Categories
All Galerija AŽ, Zagreb Volumen 10 zvučna instalacija

PRESRETANJE

Zvučna instalacija smještena je u hodnicima bivše Osnovne škole „Đuro Đaković“ koja je 2003., po selidbi učenika na novu lokaciju, prenamijenjena u umjetničke atelijere. Inicijativom korisnica i korisnika atelijera, od 2004. u zgradi djeluje i Galerija AŽ. Za glavni galerijski prostor odabrano je predvorje bivše škole, no moguće je koristiti se i ostalim zajedničkim dijelovima zgrade odnosno hodnicima. Preciznije bi bilo reći hodnikom pravokutnog oblika, koji je svojevrstan unutarnji okvir zgrade. Pa dok se njegova lijeva strana, zajedno s prednjom, uobičajeno koristi za izložbene potrebe, desna i stražnja namijenjene su privremenu odlagalištu sirovina, ali i realizacijama umjetničkih procesa korisnica i korisnika. Ponekad je, međutim, upravo takav sadržaj desnog hodnika dobrodošao za realizaciju izložbe (primjerice Vanje Babića, Bojana Gagića, kolektiva Ljubavnice, Gorana Škofića…). No za razliku od dosadašnjih in situ instalacija koje su se pomalo i oslanjale na brojnost i različitost odložaka, Toniju Meštroviću, ljubitelju prostornih karakteristika, treba unutarnji pravokutni okvir za realizaciju eksperimenta (čija se generalna proba odvijala u Kibli u Mariboru), a ne njegov privremeni sadržaj. Pa bi se moglo reći kako se, za razliku od čestih slučajeva kad sadržaj izložbe pomalo devastira galeriju, ovdje dogodilo suprotno.

Treba spomenuti da je Tonijevu namjeru donekle osujetila izložba Vesne Pokas. Naime, za potrebe svoje instalacije, nekoliko mjeseci prije, postojećemu pregradnom zidu koji u lijevom hodniku ostavlja prolaz, dodala je identičan takav s druge strane, lijevi je hodnik preuzeo formu labirinta, a pregrada je onemogućila Toniju uspostavu izravne komunikacije, to jest od kuta do kuta. Stoga je morao zaobići pregradu i umjesto predviđena četiri koristiti pet usmjerenih mikrofona i pet usmjerenih ultrazvučnih panela da linijom koju ostvaruje njihova međusobna zvučna komunikacija iscrta pravokutnost zatvorena kruga. Mikrofoni su raspoređeni po kutovima (plus jedan na pregradi), pa ako uzmemo da je onaj desno od ulaza prvi mikrofon (to, dakako, može biti bilo koji), tada taj registrira zvuk koji imaju prazni hodnici, dodaje ga pridruženom ultrazvučnom panelu koji ga usmjeruje prema mikrofonu smještenom na drugom kraju desnog hodnika, ovaj ga bilježi i prebacuje svojem panelu koji ga, pak, šalje dalje, sve dok zvuk prazna hodnika ne doputuje do početnog i zatvori pravokutni zvučni krug.    

Ostvarenu zvučnu sliku žitnjačkog hodnika, koju bismo laički mogli opisati kao zujanje, a pjesnički kao pjesmu dalekovoda, poništava publika presretanjem ultrazvučne mikrofonije. Drugim riječima, njezina prisutnost ukida, Tonijevim tehnološkim štapićem, emitirani zvuk tišine, odnosno sadržaj instalacije. Ona se u potpunosti realizira jedino ako nema nikoga, jedino hodnici čuju izvorni zvuk hodnika.

Međutim, instalacija za zgradu ne uključuje samo posjetitelje izložbe, zato što su u njezinu višeslojnu strukturu uključeni i korisnici atelijera. Ako usmjerenu zvučnu liniju zamislimo kao nevidljivu senzorsku liniju, onu koja aktivira alarm i koju vješti lopovi u krađi dragocjena dijamanta prelaze izvježbanom akrobatskom koreografijom, ta se linija proteže ispred vrata svih atelijera, pa je korisnici izlaskom prekidaju i u kontrolnoj sobi za umjetnost se aktivira alarm. Zgrada je, naime, osigurana alarmom, on se oglašava ako netko želi neovlašteno ući, a Toni, ukidanjem zvuka, tomu dodaje i registraciju izlaska iz atelijera, vanjskom je nevidljivom zaštitnom obruču dodao unutarnji. Korisnici otvaraju i zatvaraju vrata nesvjesni da svojim ponašanjem iscrtavaju grafikon umjetničkog ponašanja kao podatak za nečiju interpretaciju.   

