri dana ranije, u MUO, gdje je također podijeljeno autorstvo, no tamo između dva Gorana Trbuljaka.*

Trbuljakovu sklonost minorizaciji vlastita učešća Fritz je iskoristio i u nazivu, aludirajući na osnovnu karakteristiku, prisutnu jednako u autorskom kao i dizajnerskom izrazu, a to je minimalizacija, pojednostavljenje, svođenje na osnovne elemente ili, reklo bi se, svojevrsno sakrivanje prisustva. Međutim, baš kao i kod njegovih vršnjaka, Sanje Iveković i Dalibora Martinisa, čiji su dizajnerski opusi također nedavno predstavljeni u Galeriji HDD, i u njegovu autorsku izrazu bitnu ulogu ima dizajn. Pa čak i onaj oprostoreni, primjerice na samostalnoj izložbi u GSU, gdje se kroz niz praznih prostorija tek na zidu one zadnje vidi jedini izložak – plakat za tu izložbu. S obzirom na specifičnu konfiguraciju galerijskog prostora, ostvaruje se dojam da je taj prostor, sa svim otvorenim vratima, djelatan, te da je cijeli prizor zapravo plakat, koji u sredini ima mali plakat.  Svakako se može reći da je ta izložba nastala linijom manjeg otpora, dapače, kao da nije bilo nikakva otpora, nego je sadržaj izložbe u potpunosti preuzeo njen servis. Koji je istodobno i jedan od najvažnijih formata medija dizajna.

Uzimajući u obzir da upravo taj format od samog početka, pa sve do sada – plakat s fotografijom MSU-a (2017.) kojim informira o novom ciklusu neodlaženja u dotičnu instituciju – predstavlja jednu od važnih linija njegova opusa, postavlja se pitanje kako to da se konceptualni umjetnik izražava karakterističnim formatom određena medija? A sadržaj tog formata pri tom ostaje maksimalno autorski – dapače, upravo je po intonaciji sadržaja jedinstven u prostoru suvremene umjetnosti. Ali zašto baš plakat? Bilo bi logičnije – kad je već odlučio ne prakticirati medij svoje akademske vokacije, nego se izražavati konceptualno, eliminirajući pritom ulogu vještine – da je to bilo osnovno izražajno sredstvo drugog medija kojim se također vrlo uvjerljivo bavi i kao profesionalac i kao dugogodišnji profesor na ADU – dakle, da je to, primjerice, bio film, odnosno komad filma ili slično.

Njegova je profesionalna djelatnost na filmu, međutim, potpuno odvojena od autorske, dapače, kolege zapravo i ne znaju za njegov značaj u prostoru suvremene umjetnosti (to je očito također uspješno sakrio). U prilog uspješnom sakrivanju govori i nekoliko plakata koje je radio za filmove u kojima je bio i snimatelj, gdje se, bez obzira na odlična rješenja, njega uopće ne prepoznaje. Za razliku od ostalih profesionalnih ostvarenja (kataloga, časopisa, plakata i slično) gdje se smjesta prepoznaje njegov rukopis. Dakle, prostor suvremene umjetnosti smije znati za dizajn, to nema smisla sakrivati, njime se već otvoreno služi u prostoru autorske realizacije, gdje ne samo da ne sakriva, nego upravo inzistira na svom umjetničkom identitetu, ali prostor filma nikako ne. Manipulacija fotografijama, snažni kolori, sraz izravnih narativnih konotacija, filmskom je prostoru logično da bi to snimatelj mogao napraviti. Vrlo točno i vrlo efektno, ali lišeno konceptualnih primisli. Tako jasna i vidljiva razlika govori u prilog tome da je neprestano prisutan nekakav plan, te da se od samog početka on striktno i precizno provodi.

Pa tako plan kaže da je u prostoru dizajna još možda i moguće biti nevidljiv, stoga i pokušava otkloniti autorstvo ovoj izložbi, kao da se pozicionira u neku drugu ili treću liniju, čak se i prilikom otvorenja pomalo sakriva iza nešto krupnijeg voditelja galerije, kao da je i to već ulaz u performans koji kulminira izjavom kako to i nije njegova izložba. Ostaje, međutim, dojam da takav nastup pripada razrađenoj strategiji usporedivih nastupa, u kojima svoje kreativne kapacitete stavlja u službu duhovita minoriziranja vlastita učešća.

