Category: Muzej za umjetnost i obrt, Zagreb,

Categories
All dizajn Muzej za umjetnost i obrt, Zagreb, Volumen 8

MADE IN: NARATIVI O OBRTU I DIZAJNU

Već je i osnovni podatak o autorstvu izložbe kompleksne prirode, nju, naime, potpisuje ‘Platforma za produkciju suvremena obrta / dizajna’, koju čine ‘Oaza’ i Muzej za umjetnost i obrt iz Hrvatske, ‘Muzej za arhitekturo in oblikavanje’ iz Slovenije, ‘Werkraum Bregenzerwald’ iz Austrije, te ‘Nova iskra’ i ‘Mikser’ iz Srbije.

Njena je struktura također složena: predstavlja “Arhiv obrta”, koji sadrži pregled četrdeset regionalnih obrtnika kroz fotodokumentaciju i tekstualne zapise i “Narative o obrtu i dizajnu”, koji predstavljaju osam autorskih poglavlja nastalih kao rezultat dvogodišnje suradnje obrtnika i dizajnera.

Tome bi se mogla dodati i konceptualna dionica koja koristi format izložbe kao materijalizirani still frame, odnosno zamrznutu sliku trajnijeg procesa. Iz tog su procesa izvađeni elementi koji ga iz raznih perspektiva portretiraju. Pa kao što u ovoj prilici Arhiv i Narativi označavaju pojedine etape, tako je i izložba tek etapa: ‘Kustoski koncept izgrađen je na ideji kontinuiranog proširenja MADE IN platforme kroz buduća gostovanja izložbe, na način da budući domaćini doprinose postojećem Arhivu obrtnika mapiranjem lokalno specifičnih obrta, te da već postojećim narativima dodaju svoje, lokalno značajne teme kroz nove suradnje obrtnika i dizajnera’. 

Iako nedvojbeno vizualna, izložba se, međutim, služi obrtnički i dizajnerski oblikovanim artefaktima da bi predstavila nevizualan sadržaj, platformu za očuvanje i interpretaciju tog sadržaja.

Zamišljena i realizirana od strane profesionalaca u području dizajna i arhitekture, što je naglašeno i postavom koji također reflektira dizajnersko razmišljanje, izložba osim portreta obrta snima i djelovanje dizajna, pa kao da predstavlja ogledni oblik suradnje između zatečene situacije i prijedloga njena unapređenja. Pri čemu uloga dizajna postaje pronalaženje i oblikovanje mehanizama za širenje mreže mapiranja određena društvena konteksta.

Iako bi se dizajn, shvaćen kao oblikovanje poluga društvenog djelovanja stvaranjem mreže suradnika, mogao primijeniti na razne aspekte zajednice, u ovom se slučaju fokusira na srodno područje.

Uparavo temeljem načelne srodnosti – oblikovanje u funkciji – svrstani u istu domenu, obrt i dizajn međutim, reprezentiraju suprotnost: obrt je nažalost ono što pripada prošlosti, dočim je dizajn definitivno bitan faktor, gotovo jezik, sadašnjosti. Preuzimajući odgovornost za sudbinu bratića iz prošlog koljena, reklo bi se kako dizajn nastoji odgovarajuće arhivirati obrt, što bi značilo, hibernirati ga i ostaviti nekoj drugoj generaciji mogućnost da ga aktivira. Alatima dizajna problematiziraju se procesi vezani za obrt. Što je i precizirano s osam pitanja kojima započinje svako poglavlje, odnosno svaka dionica unutar izložbe.

Platforma je imala predigru u ‘projektu socijalnog dizajna’ Oaze pod imenom “Made in Ilica / Old School Ilica”, realiziranu izložbom i publikacijom (2013.), gdje je sudbina ‘malih’ obrtnika isprepletena sa sudbinom grada, uličnom situacijom brojnih napuštenih ‘malih’ lokala.

Kao i njena prethodnica ili izvidnica, i ova izložba ima Made in u nazivu.

