Categories
All artist book Volumen 11

Kolekcija 1 PRILOG TEMI KOLEKCIONIRANJA

Publikacija pripada artist book produkciji umjetničke organizacije Oaza. Dosad je Oaza, koju čine šest dizajnerica, u svojoj artist book biblioteci objavila već nekoliko izdanja od autorica sa suvremene likovne scene (Nora Turato, Sanja Iveković, Nina Kurtela, Ana Kuzmanić) te se tako u posljednje vrijeme nametnula kao najagilniji izdavač ‘umjetničkih projekata u formatu knjige’. Medija koji, između ostalog, karakterizira i to što se jedan dio onoga što projekt obuhvaća odvija izvan korica knjige. Pa artist book može biti ekstenzija rada u nekom drugom mediju, kao što je to slučaj kod Nore Turato i Nine Kurtele (performans) ili autonoman objekt čiji se sadržaj konzumira listanjem i simulira animirani film (Sanja Iveković) ili izvješće istrage, svojevrsnog ‘sociološkog spektroskopa’ odnosno dio opsežnijeg projekta Ane Kuzmanić.

Ovo izdanje donekle krši te konvencije, s jedne strane autorica formalno ne pripada suvremenoj likovnoj sceni, nego je dizajnerica (članica Oaze), a s druge, knjiga je, reklo bi se, klasičnog izgleda i na prvi pogled ne odaje dimenziju koja se odvija izvan nje.

Međutim, već i njezina naslovnica predstavlja određenu šifru, naime, raspored informacija prvu riječ u nazivu (Kolekcija) tretira poput nadnaziva, odnosno naziva serije, na što upućuje i broj 1. A PRILOG TEMI KOLEKCIONIRANJA jest glavni naziv, odnosno naziv prvog broja Kolekcije. Pa ako unatoč klasičnom formatu knjigu prepoznamo kao časopis, ispada da prvi broj preuzima ulogu nultog broja jer najavljuje odnosno otvara temu, uvodi u područje kojim će se časopis baviti. Pritom ostaje otvorenim hoće li se Kolekcija 2 zvati „Prilog temi ukrašavanja“ ili će sadržaj drugog broja razvijati tematsku najavu, primjerice, „Zbirka kao alternativa“, no u svakom će se slučaju pojedini brojevi Kolekcija uključiti u kolekciju tog časopisa.    

Ispod naziva je niz imena i prezimena autorica i autora priloga, dočim to što je autoričino ime, Ivana Borovnjak, odvojeno tek razmakom znači da se ona, osim kao autorica projekta, čije se autorstvo na razini prvog broja manifestira uredništvom, pojavljuje i kao autorica pojedinih priloga.   

U dijelu života knjige prije njezine objave ona, dakle, preuzima sve uloge, od autorstva priloga, preko uredništva, odnosno odabira priloga, do oblikovanja, a konačno (kao članica Oaze) i izdavača. Pa upravo preuzimanje svih uloga upućuje na umjetnički projekt, knjiga u ovom slučaju nije ekstenzija rada iz nekoga drugog medija, nego je, nasuprot tomu, inkluzija etapa proizvodnje knjige, što je autoričin domicilni medij. Ona reflektira kolekciju uloga u proizvodnji, odnosno konceptualizira prostor produkcije. Isprepletenost uloga zrcali se i u mozaičnoj strukturi, karakterističnoj za časopis, stoga artist book preuzima njegov model.

Sadržaj predstavlja široku lepezu mogućih pristupa temi kolekcioniranja. Uključuje filozofske, literarne, psihološke i vizualne eseje, izlaganja te razgovore s vlasnicima raznih kolekcija, od onih, reklo bi se, klasičnih, preko onih umjetnički organiziranih do onih posve apsurdnih.

S obzirom na to da se radi o umjetničkom projektu, prvi je prilog, dakako, autoričin. Moglo bi ga se nazvati i uvodnim ili onim koji opravdava bavljenje temom kolekcioniranja. Iako sastavljen isključivo od riječi, kategoriziran je kao vizualni esej. Moguće zbog uredničke upute kako ga čitatelji ne trebaju čitati nego tek letimično pregledati, naime, radi se o kolekciji naslova knjiga o kolekcionarstvu. Popis je generiran pretraživanjem na amazon.com po riječi collecting u naslovu, a naslova, slijedom letimična pregleda na dvadesetak stranica, ima oko četiristo.

Nakon uvodne, dostojno predstavljene argumentacije o zastupljenosti teme u prostoru izdavaštva, slijedi njezino utemeljenje u prostoru filozofije: „Marginalni sistem: kolekcionarstvo“, od slavna francuskog postmodernista i poststrukturalista Jeana Baudrillarda. Na njegovu se ‘objektivnu’ univerzalnu analizu fenomena skupljanja nadovezuje naša slavna književnica Dubravka Ugrešić i u eseju „Arhivomanija“ predstavlja onu ‘subjektivnu’, individualnu, pretvarajući svoju zbilju u literaturu.