Govoreći o jednom od također ključnih servisnih poluga bilo koje izložbe, a koja također nedvojbeno spada u sferu dizajna, a to je katalog, u Trbuljakovoj je strategiji on također promoviran u sadržaj. Katalog ponekad donosi ono čega na izložbi nema, stoga on preuzima ulogu izložbe, a ponekad je konceptualno iskorišten i kao predmet, odnosno materijal… Primjerice, slučaj s poznatim francuskim umjetnikom, na kojeg je Trbuljak upućen zato što mu je kolega slikar rekao da su ga njegovi radovi odmah podsjetili na Francuza, pa je otišao u Francusku, našao Francuza, zamolio ga da komentira radove u katalogu, koji je to i učinio crvenom olovkom na jednom primjerku, da bi u konačnici štampao faksimil kataloga s komentarima i predstavio ga kao novi rad.

Između izloženih kataloga pod staklom, nalazi se i onaj, reklo bi se, inkriminirani, za njegovu izložbu u GSU, kojeg je MSU nakon neke odvjetničke intervencije zaključao, na što je pak Trbuljak odgovorio neodlaženjem u MSU, odnosno istoimenom akcijom čija se trenutna etapa materijalizira gore spomenutim plakatom.

Treća kategorija bitna za medij dizajna su svakako novine. A također i za Trbuljaka, čak bi se moglo reći da je u prostoru dizajna najpoznatiji upravo po tome što je radio Polet krajem sedamdesetih, reklo bi se, u herojska vremena omladinskih novina.

Što se mene osobno tiče, to je bio rujan ’78. Prijatelj se vraća iz trafike s dva primjerka, jedan za mene, drugi za njega, da si ne smetamo. On je za Polet već od ranije znao i odlučio me regrutirati. Nisam tada znao za Trbuljaka, niti uopće za ulogu grafičkog urednika, ali sam odmah znao da te novine predstavljaju prostor kojem želim pripadati. A također mislim i da nisam jedini, nego da je Polet formatirao moju generaciju, kao da je ilustrirao image tog vremena, poput ogledala u kojem se zrcalila cjelokupna medijska scena (uključujući i onu, tada vrlo aktivnu, uličnu), pa čak i da je u mnogim slučajevima bio i njen generator. Osim što je i provokativnošću neprestano balansirao na rubu cenzure, a ponekad bio i zabranjen. Ali gledaj čuda, neprestano i dalje financiran od istog sustava!

Teško je precizno ustvrditi tko je, primjerice, najzaslužniji za inauguraciju tzv. autorske fotografije, ali je neporecivo da je Trbuljak tada bio vrlo blizu. Otvorila su se vrata drugačijem tretmanu, odjednom su i one reportažne i portretne i ilustracijske postale autorske. Imaju crni okvir kadra, imaju veliki prostor na stranici, nisu tek usput tu, ne samo da informiraju o sadržaju, nego imaju vrijednost same po sebi.

I kad se danas listaju brojevi ondašnjih omladinskih novina, kao da se obilazi izložba, sad već starih majstora. To je prilično jedinstven slučaj, da nešto poput omladinskih novina, ne samo da iznjedri generaciju autora, nego i njihov medij ustanovi jednakovrijednim ostalima. Značenje što su ga omladinske novine priskrbile fotografskom mediju u budućnosti nije nestalo, štoviše, fotografija je danas u prostoru suvremene umjetnosti prisutnija nego ikad, ali uloga koju je u tom slučaju imala u novinama, nestala je zajedno s tim novinama. 

Izložba uključuje i time line Trbuljakovih dizajnerskih realizacija, svojevrsnu križaljku, okomito su godine, a vodoravno sadržaji raspoređeni u tri kategorije: dizajn za vlastitu likovnu umjetnost, za druge u području likovne umjetnosti i za druge u području filma i popularne kulture. Između onih već dobro poznatih, u ovoj trećoj, pod brojem 1983., nailazimo i na naslovnicu nekadašnjeg poznatog ‘ženskog’ časopisa “Svijet”!

______________________

*Goran Trbuljak

ZAŠTO BI NETKO KUPIO GLAVOPER OD GORANA TRBULJAKA?

Muzej za umjetnost i obrt, Zagreb, 18. 11. 2018. – 1. 4. 2019.

Naime, naslovni rad izložbe – glavoper – Trbuljak je navodno otkupio od jednog drugog, njemu dotad nepoznatog imenoprezimenjaka, Gorana Trbuljaka! Slučaj je objašnjen u tekstu čiju pak intonaciju preuzima glas trećeg, četvrtog ili sedmog Trbuljaka, zato što se o prvoj dvojici, prodavatelju i kupcu, govori iz trećeg lica. Zapravo bi trebalo reći: glasovi, budući da priču saznajemo iz tri para slušalica razmještenih po muzeju – tri različita spikera čitaju tri različita dijela teksta, ali ne kao tri čina, nego kao tri aspekta tog slučaja. Nije, dakle, podijeljeno autorstvo na dva Gorana Trbuljaka, odnosno na bivšeg i sadašnjeg vlasnika glavopera, zato što je tek kod ovog potonjeg, dakle onog našeg – konceptualnog umjetnika, pomalo antikno frizersko pomagalo postalo ready made. Ovaj prvi je tek dao oglas, valjda mu je smetao na tavanu, oglas na kojeg nije naletio nitko drugi, nego ovaj drugi! I kud baš glavoper, koji po funkciji – odvodi tekućinu, pa i po ovalnom obliku, ali i nekim drugim asocijacijama, spada u istu kategoriju kao i povijesno referentan pisoar. Iz čega, između ostalog, proizlazi da je taj ready made značenjem multiplicirana replika onom uopće prvom. Pasioniranom ljubitelju baratanja slovima u nazivu izložbe ili autorstva svakako dobro dođe isto slovo na kraju prvog i njegovog (bez obzira točno čijeg) ready madea.