S druge strane, zahvaljujući konfiguraciji zgrade, činjenici da ona u sredini ima otvoreno dvorište, hodnik predstavlja određeno širenje iz središta prema van, što se onda nastavlja daljnjim širenjem prema van pojedinim atelijerima, Toni dolazi u mogućnost koristiti se srednjim koncentričnim pravokutnikom poput koridora. Sličan je koncept imala i instalacija u Kibli, no ondje se radilo o jednoj prostoriji u čijim su kutovima bili mikrofoni i paneli, pa se registrirao jedinstveni zvuk te prostorije, ovdje se doslovno radi o putanji kojom zvuk prolazi hodnicima, koji i jesu i nisu jedinstveni prostor.

Usporedivi je pokus Meštrović radio i u tunelu Grič, koji je pretvorio u rezonantnu cijev, njegovim je središnjim dijelom napeo metalnu strunu dugačku 72 metra na kojoj je muzicirao. Ako bi se dodirivanje strune raznim pomagalima, metalnim štapićem, plišanim ili drvenim batićem, moglo nazvati muziciranjem. Ono je nastupilo poslije, nakon što su rezonancije u prostoru snimljene piezo i pick up mikrofonima, prebačene su u SuperCollider softverski instrument u kojem se nad njima odvijala manipulacija, odnosno skladanje.

Žitnjački hodnik postaje zatvoreni tunel, nema provocirane rezonancije, izbačen je SuperCollider, kaoposrednik, praznina preuzima autorstvo.

Ovo je, dakako, koncepcijska interpretacija, naime, zvučnoj se instalaciji ipak može svjedočiti zato što su i paneli i mikrofoni usmjereni, pa zvučna linija nije deblja od jednog metra. Osim toga, presretanjem te linije zvuk je moguće i modulirati iako je ‘sustav samodostatan i ne ovisi o interakciji’. Moguće je, primjerice, ubaciti svoj glas u zatvorenost zvučnog pravokutnika, kao što je to, sasvim se približivši jednom mikrofonu, i učinio jedan posjetitelj. No, njegove je riječi sustav pretvorio u svoj jezik i preveo ih kao frekvenciju, nešto dublju, ali i dalje posve nerazumljivu ljudima. 

Vidljivi dio instalacije jesu ispražnjeni hodnici, a ponajviše onaj desni, onaj koji je prije intervencije bio sveden na prolaz, odnosno probijanje kroz odložene predmete. Sada, raščišćen, ponovno postaje hodnikom, kako ga bivša djeca i pamte. To je naglašeno snažnim reflektorom koji se nalazi odmah do zvučnog panela, pa hodnik podsjeća na reflektorom osvjetljenu čistinu, odnosno zaštićeni prostor, oko neke zgrade, tvornice, zatvora i slično.

Ušavši u hodnik posjetitelj se odjednom zatekne u brisanu prostoru, presrelo ga je svjetlo, raskrinkan je i izložen, poput lopova uhvaćena s rukom u tuđem džepu, iznenada osvijetljen nastoji se sakriti, ali nema skloništa, hodnik je prazan. A tu je i zvuk, jednolično treperenje, ne preglasno, ali uznemirujuće, poput zvuka nevidljive elektrificirane ograde. Nastojeći biti što manje vidljivim, posjetitelj se šulja uza zidove, odjednom zvuka nestaje! Posjetitelj se ukipi, prekinuo je nešto, očekuje paljbu. Ništa ne odjekuje, vrlo polako, kao u slow motionu, vraća se u sigurnost sredine hodnika i zvuk se pojavljuje. Nastojeći detektirati nevidljivi snop, posjetitelj rukama kruži oko njega, opipava ga, a onda, obilježivši ga, žustrim ga karataškim potezom presiječe.   

