Izložbeni je prostor pretvoren u interijer stana, tu su elementi namještaja, tepih na podu, slike po zidovima, čak bi se i jedan, pomalo izdvojeni dio, zahvaljujući drvenim paravanima u funkciji zavjese za tuš, mogao proglasiti kupaonicom. Ulazi se kroz hodnik, dospijeva u dnevnu sobu, a jedino čega u stanu nema jest kuhinja. U tom bi se smislu naziv izložbe mogao protumačiti kao njezina predigra, ono što joj je prethodilo, Tadić je u svojoj imaginarnoj kuhinji skuhao izložbu od sastojaka koje je imao na raspolaganju, a to su Kožarićevi radovi iz Atelijera Kožarić u fundusu muzeja, njegovi radovi i pronađeni elementi namještaja. Pa čak i dijelovi garderobe, primjerice zaboravljeni par cipela („Cipele“, koža, 30 x 20 cm, inv. br. MSU AK 3407) u jednom otvorenom ormaru.

Izložba je dio programa Atelijera Kožarić „Laboratorij za oživljavanje“, u kojem umjetnice i umjetnici  autorski komentiraju lik ili djelo Ivana Kožarića. Prije Tadića Kožarićevo je djelo, ali i lik, ambijentalnom instalacijom oživotvorila Vlasta Žanić. A ujedno ulazi i u ciklus „Okidači“, gdje su sadržaj interpretacije razne muzejske zbirke, primjerice, Vlatka Horvat bavila se malim skupinama djela iz različitih razdoblja i umjetničkih pokreta.

Tadić Kožarića interpretira slično kao i Vlatka Horvat, izabranim dijelovima fundusa pridružuje svoje radove, ali i komentira kao i Vlasta Žanić, tako što koristi njegove radove u svojoj ambijentalnoj instalaciji.

U organizaciji toga životnog prostora Tadić ne robuje praktičnosti, nego se vodi instalacijskim idejama, što je vidljivo već i u samom hodniku, gdje u niši jedan stol stoji na drugome. Stolovi su, s obzirom na male metalne oznake, pripadali nekom uredu, imaju pridružen ormarić, no onaj je gornji okrenut leđima. Vidljivo je da su stolovi stari, čak i ne toliko stari koliko sugeriraju određeno razdoblje, recimo sedamdesete godine prošlog stoljeća, koje, između ostalog, pamtimo upravo po uredima. Na stolovima su odložene Kožarićeve skulpture, nastale također sedamdesetih godina. Taj se obrazac ponavlja i u dnevnoj sobi i ostalim dijelovima stana, kojeg izbor namještaja također smješta u drugu polovicu dvadesetog stoljeća.

Spomenimo usput kako je to vrijeme i inače čest sadržaj Tadićevih interpretacija, bilo eksperimentalnih filmova koji se bave prošlošću sisačke željezare, bilo intervencijama na raznim starim razglednicama, dok se njegov autorski rukopis često reprezentira kroz proizvodnju crteža apstraktnih trodimenzionalnih prostora/interijera, poput novog, zasebnog, ali i značenjskog, sloja na podlozi konkretna predloška.

U dnevnoj sobi također nailazimo na dva uredska stola jedan na drugome, ovaj puta posve identična, okrenuta na istu stranu, poneke su ladice otvorene i stolovi postaju posve funkcionalnima za ovu priliku. Iako je izložbena ideja skulpture predstaviti ne na postamentima nego na pronađenome rabljenom namještaju, ova mini instalacija nudi se kao ambijentalan prijedlog za trajan muzejski postav pojedinih Kožarićevih radova. Ravne linije tih stolova proizvode gotovo grafičku rešetku na čijim se plohama posve slobodno, čak i pomalo anarhistički, smještaju skulpture manjeg formata, izviruju iz ladica, ovlaš oslonjene ili, ponovo po principu odlaganja a ne pozicioniranja, zauzimaju gornju plohu, skupa sa suhim cvijećem u staroj plastičnoj čašici od jogurta („Slučajne skulpture“). Dojam je da su se dijelovi fundusa sasvim sprijateljili sa svojim prigodnim nosačima, štoviše, da se ovdje osjećaju kao kod kuće.

