NIŠTA NOVO POD SUNCEM
Jelena Petric
Ovaj manje-više uobičajeni odgovor na neizbježno pitanje pri nekom susretu, u ovom slučaju, kao naziv izložbe pomalo šifrirano govori o njezinu sadržaju, odnosno o njegovu fotografskom dijelu. Sunce je izvor svjetla, a svjetlo ključan čimbenik fotografije; ništa novo jest ono što fotografije prikazuju, a to što prikazuju definira tehnika snimanja – rupičasta kamera (camera obscura), to jest kutija ili kutijica s jednim malim okruglim otvorom, a da bi ta kamera proizvela fotografiju potrebno joj je malo više vremena, drugim riječima, ne može registrirati nešto novo, nego samo ono postojano, ono isto. U prizorima što ih je sunce spremilo u kutiju nema pokreta, samo ono nepomično, nema ni prolaznika, kamera kao da nas simbolično podsjeća na ono što zapravo i jesmo, prolaznici. Pogotovo iz perspektive Sunca, koje se, istina, pomiče brzo svemirom, 230 kilometara u sekundi, zapravo mnogo brže od brzine metka ili muhe, ali je odgovorno svemirskom vremenu koje je mnogo sporije od našeg, Zemlja se okrene u treptaju Sunčeva oka, dakako da ono ne vidi užurbano pomicanje mrava na površini.
Fotografije, međutim, koje dokazuju da se pod suncem ne događa ništa novo otisnute su na razne objekte, bilo djelatne (lavor, kanta) bilo ukrasne (skulptura, totem), ručno oblikovani u glini, ispečeni u keramiku, preuzimaju (ili ne) oblik prepoznatljivih predmeta, svojim organskim izgledom ostvaruju komunikaciju s takoreći organskim nastankom fotografije, pa ispada kako im je namjera biti svojevrsnom scenografjom prizoru kojeg nose. Vrlo glatkih površina i prljavobijele boje, kao da je vrijeme dugotrajnom uporabom kamen učinilo posve glatkim, sjajni kao da su mokri, što poneki i jesu, jer se u njima nalazi voda. Ta se voda doima svetom, zapravo se i objekti doimaju sakralnima, kao da su izvađeni iz hrama neke nepoznate vjere. Kao da i prizori koje nose, inače posve profani, bivaju posvećeni takvim tretmanom.
Nepravilnim, ovalnim objektima drevnih rituala pridruženi su i futuristički elementi, ne/pravilni geometrijski komadi pocinčana lima, također nosači otisnutih fotografija snimljenih rupičastom kamerom. Tehnika prijenosa fotografije na podlogu, dakako, isključuje bijelu, prenaša samo crni sadržaj koji se nalazio između kamere i sunca, projekciju prostora i objekata iz okruženja što su ga zrake svjetla ostavile na unutarnjim plohama, stoga se prizori, koji nas primarno, s obzirom na tehniku snimanja, podsjećaju na sjene nekih konkretnih prizora, tako i ponašaju, kao što sunce projicira sjene na slučajnoj podlozi, tako se i njihove snimljene sjene sada nalaze na površini kamena u staroj kapelici ili metalne oplate kakva svemirskog broda u rezalištu.
Plijeni atraktivnost otiska na neočekivanoj podlozi, kao kad na zidu vidimo tekst ispisan velikim slovima, ali ne rukom, nego pisaćim strojem. S obzirom na materičnost podloge, otisak postaje njezin dio, prilagođava se njezinoj konfiguraciji, kao da se nakon otiskivanja dogodila još poneka etapa, otisnuti je sloj već dobrano urastao u podlogu.
Na pocinčanom limu, položenom u središnjem dijelu prostora, otisnute fotografije razbacane su poput onih izvađenih iz neke kutije i rasprostrtih po stolu, iz te se arhive potom odabiru pojedini prizori i konkretnije opremaju. Primjerice, kvadratičan prikaz ne baš prepoznatljiva prizora otisnut u pozitivu i odmah pokraj u negativu. Ili, također povećani, posve prepoznatljiv kadar na Trg, otisnut je na unutarnjoj strani metar visokog aluminijskog valjka kojem je odrezana prednja polovica. Pa dok uspravljene aluminijske plohe postaju slikarska platna po kojima umjesto kistom Jelena djeluje otiskom fotografije iz rupičaste kamere, ova preuzima format fotografske instalacije, treba se malo sagnuti da bi se vidio Trg, kao da se naginjemo u njegovu prošlost, ispražnjenu od ljudi, onako kako ga vidi Sunce.