Tko izvodi presretanje? Instalacija, kad postavlja zvučnu barijeru unutar zgrade i dijeli je na vanjski i unutarnji dio, zvučnom joj linijom označavajući srednji prsten ili ljudi kad prekidaju tu liniju? Bježi li se iz zatvora ili se provaljuje u banku?

Bilo kako bilo, Toni Meštrović ponovno uspijeva zvukom personificirati prostor.

Štoviše, u personifikaciji mu slučaj ide naruku, postavivši instalaciju, poziva voditelja galerije da mu demonstrira njezino djelovanje. Ne zna, međutim, da ovaj ima problema sa sluhom i da koristi slušno pomagalo koje interferira s ultrazvučnom mikrofonijom instalacije, voditelj ne čuje ništa, a mi svjedočimo jedinstvenoj situaciji kada voditelj galerije jedini ne može konzumirati sadržaj izložbe. Nakon što je, dakle, probno uključio sustav, autor upitno pogleda voditelja: „Čuješ?“, ovaj odgovara: „Ne.“ Pa, bez obzira na to što je on čuo, još jednom provjerava cijeli sustav, ali voditelj ponovo kaže: „Ne.“ Toni se u čudu češka po glavi, a u tom trenu iz svojeg atelijera u hodnik izlazi jedna korisnica:  „Što to tako zuji?“

Categories
All Pogon Jedinstvo, Zagreb Volumen 5 zvučna instalacija

PLAN EVAKUACIJE

Kao što je to već i običaj kod Meštrovićevih instalacija, tako nas i u legendi ovog rada dočekuje vrlo precizna, ali gotovo šifrirana informacija: 17.1 ch ambisonična 3D zvučna kompozicija u prostoru. Pojednostavljenim rječnikom govoreći, u pitanju je multikanalna trideset minutna zvučna kompozicija emitirana kroz osamnaest sinkronih kanala, odnosno osamnaest zvučnika. Ovo ‘ambisonična’ znači da nije u pitanju tek tzv. ‘surround’ – odnosno 2D, nego su ti zvučnici raspoređeni sferno, što će reći kružno, ali u raznim vertikalnim razinama s ciljem proizvodnje trodimenzionalne zvučne slike.

Dakako, po ulasku u gotovo zamračeni veliki prostor Jedinstva, ne vidimo ništa od te složene audio aparature, tek je po sredini smješten podest cca 7 x 7 metara, vrlo diskretno osvjetljen, s jastucima predviđenima da se na njih sjedne, pa čak i legne.

Udobno se smjestivši u tom audio kinu, zatvaramo oči i slušamo kompoziciju za orkestar od osamnaest zvučnika.

Poznavajući ranije Meštrovićeve radove, primjerice, “Perpetum mobile”, gdje je u izgradnji intimističke skladbe umjesto glazbala koristio tehnološke mogućnosti instrumenta – tzv. kontakt mikrofona – pomagala kojim se služe u procesu proizvodnje za registraciju samo onih zvukova što ih prenose tvrdi materijali, stkalo, drvo, kamen ili razni metali, nismo niti očekivali da ćemo sada svjedočiti nekakvoj harmonijskoj melodiji, pa čak niti ostvarenju što bi spadalo u okvir ‘konretne glazbe’  ili pak nečemu nastalom po principu aletorike, odnosno uključivanja slučaja u proces nastanka. Dapače, već nas uvodni taktovi, odnosno prvi zvuci “Plana evakuacije” uvjeravaju kako ovdje nema nikakvog slučaja, sve se izvodi svojim preciznim redoslijedom, sve što čujemo, smjesta i razumijemo, svaki zvuk ima ime i prezime – nalazimo se na brodu, pratimo putovanje ‘Tijata’ na relaciji Vodice – Šepurine – Prvić – Zlarin – Šibenik.

Nismo se, međutim, zavalili u klupe na krmi da bismo zamišljali fotogeničnu panoramu Šibenika, niti stojimo u provi sa slikom arhipelaga kroz kojeg prolazimo u glavi. Ne, nego se nalazimo svuda, ili, preciznije, šećemo brodom od krme do prove, od gornje palube idemo na donju, spuštamo se u strojarnicu, stojimo u vrhu broda, no i dalje čujemo potmuli zvuk stroja, kao i žamor ovih iza nas.

