Nakon dva predstavljanja u Muzeju suvremene umjetnosti, službenom centru zagrebačke likovne scene, sada izlažu u Centru periferije, Galeriji AŽ na Žitnjaku, ‘prostoru’, kako kaže Mladen Lučić u popratnom tekstu, ‘znatno prikladnijem njihovoj umjetničkoj vokaciji, koja je sve prije nego mainstream, a kamoli bliska ikakvoj institucionalnosti’. U trećem su, dakle, pokušaju pogodili u centar koji im je posve po mjeri.  

Moglo bi se pomisliti kako odmak od mainstreama proizlazi iz lokaliteta, i gosti i domaćini ga ističu u svom nazivu, pa kao što je selo Šikuti svojevrsna periferija Savičente, tako je i Žitnjak zagrebačka, no zapravo ih izvornost odmiče od artificijelnosti koju preferira mainstreem, kao što ih i bujica programskih djelatnosti odmiče od uspavane srednje struje.

Atelijeri Žitnjak nedavno su izložbom „Od periferije do centra“ u Galeriji Klovićevi dvori (2024.) proslavili svoju dvadesetogodišnjicu, Šikuti Machine su četiri godine stariji, s djelovanjem su započeli 2000. godine i do 2025. održali 25 izložbi, osmislili i izveli 12 performansa te snimili šest filmova i tri videorada. Osim autorskih aktivnosti, baš kao i Galerija AŽ, i Galerija Šikuti provodi galerijski program, održano je 120 izložbi i 21 performans, pretežno istarskih i hrvatskih umjetnika s ponekom međunarodnom participacijom, 8 filmskih i video projekcija, tri kazališne predstave te brojne književne večeri, društveno-političke tribine, predavanja, razgovori… No, dok su članice i članovi Atelijera Žitnjak poprilično heterogena skupina raznih autorskih interesa, dotle su Šikuti posve homogena umjetnička grupa; dok se programsko usmjerenje Žitnjaka tek metaforički odnosi spram svoje lokacije, dotle se svi nastupi Šikuta temelje na svakodnevici njihove okoline. „Pronalaze formulu za jedinstvenu sintezu tradicije seoskog života i suvremenog kulturalnog i civilizacijskog okružja te ukazuju na neraskidivu vezu čovjeka i prirode, odnosno na humane vrijednosti bez kojih nema istinskog civilizacijskog napretka.“ (M. L.)

Ono što također povezuje Šikute i Žitnjak jest nerazlučiva isprepletenost života u konkretnim detaljima svakodnevnih okolnosti i umjetnosti kao njegove preslike, takoreći, između tijela i duha, primjerice, dok Žitnjak goste uvijek dočekuje i gastronomskom ponudom, dotle Šikuti i proizvode hranu, pa se, prilikom otvorenja ove izložbe i na tom planu odvijala komunikacija.  

Odmah nas na ulazu dočekuje serija fotografija: „Pekine krave u krupnom planu“, na fotografijama (Andi Bančić) su krave, en face ili iz poluprofila, sve su propisno označene etiketom u ušima, no svakoj je, u dnu fotografije ime, ali i poneka ‘osobna’ karakteristika koju je dodao njihov vlasnik, Darko Pekica: „Štela, simentalka, ni lipotica, tri put zlegla, ni prava mlikulja“ ili „Lana, bilo-črna, drugi put zlegla, za mliko ćemo viti“. Reklo bi se, sasvim logično označavanje, no dostojanstveno galerijsko izlaganje njihovih portreta promovira ih u djelatne protagoniste šikutske priče.

Poput druge strane medalje, s druge strane zida su „Kože“ (Noel Šuran), serija apstraktnih, pomalo enformelnih slika istog formata. Dakako, radi se o impregniranim ovčjim kožama, valovito su reljefne, ujednačenih tonova, kao da naborima sugeriraju unutarnju strukturu, ono što se nalazi ispod kože.  