Možda se obje referiraju na asocijaciju kako je nastavak ‘made in…’ obično ‘… China’, a to ‘China’ zapravo ne asocira toliko na Kineze, koliko na banaliziranu, umnoženu verziju, jednom riječju neautentičnost proizvoda. Odnosno ono suprotno ručnoj izradi. Stoga se naziv ne odnosi spram zemljopisna porijekla, nego pronalazi pukotine u pobjedi masovnog nad pojedinačnim. Spašava brodolomnike u havariji, konzervira njihove alate i njihove priče, prevodi ih iz prostora realna postojanja u mimetički prostor, s ciljem da se njihovi refleksi odraze u stvarnosti.

Iako je u bliskoj budućnosti teško vjerovati kako će Ilica svoje praznine uistinu ispuniti kišobranarima, ključarima, knjigovežama, klobučarima i češljarima, ideja projekta socijalnog dizajna jest oblikovati alate, dovesti aktere u kontekst, ustanoviti oblik angažmana, u slučaju Ilice očuvanje crafta predstaviti kao mogućnost očuvanja kvarta. 

 Kao što je i najavljeno, prva etapa projekta, pa onda logično i prvi dio izložbe je “Arhiv obrta”. Postav odgovara žanru arhiva, brojne police s mnoštvom različitih predmeta, gotovi proizvodi, njihovi pojedinačni elementi, originalne realizacije i one serijske prirode. Međutim, prigodno galerijskoj prispodobi, arhiv se preoblači u muzej: veliki informativni plakati donose podatke i priče pojedinih majstora, nosači polica su diskretno ornamentirani, za ovu ih je priliku Oaza projektirala, a izvela radionica “Močvarni hrast”, predstavnik stolarskog obrta, legende o pojedinim artefaktima također dostojno oblikovane. Ako se načas prisjetimo činjenice da se izložba i odvija u Muzeju za obrt, svojim se sadržajem posve uklapa, čak bi se reklo da ga ažurira. Ne samo što zaokružuje sliku pojedina obrta, osim proizvoda skicirajući i način proizvodnje, nego ga portretom onih odumirućih, no još uvijek živih, približava prezentu. Poštujući muzeološke standarde predlaže se kao dobrodošla akvizicija za zbirku koja obrađuje drugu polovicu dvadesetog stoljeća.

 Izložba, međutim, ne zaboravlja niti drugu riječ u nazivu institucije gdje se predstavlja. Štoviše, iako vođena svojim razlozima, upravo dokazuje poveznicu: umjetničko ostvarenje izravno proizlazi iz obrta. Ili, zanata, da ne bi bilo zabune, ovdje riječ obrt označava znanja i vještine koje ga određuju, a ne poslovnu kategorizaciju.  

Postav poštuje kronologiju zbivanja, prvo je obrt, a onda reakcija na njega, izlazimo iz muzeja i ulazimo u galeriju gdje u zasebnim sobama nailazimo na razne prostorne instalacije. Od onih kiparskih koje na metaforičkoj razini oblikovnim elementima dovode u vezu sirovine i derivate, a zanatsko im je ishodište obrada kamena, preko produkt dizajna koji predlaže narativni namještaj služeći se karakterističnim raster uzorkom dotična lokaliteta, do multimedijalne instalacije: drvena brvnara u realnoj veličini dočarava ambijent starog majstora koji izrađuje češljeve. Brvnara je prazna, ali je na jednom zidu projiciran film o češljaru u njegovoj radionici posve ispunjenoj  raznim alatima, poput mimikrije ogledala koje reflektira njegovu stvarnost. Dokumentarnom je zapisu dodana intervencija u formi jednostavna robota programirana da izrađuje češljeve po njegovim uputstvima.  

Nakon suradnji pojedinačnih dizajnera ili timova s obrtnicima, ulazimo u veću dvoranu, gdje su predstavljene realizacije radionica što su se proteklih godina odvijale u okviru ‘platforme’, pri čemu ih postav organizira u dvije cjeline.