Pa, za razliku od rada “Perpetum mobile”, gdje je suvereno vladanje programom za sinhronizaciju u svijesti slušatelja oblikovalo putanju kojom se zvuk kreće, vizualno joj pridajući formu spirale, slijedom čega je slušatelj imao dojam da se nalazi u srcu školjke po čijim stijenkama prema njemu putuje zvuk, sada to putovanje nije više misaone ili meditativne prirode, nego svjedočimo izravnom prijenosu onog stvarnog. Dirigirajući svojim osamnaestočlanim nevidljivim orkestrom, Meštrović kao da nas uzima za ruku i vodi u šetnju klasičnim putničkim brodom, izgrađenim 1955., čiji motor ima jednu propelu i veliki dimnjak na sredini iznad strojarnice uslijed čega sve odzvanja zvukom mašine što se širi kroz sve otvore, broda  brzine 13 čvorova, gaza 2,5 m, kapaciteta 300 putnika, broda što će ove godine otići u mirovinu.   

Tim je informacijama iz popratna kataloga, pridodan i crtež poprečna presjeka Tijata, koji, međutim, služi kao podloga za shemu sfernog rasporeda zvučnika u galerijskom prostoru. Iz sheme proizlazi kako se brod nalazi u svojevrsnoj meti u čijoj su sredini, kao i u koncentričnim krugovima što se rasprostiru oko te sredine smješteni zvučnici. Identificirajući te krugove kao zvučne valove dobivamo vizualnu shemu pokrivenosti broda zvukom. Preciznu pozicioniranost članova Meštrovićeva orkestra moguće je usporediti i s onim filharmonijskim, gdje se točno zna da je prva violina u sredini prvog reda lijevo, ostali gudači dolje desno, a timpani na vrhu. Pa kao što prosječan slušatelj ne ulazi u nijanse što su odredile upravo takav raspored, tako i mi sada ne znamo do koje je mjere koncentričan raspored zvučnika zaslužan za sveukupni doživljaj. I baš kao što se u klasičnim simfonijama prepuštamo zajedničkoj izvedbi cijelog orkestra, tako i do nas sada dolazi jedna zvučna slika što su je zvučnici zajednički proizveli. Pa kao što nam, slušajući Bachovu Misu u h – molu, u izvedbi orkestra “Saint Martin in the Field”, sadržaj mise odvlači pozornost od vrste instrumenata što ga proizvode, tako nam i ovdje, potmula tutnjava Tijatovih timpana, u izvedbi strojarnice, što nam kroz dimnjak stižu na gornju palubu, posve potiskuje misao o zvučnicima kao njenim artificijelnim proizvoditeljima.

A zapravo još nismo niti krenuli, stojimo na obali i čekamo da se spusti most.

Iz iščekivanja nas naglo trgne paljenje brodskog motora, kao smo odjednom prebačeni usred četkica velikog anlasera, kao da jašemo na tim klipovima što hvataju ritam postupno prelazeći u pravilan galop, odnosno postojani ler. Nakon ukrcaja, diže se sidro, kolotur namotava lanac, krećemo.

Slijedi stavak za klipove, poluge, šištanje ventila, uz povremeno klokotanje spremnika… Neki će slušatelj možda i otvoriti oči da vidi gdje je, jesmo li već prošli tvrđavu?… Zatim ih ponovo sklopiti i pridružiti se putnicima u zatvorenom prostoru, gdje se preko strojne orkestracije razabire žamor, odjekne i smijeh… Ali oprez kapetane!… Neka se brodica našla na Tijatovu putu, treba sirenom označiti prvenstvo prolaza… Stroju se pridružuje sječa valova na pramcu, brborenje brazde iza krme… Povratak u strojarnicu, ritam sekcija ne posustaje, no sve je više pojedinačnih improvizacija… I odjednom tišina, pristali smo.

Taj zvučni portret broda uspijeva ga posve personificirati. Dapače, kao da je u pitanju autoportret, Meštrović ga jest izmjestio, ukinuo mu materičnost, prebacio ga u drugi medij, ali sve ono što čujemo, proizveo je brod. On već šezdeset godina to isto svira i to isto sluša, izmijenjuje se publika – putnici, posade i kapetani, a on svira, potiho se možda i nadajući da će ga konačno netko i snimiti, da konačno izađe na LP ploči, da se konačno dozna tko je on zapravo.