Na glavnom je galerijskom zidu instalacija „Savičenta in the morning“ (Darko Pekica), tridesetak fotografija gusto postavljenih u dva reda prikazuju uvijek isti kadar glavne ulice u Savičenti. Instalacija preuzima koncept svojevrsnog vizualno-poetskog dnevnika, prizor je dakako uvijek drukčiji, mijenjaju se dani, iako nalikuju jedan drugomu, svi su različiti, možda je neko vozilo parkirano u dubini kadra, možda neki ljudi, uglavnom nema nikoga. Fotografije su snimljene u raznim godišnjim dobima, ali uvijek u prvom dijelu dana, doslovno između zore i podneva, iz perspektive Pekice koji ujutro pije kavu i zapisuje, nekad ono što vidi ili čuje, drugi put ga odvedu slobodne misaone asocijacije. Ponekad ih ne uspijevamo sasvim razumjeti, ali ne stoga što im je slijed neuhvatljiv, nego zbog jezika, savičentske inačice istrovenetskog dijalekta. „Điđi Anarhišta i Lučo bivši karoser će se vrći dakordo da je noćas pada daž i jako je puhalo.“ Iako nisu pisane u rimi, niti bilo čime preuzimaju poetski izričaj, te, često duhovite, opaske kao da su mišljene poetski, jer kako drukčije zapravo i razmišljati gledajući svakoga jutra isti prizor. Slobodna misao u suradnji s prizorom ostvaruje poetsku sliku, kako kaže Antoine de Saint Exupéry, ‘sastavljenu od dva različita elementa povezana artikulacijom novog logičkog reda, pri čemu vrijednost slike ne leži u izboru tih elemenata, nego u tome da su predloženi zajedno’. Pa su tako prizoru često puta predložene misteriozne misaone putanje koje završavaju ili započinju u susjednim dvorištima, čak i kuhinjama, čiji su domaćini autoru dobro poznati, ne samo poimence, nego i njihove navike i teme. Iako ih na fotografijama nema, serija je ujedno i njihov portret, uzorak konteksta koji na licu mjesta Pekica registrira iz prvog lica i bez ikakva ga dodatna oslikavanja uspijeva precizno oslikati, pa iz tog posve konkretnog portreta izvire i njegova univerzalna dimenzija. 

Možda su baš spomenuti protagonisti Pekičinih jutarnjih zapisa predstavljeni u seriji klasičnih crno-bijelih fotografskih portreta, smještenih na početku lijevoga galerijskog hodnika, čiji je autor nedavno preminuli Andi Bančić, kojemu je izložba i posvećena. Možda su to Điđi i Lučo oni koji se zagrljeni smiju, možda prepoznajemo i Darka dok uz kavu, cigaretu i otvorene novine jedan dio jutra provodi u oštariji prije ili poslije učinjene snimke.

Nešto dublje u lijevom hodniku, takoreći na kraju obilaska, jest video koji predstavlja jedan od zajedničkih performansa, a koji bismo mogli proglasiti manifestnim za ideju Šikuti Machinea. Uniformirani majicama, petorica Šikuta teškom mukom guraju uzbrdo veliku balu sijena. Gore, na vrhu se uzdiže kaštel, padina je strma, posao istodobno ilustrira njihovu svakodnevicu i postaje vrlo rječit simbol. Sizifovska akcija dobiva autentičnu interpretaciju, ljudi, u ovom slučaju Šikuti su taj stroj, a njihov je posao taj kamen koji se, unatoč njihovu znoju i naklonosti oblaka uvijek ispočetka otkotrlja prema dolje. Nepravedno zapostavljena i od elementarnog suživota čovjeka i prirode, a još više od kratkovidnih političkih tendencija, svjetskim tržištem posve okupirana, autentična proizvodnja hrane, uokvirena shopping mallovima i skupocjenim dućanima zdrave hrane, malo-pomalo nestaje s pozornice. Znajući da ne mogu zaustaviti vrijeme, da ono prema sumnjivu boljitku putuje svojim kolosijekom, Šikuti ipak pokušavaju. Kao da ilustriraju riječi Cyrana de Bergeraca, ‘znam da ću pokleknuti pred gorim, ali ja se borim, borim, borim’. Dokumentarni film „Filice“ Franeta Pekice, šikutsku priču zaokružuje, ili bi se moglo reći, utemeljuje i vertikalnom, odnosno vremenskom linijom, naime, unuk portretira djeda. Pa kao što je otac Darko uzorkom uspješno oslikao kontekst horizontalnom odnosno prostornom anamnezom, tako ga i sin Frane uspijeva plastično predstaviti u vremenu, na primjeru svog djeda Srećka. Kroz djedov odnos spram zemlje i životinjskog blaga dobivamo svojevrsnu okvirnu, elementarnu, sliku na koju se Šikuti Machine nadovezuju. Ali ne tako da je konzerviraju, nego je, svjesni njezine dragocjenosti i fragilnosti, suvremenim umjetničkim alatima ažuriraju i sadašnjosti od samog početka svog djelovanja predlažu kao mogućnost. „Na Uskrs 2000. godine, u performansu Fitness, s traktorom i prikolicom punom gnoja prošli su Savičentom, potom gnoj istresli u Žlinju (vrtača ispred kaštela Morosini-Grimani), neko vrijeme vježbali s vilama, sjeli nazad na traktor i otišli. Svi su u tome tražili neku poruku, rekao je tada član grupe Elvis Lenić, mi smo rekli: OK, ako hoćete poruku, ona je osvješćivanje ljudi. Zašto trošiti lovu na fitness, kad možeš ići raditi u kampanju.“ (M. L.)