Jedna pomalo podsjeća kako je izložba, kao dio projekta, ipak nomadskog karaktera. Niz drvenih sanduka istog formata dovedeni su u funkciju makete izložbena prostora, stiliziranog white cube-a. Razni autorski mentorirani radovi objedinjeni su tim boxevima, njihov je unutarnji raspored podređen optimalnom obliku prezentacije pojedina zanata, a prednja im je strana otvorena, sanduci su kovčezi spremni za transport.

Druga cjelina obuhvaća osam velikih stolova / vitrina koje također prezentiraju mentorski vođene reakcije polaznika, ipak mahom dizajnera, na mogućnosti raznih tretmana sirovine ili pak primjene zanatskog procedea na predložak autorskog sadržaja. Osim finalnih proizvoda, vidimo i razvojne etape. Primjerice, knjigovežna je djelatnost predstavljena “Putujućom knjigom”, dakako u tvrdom uvezu, s pripadajućim šablonama za slijepi odnosno zlatni tisak, u koju se upisuju odgovori na pitanja vezana za knjigoveški obrt.

 Izložba je praćena i opsežnom knjigom/katalogom, koja oblikovanjem kao da interpretira dizajnerski zanat, a istodobno, što zapravo i jest jedan od njegovih zadataka, aktivira i rijetko korištenu mogućnost tiskarskog zanata. Petstotinjak stranica proizvodi solidan volumen, bijelu ciglu na kojoj se debelim crnim slovima ponavlja naziv uzduž naslovnice, poleđine, ali i hrptova, aktivirajući i taj prostor na knjizi. Ovitak je, međutim, riješen najjednostavnijim potezom, ispunjavanjem bjeline crnim slovima naziva, reklo bi se da je dizajn sveden na najmanju mjeru. No, posve odgovoran ‘sadržaju’, odnosno reflektirajući ideju projekta, osvaja vizualne dividende. Ovitak se, naime, ispunjava varijacijama naziva – osim ‘made in’, pojavljuje se i ‘made by’, zatim ‘made for’, pa ‘made of’, ‘made after’, ‘made with’, ‘made as’, ‘made from’, ‘made into’ – parafrazirajući oznaku porijekla, značenjski razlaže aspekte proizvodnje, odnosno sugerira kako njene čimbenike objedinjuje unutar korica. Pa kao što dizajn omota ilustrira ideju projekta, tako i ta ideja ulogu dizajna vidi u oblikovanju modela povezivanja raznih čimbenika, u dizajnu platforme na kojoj bi se mogla odvijati njihova komunikacija. 

Categories
All fotografija Muzej za umjetnost i obrt, Zagreb, Volumen 7

POZORNI PROMATRAČ

Retrospektivna studijska izložba posvećena fotografu i povjesničaru umjetnosti Branku Baliću (koji je živio do 1930. do 1976.) organizirana je u suradnji Muzeja za umjetnost i obrt i Instituta za povijest umjetnosti punih 40 godina nakon njegove posljednje izložbe. Prema kustoskoj koncepciji Irene Šimić i dr. sc. Sandre Križić Roban, retrospektivna izložba Pozorni promatrač Branka Balića rezultat je višegodišnje stručne i znanstvene obrade njegove vrijedne ostavštine (arhivske zbirke oko 12.000 fotografskih negativa), koja je od 1977. godine pohranjena u Institutu za povijest umjetnosti u Zagrebu.

