Kolekciji ekrana koji emitiraju razne performativne aktivnosti Nike i Primoža, ova izložba pridružuje jedan okrugao ekran, jedan četvrtast, jedan na klatnu, dva priljubljena i jedan običan. Zamišljajući arhivu Nike i Primoža, to bi moralo biti spremište većih dimenzija, dojma smo kako svaki od tih, vjerojatno četrdesetak ekrana iz prethodnih iteracija, pokazuje onu njihovu akrobaciju koja je upravo za njega i izvedena. Ekran se u njihovu slučaju izjednačio sa slikarskim platnom koje prikazuje onu sliku koja je na njemu i naslikana.

Devetnaesta se sasvim različita inačica sastoji od pet sasvim različitih akcija koje, kao uostalom i većina dosadašnjih, ne samo da se odvijaju u području ekrana, nego se čini kako ekran oblikom ili položajem određuje njihove aktivnosti. Od sredstva prezentacije unaprijeđen je u djelatna čimbenika, takoreći koautora, postavlja platformu poput apsurdna zadatka koji Nika i Primož također apsurdno rješavaju.

Primjerice, na ulazu u galerijski prostor onaj se „običan“ ekran jednostavno nakrivio, lijeva mu je strana spuštena. Stojeći u njegovu lijevom, donjem kutu Primož mjeri visinu od mjesta gdje stoji do svojih ispruženih ruku, zatim Nika, rastom niža od Primoža, na desnoj, povišenoj strani mjeri svoju visinu, s obzirom na nakošenost ekrana gornje točke su na istoj razini, svojim su visinama savladali ekranovu podvalu i proizveli crtu koja s obzirom na prostor galerije nije kosa nego ravna. (S druge strane, upravo je nakrivljenost ekrana omogućila da im visine budu iste.) Kako bi i formalno potvrdili rješenje, ispod linije koja spaja njihove točke postavljaju velika narančasta slova kojima ispisuju riječ Balance, iako je ekran pokazuje kosom, ona je ravna s obzirom na prostor. Djelujući unutar zadanih okolnosti, odnosno unutar mogućnosti svog djelovanja, doslovno uokvireni nakošenom (umjetničkom) sudbinom, ipak je uspijevaju dovesti u sklad sa zakonitostima koje vladaju izvan njihova područja.

Jedna od karakteristika stvaralaštva autorskog i životnog dueta Nike Oblak i Primoža Novaka jest to da su u svojim radovima oni istodobno i glavni likovi, protagonisti ekranskih predstava. Likovi, logično, egzistiraju u izražajnim sredstvom uokvirenu području; za razliku od slikara kojemu je to kist, njima je to sredstvo ekran. Čak bi se moglo reći da je ekran zapravo kostim koji Nika i Primož odijevaju kada njihovi likovi imaju nešto reći. Ili im je to portal kojim prelaze iz ovog u ono područje, iz stvarnosti u njezinu autorsku interpretaciju. Likovi imaju svoj život, ne komentiraju osobna iskustva svojih autora, nego se bave univerzalnim pitanjima, preciznije onim pitanjima kojih se univerzum još nije dosjetio postaviti. U ovom slučaju pomalo autoironično prevladavaju iskošenu perspektivu koju im nameće njihovo izražajno sredstvo i ostvaruju ravnotežu s prostorom stvarnosti.

U drugom se ekranu bave gravitacijom. Štoviše, čini se da ovaj put nije ekran svojom nakrivljenošću njima postavio zadatak, nego su oni njega nakrivili zato da bi mogli uživati u prednostima što ih pruža sila teža. Naime, četvrtasti je ekran zakrenut za devedeset stupnjeva i okrenut jednim vrhom prema gore, stranice mu više nisu vodoravne i okomite nego kose. Po njegovoj se donjoj lijevoj kosini Nika penje, da bi se po njoj spustila kao na toboganu, jednako kao i Primož na desnoj. Penju se i spuštaju, sjedeći ili ležeći, nije se lako popeti, ali vrijedi zbog užitka u spuštanju. Reklo bi se da je Sizifov posao ponešto ažuriran, Camus, primjerice, kaže kako je život ono vrijeme kada Sizif silazi po novi kamen. Silazak je vrijeme njegove slobode. Uspon je, međutim, toliko težak da je, često nalik na život, bez obzira na kratkotrajnu slobodu, posao zapravo kazna. Uzimajući kosinu od četrdeset pet stupnjeva, točno između vertikale i horizontale, uspon likova Nike i Primoža također traje kraće od spuštanja, no oni u njemu intenzivnije uživaju. Točno toliko intenzivno koliko im je teško penjati se. Prevodeći akciju u okolnosti autorskog djelovanja, užitak u spuštanju bio bi ona etapa u umjetničkom činu kada je razumu stigla poruka iz onog područja koji razumu nije pod kontrolom, a uspon je obrada te poruke.

