Categories
All audiovizualna instalacija Tunel Grič, Zagreb Volumen 9

ODZVUK OD ZVUKA

Vezano za tunel Grič, inače sveznajuća Wikipedija nudi ne toliko pogrešne koliko površne podatke. Propušta, naime, spomenuti kako je 1995. godine tunel bio poprištem velike skupne izložbe povodom Dana planeta Zemlje. Ne samo što je, zajedno s izložbom „Stara tiskara“, „Izložba u tunelu“ bila jedna od ključnih izvaninstitucionalnih epizoda suvremene scene devedesetih, nego je izložba, silom prilika, bila i najposjećenija, jer se u vrijeme njezina trajanja dogodilo bombardiranje Zagreba, a tunel Grič je glavno sklonište u središtu grada.

Rad je izveden u okviru festivala „Gibanja“, u organizaciji udruge Kontejner, u čijem su fokusu prostornozvučni radovi i eksperimenti različitih vrsta i formi te raznovrsnih poetika i pristupa u radu sa zvukom u prostoru. Slijedom toga, Meštrović ne propušta priliku iskoristiti potpuno jedinstven prostor: 350 metara dugačak i 3,5 – 5,5 metara širok. Pretvara ga u rezonantnu cijev unutar koje realizira svoj zvučni rad: njegovim središnjim dijelom napinje metalnu strunu dugačku 72 metra na kojoj muzicira. Ukoliko bi se dodirivanje strune raznim pomagalima, metalnim štapićem, plišanim ili drvenim batićem, moglo nazvati muziciranjem. Ili ono nastupa poslije, nakon što su rezonancije u prostoru snimljene usmjerenim mikrofonima, a iz žice piezo i pick up mikrofonima i prebačene u SuperCollider softverski instrument u kojem se nad njima odvija manipulacija, odnosno skladanje.

 Slično je načelo prisutno i u njegovu prethodnom zagrebačkom nastupu u kući Richter (2018.): odabire pet Richterovih skulptura i ozvučuje ih posebnim kontaktnim mikrofonom, inače građevinskim instrumentom koji služi za mjerenje strukture i gustoće materijala. Uzimajući u obzir oblik, ali još više i sirovinu od koje je napravljena, aluminij, drvo ili staklo, glazbenim udaraljkama, metalnom, drvenom ili pak obloženom filcom, proizvodi vibracije u pojedinoj skulpturi. Snimke obrađuje u SuperCollider softveru i definira pet skladbi u trajanju od tri do dvanaest minuta. Pa kao što je autentičnost skladbe za pojedinu skulpturu dokazana izvorom osnovnog elementa, a finale predstavlja njezinu zvučnu ilustraciju, jednako apstraktnu ili eksperimentalnu kao što je to i predložak, isto vrijedi i za skladbu u tunelu, čiji finale također povezujemo s idejom njezina predloška.

Tunel, naime, izgleda pomalo zlokobno, taman, prazan, veliki su zvučnici prekriveni zaštitnim pokrovom, struna je pretanka za oko, a upaljene lampice na Meštrovićevoj aparaturi sugeriraju prisustvo suvremena uljeza u drevnim, mračnim i vlažnim katakombama. 

No za razliku od skladbi za skulpture gdje su one same bile instrument, sada skladatelj donosi i instalira svoj instrument. Struna je s obiju strana učvršćena u zidove pa kao da postaje dio tunela, odnosno tunel postaje vrat ili tijelo svojevrsne gitare koja ima samo jednu žicu. Bliski suradnik na projektu, Mio Gladović, inače glavni savjetnik za zvučna pitanja, osim tehnološke podrške u proizvodnji instrumenta, što će reći napinjanja žice, odnosno njezina ugađanja, donosi mu i gudalo, sugerirajući kako bi tunel mogao biti i violončelo, violina ili viola s jednom žicom.

Iako je imao jasnu ideju, čak u svom studiju napravio i neke probe, produkcija rada započinje tek ulaskom u tunel. Nakon što su dva dana razapinjali žicu te postavljali aparate i kontrolni punkt – Meštrovićev tunelski cockpit, započinje trodnevna akcija sviranja i snimanja. Pick up i piezo mikrofonima snima izravno ono što proizvodi dodirom ili udarcem štapića ili gudala po struni, a mikrofonom u prostoru snima i ono što taj zvuk proizvodi odbijajući se od zidova. A snima i ono što nije odsvirao jer i nije bilo u partituri, zvuk što ga proizvodi slučajnost, konkretno prolazak djece iz vrtića. 