Odmah po ulazu u izložbeni prostor, zatičemo se pred dvije fotografije većeg formata koje jako dobro poznajemo, gotovo su i svjetski slavne, a prikazuju članove skupine Gorgona kako gledaju u zemlju i kako gledaju u nebo. U pitanju je, dakako, izvedba njihove akcije. No, sudeći prema perspektivi, odnosno položaju kamere – točno iznad njih, reklo bi se kako je i snimatelj dio autorskog tima tog performansa za foto aparat. Formata kojem se često priklanjala i grupa ViGo (Vijatović i Gotovac), sudeći prema fotografijama u njihovoj nedavno tiskanoj istoimenoj monografiji koje ne možemo proglasiti dokumentarnim zato što je fotograf imao ključnu riječ u pozicioniranju “sadržaja”. A svakako je jasno da je imao i apsolutno povjerenje tog sadržaja koji shvaća da je upravo fotografija originalan izlazni format. Pomisao kako bismo slijedom toga i Branka Balića mogli doživjeti kao člana Gorgone potkrijepljena je i serijom “Adoracija”, svojevrsnom fotoseansom, odnosno ‘akcijom kojom je odana počast Juliju Kniferu za vrijeme njegove izložbe u Galeriji suvremene umjetnosti’, gdje su članovi Gorgone Knifera najprije kudili, da bi mu na kraju, u znak priznavanja njegova slikarstva, ljubili ruke. U toj skupini gorgonaških akcija još su i prizori izokretanja šešira i kaputa, bacanje šešira u zrak i zajedničko poziranje. ‘Ceremonije su se odvijale bez publike, samo za kameru.’

Balićevoj udomaćenosti u umjetničkim krugovima svjedoči i niz portreta protagonista tadašnje likovne scene. Osim prisnosti, a i povjerenja što ga portretirani očito imaju prema fotografu, vidljivo je i da su situacije aktivne u predstavljanju, bilo konkretna konteksta, kao što su to Milena Lah ili Vojin Bakić pri izradi skulpture, bilo u skiciranju žanra, primjerice, Josip Vaništa je zatečen dok čita, na krevetu stana u potkrovlju, a definiran je policama s knjigama što se poput friza susreću u kutu iza njegove glave. Vjenceslav Richter je usred aktivna razmišljanja, Aleksandar Srnec je snimljen ispred povećanih slova. Formati su kvadratni, težište je na kompoziciji kadra, koja se u nekim slučajevima realizira odnosom svjetlih i tamnih dijelova, u drugim istaknutom perspektivom ili pak suradnjom aktera i pozadine. Ono što se, međutim, pojavljuje kao konstanta, jest dojam komunikacije između snimatelja i snimanog, kao da svjedočimo rezultatu njihovog razgovora vezanog za okolnosti snimanja. Ili je takav dojam rezultat dubinskog poznavanja materije, zahvaljujući kojem fotograf uspijeva kontekstualno predstaviti protagoniste izolirajući neku njihovu ključnu osobinu. Imajući na umu Balićevo obrazovanje, čini se kao da je povjesničar umjetnosti otklonio teorijsku interpretaciju svojeg sadržaja i posve se priklonio onoj autorskoj. Naime, koliko mi je poznato, nije poznat ni jedan drugi primjer da povijest umjetnosti povjesničara umjetnosti zapamti kao fotografa.

Primjerice, umjesto da tekstualno analizira Kožarićeve “Oblike prostora”, on svjedoči njihovu nastajanju, snima Kožarića kako ih stvara u atelijeru, okružen već gotovim Oblicima, koje Balić dakako koncepcijski i kompozicijski u fotografijama koristi.

Teorijska utemeljenost u povijesnom razvoju i autorska interpretacija prezenta, dapače, zaustavljanje njegova trenutka, osim što mu priskrbljuje autentičnu poziciju, pruža mu i komparativne mogućnosti. Primjerice između stvarnosti i situacije na suvremenoj sceni, odnosno između urbanizma, arhitekture i usporedivih likovnih tendencija. Balić bilježi modernizam u trenutku izgradnje, bilo da snima makete ili odlaskom na teren, gdje pronalazi rakurse kojima replicira, odnosno ističe značajke koje se u to vrijeme pojavljuju i u recentnom ‘likovnom’ prostoru. Takvo, aktivno, svjedočanstvo, gledajući iz našeg vremena, možemo protumačiti i neobičnom anticipacijom, identičan je sadržaj i danas prilično aktualan. Brojni se suvremeni autori, čak i mlađe generacije, vizualnim razmišljanjem nadovezuju na Balićeve perspektive. Baš kao što se i performans za fotoaparat grupe ViGo – Kožarić u atelijeru radi na skulpturi živog Toma Gotovca – nadovezuje na njegovu foto seansu stvaranja Oblika prostora, snimljene u istom atelijeru. Što zapravo svjedoči o razmišljanju koje se ne realizira u tada prisutnoj takozvanoj ‘umjetničkoj fotografiji’, najčešće realiziranoj raznim svjetlosnim efektima, pa čak niti zadovoljava klasičnom dokumentacijom vremena posredstvom karakterističnih prizora, nego je posve uronjeno u konceptualna strujanja s kojima komunicira fotografskim alatom.