Ne, nego je autorstvo podijeljeno između njega, koji kao konceptualni umjetnik u ovoj prilici zapravo postaje sadržaj, jednako kao i prodavatelj, kojeg i nismo osobno upoznali, ali se o njegovom doživljaju brine, kako li će podnijeti činjenicu da se i kupac jednako zove, pa se i odlučuje prilikom kupoprodaje ne inzistirati na identitetu kupca; i autora priče, koji objektivno sagledava sve dimenzije tog slučaja. Što je prilično usporedivo s izložbom u HDD-u, gdje se on također deklarira kao sadržaj, prepuštajući autorstvo izložbe kustosu. Međutim, kao što se kustos izložbe uvjerljivo bavi svojim predmetom, tako se i autor priče bavi svojim, reklo bi se da jedan za drugog ne znaju, iako se program odvija paralelno. Ne znaju da su, osim što su realizirali svoje zadatke, istodobno upleteni u širu mrežu određene osobe, koju bismo radi lakšeg razumijevanja u poplavi imenoprezimenjaka mogli nazvati GT, odnosno pozadinskog stratega, čije je ključna zamisao pobrkati sve niti autorskih mreža, koja već i jest poprilično nevidljiva, mreži kojoj je sada pridružen i muzej, kojeg se ne tretira tek kao mjesto izlaganja, nego kao idealno područje za takvu akciju, kao još jednog dobrodošlog aktera u toj zavrzlami. Ekipi se, također sudjelujući u meta igrokazu pobrkanih uloga, pridružuje i  kustosica izložbe u MUO kad nakon uvjerljive elaboracije u uvodnom tekstu na kraju kaže: “I tako, kao kustosica nemam mnogo toga za reći o Trbuljakovoj zbirci, osim da mu iz svojih službenih, kustoskih razloga pomalo zavidim na njoj. Pogotovo otkad je otkupio i Glavoper”. (Jasmina Fučkan, listopad 2018.)

Propitivanju autorstva vezana za glavoper mogli bismo pridodati i upitnik vezan za njegovu titulaciju – ready made, upravo temeljem ideje odnosno namjene prostora gdje se izlaže – muzeja koji u svom stalnom postavu ima slične predmete, te koji bi, da je bilo prilike, u svom postavu imao i glavoper, ne slijedom konceptualne zamisli, nego kao uporabni predmet u njegovoj ishodišnoj namjeni.

Što, između ostalog povlači i usporedbu između tavana i muzeja – na tavan se odlažu predmeti što su u međuvremenu izgubili na značaju, a u muzej pohranjuju oni što su u međuvremenu dobili na značaju. Ta je veza ovdje prilično učvršćena takoreći izravnim premještanjem glavopera s tavana u muzej.

Dobranoj hrpi pitanja (što je čije ili što je što ili što je potrebno da bi nešto postalo nešto drugo), pridružuje se još jedno – pitanje vrijednosti. Naime, serija od dvadesetak tekstualnih radova “Bez naziva” zamišljena je kao niz ‘plakata-pamfleta A4 formata, svaki s jednorednom rečenicom namijenjenima posjetiteljima na ulici ili u galerijama’. Oni su smješteni u čitavom postavu, pridruženi pojedinim muzejskim kategorijama, gdje se, s obzirom na izgled, doimaju poput povećanih legendi, koje, međutim, ne predstavljaju dotične izloške, nego izražavaju generalne komentare čiji je sadržaj vrlo lako primijeniti i na ovaj kontekst. Dugotrajna komunikacija s galerijskim sustavom sada je, ovakvim postavom – pamfleti su ispod stakla jednako tretirani kao i ‘dragocjeni’ muzeološki artikli – doživjela neobično uprizorenje, hini kako je postala dio sustava.