Zatim kreće u montažu, odnosno komponiranje, umjesto tonova koristi se snimljenim sirovinama, ali ne ide u svoj studio, nego montira na licu mjesta, takoreći uživo, da odmah dobije povratnu informaciju kako to zvuči ondje gdje će biti i emitirano. Sedmodnevni boravak u tunelu zaključuje skladbom od dvadesetak minuta, koja se sastoji od šest stavaka razdvojenih kratkim pauzama. 

Iz naziva, međutim, proizlazi da odlazi i korak dalje, da snima njezinu izvedbu, onako kako to i publika čuje, i tako dobiva konačnicu, skladbu koja uključuje njegov zvuk i tunelov odzvuk.

Komunikacija ili čak dijalog što ga vode zvuk i prostor, odnosno proizvodnja zvuka i odjek te proizvodnje, započinje dodirom strune, vibracija se odbija od zidova i ulazi u aparat, ondje se provodi intervencija, vraća se natrag u prostor gdje se ponovno odbija od zidova i ulazi u aparat.

 Meštrović se već dosta dugo druži sa zvukom, iako mu je jedan od prvih radova bio izložen upravo ovdje, na spomenutoj „Izložbi u tunelu“. To je bila prostorna instalacija u kojoj dvije udice, zakvačene jedna o drugu, razvedenim koloturima i najlonskim koncem održavaju dva velika kamena u zraku. Materijalne je elemente malo-pomalo, a potom i posve, zamijenila tehnologija, eksperimentalno baratanje slikom i zvukom. Primjerice, audio-video instalacija „Minuta šutnje“ (2013.) sastoji se od pet videokanala i osam audiokanala. „Čekaonica za ljude, strojeve i grad“ (2015.), site-specific stropna projekcija i 4.1 surround zvuk u prostoru čekaonice riječkoga željezničkog kolodvora (oboje u suradnji s Nadijom Mustapić).

U prvoj posve zvučnoj instalaciji “Perpetuum mobile” (2006.) u nekadašnjoj galeriji Karas, multikanalnim zvukom u svijesti slušatelja oblikovao je putanju kojom se zvuk kreće, vizualno joj pridajući formu spirale, slijedom čega je slušatelj imao dojam da se nalazi u srcu školjke po čijim stijenkama prema njemu putuje zvuk. Prije nekoliko je godina u galeriji Jedinstvo predstavio „Plan evakuacije“ (2017.), zvučni rad montiran u osamnaest kanala i emitiran kroz isto toliko zvučnika, gdje ambisoničnom skladbom u prostoru to putovanje nije više bilo misaone ili meditativne naravi, nego smo svjedočili izravnom prijenosu onoga stvarnog. Dirigirajući svojim osamnaestočlanim nevidljivim orkestrom, Meštrović kao da nas je uzeo za ruku i odveo u šetnju klasičnim putničkim brodom „Tijat“ na relaciji Vodice – Šepurine – Prvić – Zlarin – Šibenik, brodom neizvjesne budućnosti.

 Sada slušamo tunel i zvuči upravo onako kako bismo i zamišljali da zvuči. U jednolične linije što naglašavaju njegovu izduženost upliću se mukli ritmovi, jedva čujne niske frekvencije možda simuliraju odjeke izvanjskog svijeta, kao da kroz četiri odvojka na Ilicu dopiru i njezini zvuci. Stoga bismo strunu mogli protumačiti i kao simulaciju svojevrsne antene ili prijamnika, to jest posebne naprave koja omogućuje čuti ono što tunel i inače sluša.

Ili, s druge strane, taj je izduženi, prazni prostor, izdubljen usred nečega kompaktnog, cijeli postao instrument kojim Meštrović upravlja. Odnosno, rezonantna cijev, kako sam kaže, u kojoj se događa sviranje, snimanje, montaža, izvedba i slušanje.

Što na neočekivano jedinstven način odgovara ideji festivala.