I tko zna kakva će biti njegova sudbina, hoće li ga odšlepati u rezalište, pretvoriti u restoran ili možda ipak konzervirati i parkirati negdje sa strane, da kao podsjetnik prošlosti otplovi u budućnost.

Ukoliko mu se sreća osmjehne i dogodi se ovo potonje, Meštrović kao da shemom rasporeda zvučnika preko skice poprečna presjeka broda predlaže konkretno riješenje za njegov budući život. Raspoređeni u koncentričnim krugovima, zvučnici se i doimaju poput elemenata kakva prostorna plana u odnosu na brod. Format te skice, čijoj smo konkretnoj realizaciji upravo svjedočili, međutim, dobiva i sadržajnu ulogu: prostorni se plan ostvaruje i kao plan evakuacije. Ukoliko se umirovljenom Tijatu po ovom načelu rasporedi zvučnički instrumentarij, buduća će publika, ušavši na brod, također saznati tko je on zapravo.

Dignut će se most, kao da su se zatvorila vrata kazališta. Tehničar će ugasiti svjetlo i spustiti iglu na LP ploču, Tijat će kresnuti motore i odvesti ih na svoje putovanje. Pa i sam gotovo ne povjerovati svojim ušima: zvuk je posve isti, kao da uopće i nije otišao u mirovinu.  Uspio mu je plan evakuacije. 

Categories
All Stara vojna bolnica, Zagreb Volumen 4 zvučna instalacija

SLIKA OD ZVUKA U GRADU

(U suradnji s 90-60-90/Platforma za suvremenu umjetnosti i Design District Zagreb 2016.)

Povjesničarka umjetnosti, Evelina Turković, urednica je emisije “Triptih” što se već dugi niz godina emitira na Trećem programu Hrvatskog radija, a posvećena je prostoru likovnosti. Nije naodmet spomenuti kako je ta emisija, uz “Kretanje točke” Ružice Šimunović’ (Prvi program Hrvatskog radija), ovoga časa zapravo jedini ‘klasični’ medij (uz svo poštovanje nekolicini web portala) koji kontinuirano prati zbivanja na suvremenoj sceni. 

Detaljno, dakle, upoznata s recentnim događanjima, Evelina Turković prije nekoliko godina (2009.) odlučuje aktivnije participirati i realizira svoju ideju o preformatiranju (post)konceptualnih i multimedijskih praksi, koje i inače obiluju hibridnim formama, u audioradove, što ih pod imenom “Slika od zvuka” sukcesivno i emitira u radijskom programu. Koristeći poznavanje konteksta iz takozvana teorijskog diskursa, identificira se kao autorica koncepta, ali i kao producentica serije: bira umjetnike/ce, realizira njihove ideje, emitira ih, a po završetku određena perioda i kompilira u obliku tiskanih izdanja koja sadrže konkretne radove na dvd-ima i knjižicu s tekstualnim prikazima.  Svaki je period, osim te materijalizacije, zaokružen i izložbom. U toj se finalnoj etapi Evelina ponovo pojavljuje kao autorica, vrlo uspješno rješavajući neobičan problem: kako u galerijskoj formi predstaviti isključivo zvučne radove.

Posve različiti pristupi pojedinih autora/ica audio radova, što u potpunosti i proizlaze i nadovezuju se na karakteristike njihovih opusa, a kreću se u rasponu od ‘pripovijednih oblika, manipulacija dokumentarnim snimkama, konceptualizacije ready made zvukova, do naturalističkih i performativnih zvukova ili pak posve imaginarnih zvučnih pejzaža’, svakako iziskuju originalan ili inventivan oblik galerijskog predstavljanja. (Moglo bi se čak reći da skupnih izloži isključivo zvučnih radova, osim “Sound Art Inkubatora” u produkciji Kustoskog kolektiva Kontejner, gotovo da i nema.)

Imajući na umu kako je i svaki od autora/ica, temeljno proizlazeći iz likovna backgrounda, te služeći se isključivo drugačijim medijskim alatom, što će reći, audio studijem, na sebi svojstven način uspio izgraditi ‘sliku od zvuka’, moguće je zaključiti da se postavljajući u galeriji, oni ponovo vraćaju u svoj matični medij. Pa, iako neki od njih možda podsjećaju na radio drame, ukoliko se taj format doživi malo eksperimentalnije, reklo bi se da ih njihovo ishodište i njihovo finale u potpunosti svrstava u likovnu kategoriju. A samim time i kako takva serija zapravo širi područje likovne kategorije.