Između objektivnog i subjektivnog, između općeg i pojedinačnog nalazi se prostor podsvjesnog. Iz perspektive psihoanalitičkog Ines Korkut u eseju „Biće skupljeno u stvarima“ interpretira Freudova, Jungova i Münsterbergerova razmišljanja o porivima skupljaštava u ljudskoj prirodi. 

Tekstualni prilozi o temi isprepliću se s vizualnim predstavljanjem teme, to je, primjerice, konkretna kolekcija Atelijera Hoko, koja u vizualnom eseju izdvaja ulogu sentimentalnosti kao temelja zbirke… ‘U suštini, ti predmeti su smeće, ali naše odbijanje da ih priznamo takvima odgađa njihovu sudbinu. To je teret koji je većini poznat, ali i onaj koji nas ostavlja u stanju napetosti, a kojeg se rješavamo jednostavnim pospremanjem stvari daleko od pogleda, ali nikako u kantu za smeće… bar ne još, ne danas.’ Nasuprot organiziranom odnosno svjesnom postupku skupljanja onoga što nam je iz bilo kojeg razloga vrijedno, ova je zbirka nastala nesvjesno ili prisilno, a temelji se u onome suprotnom, onome proglašenim nevrijednim, ali ne baš sasvim nevrijednim… bar ne još sasvim. 

S druge strane, gotovo nasuprot sentimentu koji uglavnom svi dijelimo, vizualnim esejom „Mačji brkovi i ručne bombe“ Igor Kuduz iskazuje vrlo neobičan i vrlo pojedinačan poriv za skupljanjem mačjih brkova, te skladištenje istih u ručnoj bombi ispražnjenoj od eksploziva.

Izlet u budućnost ili barem u nepoznanicu mlađe generacije ilustrira kontinuirana komunikacija koju je autorica tijekom nekoliko mjeseci vodila sa svojom nećakinjom, djevojčicom Toxic Wolfy (nick-name iz igrice) u vezi njezine kolekcije Roblox itema (razni elementi i likovi koji u igri unapređuju status svog avatara).

Prilog o kolekcijama koje svakako pripadaju prostoru umjetnosti tiče se Bastienne Kramer, u razgovoru pod imenom „I ti se jebi! Objekti banalnosti“ umjetnica predstavlja djelatnost koja ‘elemente kolekcije, funkcionalne objekte banalnosti koji se koriste ženskim spolnim karakteristikama, manifestiranim u obliku upaljača, šalica, kliješta za orahe i slično pretvara u nove slike služeći se tehnikom vješto izrađenih oblika u raznim veličinama, konstelacijama i tehnikama’.  

Zatim, u izlaganju Darka Šimičića upoznajemo Toma Gotovca kao cjeloživotnog provoditelja umjetničkog projekta kolekcionarske prirode pod imenom „Krajiška 29“. ‘Stan je toliko nakrcan stvarima da je bio neprohodan. Od ulaza do kreveta vodio je uski prolaz, sve drugo je bilo zatrpano’, kaže Šimičić, voditelj Instituta Tomislav Gotovac. ‘On je doslovce sakupljao sve, ali vrlo sistematično i vrlo probrano. Prikupljao je fragmente okoline, to jest, fragmente realnosti koja ga je okruživala.’

Kao prototip kolekcionara predstavljen je Toni Politeo čija zbirka sadrži više desetaka tisuća predmeta. ‘Takav profil osobe više i ne poznajemo, on pripada starijoj generaciji zaljubljenika i strastvenih podupiratelja umjetnosti i dizajna, posebno modernizma, a samim time i drugom vremenu i drugoj kulturnoj sferi.’

Posve drukčiju, s jedne strane umjetnički nekapitaliziranu, a s druge, materijalno nepostojeću zbirku autorica otkriva u razgovoru s Matom Šuškurom. Polazeći od svoje inženjerske perspektive, on svakodnevnim situacijama pristupa znanstveno, empirijski, mjerljivo, pa raznim aplikacijama i programima prikuplja podatke o kretanju, životnim funkcijama i slično te postavlja pitanje u kojoj se mjeri ti podatci mogu interpretirati konvencionalnom predodžbom o kolekcionarstvu. 

Teoretski i praktični, klasični i avangardni, logični i apsurdni, svjesni i podsvjesni, osobni i civilizacijski, prilozi pokrivaju širok spektar. Gotovo da je teško naći područje vezano za dotični fenomen koji Kolekcija 1 nije osvojila, pa bi treća varijanta za Kolekciju 2 mogla biti njihovo pojedinačno produbljivanje, filozofsko, literarno, psihoanalitičko i tako dalje. U tom se slučaju Kolekcija 1 pojavljuje kao svojevrstan teaser serije.