Fotograf, međutim, ponekad zaboravlja svoje kunsthistoričarsko podrijetlo, pa i prostor likovnosti te preuzima ulogu kroničara. Iako formalno ne prihvaća ulogu socijalna istražitelja, kao prije njega Franjo Fuis, a poslije njega Boris Cvjetanović, te iako su njegovi motivi i međusobno posve različiti, od gužve dječjih kolica u Maksimiru, čistača cipela na Trgu Bana Jelačića, polugola radnika na nekoj visokoj skeli, do gospođe koja mete smeće na Britancu, ipak se u fotografijama zrcali nekakvo pravo stanje stvari. Od serije što prikazuje radnike u proizvodnom procesu, do portreta raznih takozvanih ‘radnih kolektiva’, široka lepeza interesa, ponajprije zahvaljujući preciznom ‘autorskom oku’, postaje dragocjeni dokument koji upotpunjuje sliku vremena, i to točno onog vremena prema kojem se suvremena scena danas tako često odnosi. Vjerujemo njegovom doživljaju, istodobno subjektivnom i objektivnom, možda i zato što smo nagovoreni prepoznavanjem sadržaja u onom usputnom i nevažnom, detalja koji tek izdvojeni kadrom postaju kompozicijski djelatni i narativno znakoviti. Ili pak onih koji totalima suočavaju široku i ravnu panoramu periferije s geometrijskim planovima ulica i visokih zgrada novog urbaniteta.   

Spomenimo kako su sve fotografije crno bijele, a osim njih, tu je arhivska dokumentacija i dva dokumentarna filma.

Tu je i instalacija koja izravno komunicira s fotografijama pokraj nje. Na rubovima bijelom bojom napravljena kruga na podu upisano je ‘Pozorni promatrač’. Krug je iste veličine kao i pripadajući krug na zidu, nastao kao rezultat projekcije svjetla. Točno u sredini zamišljena valjka iznad kruga na podu, obješena je tamna ploča s dva otvora u kojima se nalaze dva filma, odnosno dva monokroma formata 60 x 60 mm. Pokraj ploče, metar od tla, poput viska obješeno je povećalo. Pristajemo preuzeti ulogu pozorna promatrača, ulazimo u njegov prostor, uzimamo povećalo, usmjerimo prema jednom filmu i shvaćamo kako je to pozitiv fotografije što se nalazi pored instalacije, koja prikazuje detalj svojevrsna nepravilna rastera, čitav kadar ispunjava lišće ili je to gomila otvorenih školjaka. Instalativni elementi, obješena ploča, povećalo i krug na podu, dolaze u službu filmskog medija, zajedno s projekcijom svjetla proizvode simulaciju svojevrsna kina. Svjetlo je tu, a film ćemo projicirati sami, pogledom kroz povećalo. Pri čemu kao da se postavljamo u poziciju autora, kao da smo u predloženoj fotografiji povećalom izdvojili jedan dio prizora, kao što je i on svojim kadrom izdvojio jedan dio, očito većeg, istog prizora.

Raznorodnost interesa, aktivno sudjelovanje u razvoju umjetničkih strujanja, konceptualno korištenje vlastita alata, sve to svjedoči autorskoj znatiželji koja sudjeluje u otvaranju novih povijesno umjetničkih kategorija, što ga promovira i u ulogu svojevrsna najavljivača. Ili, drugim riječima, fotografske karike koja je prethodila razvoju i širem priznanju tog medija krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina prošloga stoljeća.

