Za razliku od većine opsežnih i složenih projekata Tanje i Indoša koji nerijetko uključuju više izvođačica i izvođača, a moglo bi ih se označiti predstavama, u ovom su slučaju oni jedini izvođači, format je performans koji „poštuje“ galerijske standarde, a njegova scenografija po završetku izvedbe preuzima ulogu izložbene instalacije. Poput pristojnih gostiju u drugome mediju, prihvaćaju okolnosti i koriste se jezikom domaćina zadržavajući svoju sintaksu.

Štoviše, gostuju u zajedničkom izložbenom projektu „Staze leta ptica postale su rute izbjeglica: migracija ljudi i ne-ljudi“ koji se istodobno odvija u Galeriji Prozori i Galeriji VN.

U Galeriji Prozori Hu Tun u radu „Laliguras“ istražuje hiperakumulatore – biljke koje u svojim tkivima pohranjuju iznimne količine metala – te njihove povezanosti s poviješću eksploatacije prirodnih resursa i migracija.

Vjeran Vukašinović u radu „Plutajuća/lebdeća pra-šuma – bilješke o jeziku Zemlje“ polazi od istraživanja prirode kao složenog sustava komunikacije, sjećanja i međuovisnosti, poput jezika koji se neprestano mijenja i raste.

U Galeriji VN Franz Purg predstavlja interaktivni online projekt i site specific prostornu instalaciju „Estetiziranje informacije“, algoritam unutar sustava projekta prikupljene informacije pretvara u formalno dojmljive vizualne slike, pri čemu je interpretaciju moguće prekinuti dodirom lista sobne biljke, ali samo na nekoliko trenutaka.

Tanja i Indoš, pristigli izravno iz Kuće ekstremnog muzičkog kazališta, referiraju se na ljudske izbjegličke rute, konkretno na tragediju sedamdesetero prisilnih migranata koji su 2015. stradali od gušenja u kamionu slovačke tvrtke HYZA.

Projekt „Svaka revolucija je bacanje kocki, osim što“ … se rađa kroz poeziju i isprva stvara s poetskom nužnošću (Stéphane Mallarmé) prvi je put izveden prije točno deset godina u Studentskom centru u punom sastavu Šahtofon revolucije: Damir Bartol Indoš, Tanja Vrvilo, Vilim Matula, Zlatko Burić Kićo, Selma Banich (izvođači/ce), Dina Puhovski (mezzosopran), Helge Hinteregger (grlena glazba), Ivan Marušić Klif (elektronika), Damir Prica Kafka (pianino, sax), Miro Manojlović (nadzorne slike, vibrafon) i Ivan Bilosnić (gitara). Aparat za izvođenje novostvorenih jezika reanimirao je i rekontekstualizirao 700 riječi raspoređenih na 11 listova Mallarméove pjesme Bacanje kocaka nikad neće ukinuti Slučaj i dijagram za 44 filmske slike Strauba-Huillet Svaka revolucija je bacanje kocki. Svaka je scena izvođena istodobno za dvojno gledalište, od početka lijeve do svršetka desne strane u istoj horizontalnoj visini.

Koncept odnosa izvedbe i publike u međuvremenu je dodatno raščlanjen, primjerice, u nedavnoj je predstavi, „Rotulus Homo Pendulum“ (2025.), pozornica zauzimala čitav prostor Pogona Jedinstvo, a publika se kretala između brojnih scenografskih elemenata, često i nagovarana na sudjelovanje, pa i vođena od strane izvođačica i izvođača. Predstava, koju je publika pratila iznutra, iz pozicije aktera, uključivala je različite medije, doslovno istodobno nudila brojne sadržaje i izvedbe, koje bi se u cjelini moglo pratiti, ali nemoguće i sagledati, tek iz ptičje perspektive.

U ovom je slučaju temeljni sustav ostao isti, ali je u galerijskoj izvedbi reduciran na razinu uzorka / izloška. Pozornica je smanjena, osnovni instrumenti su tu, no golemi scenografski instrumentarij koji je zauzimao čitavo Jedinstvo sveden je na instalaciju u jednom dijelu galerije, pa je publika, prateći izvedbu, u mogućnosti konzumirati sve njezine elemente.