S druge strane, uzimajući u obzir okvirnu temu – suvremeni umjetnici u MUO – ispada da je ne samo točno odgovorio, nego da je zapravo on tu temu i naručio, budući da u velikom dijelu njegova opusa dominira odnos između suvremenog umjetnika i odgovarajućih institucija, galerija i muzeja. I ponovo se to događa linijom manjeg otpora: trebalo je tek uzeti dijelove serije završene prije trideset pet godina i rasporediti ih, kao da je u tkivo postava kroz tanku cijevčicu ubacio svoj virus.

No, dimenzija koju bez prethodna poznavanja njegova djelovanja nije moguće registrirati, odnosi se spram vrijednosti, koja je ovdje ilustrirana kroz konkretnu vrijednost ovog rada. Naime, cjelokupna je serija prije nekoliko godina bila izložena u okviru skupne izložbe (“My Sweet Little Lamb”, kustoski kolektiv WHW) u HDLU. Na zidu je bilo izviješeno gotovo stotinjak listova s tekstovima, a ispod su bile isprintane njihove kopije i to u velikom broju i moglo ih se slobodno uzeti. Stavimo načas na stranu pitanje što izloške razlikuje od kopija, u međuvremenu je ugledna umjetnička zbirka Kontakt u vlasništvu Erste Group i ERSTE Foundation otkupila tu seriju, istodobno i njene dijelove proglašavajući dragocjenima, što će reći da ih se ni približno ne može besplatno uzimati. Za ovu je priliku zbirka posudila dvadesetak komada, koji su sada, logično, prigodno i zaštićeni – izloženi pod staklom. Iako ih mnogi od nas također i dalje imaju, no teško da bi ih bilo kako mogli unovčiti, jer tko bi kupio fotokopirani A4 papir s jednom natipkanom rečenicom, i zašto, kad ga se može iskopirati budući da kao takav ima jednaku vrijednost kao i original? Osim ako se ne radi o neobjašnjivoj, gotovo apstraktnoj ideji o vrijednosti i o svim njenim akrobacijama što ih Trbuljak ovom prilikom duhovito u praksi ilustrira.

Čak bi se moglo reći i da ova akrobacija, na sasvim različitoj razini, također govori o onome o čemu govori i glavoper, koji je, također ništa ne sluteći, izravno s tavana uletio u muzej.  

Treći predstavljeni rad se zove “Zbirka anonimnog umjetnika”, a sastoji od nekolicine tuđih radova u kojima je na ovaj ili onaj način prepoznao mogućnost da ih usporedi ili čak poistovijeti sa svojima.

‘Zbirka okuplja sretne i nesretne koincidencije u radovima suvremenih umjetnika koje, paradoksalno, autor ne želi pokazati nego sakriti.’ (J. Fučkan)

Pa osim što se u muzeju uglavnom ne nalaze anonimni umjetnici, te osim što u predstavljenim dijelovima zbirke prepoznajemo identitete autora, koincidencije, odnosno poveznice uopće i nisu na prvi pogled vidljive. Kad se, naime, radove iz zbirke usporedi s njegovima, što je ih izložio sa strane, jasno je kako je posao uspješno obavljen, sve su poveznice dobro sakrivene.

Primjerice, plakat Zorana Pavelića, na crvenoj je podlozi bijelim slovima rukom ispisana poznata Kožarićeva izjava: “Sve pršti od ljubavi”, pa je onda to zrcalno okrenuto i tako tiskano, ne komunicira niti sadržajem niti oblikovanjem Trbuljakovim radovima, ali postavlja isto ono pitanje kojeg zapravo postavljaju i obje izložbe: tko je autor?

Categories
All dizajn Galerija HDD, Zagreb Volumen 6

DVOSTRUKI ŽIVOT: DIZAJN, UMJETNOST, AKTIVIZAM

Prvi dio naziva izložbe zapravo je ime autoričina rada iz 1975. godine, kojem je duhovito pridruženo objašnjenje njena sadržaja. Ili, preciznije, spram tog se sadržaja već odnosi aktivno, hineći nepreciznost – budući da proizlazi kako bi trebalo stajati trostruki život – izložba zapravo pokazuje da nema čak niti onog dvostrukog, nego se jedan autorski život paralelno odvija u nekoliko različitih kategorija. Pri čemu je vidljivo da se zapravo u svakoj od tih, formalno razdvojenih kategorija, uvijek pojavlju i ostale dvije. Koliko ima dizajna u umjetničkim ostvarenjima, toliko ga ima i u aktivističkim, kao što i recipročno, rijetko koji autorski rad ne počiva na aktivizmu i ne koristi dizajnerske alate. Pa tako i striktno dizajnerski posao kao sadržaj često uzima aktivističke teme, a u oblikovanju se koristi konceptualnim polugama.

