BOMBARDELLI: OTVORENI ARHIV SJEĆANJA, ISKUSTAVA I URBANIH MOGUĆNOSTI
Duška Boban
Duška Boban predstavlja lik i djelo pomalo zaboravljena splitskog arhitekta Vuka Bombardellija. Njezin otvoreni arhiv svoju građu prispodobljuje u raznim medijima, izvornim dokumentima, autorskim fotografijama, starim videosnimkama, maketom i intervencijama na ready made objektima, različitim pristupima ili perspektivama nastojeći oslikati ili simulirati različitost Bombardellijevih interesa i ostvarenja koje u načelu povezuje jasna ideja: „filozofija priuštiva stanovanja ugrađenog u tkivo grada, a ne dislocirana po njegovim rubovima“ (D. B.).
Oslonjena na klasičnu arhivsku građu, Duška postavom slijedi standarde suvremena muzeja, no elementi su često autorski interpretirani, primjerice, već su i osnovni podatci, svojevrstan Bombardellijev CV, odnosno popis njegovih realizacija, oblikovani poput pjesme čiji su stihovi u negativu isprintani ispod fotografija starih fotoalbuma koji su očito preuzeli ulogu dnevnika, pretpostavljamo da je ondje arhitekt upisivao obavljene poslove. Dnevnici su datirani, a pjesme dugačke, impozantna je količina ostvarenja. Pomalo se čini poput dvostruke inverzije, dnevnik je predmet uglavnom namijenjen intimnoj uporabi, Vuko ga je koristio za upis takoreći javnih postignuća, a Duška ga javnosti predstavlja u formi intimnih zapisa.
Takvo tumačenje, međutim, nije točno, naime, slijedeći muzeološke postavke, tu je i QR code koji vodi na online varijantu otvorenog arhiva i znatiželjnijoj publici nudi precizniji uvid u dosad prikupljenu arhivsku građu. Informacija je smještena ispod uokvirene fotografije jedne zgrade koja, s obzirom na postav, očito ima veliku, gotovo manifestnu ulogu. Kao i u većini ostalih predstavljenih elemenata, i ova fotografija isprepliće sadržaj Duškina autorskog istraživanja i njezin osoban životni put, istraga naime otkriva da je u dotičnu zgradu uselila nakon rođenja te da joj se nastavila vraćati u posjete obitelji, projektirao Bombardelli.
Online varijanta arhive omogućuje ulazak u pojedini dnevnik, listamo stranice fotografija, crteža, novinskih isječaka i skica, shvaćamo da je popis u formi stihova zapravo autoričina interpretacija, dnevnici su njegove, već pomalo složene, arhive gdje se također izmjenjuju osobna i javna dimenzija. Štoviše, tanak papir, potamnio vremenom, koji u fotoalbumu čuva fotografije, također je djelatan, sve je iskorišteno.
Ponašajući se poput muzeološkog vodiča, postav predstavlja stranice tih vizualnih dnevnika, one su sadržaj projekcije u kojoj se izmjenjuju kolažirani isječci iz novina, časopisa i drugih javnih glasila, reportažni članci, podržani fotografijama izvješćuju o konkretnim primjerima Bombardellijeva djelovanja. Kolaži podsjećaju na nekadašnje zidne novine, a pomalo i na vrijeme koje je prolazilo između promjene sadržaja na njegovoj oglasnoj ploči. To je vrijeme ilustrirano promjenom slajda, novih novinskih isječaka, kao što je dug popis ostvarenja, tako je i mnogo izmjena na oglasnoj ploči, nekadašnjoj inačici press clippinga.
Ulogu oglasne ploče danas su preuzeli telefoni, njihova su sučelja prozori u svijet. Duška krivotvori taj doživljaj, uzima neispravne, čak i slomljene, mobitele i tablete i preko razbijenih sučelja lijepi nedavno snimljene fotografije nekih Bombardellijevih ostvarenja. Neobičan sraz prošlosti i sadašnjosti odvija se i na izvedbenoj i na sadržajnoj razini. Pa čak i na onoj oblikovnoj, iz nekih tableta ili mobitela vire žice, kao što je i na fotografijama vidljivo propadanje. Pokazana je sadašnjost nekadašnjosti na pokvarenoj tehnologiji današnjice, koja je u međuvremenu posve preuzela gledanje kao što, u našem lokalnom svijetu, današnjica preuzima kontrolu i nekadašnje pozitivne zasade prekriva korovom. Pokvareni telefoni portretiraju pokvarenu sadašnjost, Bombardellijev primjer nažalost nije jedini, uzalud se i dalje čudimo pobjedi neukusa, koji, osim na estetskoj razini, nesmiljeno bombardira i ideju priuštiva stanovanja ugrađena u tkivo grada.
