krakelúra (krakelíra) ž term. tanka napuklina na površini boje ili glazure (npr. na starim slikama) koja nastaje sama od sebe, radom materijala i djelovanjem vanjskih utjecaja u dužem razdoblju; žilica

✧ fr. craquelure

Izložbu bismo mogli svrstati u kategoriju konceptualnih retrospektiva, zato što pokriva razdoblje Slavenove djelatnosti od tridesetak godina, odnosno od početka devedesetih godina prošlog stoljeća do danas, ali pritom ne izabire njegove radove, od kojih su mnogi ostavili važne tragove u razvoju suvremene scene i učinili ga jednim od ključnih protagonista te scene, nego tragove što ih je to razdoblje ostavilo na njemu.  

Od prve pukotine, rata u Dubrovniku i pogibije Pave Urbana, do relativno nedavne bolesti koja mu je smanjila mogućnost komunikacije, izložba predstavlja ožiljke putem raznih artefakata, memorabilija, fotografija, ready madea, dokumenata i realiziranih radova.

Kod Slavena Tolja vrlo su čvrsto isprepleteni umjetnost i život, svojom je umjetnošću uvijek nastojao utjecati na život, preciznije na manifestaciju njegova okvira, komentirati, upozoriti, interpretirati, karikirati, jednom riječju pojavniti razne društvene devijacije. S druge je strane život utjecao na njega, ponekad i vrlo konkretno, primjerice, jedna od devijacija društva protiv koje se intenzivno borio, a to je prodaja Dubrovnika, učinila ga je privremenim invalidom, naime, nehotičnim mu je potezom jedan od kupaca u ljudskoj bujici na Stradunu presjekao Ahilovu tetivu. Takav je, prilično nevjerojatan, incident Slaven znakovito izolirao izložbom Ahilova peta (Radnička galerija, 2013.). Jednog od vodećih pripadnika pokreta otpora masovnoj, bezglavoj najezdi jeftinog turizma, jedan od turista nenamjerno ozljeđuje. Na simboličkoj lokaciji i na simbolički dio tijela, pa iako njegova, Ahilova peta simbolizira slabu točku društva u cjelini.

Na otvorenju izložbe, nakon kratka uvoda kustosice Janke Vukmir, Slaven preuzima riječ. Nastoji publiku kronološki provesti kroz dotično razdoblje, predstaviti razloge odabira onoga što je pokazano. Ali, osim onoga o čemu govori, način na koji to čini manifestira jednu od posljednjih krakelura, naime, puknuće žilice u mozgu onemogućilo mu je normalnu verbalnu komunikaciju i Slaven se služi jezikom asocijativnih rebusa, neke riječi ili konstrukcije koje ne može izgovoriti zamjenjuje onima koje su mu ostale na raspolaganju, primjerice, umjesto rat kaže užas. Performativna izvedba ove posljednje krakelure sadržajno započinje od prve, od užasa u Dubrovniku početkom devedesetih koji je odnio život njegova prijatelja i Grad zavio u crno.

Kao što je u Slavenovim radovima i inače slučaj, da je ono izloženo tek primjer onoga o čemu se zapravo radi, te da je za razumijevanje nužno poznavati pozadinu, tako je to i sada. Ali pozadinu u ovom slučaju predstavlja njegova dosadašnja djelatnost koju publika prilično dobro poznaje, i unatoč šifriranu jeziku, uspijeva pratiti njegovu priču. Objašnjenja upotpunjuje i pisanjem, odnosno raznim znakovima, što ponekad podsjeća na igru Pictionary, tim se sredstvom služi i u svakodnevnoj komunikaciji, osim sporazumijevanja, ono mu pomaže u rehabilitaciji, a slični su rebusi bili i sadržajem njegovih radova predstavljenih na Venecijanskom bijenalu (2019.) u okviru nastupa dubrovačkih umjetnika (uz Marijanu i Izvora Pende).  

Između ostalog, predstavlja i slučaj kad je bio pozvan na skupnu izložbu u Valenciji, pa se nekako uspio probiti iz opkoljena Dubrovnika, i doslovno iz grada gotovo neprekidno pod uzbunom, bez svjetla i bez života na ulicama, sletio izravno u gromku i osvijetljenu gužvu na trgovima Valencije gdje se ljudi smiju i druže, gdje je život posve normalan.

Epizode o kojima se radi i koje su materijalizirane raznim artefaktima, koliko god bile u stvarnosti utemeljene, uvijek su povezane s umjetnošću, njegovim konkretnim radovima, primjerice fotografija performansa „Hrana za preživljavanje“, izvedena zajedno s bivšom suprugom Marijom Grazio u kojem jedno drugo mažu hranom iz limenki i doslovno se međusobno jedu, ili fotografija performansa „O rušenju me(n)talnih bedema“ gdje na glavu stavlja trofejne jelenje rogove i zalijeće se u zid…, ili pak dokumentima, fotografijama, pozivnicama, katalozima i popratnim materijalom izložbenih i drugih manifestacija uglavnom iz devedesetih godina. Od dokaza o postojanju takvih događaja unatoč ratnom vremenu, do pozivnog pisma, preciznije, ugovora, vezana za njegovo sudjelovanje na Documenti u Kasselu 1997.   