Stoga je velika šteta što njegova osobna istraga i svjedočenje raznim sličnim istragama, bez obzira na velik broj ostavljenih negativa, nije duže potrajalo, bilo bi vrlo dragocjeno imati Balićev doživljaj nastavka razvoja onoga što je autorski tumačio.     

Categories
All dizajn Muzej za umjetnost i obrt, Zagreb, Volumen 4

PREGLED HRVATSKOG DIZAJNA 15/16

Velikim brojem radova iznimno napučena izložba smještena je u već tradicionalnom, možda bi se ipak reklo – nevelikom, galerijskom prostoru Muzeja za umjetnost i obrt, prostoru što svojim hodnicima i nekoliko soba podsjeća na kakav veći stan. Raspored i dimenzije tog stana, osim što gostima određuju kretanje, domaćinima odnosno postavljačima sugerirali su mogućnost tematske organizacije postava. 

Uzimajući u obzir kako je pregled dvogodišnje dizajnerske produkcije razvrstan u osam kategorija, te je kategorije moguće primijeniti na kontekst stana, i jedna i druga situacija, primjerice, uključuju garderobu – modni dizajn, namještaj – produkt dizajn, dekorativne elemente dvodimenzionalne i trodimenzionalne prirode – dizajn vizualnih komunikacija, ambalaže i prostorne intervencije, biblioteku – grafički dizajn knjiga, radnu sobu odnosno ured- dizajn u digitalnim medijima, plus gastronomsku jedinicu s pripadajućom vinskom kartom – cjeloviti projekti, hoteli, restauranti….

Međutim, kao što obimna dvogodišnja produkcija ima i brojne interdisciplinarne rezultate, tako i postav donekle poštuje, ali se u većini slučajeva ipak ne vodi isključivo načelom grupiranja pojedinih formativnih cjelina. U biblioteci, primjerice, kao uostalom i u većem dijelu stana, nailazimo na realizacije produkt dizajna, što zapravo, garnirano gotovo sveprisutnim produktima onog grafičkog, pa čak i modelarno predstavljenim složenijim projektima, pomalo i ukida doživljaj tematskih prostorija. Singularno medijalna ostala je tek garderoba, ambijentalno osvijetljena, izabrane realizacije modnog dizajna prezentira gotovo instalativno, te na razini doživljaja cjelokupne prostorije uspijeva prispodobiti koncepcijsku namjeru – stilizaciju pozornice / piste, koja statičnim, odnosno u pokretu zaustavljenim akterima / modelima  odgovara galerijskom uprizorenju.

Scenografski se dojam u velikoj mjeri oslanja na nešto tamnije srednju sivu (procijenio bih 70 postotnu) boju kojom su oličeni zidovi. Na taj način tretirani, njihova se uloga na prvi pogled smanjuje – prestaju biti zidovi, postaju nebitna dimenzija definicije prostora, poput publike u gledalištu koje smo svjesni, iako je zapravo i ne vidimo. Pa, slijedeći primjer publike koju definira gledanje predstave, dolazimo do povećane uloge ovako obojanih zidova naspram neutralno bijelih, oni su, kao i publika, definirani sadržajem na sceni, te na taj način pozornost dodatno usmjeruju na protagoniste, na sceni istaknute snop svjetlom.

No, bez obzira što zidovi nedvojbeno pridonose općem dojmu modne sobe, oni su zapravo ponajprije odgovorni boji koja prevladava u cijelom stanu. To je siva na cca 70%, zato što bi crna predstavljala isuviše radikalan konceptualan iskaz, koji predlaže konkretnu programsku platformu, a što zapravo ne odgovara bijenalnoj ideji izložbe. Bijela bi, nasuprot tome, posvjedočila nedovoljno aktivnoj ideji postava, dočim bilo koja druga boja, u tome se svakako slažemo, ne dolazi u obzir.