Što se tiče objekata, na djelu je simbioza kiparstva i grafike, budući da je posve jasno kako motivi, unatoč ponekoj apstraktnoj igri svjetla i sjene, nisu nacrtani nego otisnuti, pri čemu elementarna tehnika tog otiskivanja odgovara elementarnosti prizora. Čemu, nadalje, odgovara i organičnost objekta. Svijetle boje, koja zapravo i nije boja, nego je takve boje sirovina, ne kažemo siva, nego metalna, ne kažemo smeđa, nego kartonska, tako bi se i za ovu moglo reći kamena, nekad bijelog, na kojem je vrijeme ostavilo patinu. Proces je, međutim, tekao obrnuto, vrijeme mu je oduzelo boju i sasvim ga je posvijetlilo. Oblikovani u glini, ispečeni u keramiku, motiva otisnutih prije završne glazure, imaju boju starog, bezbrojnim dodirima izglačanog kamena. Primjerice, objekt koji ima oblik lavora, čak je i ispunjen vodom, lako ga je zamisliti u dnevnoj sobi palače u središtu Atene ili Sparte. Na dnu je otisnut prizor na uski prolaz između dvije velike, tamne zgrade. Na površini vode se, međutim, zrcali unutrašnjost galerije. Svijetle plohe odraza svjetla u galerijskom prostoru plutaju površinom iznad tamnih obrisa stvarnosti.
„Iako nastaju fotografskim postupkom u intimnim situacijama, fotografirani prizori ne inzistiraju na važnosti zabilježenog trenutka niti ga nastoje sačuvati kao emocionalno ili memorijsko uporište. Ne izdvajaju se kao važni životni trenuci, ono što je prikazano jednostavno je prisutno, onakvo kakvo jest.“ (Sara Mikelić, iz predgovora)
To što jest, registrirani komad prisutnosti, ponekad je proglašen vrhunskim bićem, keramički objekt polukružna oblika izgleda poput velikog oka koje stoji na debelim metalnim šipkama, u sredini ima okruglu udubinu, reklo bi se, zjenicu tog oka, u kojoj je otisnut prizor na prozore nekog starog postrojenja. Solidno učvršćeno željeznim šipkama za armaturu, čija grubost naglašava mekoću i glatkoću keramike, oko djeluje poput kakva alternativna totema. Koji, baš kao i pravi Manitu (po mnogočemu sličan Budi) poziva na pogled u unutrašnjost stvari.
Jelena se poigrava odrazima, primjerice u objektu koji se predstavlja kao kanta skoro dopola ispunjena vodom. Prizor otisnut na strani kante kao da se ogleda na površini vode, a zapravo je to vrlo sličan prizor otisnut na dnu kante.
Slična se igra događa i na objektu koji izgleda kao nekakav prolaz ili kratak tunel, kao da se otisak na njegovoj vanjskoj strani ponavlja na onoj unutarnjoj.
Jedan je objekt diskretnom konstrukcijom spojen od dvije paralelno postavljene keramičke ploče, na vanjskoj je stranici prve otisnut panoramski prizor, a na unutarnjoj stranici ove iza nje (koja se zapravo vidi samo odozgo) je prizor interijera u urbanom prostoru.
Istraga njoj nepoznatih medija ili tehnika, akademskoj je slikarici očito ideja vodilja, s jedne strane odlijeva objekte od šećera, primjerice instalacija „Pod smokvom“ (u suradnji s Jelenom Kovačev, Galerija AŽ, 2023.) s druge istražuje mogućnosti i primjenu elementarne fotografije, instalacija „U međuvremenu“, gdje Kiosk, satelitski izložbeni prostor Galerije SC, pretvara u golemu primitivnu kameru. Odlijevanju i fotografiranju sada pridružuje oblikovanje keramike i grafičko otiskivanje. No, dok se u prvom slučaju radilo o temporalnoj instalaciji, naime stol s čašama i bocama od šećera se vremenom mijenjao, svakog dana sve više topio, krivio i propadao, dok ga konačno nije progutala zemlja, dotle je na razvoj fotografije također djelovalo vrijeme, tijekom pretvorbe Kioska u rupičastu kameru ona se neprestano snimala. U ovome slučaju vrijeme nema toliko djelatnu ulogu, ne pratimo razvoj rada, nego svjedočimo njihovim konačnicama, štoviše, vrijeme stoji, prizori nastaju u njegovoj prividnoj zaustavljenosti, čak su i njegovi odrazi otisnuti na prividno vječnim materijalima.