Ta se instalacija, istodobno pozornica i instrument Tanje i Indoša, sastavljena od elektronike i mehanike, od metalnih prerađevina i ekrana, žica i zvučnika, doima organski, poput robota sklepana od dijelova pronađenih na otpadu neodređene budućnosti, lampice svijetle, opruge miruju, šahtofoni su spremni za početak. Osim metalnih objekata i elektronske opreme, instalacija uključuje i vizualne materijale: na drvenim su nosačima ispružene role papira, poput drevnih svitaka na pergamentu, gusto ispunjene sadržajem, umjesto hijeroglifa, između ručno izvedenih redova nižu se riječi i znakovi, uspravne dvostruke crte, strelice, trokuti, neki su redovi išarani kosim crtama, riječi i znakovi su raznih boja. Međutim, ta neobična poluapstraktna slikarija nije ustupak galerijskim željama, nego je to posve funkcionalan, štoviše, za izvedbu ključan element, istodobno i libreto i notni zapis, i sadržaj izvedbe i upute za izvedbu, možda jedna strelica znači udarac nogom, a tri strelice tri prešućena takta, možda se crveni tekst uzvikuje, a crni izgovara ravno, okomite crte između riječi zacijelo su prostor za instrumentalnu repliku izgovorenoj izjavi, plavi trokut dolje oznaka za kratkouzlazno povlačenje g i f opruge, pergament je šifrirani, reklo bi se, stenografirani blesimetar.

Tanja i Indoš preuzimaju pozornicu, otvaraju poklopce na šahtofonima, uključuju mikrofone, započinju vokalno-instrumentalnu izvedbu. Isprva se ona doima poprilično anarhičnom, naizmjence se uzvikuju neke riječi praćene zlokobnim vibracijama šahtofona, odjekuju udarci, svrdlaju bušilice, rastežu se metalne mehaničke harmonike od dvije opruge za dvije osobe, takva bi nas zvučna slika mogla podsjetiti na aleatoriku kod koje se određeni elementi izvedbe prepuštaju slučajnosti, no, prateći razvoj izvedbe na nacrtanom blesimetru, vidimo da je sve striktno strukturirano, da Tanja i Indoš poslušno prate scenarij, odnosno uputu izvedbe, koju ne razumijemo, kao što ne razumiju note oni koji ih ne znaju čitati. S obzirom da su uglavnom nerazumljive riječi praćene onime što je mnogo više zvuk nego sviranje, reklo bi se kako se radi o slomljenim skladbama, izumu Kuće ekstremnog muzičkog kazališta, koji svoju originalnost temelji i u specifičnosti instrumenata i u odgovarajućoj, svakako neočekivanoj, vokalnoj interpretaciji, koju pak, jednako kao i instrumental, vodi ideja o diverziji tonskog, odnosno narativnog sustava. Diverzija racionalnog konkretizirana je Indoševom minijaturom, koreografiranom interpretacijom iščašene perspektive, simulacijom sustava koji ne kontrolira ratio, nego kaos, a koji u ovom slučaju moguće sugerira svijest onih koji nisu uključili ventilaciju u kamionu.

Riječi su izgovorene na slomljenom slovačkom jeziku, što je asocijacija na tzv. broken english, kojim uglavnom govore etničke skupine koje su u Englesku došle s juga. Odakle uglavnom i dolaze valovi migranata, pa tako i oni koji su trebali stići HYZA kamionom. 

U drugom, moglo bi ga se nazvati i postfestumskom, činu, zaklapaju se poklopci šahtofona i otvaraju poklopci druga dva sanduka u kojima sa nalaze harmonike. One su pričvršćene za dno sanduka, Tanja i Indoš ih sviraju tako da povlače i spuštaju gornje dijelove, pa, iako je harmonika pravi, a ne improvizirani instrument, oni je ne sviraju harmonično. Koriste se njezinim karakterističnim zvukom, prkoseći notama ili akordima, upravo rastegnutim disharmoničnim tonovima prizivajući jecaje, čine posve odgovarajuću zvučnu kulisu izgovaranju osobnih imena onih stradalih u kamionu. Galerijsko uprizorenje čvrste dramaturške cjeline izvedene specifičnim performativnim jezikom, upotpunjeno je i autentičnim dokumentom koji kao da je anticipirao tragediju i demistificirao svjetonazor odgovornih, naime, dotična je slovačka tvrtka svoj asortiman piletine predstavljala i fašistoidnom animiranom reklamom u kojoj se piceki proglašavaju migrantima.