Osim, dakako, predsoblja, lokacije gdje su smješteni radovi što kandidiraju za Veliku nagradu Hrvatskog dizajnerskog društva. Iz konteksta važnosti što ju nagrada označava, ali i iz konteksta stana (u smislu crvenog tepiha), sasvim je razumljivo da su ti zidovi crveni.

A prilikom prolaska kroz taj elitni špalir dobrodošlice na izložbu, kojeg čine Numenove instalacije Tape, Net i Tube, Dujmenovićeva i Hrastovčeva tipografija Louvre Serif i Louvre Sans i projekt Design District Zagreb, doznajemo i kako je Veliku nagradu osvojio ovaj potonji.  

Na postotak sive svakako su utjecaj imale i legende, bitan element izložbe koji ne informira tek o autorstvu, nego i o kontekstu. Dakako da informacija ne smije biti isuviše vidljiva, no ipak mora biti čitka, što bi crni tekst na 80 postotnoj sivoj prilično otežao. S druge strane, što tamnija, to više proizvodi ambijentalnost doživljaja, odnosno scenografičnost postava. Čija ideja kao da istodobno polazi od ideje zgrade – Muzeja za umjetnost i obrt, koja postavom priziva vrlo konkretne okolnosti odnosno proizvodi kontekstualne situacije, a i od ideje pregleda dvogodišnje produkcije, dizajnom asocirajući konkretnu kontekstualnu situaciju. Koja je zapravo identična jednom od bitnih segmenta MUO-va konteksta, a to je oblikovanje. Preuzimanje uloge aktivna oblikovna elementa, donijelo je dividende i na razini smirivanja gotovo bezbrojno različitih vizuala, pa bez obzira na prostornu napučenost, ipak ih je moguće doživjeti (ako je potrebno i prići im), kao pojedinačne artefakte.

S druge strane, ponašanje u stanu, nasuprot onome u muzeju, dozvoljava bliski kontakt s izlošcima, a u mediju dizajna, bilo izdavačkom, bilo grafičkom, modnom ili produktu, informacija o materičnosti nipošto nije zanemariva. Pa bi se čak moglo reći i da ta skučenost, s obzirom na velik broj izložaka, odnosno zatrpanost ‘stana’ brojnim predmetima, zapravo doprinosi osjećaju prisnosti.

Još je jedan element, kojeg inače nalazimo i u MUO-u, ali i u uređenju stana, svoju, dakako, posve stiliziranu, primjenu pronašao u postavu izložbe – to je ideja paravana. Za razliku od klasičnog, on ovdje ne stoji nego visi, a osim što inače postoji da zaustavi pogled, ovdje je on zapravo nosač informacija. Ipak, proglasiti paravanima mnoštvo tih visećih pregrada što proizvode neku jednostavniju labirintnu situaciju, ne bi bilo sasvim točno. Uostalom, očekuje se i odlazak iza njih, prolazak tim improviziranim hodnicima, zato što su viseći paravani / zidovi s obje strane aktivni – najčešće se radi o plakatima, no tu su i grafički prikazi raznih drugih akcija i projekata. Improvizirane vizualne prepreke, osim što su sačinjene od eksponata, imaju i arhitektonsku ulogu, proizvode manje prostore, svojevrsne separee koji omogućuju ponešto izoliranije predstavljanje pojedinih trodimenzionalnih ostvarenja, smještenih bilo na postamentima, bilo na zidnim policama.

Kao i u stanu, i ovdje se po sredini prostorija nalaze stolovi. Na njima su, dakako, knjige. Posve dostupne listanju, što je zapravo presudno za procjenu njihove kvalitete. Ali ne čitanjem, zato što ovo ipak nije biblioteka, nego, osim u ovitak, uvidom i u prijelom, uvez, vrstu papira, dakle, u ključne elemente tog klasičnog artefakta grafičkog dizajna.