Uzimajući, pak, aktivizam kao temu, a dizajn i umjetnost kao moguće pristupe, također je vidljivo da se u Sanjinom slučaju ti pristupi prilično poklapaju. Kao što su, primjerice, kompilacija, montaža, korištenje postojećeg materijala u drugačijem kontekstu, prepoznatljive karakteristike njena autorska djelovanja, istodobno su to i osnovne poluge dizajna. Pa kao što je to bio i slučaj s njenim umjetničko / dizajnerskim kolegama (primjerice Trbuljak, Martinis, Borčić, Žuvela, Bučan…), koji su se kao likovni umjetnici zatekli u profesionalnim dizajnerskim ulogama, tako i Sanja u njemu pronalazi prostor djelovanja vrlo sličan autorskom, kao da se na stolu umjesto njene ideje našao konkretan zadatak, na kojega je mogao biti primijenjen isti sustav razmišljanja.

Pa kao što su se, s jedne strane, umjetnici u toj situaciji snašli kao ribe u vodi, rješavanjem posla zadovoljavaju i svoje kreativne apetite, tako je profitirao i kontekst dizajna. ‘Slobodno’, odnosno ‘umjetničko’, jednom riječju ‘autorsko’ razmišljanje kreće od konceptualne ideje za prezentaciju određena sadržaja, ideje u koju je uključen aktivan a ne servisni odnos spram tog sadržaja. Čiji, dakle, zadatak nije tek na najbolji način grafički oblikovati informaciju, nego ju začiniti komentarom, temi pridružtii i sloj vlastite interpretacije, ustanoviti svoj glas, što je rezultiralo višeglasjem, poruka je postala slojevita, konzument je komunicirao s komunikacijom sadržaja. 

Taj se razgovor uglavnom odvijao na sekundarnim frekvencijama, sadržaj tih grafičkih oblikovanja najčešće je bio umjetničke prirode, što će reći, alternativni festivali, izložbe suvremene umjetnosti ili razne urbane manifestacije. Iz te platforme ipak treba izdvojiti jedan ‘posao’ čije su realizacije emitirane na primarnoj frekvenciji, onoj najvidljivijoj, a to je televizijski program. Naime, Sanja Iveković je, u suradnji s Daliborom Martinisom, napravila niz telopa koji su se u određenim situacijama pojavljivali u televizijskom programu, bilo u smislu najave, bilo neke općenite informacije, tipa ‘smetnje’ ili slično. Gledateljima se, dakle, ispunjava to takozvano ‘prazno’ vrijeme u programu vizualnom interpretacijom dotičnih praznina, oni svjedoče autorskoj obradi uobičajene informacije, umjesto da se ona tek dostavi, dostavlja se i njeno asocijativno čitanje, odnosno prijevod. Pri čemu je koršten vrlo suvremeni vizualni jezik. Kojeg bi, slijedom masovne uporabe, svi mogli naučiti. Poput svojevrsna uvoda u riječnik suvremene prakse. Takva edukativna uloga državne televizije danas je teško zamisliva.

Koliko god bile slične poluge Sanjina kreativna alata s onim dizajnerskima, gledajući izložbu u cjelini, ne vidimo nikakav autorski potpis. Dapače, prevladava dojam skupne izložbe. Očito koncipiran s ciljem predstavljanja određena presjeka Sanjina djelovanja, postav izdvaja po nekoliko primjera iz raznih autorskih i profesionalnih serija, što ih istodobno karakterizira posvemašnja međusobna različitost, ali i činjenica da u svakom od njih bitnu ulogu igra dizajn.

S jedne je strane to posve logično, budući da se i radi o onome što formatom svakako pripada mediju dizajna, kao što su to plakati, časopisi i knjige, no s druge se strane taj jezik koristi u autorskom prisvajanju i interpretaciji, pa čak i mimikriji karakterističnih dizajnerskih formata.

“Ona taj jezik i iskustva bavljenja dizajnom koristi od samog početka svog umjetničkog djelovanja, primjerice u publikacijama umjetnice kao što su Tragedija jedne Venere i Dvostruki život (obje 1975. – 1976.) koje prisvajaju i u u određenom smislu i izvrću formu popularnih lifestyle magazina i svakako su informirani autoričinim dizajnerski iskustvom, iako ono u tim slučajevima nije bilo presudno.” (iz predgovora, M. Golub i D. Kršić)

Osim tih publikacija, profesionalne su epizode garnirane i pojedinim radovima iz serija Gen XX i Ženska kuća: Sunčane naočale, kojima intervenira u medijski prostor preuzimajući formu i zakonitosti novinskih oglasa i reklama.

Područje klasičnog grafičkog oblikovanja zastupljeno je plakatima za izložbe u GSU i za Internacionalani festival kazališta, serijom naslovnica knjiga za izdanja GZH, nekoliko primjeraka feminističkog časopisa Kruh i ruže, te propagandnih plakata, logotipa i memoranduma Centra za ženske studije.