Nekoliko identično uokvirenih fotografskih kolaža doimaju se poput stranica monografije, onog njezinog dijela gdje su i fotograf i dizajner imali slobodne ruke interpretirati sadržaj. Primjerice, ostvaruje se komunikacija između prikaza Bombardellijeva spomenika i kadra na kamenu stazu neidentificirane lokacije koju pomalo osvaja raslinje, njezina ravna linija postaje izlomljena, pa asocira na konfiguraciju spomenika. Ili između kadra na ravnu cestu koja u perspektivi postaje trokut u čijem se vrhu spaja bijela središnja linija s onom sa strane, a koji vizualno komunicira s drugim spomenikom čiji kadrovi naglašavaju njegovu piramidalnu strukturu. Putovanje ima i intimne postaje, portret starije žene u bolesničkoj postelji povezan je s detaljem skulpture glave,1 arhiva uključuje i iskustva autorice, njezin doživljaj prostora otvorenih sjećanja.
Urbane su mogućnosti materijalizirane maketom uličnoga kioska u izvedbi Marka Ambroša. Okrugao, s iznenađujuće velikim okruglim bijelim šeširom posve je futuristički, ne pripada prošlosti nego budućnosti, dio interijera svemirskog broda „Enterprise“. No, koliko god nevjerojatno zvučalo, kiosk je krajem pedesetih uistinu i bio postavljen na autobusnom kolodvoru u Splitu, poput vremenskog portala koji su postavili budućnici, pri čemu se putovanje vremenom ostvarivalo konzumacijom sadržaja koji je kiosk nudio. Ovaj je bijeli objekt u visini očiju prekinut crnim dijelom u sredini kojeg je mali ekran, Vuko je pretpostavio digitalnu budućnost, informacije su na ekranu, a stup, kao njegov nosač, postaje interaktivna ulična skulptura. Naime, zamišljajući ga u urbanizmu budućnosti, taj bijeli okrugao objekt s velikim bijelim poklopcem, vjerojatno u funkciji sunčeva kolektora, ima dakako fotoćeliju pa kad se prolaznik približi onda se otvara jedan dio u kojem je ekran koji prolaznika informira baš o svemu što dotičnoga zanima. Ono što u ovom slučaju zanima Dušku jest stari 8-milimetarski film, dragocjeni dio arhive, u kojem se njezino djetinjstvo ponovo preklapa sa sadržajem otvorenog arhiva. Snimio ga je Vuko Bombardelli za vrijeme prvomajskog piknika u Sinjskoj krajini, ti se kadrovi izmjenjuju s kadrovima zamišljene Bombardellijeve Plave magistrale, studije o plavom putu duž istočne obale Jadrana sa skicom formiranja nautičkih centara, koje je pak kamerom snimio jedan drugi arhitekt, Duškin stric, Natko Boban. „Sve ove naizgled pokidane veze Duška aktivira ponašajući se ne kao čuvarica nekog imaginarnog arhiva nego kao osoba koja ostvaruje pravo na njegovo formiranje.“ (Sandra Križić Roban)
Plava je magistrala identificirana fotografijom površine mora, sasvim kod ulaza u galeriju, istodobno iskazuje dobrodošlicu i ispraća publiku. Vizionarska ideja Plave magistrale i ima i nema mogućnost realizacije, predstavlja rješenje na simboličnoj razini, no simbolika takva rješenja može poslužiti kao putokaz, kao misao vodilja doživljaja prostora u kojem se nalazimo, ili preciznije, kao doživljajna platforma iz koje se potom kreće u nekakav konkretniji razvoj. Dakako, vrijeme je prokazuje kao posve utopijsku, vrijeme je poništilo postojanje bilo kakve platforme i prostor prepustilo komercijalnoj stihiji koju još bolje prepoznajemo kad joj je suprotstavljena nekakva, a u ovom slučaju, humanistička platforma.
Duškin bi otvoreni arhiv, između ostalog, mogao poslužiti i kao pokušaj vraćanja razvoja na točku u kojoj je taj razvoj otišao pogrešnim smjerom. Iako svjesna kako prijedlog humanističkog restarta odgovorni konstruktori našeg društva zacijelo neće prihvatiti, barem ne bez žestoka otpora, ona se koristi arhivom kao ogledalom koje svojom slikom vrlo precizno zrcali kaos na kojem prezent inzistira.
[1] detalj Augustinčićevog spomenika „Sloboda“ u Gradacu kraj Makarske, koji se upravo vraća na svoje mjesto nakon što je bio srušen i ležao više destljeća na podu, gdje mu je autorica snimila lice. Na arhitektonskom rješenju prostora postava skulpture – vidikovca, platoa i skalinada – radio je upravo njezin stric Natko Boban.