Albert Camus kaže da postoje dva vremena: ono koje promatramo i ono koje nas mijenja.
Sadašnje vrijeme u engleskom jeziku također ima dva izdanja: ono jednostavno i ono trajno.
Nasuprot pretpostavci, ono jednostavno koristi se za navike i običaje, za trajna stanja, odnosno kontinuirane radnje, a ono trajno za radnje koje se događaju upravo sada. Primjerice, netko piše cijeli život (writes all his life), a netko upravo sada (is writting right now).
Stoga bi se moglo protumačiti da upravo sada Vida Meić ima izložbu na kojoj izlaže ono što je upravo sada napravila. Ili, da se naziv odnosi na jučerašnju sadašnjost, u kojoj je grafičkom tehnikom, takoreći odjednom, preciznije tijekom jednog dana, radila i napravila ovaj niz od dvadeset i pet otisaka, koji bismo, dakle, mogli shvatiti kao svojevrstan portret prezenta. U ovom slučaju ne današnjeg, ni sutrašnjeg, nego jučerašnjeg. Budući da je proizvodnja trajala takoreći od zore do sumraka, pa i nakon sumraka – autorica pomicanjem svog tijela nanosi vosak na pocinčane ploče proizvodeći motiv, koji se potom i otiskuje – proizlazi da je prezent, u kojem se proizvodi sadržaj izložbe, portretiran doslovno u svakom svom komadiću. Štoviše, u okviru Presenta Continuousa odvijao se i press continuous.
Taj je kontinuitet, kao materijalan dokaz toga da se sve događa u jednom trenutku, koji se onda, bez mogućnosti izbora, slažu jedan iza drugog, zapravo i glavni motiv serije, nepravilne se bijele površine u srednjem dijelu nastavljaju jedna na drugu i proizvode dugačak bijeli val, stoga seriju doživljavamo kao jednu sliku.
Međutim, promatrajući bijelu struju, koja poput kakve povećane vodoravne munje, uhvaćene iz velike blizine, prolazi trenutačnim kontinuiranim prezentom, vidimo i njegovo drugo lice, odnosno, naličje. Niz je, naime, sprijeda osvijetljen reflektorima, pa je iza njega, na podu, niz njegovih sjena, po Camusu, to je onaj prezent koji nas mijenja, koji nas u stopu prati, nije identificiran, pa stoga i ne znamo kako nas mijenja.
Promatrajući postav, grafički je niz obješen po sredini prostora, teško je ne primijetiti kako je ta velika, tamna dvorana Pogona Jedinstvo ponovno preuzela važnu ulogu. Čak i na koncepcijskoj razini, strop i zidovi uopće se i ne vide, kao da je unutar svekolika, crnog univerzumskog prostorvremena, izdvojeno ‘ovdje i sada’, tako što je slika jednog ‘sada’ materijalizirana ‘ovdje’.
Osvijetljeni je otok1, izdvojen iz sveukupna kontinuuma kojem se ne naziru granice, sastavljen od dvadeset i pet fragmenata rastavljenih malim razmakom koji naglašava njihovu individualnost, ne umanjujući im odgovornost zajednici. Slika se doima poput jednog dijela filmske vrpce, poštuje filmski format – dvadeset pet sličica u jednoj sekundi, pojedine su sličice razdvojene crnim okomitim crtama, ali se jedna na drugu ne nadovezuju fluidno nego kao da su neke sličice u montaži već izrezane, pa su prelazi skokoviti. Ne pretače se jedan frame u drugi, nego je u njega uskočio, a izrezano je vrijeme skoka. (Kao i sekunde u vremenskom kontinuitetu, klikne jedna, pa praznina i onda klikne sljedeća.) Povezuje ih bjelina u srednjem dijelu, nepravilnih gornjih i donjih rubova, čitava se slika doima poput jednog poteza ogromna kista koji je, dakle, na raspolaganju imajući samo jednu sekundu, krenuo slijeva i postupno trošio boju, pa se bjelina na desnoj strani smanjila.
Pa ako je u filmskom mediju sekunda sastavljena od dvadeset i pet frameova, proizlazi da gledamo njezin portret, drugim riječima, ako uzmemo sekundu kao najmanju vremensku mjeru u kojoj se neka radnja može dogoditi, proizlazi da je naziv personalizacija glagolskog vremena, da se radi o portretu jednog presenta continuousa.
Iako je uvijek prisutan, mijenja se kontrast između bijele boje i pozadine, svoj je trag kist ostavljao putujući raznim područjima, raznim nijansama sepijasto smeđe i kobaltno crne boje. Iako u raznim nijansama, moglo bi ih se čak prozvati i nebojama, kao da naglašavaju svojevrsnu elementarnost, kao da nije u pitanju boja, nego sirovina za nju, kao da su izvađene iz rudnika, bez nekakvih dodataka napravljene od zemlje i od rudače.