Pa kao što je u ograničenom području umjetničke proizvodnje autorski način razmišljanja rezultirao i odgovarajućom reakcijom na sadržaj što ga predstavlja – plakatnu bismo najavu nastupa pojedinih umjetnica i umjetnika gotovo mogli proglasiti i izložbenim sudioništvom, ili pak u slučaju plakata za IFSK gdje njegova konstrukcija na svom grafičkom terenu izravno provodi ideju ‘permanetnog kazališnog festivala’, tako i u širem društvenom području, kao likovna urednica u Grafičkom zavodu Hrvatske, nastavlja sličan aktivan pristup, ovaj puta, međutim, pred mnogo brojnijom publikom. 

Naime, pojedinim književnim ostvarenjima pridružena su neka djela iz područja likovne umjetnosti, koja asocijativno reagiraju, možda povezuju određena umjetnička razdoblja ili na bilo koji način komuniciraju s dotičnom literaturom. Pri tome, dakle, ne svjedočimo njenoj komunikaciji s određenim sadržajem, nego njenom posredovanju, dijalogu kojeg ustanovljava između dva autora, odnosno dva medija.

Jedan od karakterističnih primjera jest knjiga Marcela Mariëna “Likovi s krme”, gdje je na naslovnicu stavila dio slike “Oslikana obrazina”, Renéa Magrittea, inače jako dobrog prijatelja Marcela Mariëna, koji je kao dugogodišnji kroničar nadrealizma Magritteu objavio i prvu monografiju.

Odsustvo prepoznatljiva dizajnerska rukopisa ponajprije treba pripisati činjenici da Sanja Iveković zapravo i nije dizajnerica, iako se njime vrlo uvjerljivo služi, zato što je razlog takvom korištenju u prvom slučaju formalno zadan, a suštinski upotrijebljen za aktivnu komunikaciju sa sadržajem, dočim je u drugom slučaju konceptualno iskorišten da bi mimikrirao zadanu formu. U oba je, dakle, slučaja u službi autorske ideje, vizualom se dostavlja poruka čiji je vizual tek jedan dio. Poruka njime raspolaže onako kako joj to najviše odgovara. Iz čega proizlazi da je prisustvo poruke ono što bismo mogli proglasiti prepoznatljivim rukopisom, poruka uzima od dizajna ono što joj treba, ali tako da se što manje primjećuje da joj je uopće nešto i trebalo. Takva logika rezultate proglašava kompaktnim artefaktima, neupitnim u svojoj istini, odnosno istini koju su odgovorni iskazati, a tek se približavanjem, odnosno pomnjiim iščitavanjem saznaje da je ta istina sastavljena od nekih elemenata.

Kao što je to, primjerice, propagandni plakat Centra za ženske studije za kampanju pod nazivom “51%”, naziv što ga je Sanja i smislila, koji, dakako, upućuje na postotak ženske populacije, a što smjesta priziva činjenicu dominacije manjine, no kojem je upravo taj sadržajni postotak odredio i vizualni identitet što podsjeća na reklamne ponude po izlozima dućana. Koje, pak, sa svoje strane ironiziraju općeprihvaćeni dojam žena kao potrošačica. I kao da im se umjesto neke pogodne cijene nudi podsjećanje na činjenično stanje.

U prigodnom obraćanju na otvorenju izložbe Sanja Iveković i sama priznaje kako nije dizajnerica, nego art direktorica. Što je sasvim točno, budući da se ta funkcija, čiji je zadatak odabrati i rasporediti razne elemente s ciljem proizvodnje jedinstvena iskaza, sasvim poklapa s reprezentiranim načelom. Kao što se, primjerice, vrijeme pojavljivanja dizajnera u smislu art direktora (dakle onih koji prije svega rade s idejama, konceptima, a ne rukopisom, rukom ili autorskim stilom), poklapa s vremenom kad se kod nas javlja konceptualna umjetnost.

Stoga je i logično da, čas preuzimajući funkciju art direktorice a čas onu konceptualne umjetnice, Sanja ne mijenja pristup, u oba će slučaja svojim elementima odrediti vrlo precizne i ništa manje aktivne uloge, poput rasporeda figura na šahovskoj tabli u kojima smjesta prepoznajemo strategiju igrača.   

Categories
All dizajn Galerija HDD, Zagreb Volumen 5

KRIVOTVORINE, DEZINFORMACIJE & SMRZNUTE SLIKE

Kada bismo nekoliko posljednjih Martinisovih izložbi promatrali kao svojevrstan ciklus što je započeo u ožujku 2016. u Umjetničkom paviljonu potpuno novom, odnosno po prvi puta predstavljenom, serijom radova pod imenom “Request_ Reply.DM/2077”, pa se zatim nastavio programsko retrospektivnom izložbom “Data Recovery” u MSU, u okviru koje su premijerno bila prikazana i tri recentna eksperimentalna filma, a završava u Galeriji HDD u ožujku ove godine, ispada da posljednja etapa tog ciklusa zapravo predstavlja prvu etapu njegova autorska djelovanja. 