Komocija dnevne sobe ponešto je narušena izostankom mjesta za sjedenje. Preciznije, fotelje su tu, ali su zauzete, na njima su se smjestili kalupi od fiberglasa (1965.). Stolica nema, ali se sredinom sobe, ponovo anarhistički, proteže dugačka klupa, koju bismo u slobodnoj asocijaciji doživjeli kao klackalicu u ravnoteži. Na jednome je, naime, njezinu kraju mali odljev Kožarićeve slavne skulpture „Ruka sa satom“, a na drugome tamna polegnuta amorfna masa skulpture „Bljesak“. Po sredini klupe, u zamišljenoj ulozi središnjeg kamena klackalice, ravnotežu omogućuje naslonjena uokvirena fotografija fotografiranja skulpture „Skulptura“ na Kožarićevu balkonu. Dakako da se na nju ne usuđujemo sjesti, kao što ni po sobi ne smijemo baš slobodno tumarati, naime na tepihu, zbog komplementarnosti boja prigodno odabranom iz Ikeina asortimana, nalazi se  Kožarićev aluminijski reljef iz 1971. i „Pariški labud“ od gipsa i stakla iz 1960. Komplementarnosti čitava interijera doprinosi i niska vitrina, površine od ulaštena ultrapasta, sa staklenim plohama postaje postament „Glavi“ iz 1982. i glinenom ćupu sa suhim cvijećem, pri čemu su spuštena vrata pretinca, u kojem je inače obitavao kućni bife, s unutarnje strane obojena u svjetloplavo, poslužila kao postolje pozlaćenoj kutiji deterdženta „Plavi Radion“ iz 1987.    

U kutu dnevne sobe nalazi se instalacija sastavljena od nekoliko praznih drvenih okvira, ‘blendi’, sudeći po natpisu na jednome od njih, naslagani su jedan iznad drugog i postaju plitke police u koje su smještene uokvirene fotografije raznih Kožarićevih radova.

Nastavljamo obilazak i dolazimo do kupaonice, drveni paravan s obzirom na svoje vodoravne letvice proizvodi vlastiti instalacijski ambijent, ponajprije zbog tamnih vodoravnih sjena po „Glavi Maje“ (1990.), velikom kalupu od fiberglasa i fotografiji modela „Drva života“ (1990.).

Zidovi u hodnicima i dnevnoj sobi također su, dakako, djelatni. Pridržavaju se dizajnersko-ikonografskog modela kojeg se pridržavaju i ostali elementi postava tog interijera kojeg bi se, budući da podražava konkretan ambijent, moglo proglasiti i scenografijom kakva apstraktnog igrokaza o okolnostima u kojima je točno, iako ne i autentično, skiciran Kožarićev kontekst. To će reći da zidovi nisu mozaično popunjeni, nego, sukladno građanskom obrascu druge polovice prošlog stoljeća, prigodno ispunjeni uokvirenim sadržajima. No, kao i u ostatku postava koji tek deklarativno preuzima ondašnji obrazac, tako su i ‘ukrasi’ na ovim zidovima zapravo ne toliko kukavičja jaja, koliko autorsko čitanje Kožarićeva nasljeđa, pri čemu, dakako, glavnu riječ ima Tadićev afinitet. Čak bih rekao da je Tadić svoj afinitet ostavio malko po strani i vodio se dijelovima Kožarićeva opusa koji komuniciraju s njegovom interijerskom idejom. A u toj ideji pravo glasa imaju i njihove poveznice, odnosno Tadićeva prepoznavanja Kožarićevih zamisli koje su i njemu vrlo bliske. Pa se tako, na zidovima, osim poznatih ili manje poznatih fotografija Kožarićevih radova i njega osobno, pojavljuju i Tadićevi kolaži koje naziva „Kožarićevi set upovi“. Između njih bih izdvojio onaj koji predstavlja inačice polukruga. Taj mi je motiv poznat iz brojnih Tadićevih animirano-crtanih radova, a u ovom bih ga izdanju protumačio kao diskretnu referencu na Kožarićevu „Sferu“. Tu je i nekoliko kolaža u kojima prepoznajemo klasičan Tadićev jezik, kolaža sačinjena od raznih izreza, naoko razbacanih u prostoru slike, gotovo poput ready madeova, odnosno izrezaka koji su dovedeni ne samo u nove okolnosti, nego u njima, osim svoje identifikacije, preuzimaju i kompozicijsku ulogu. Svoj karakteristični rukopis, crtačkom intervencijom dodavanje novog značenjskog sloja postojećem predlošku, u ovom je slučaju zamijenio onom prostornom, materijalizacijom inventarskog sloja koji bez postamenta postulira jednu od najvitalnijih dimenzija najslobodnijeg od svih slobodnih umjetnika.