U trećem slučaju ponovno ekran postavlja pravila, obješen na metalni nosač, poput klatna se pomiče lijevo-desno. Ekran je solidnih dimenzija pa instalacija djeluje uistinu impresivno.

Svojedobno je Goran Trbuljak objesio kameru na kratku uzicu i njome pri hodu, logičnim pokretima ruke, lagano mahao. Ovo je suprotno, ekran se pomiče, takoreći maše kao pokretan nekom velikom rukom, dok unutra, pod udarom njegove dinamike, Nika i Primož pokretima nastoje amortizirati njegovo kretanje. Ili njihanje još dodatno pojačati, kao da se nalaze na ljuljački virtualnog lunaparka, kad se klatno spušta prema dolje, tada se Nika u njegovu lijevom dijelu u koljenima malo spusti, pa se onda podiže, odguruje od poda, pomaže ekranu da se digne još više gore. To isto, dakako, čini i Primož na desnoj strani. Pa baš kao i djeca u lunaparku uzbuđenim glasovima komentiraju trenutačnu putanju klatna. Onda kad je Nika gore, Primož je dolje i obrnuto. Kao na klackalici, s time što ovdje, iako se čini kako se oni svojski trude pojačati ljuljanje, njihove kretnje nemaju utjecaja na putanju.

Ponovno nešto sasvim drukčije, okrugao ekran! Uzduž njegova čitava unutarnjeg ruba, prkoseći gravitaciji, Nika i Primož voze bicikle. Dojam autentičnosti podržava njihova različita međusobna pozicija, čas Nika vozi brže pa sustiže Primoža, čas on pojača tempo i sustiže nju. Ovoj bi se akciji mogao pridružiti metaforički prijevod elementarnoga životnog ciklusa, primjerice Raymond Queneau kaže, „beba je jednako blizu ništavilu kao i starac. Jednako spetljana, zbunjena, nema ni malo onog iskustva koje je starac izgubio. Udaljava se od ništavila jednako brzo kao što mu se ovaj približava. Ili jednako sporo. Kad sam bio mrtav – moglo bi se reći“. I svaki dan ponovno uskrsnuo, dodaju Nika i Primož. No, eventualno metaforičko značenje ovog videa potiskuje efektan doživljaj njegova gledanja: posve neočekivana akcija unutar posve neočekivana formata ekrana, akcija koja, međutim, i nije toliko neobična kad se u obzir uzme prostor u kojem se odvija, jer što bi se unutar okrugla ekrana i moglo odvijati nego vožnja biciklom, hodanje ili trčanje istodobno je previše pretenciozno i nedovoljno dinamično, bicikl je optimalno sredstvo, tim više što se uzima u obzir sila teža i nakon bržeg se spuštanja pri kraju uspona kretanje malo uspori. Voze i voze, dan za danom, no ti dani, koliko god izdaleka nalikovali jedan drugomu, izbliza ipak nisu jednaki, koliko god planeti putovali uvijek istom cirkularnom putanjom, svemir nikad nije isti. Na kraju, ili na početku, ne bijaše ni svjetlo ni riječ, kažu Nika i Primož, nego poljubac. Dva su uspravna ekrana postavljena tik jedan uz drugog, u lijevome je Primož, u desnome Nika. Stoje u sredini i prilaze rubu ekrana, Nika lijevom, Primož desnom i upućuju poljubac. Kretnje im nisu sinkronizirane, pa jednom Nika upućuje poljubac, a Primož ga ne može primiti jer ne zna što se događa izvan njegova ekrana, ponekad se ipak susretnu, iako ne znaju da su se sreli, da su se poljubili. Iako su ekrani sasvim priljubljeni, njihovi su okviri i dalje jednako fiksni, dijeli nas opna našeg postojanja. No, iako postojimo svatko u svome svemiru, svejedno idemo jedno prema drugomu.