Osim toga, treba spomenuti kako je ta ‘Martinisova godina’ tematski započela njegovim ‘pogledom u budućnost’, s obzirom da je sastavljena od video radova koji ilustriraju petnaestak pitanja što ih upućuje eventualnoj alternativnoj ili virtualnoj inačici samoga sebe u 2077. godinu.

Tumačeći sadržaj srednje etape, obimom i značajem svakako reprezentativne za čitav njegov opus, također kroz optiku vremena, vidljivo je da ona svoju perspektivu uglavljuje u prezentu, sadašnjost je, naime, okvir iz kojeg se doživljavaju ‘podaci’ spašeni iz prošlosti, odnosno radovi koji svi redom, u posve različitim tematskim područjima i izražajnim medijima, prispodobljuju ideju pokušaja rekonstrukcije konteksta temeljem pojedinačna slučaja. Odnosno nedostatnost ili apsurd takva pokušaja.

I, konačno, izložba kojom se ciklus zatvara nedvojbeno pripada prošlosti, predstavljajući djelatnost kojom se odavno prestao baviti.

Međutim, na razini serije što ju je galerija HDD nedavno otvorila, također bi se mogla upisati kao element Data Recoveryja. Odnosno, kako u predgovoru izložbe kažu Dejan Kršić i Marko Golub, ‘ovaj pregled Martinisovih dizajnerskih radova slijedi niz recentnih izložbi u pozadini kojih je načeta tema odnosa dizajna i neoavangardne umjetnosti sa specifičnim fokusom na konceptualnu umjetnost, odnosno novu umjetničku praksu 70-tih godina, i to barem na dvije razine. Prva razina tiče se problema historiografije hrvatskog dizajna, iz koje nam nerijetko izmiču imena autorica i autora čiji je rad dominatno vezan uz područje vizualne umjetnosti, iako su iza sebe ostavili kvalitetne, u nekim slučajevima i vrlo opsežne dizajnerske opuse.’

Povratak podataka izvađenih iz prošlosti, dakako, za razliku od onog Martinisovog, nema za cilj prikazati fenomen distopije arhive i foldera u posvemašnju rapršenost pojedinačnih fileova, odnosno fascinatnu brzinu nestajanja kolektivna pamćenja, nego nasuprot tome, otvaranje novih foldera u koje će se spremiti stari fileovi  u cilju kontinuiteta arhive. Odnosno razvoja hrvatskog dizajna.

Pa bi se, dakle, u okviru HDD-ove serije, moglo zaključliti da je Martinis upravo na razini konceptualne okosnice velikog dijela njegova opusa, u kojem odabire date koje smatra relevantnim recoverirati, on sada postao ta data

Recovering njegova dizajnerskog djelovanja predstavljen je plakatima iz 70-ih i 80-ih godina. Plakata koje karakterizira ugradnja nove dimenzije, vizualno rješenja zadana sadržaja uključuje i jasno izražen aktivan odnos spram tog sadržaja, odnos na kojem se nerijetko i temelji grafičko rješenje. Dizajner, dakle, nije tek oblikovatelj, nego i komentator. On jednako komentira sadržaj kao i medij u kojem je on izražen, otvarajući si na taj način autorski prostor u procesu dizajnerske proizvodnje. On nije u stanju biti tek vizualan servis, njegova uloga mora biti vidljiva, ta se vidljivost prepoznaje u perspektivi zauzetoj s obzirom na sadržaj. On pritom može biti čak i ironičan, no ta je ironija upregnuta u ideju svjetonazorska modela kojeg se prepoznaje i reprezentira. Kao što je to slučaj s plakatom za izložbu slika Boris Jesiha – crnobijela fotografija malog formata što prikazuje autora duge kose i brade, očito hipija, nalazi se u sredini. Svuda oko nje multipliciran je kroki crtež dvojice muškaraca u odijelima, uredno podšišanih, kao prototip modela kojeg bi  autor, ukoliko želi uspjeti, trebao preuzeti.

Usprediv je i plakat za izložbu mladih kubanskih slikara koji karikira pretpostavku o sadržaju te izložbe.

Ponavljajući u gornjem lijevom i donjem desnom kutu crtež tri palme, djelomično time iskazuje i svoj osoban odnos prema slikarskom izražajnom mediju, međutim, kombinacijom rastera preko površine mora koja dominira plakatom, kao da ga i abolira – oslobađa odgovornosti, dozvoljavajući postojanje  konteksta koji ne podliježe uobičajenim mjerilima.