Polazeći, međutim, od povijesno umjetničkog, dakle, teorijskog backgrounda, a potom uključujući i produkcijsku dimenziju, upravo širenjem područja svog djelovanja na konceptualnoj razini ova inicijativa postaje autorska.

Pretpostavljam da su to razlozi zbog kojih je Evelina i dobila godišnju nagradu hrvatske sekcije AICA-e (kao i godišnju nagradu HRT-a).

A ovom bi, inače trećim po redu, galerijskim uprizorenjem “Slike od zvuka”, mogla konkurirati i za godišnju nagradu za najbolju izložbu.

No, krenimo redom. Dva su formalna zahtjeva za uspješno predstavljanje dvadeset i jednog audio rada, od kojih svaki traje otprilike dvadesetak minuta: prvo, to je nužnost zvučne izolacije svakog pojedinog rada, a drugo je omogućavanje posjetiteljima da ih percipira. Odnosno da ih doživi u adekvatnim okolnostima, to jest da sjedne i posluša ih, a ne da mora stajati 440 minuta! I dakako, kao treće, ali ništa manje bitno, da to sve skupa ima i neki vizualni nazivnik, zato što se i ostvaruje u galeriji. Pri čemu je važno spomenuti kako je zadatak galerijske prezentacije potpora, ali ne i nadogradnja izvornog audio rada.

U prvoj je izložbenoj epizodi “Slika od zvuka” u vizualnom smislu preuzela formu minimalističke prezentacije, prvotno zamišljene i izvedene u MKC-u u Splitu (2010.), no s mogućnošću realizacije i u drugim galerijskim prostorima, što se poslije dogodilo u Galeriji NO u MSU-u u Zagrebu, te potom i u Art radionici Lazareti u Dubrovniku (obje izložbe 2011.).

Aktivni vizualni elementi instalacije proizlaze iz originalna rješavanja njihove funkcionalnosti. Mnoštvo se žica spušta s visokog stropa galerije i svojim okomicama kao da ilustrira gusto napučen prostor etera. Na donjim se krajevima žica nalaze slušalice što dopiru, u MSU izložbenoj varijanti, do suvremeno dizajniranih bijelih stolica u obliku stilizirana slova S. Na žicama su obješeni i minijaturni playeri koji reproduciraju zvuk, kao kartice s otisnutim kratkim tekstovima što prate svaki rad.  Specifičnom rasvjetom ti elementi dolaze u ‘kontralajt’ i, gledajući iz određene perspektive, na bijeloj podlozi zida postaju sadržaj slike.

Drugo izdanje izložbe “Slika od zvuka”, odnosno prezentacija drugog dvogodišnjeg ciklusa audio radova produciranih za emisiju na Trećem programu HR-a, uprizorilo se u zagrebačkom Pogonu Jedinstvo u organizaciji Galerije 90-60-90 godine 2013., i s obzirom na ogroman produkcijski zahvat, teško ga je moguće ponoviti. Naime, desetak je automobila uvezeno u izložbeni prostor, čime su pitanja izoliranog i udobnog slušanja audio radova vrlo efikasno riješena. U golemoj crnoj kocki Jedinstva svjetla su ugašena. Upaljena su, međutim, ‘štop’ svjetla svakog automobila i njihovi farovi. Crvena ‘štop’ svjetla proizvode efektan vizualan dojam u tamnom prostoru, a bijela svjetla farova omogućuju čitanje uvodnog teksta na zidu koji prati svaki audio rad. Osim vrlo snažnog sveukupna dojma te, reklo bi se, grandiozne ready made instalacije, istaknuta je i karakteristična dimenzija ili okolnost slušanja. Konceptualno, naime, prizivajući, s jedne strane dugotrajno putovanje auto cestama, ili beskonačno sporo pomicanje gradskim gužvama, proizveden je kontekst koji, u izostanku drugog sadržaja, pažnju putnika gotovo u potpunosti usmjeruje na konzumaciju zvuka.