Baš kao što bijeli motivi ne teku posve linearno, tako ni pozadine, unatoč očitoj pripadnosti dvjema nekolorističkim obiteljima, ne podliježu nijansiranom rasporedu, gdje im svjetlina određuje mjesto. Oblačni se trenutci nepravilno izmjenjuju sa sunčanima.
Gledajući izbliza pojedini frame jedne sekunde (vrijeme je zaustavljeno), vidimo da ni njegova svjetlina nije sasvim bijela, kao što nije jednolična ni pozadina. Iako je poprište svijetlog uglavnom vrlo jasno odvojeno, njegovi su rubovi posve anarhični, poput bijele pjene valova, čiji donji dio naizgled zrcali gornji, poput Rorschachove mrlje, ali to nije točno, oni su samo slični, pa onda, kako je kist putovao presentom continuosuom, sve manje i manje slični.
Dakako, ne radi se o kistu, nego je autorica preuzela njegovu ulogu, njezino je tijelo kist, pomiče se, odnosno ostavlja otisak na pocinčane ploče, s minimalnim razmacima složene u niz. Poput ažuriranih dlanova iz Altamire ostavlja dokaz svog postojanja, s time što je u ovom slučaju, posredstvom klasične grafičke tehnike, to uzorak umjetničkog nastojanja. Taj se materijalni trag imenovan vremenom, takoreći izravno upisuje u koordinantni sustav, u kojem je vrijeme apscisa, a prostor ordinata, zato što apscisa doslovno ostavlja trag na ordinati.
Moglo bi se primijetiti kako je to neizbježno, slikanje ili bilo što drugo svakako se odvija u vremenu, svaka je slika ili skulptura otisak vremena u prostoru. No dok za njih vremensko razdoblje nije precizirano, vrijeme, dakako, postoji, ali nije u prvom planu, štoviše, tijekom slikarskog zanosa ono čak i nestane, u slučaju grafike ono je, iako svedeno na minimum, posve precizirano, grafički otisak nastaje trenutačno, takoreći u sekundi. Jedino grafika nastaje upravo sada. Taj sada, za razliku od drugih oblika ili formata umjetničkih ostvarenja gdje ga nema, gdje se rasplinuo u bezbrojne jednostavne prezente, slijedom toga postaje djelatan čimbenik njezine izrade, čija ga konačnica zapravo portretira. Drugim riječima, grafika je jedina u stanju postaviti fiksnu točku, određenu prostorom i vremenom u koordinantni sustav. U ovom se slučaju ta mogućnost dodatno naglašava, postavljena se prostorna točka, izloženi niz grafika, imenuje vremenom. Svaki je dio te točke, odnosno continuousova portreta nastao u jednom, odnosno svom, continuousu, pa doslovno svaki njegov dio zrcaleći sebe, istodobno zrcali i njega. Kao što i svaki atom neke molekule istodobno predstavlja i sebe i molekulu. A kao što Zenon kaže da ispaljena strijela u svakom trenutku zapravo stoji na mjestu, tako je i izloženi Present Continuous zaustavljen i predstavljen kao kinogram ili suvremenije, time laps prolijetanja munje, poteza kista ili autoričina tijela.
Proces izrade grafike ima nekoliko etapa, no sve su jednokratne, tijelo se odjednom otiskuje na pocinčanu ploču, preša odjednom pritisne matricu na papir, ne odvijaju se trajno, ne pripadaju Simpleu, nego Continuousu. Ako se pak radi o višekratnom tiskanju, onda bi Simple došao u obzir (she prints all day), no grafike su ipak odvojene, iako slične, svaka naglašava svoju jedinstvenost (she is printing me right now).
No, priča o sadašnjem trenutku ima i dodatak: prišavši blizu pojedinim zaustavljenim dijelovima ispaljene strijele, vidimo da je iza svakog još nekoliko jednakih. Dakako, ne baš sasvim jednakih jer je svaki otisak ipak ponešto drukčiji, tehnika tiska isključuje mogućnost dvaju istovjetnih otisaka, baš kao što i Leibnitz kaže da na jednom drvetu nema dva jednaka lista, tako ima i nekoliko, ili mnoštvo, jednakih, ali ne sasvim jednakih dijelova Presenta Continuousa.
1Otok, roman Aldousa Huxleyja, u kojem je težište stavljeno upravo na sintagmu ‘ovdje i sada’