Predstavljajući višegodišnji period u kojem Martinis radi plakate za izložbe u GSU, izdvojena su dva gotovo paradigmatska primjera koji također polaze od ugradnje nove dimenzije s obzirom na sadržaj. Ovaj puta, međutim, dizajner svoj komentar ne izražava izravno, nego to čini posredstvom likova posjetitelja, koji inače jesu dio konteksta izložbe, ali dosad nisu bili i konkretni protagonisti plakata, kao dijela opreme izložbe, odnosno njena servisa. Pa su tako, primjerice za izložbu Minimalizam (1983.), preko takoreći već završena plakata koji naslovnu ideju ilustrira simulacijom Kniferova meandra, u jednopoteznoj maniri karikaturista docrtana lica, preciznije izrazi lica posjetitelja koji mahom odražavaju čuđenje s obzirom na naslovnu temu ili njenu interpretaciju. Isti princip, no posve drugačije likovno izveden, vidljiv je i na plakatu za izložbu Edite Schubert – iz motiva slike koja najavljuje sadržaj izložbe iskopiran je dio u formi žene, pa se taj uzorak slike u obličju žene na plakatu nalazi pokraj same slike, kao da ju promatra.

Ono što povezuje gotovo sve izložene plakate jest tehnika izrade, odnosno sitotisak, tehnike koja etapama procesa, a i materičnošću realizacije, smjesta priziva dojam grafičnosti. Ta grafičnost ponajprije proizlazi iz limitiranosti koje sitotisak ima s obzirom na offset, boja se nanosi u slojevima a ne rasterom, što pomalo eliminira takozvani fulkolor i bitno smanjuje mogućnost korištenja fotografija, te slijedom toga pred dizajnera postavlja zadatak da problem riješi idejom a ne tek prezentacijom sadržaja.

Ideja može preuzeti format linijskog crteža, teksta kao likovna elementa, kolaža, pretiska, pa čak i fotografije koju upravo sitotisak svojom limitiranošću pretvara u grafizam. Primjerice, povećana novinska stranica postaje slika na kojoj ulogu likovna elementa igra prepoznatljivi prijelom teksta. Koji, dakako, sadržajem kontekstualizira uporabu pretiska novinske stranice, zato što se kao jedan od oglasa pojavljuje i onaj koji informira o Martinisovoj izložbi pod imenom “Krivotvorine”. Iz čega u konačnici proizlazi da preuzeti format stranice novinskog oglasnika i na vizualnoj i na sadržajnoj razini komunicira s razlogom plakata.

Martinis koristi i fotokopiranje kao alat, uzastopno povećava fotografiju kazališne publike sve dok ona ne izgubi svojstvo fotografije i ne ostanu tek crnobijeli obrisi u kojima još uvijek prepoznajemo sadržaj. Osim što je time osvojen efektan grafički dojam, na konceptualnom je planu publika time izgubila identitet i postala univerzalna oznaka kazališne publike. Što metaforički posve odgovara kontekstu i ozračju filma “Bravo maestro”.

Glavne uloge ponekad preuzimaju čak i proizvodna pomagala, ‘… uzima alat letraseta kao elementarni instrument prosječnog grafičkog dizajnera tog vremena i preoblikuje ga hinjenom naivnošću u alat “društveno odgovornog grafičkog dizajnera” tako što u njega umjesto slovnih znakova umeće slikovni znak siromaštva u različitim standardnim veličinama’ (M. G. i D. K.).

Pa kao što je jednom Henry de Toulouse Lautrec rekao gospodinu Zidleru, vlasniku Moulin Rougea, da ‘plakat mora biti napadan, originalan, čak zapanjujući. Treba zapeti za oko, moraš stati pred njim kao ukopan, da ti se zarine u mozak, kao krpelj psu u leđa.’, tako i Martinis na plakatu za izložbu “Mogućnosti za 1971.” koristi znak kao najsnažnije oružje u arsenalu plakata – kratka žuta crta na sredini okomita crna formata. Međutim, kako njega u to doba i inače, autorski, zanima modularnost, on sada plakat izvodi iz dva dijela, na jednom je, osim žute crte po sredini, u donjem lijevom uglu dodana i vrlo jednostavno oblikovana informacija o nazivu izložbe odnosno sadržaju plakata. Što otvara različite mogućnosti postavljanja, bilo pojedinačno ili u paru ili ih nanizati tako da nakon ovog s natpisom dolaze ovi bez, pa na taj način po želji produljivati isprekidanu žutu crtu na crnoj pozadini. Pa čak i pojedinačno, nasumično postavljati i ove bez natpisa, oni će nedvojbeno biti zamijećeni, jer tome znak i služi, svijest će ih registrirati i potražiti odgovor u slijedećoj ulici.