Kao poprište trećeg izložbenog izdanja “Slike od zvuka” (ovaj puta s dodatkom u naslovu “u gradu”) izabrana je stara vojna bolnica u Vlaškoj ulici. Za razliku od prijašnjih prostora, ne radi se o galerijskom prostoru, a izložbu također, uzimajući sve faktore u obzir, nije moguće reprizirati. Izložba se prostire na dva kata, a svaki je audio rad u zasebnoj prostoriji. Sve su sobe, kao i cijela ta golema zgrada u centru grada, ne samo napuštene, nego i prilično devastirane, pa osim svojeg konkretnog cilja, izložba pozornost usmjeruje i na više nego prisutan problem neumitna propadanja tih i takvih prostora, kao i na velike mogućnosti njihova korištenja.

U svakoj se sobi nalazi zvučnik, info tekst na panou naslonjenom na zid i nešto na čemu se sjedi. To nešto uvijek je drugačije i uvijek je u pitanju vrlo konkretan, dizajnerski riješen komad namještaja. Nedvojbena dimenzija tih sjedalica u dvostrukoj je funkciji, onoj utilitarnoj i onoj konceptualnoj. Ova potonja proizlazi iz smjesta uočljive vizualne kontradikcije tih komada namještaja s prostorom u kojem su se našli. Oni su, kao prvo, iznenađenje, jer bi se, na razini izvedbe, u derutnim sobama očekivale i stolice iz nekog bivšeg vremena, a kao drugo, i neizmjerno važnije, ti objekti preuzimaju aktivnu ulogu. Ne samo stoga što već samom svojom formom označavaju određeni oblikovni period ili stilsko usmjerenje, što u njihovoj množini priziva i dimenziju produkt dizajna na razini izložbe, nego su i vrlo pažljivo razmješteni s obzirom na veličinu i izgled prostorija. Odabirom broja, oblika i boja tih sjedalica, te njihovom pozicijom i specifičnim osvjetljenjem, postiže se dojam instalativnosti. Kao da postojeći prostor s tom opremom, na nebičan način stvara odgovarajuću podlogu ili scenografiju za svaki određen audio rad. Takav tretman priziva galerijsku situaciju u posve negalerijskom prostoru, koji, usput budi rečeno, bodove osvaja već i samim sobom, kako svojom poviješću, tako i svojom fotogeničnošću. Konkretno oblikovanje situacije u pojedinim prostorijama očito je krenulo od sadržaja svakog pojedinačnog audio rada, da bi se potom radilo na spoju tog rada, prostora i komada namještaja potrebnog za mirno slušanje. Vidi se da se nastojalo da  se audio rad podupre, ali se pazilo da mu se ne dodaje ono što ovaj sam u sebi već nema, a što je i logično zato što dijelovi te instalacije i jesu u misiji, na zadatku koji izvršavaju maksimalno funkcionalno.

Dodatan element u postavu izložbe jesu legende izložaka. To su grafiti na zidu hodnika kraj ulaza u svaku prostoriju. Autorsko podsjećanje na tu, više nego prepoznatljivu, vizualnu okolnost napuštenih zgrada.

Velika brojnost audio radova (sveukupno je u emisiji dosad realizirano sedamdesetišest autorskih ideja, a ovdje je predstavljena dvadeset i jedna) onemogućuje da se ovom prilikom govori i o pojedinačnim pristupima ‘slikanja zvukom’. Posvemašnja različitost tih pristupa, kao i različitost autora (jednako na dobnoj kao i na razini medijske potvrđenosti) koji svi odreda prevode karakteristične poluge svojeg izraza u prostor zvuka, dovoljno govori o veličini ovog poduhvata, ali i nezaobilaznoj ulozi koju preuzima u neprestanom oblikovanju suvremene umjetničke scene. Osvjedočiti se u razloge takvoj tvrdnji moguće je preslušavanjem tri izdanja dvd-a “Slike od zvuka”, no, osvjedočiti se u neobičnu isprepletenost forme i sadržaja, kao ključnih dimenzija ove ili bilo koje druge izložbe, a u ovom slučaju potencirane i isprepletenošću slike (prostora) i zvuka (koji zvukom tendira proizvodnji slike), nažalost, više nije moguće. Tko nije vidio, magarac je bio.