Svjedočimo i autorskoj intepretaciji prve krakelure, kraj fotografije Slavena kao bebe u majčinu naručju stoji i stranica iz časopisa „Mangelos: A (izdanje A)“, u izdanju Ivana Picelja, Zagreb, 1964., a to je godina Slavenova rođenja.

Izložbenim prostorom dominira veliko platno, 4,7 × 1 m, neodredive tamnožutozelene površine s velikim i nepravilnim crnim mrljama. Ne radi se, međutim, o posveti Anselmu Kieferu, naslage na platnu nije učinila boja, nego prljavština. Platno je zapravo tenda, platneni pokrov nekog odavno napuštena lokala kojem je vrijeme odredilo kolorit i Slaven ga je prepoznao kao simbol, odnosno pogodnu ilustraciju sadašnjice, i uspio, unatoč brojnim apsurdnim problemima, skinuti i predstaviti na izložbi u Karlovcu. (Gradske su vlasti, naime, tek nakon brojnih molbi pristale na skidanje derutna pokrova iznad odavno napuštena lokala, s time da se stara cerada svakako ima nadomjestiti novom!) Ta bi akcija poznavatelje Slavenova opusa mogla podsjetiti na izložbu u Umjetničkoj galeriji Dubrovnik gdje je izložio niz plastičnih stolica koje su sve bile puknute na istom mjestu. Te su krakelure nastale ‘organski’, stolice pripadaju poznatom dubrovačkom okupljalištu, kafiću „Kod Lučija“, smještenomu na kosini u strmoj kali, gdje sjedenje gostiju dovodi do toga da sve plastične stolice puknu uvijek na istome mjestu. 

Uočljiva su i odijela obješena na vješalicama, uglavnom su to kaputi, pa dok su na jednom zašiveni svi džepovi, na drugome je, na mjestu gdje se obično stavljaju odlikovanja, niz crne dugmadi. Svaki je od njih podsjećanje na performans koji je nekoliko puta izvodio, a prvi put upravo u Valenciji, u koju je stigao ravno s bojišnice. Crno dugme, oznaku za žalovanje, oplakujući poginule drugove, umjesto na kaput ili košulju, Slaven je, probušivši kožu, pričvrstio na svoje gole grudi.

Osim identifikacije konkretnih krakelura – radovi izloženi na zidovima i dokumenti pod staklom vitrine, u jednom ćemo kutu na stolu zateći snop odloženih papira, fotografija i crteža, pa se doima kao da izložba nije do kraja postavljena, ima još pukotina za koje se nije našlo mjesta. Listajući nailazimo na fotografije performansa „Community spirit in acton“ s tjedna performansa Javno tijelo, 1997., i fotografije iz New Yorka kada ga nakon performansa „Globalizacija“ odvode u bolnicu. (2001., Exit gallery, NY). Među tim snopom bi se zacijelo našlo mjesta i za fotografiju koja je poslužila kao sadržaj rada „Prekinute igre“ (1993.) jer također označava određeno puknuće. Uobičajena i bezazlena dječja igra na Bunićevoj poljani kraj dubrovačke katedrale gdje se pri igranju teniskim lopticama često dogodi da se one zaglave visoko među akantusovim lišćem na pilastru katedrale, čime se igra prekida, poslužila je kao univerzalni simbol prekinute povijesti, ali i igre svakodnevna života.

Nailazimo i na tri ogledala, raspoređenih po galerijskom prostoru. Odložena na podu i naslonjena na zid, sva tri imaju na gornjem desnom uglu crni flor, a uglavnom zrcale parkete. Argentinski pisac Julio Cortázar jednom je opisao pod kao ‘ono što daje sigurnost našim koracima, a nalazi se ispod lakiranih parketa’. Tako i galerijski predstavljene krakelure ishodište imaju ispod, u onome nelakiranom svijetu stvarnosti. Primjećujemo i nekoliko zgužvanih kutija cigareta, uglavnom bijeli Marlboro. Pomislilo bi se kako podsjećaju na Slavenovo vrijeme provedeno u raznim nelakiranim prostorima alternativnih klubova, boemskih jazbina i slično, gdje se pepeljare ne čiste promptno i jutro svjedoči riječima koje su tijekom noći otišle u dim. Iz njegova objašnjenja, međutim, proizlazi da također imaju veze s krakelurama, konkretno ovom posljednjom, odnosno da ih je koristio u terapeutske svrhe. Unatoč liječničkim preporukama, cigarete nisu prestale biti njegove svakodnevne pratiteljice, koristio se upravo njihovom neupitnošću, svakog bi jutra u novu kutiju uložio lijek kojeg tijekom dana mora uzeti, pa je tako u svakoj kutiji plastična folija od ljekova.