Pa je možda prilika spomenuti i katalog ove izložbe, koji zadržavajući već gotovo tradicionalan format, ovitkom, uvezom i prijelomom postavlja standard na vrlo visoku ljestvicu. Izvrsno primijenjene tipografije u grafički izvedeni logotip, zatim idealno odabrana papira za ovitak (Desire Red 135) oblikom tiska (Curious Matter Adrion Blue boja), pa i vrlo uvjerljiva volumena, ta bi izdužena crvena ciglica svakako konkurirala za nagradu u kategoriji pod nazivom ‘dizajn vizualnih komunikacija’.

(Što je, rekao bih, ponešto neprecizna definicija, zato što bi se pod taj naziv moglo svrstati i sve ostale kategorije, zar moda nije vizualna komunikacija, ili digitalni prikaz, ili ambalaža… Zar sa stolicom, primjerice, manje vizualno komuniciramo nego s vrstom tipografije? Zar je oblikovanje koncepta ikako drugačije moguće predstaviti, osim vizualno ga iskomunicirati?)

Prolazak izložbom, međutim, ipak ne uključuje nominacijsku problematiku, ne inzistira na formalnom određenju pojedinih radova, kao što, osim u slučaju mode, ne inzistira niti na lokacijskom svrstavanju pojedinih kategorija.

Prolazak izložbom nudi veliku količinu sadržaja posve nesvodivog pod zajednički nazivnik, osim, dakako, onog vremenskog, što joj, nasuprot uobičajenim situacijama, zapravo diže kvalitetu. Raznovrsnost, pa i inovativnost radova, uz impozantan popis zastupljenih autora, osim informativno revijalno natjecateljskom, izložbu proglašava i reprezentativnom.

Pa, ukoliko se već nekoliko godina moglo govoriti o novim vjetrovima u jedrima dizajnerske scene, ova je manifestacija potvrda sigurna kursa kojim ta flota brodi.

Categories
All Muzej za umjetnost i obrt, Zagreb, site specific Volumen 2

INSAJDER

Poznato je da sokol istodobno vidi cijelo polje iznad kojeg leti i pojedini njegov detalj kojeg teleskopski povećava tražeći plijen. Tako je i Željko Badurina svoju autorsku dioptriju prilično precizno namjestio na praćenje javnih medija u kojima manirom iskusnog poznavatelja pronalazi materijal pogodan za obradu i primjenu u Post art seriji što ju realizira već nekoliko godina. Ušavši s takvim naočalama u Muzej za umjetnost i obrt kao da se zatekao u rajskom vrtu. Jer već i sam broj od 58 predstavljenih radova na izložbi govori kako je pogodnog materijala bilo toliko da je naš Željko u prvi čas zacijelo zaplakao od oduševljenja.

Što ga je to nagnalo na suze radosnice? Što povezuje javne medije današ­njice i stalni postav Muzeja za umjetnost i obrt u kojem rijetko koji (ako uopće i jedan) izložak pripada našem vremenu? Najjednostavnije rečeno – upravo te naočale, to jest njegova autorska perspektiva koju karakterizira relativizacija ispostavljenog i ironijski pogled na ono što je općenito prihvaćeno kao neupitno. Te se ispostavljenosti očituju u brojnim dimenzijama javnosti, od estradnih tv emisija gdje Badurina poznati show ‘Zvijezde pjevaju’ u svom Post artu prevodi u ‘pizde zijevaju’ do sportske te­matike gdje se na udaru ni krivi ni dužni nađu naši proslav­ljeni sportski heroji. Bolje ne prolaze niti ikone suvremene umjetnosti (primjerice Beuys i Kožarić), a nerijetko Badurina komentira i politička zbivanja – zavaljen u udobnu fotelju čita knjigu enciklopedijskih razmjera na kojoj piše ‘topnički dnevnici’. S obzirom da ipak u osnovi prebiva u prostoru tzv. art scene logično je da često proziva i njena formalna nositelja – Muzej suvremene umjetnosti, pa mu, primjerice, na drugu godišnjicu njegova novog izdanja posvećuje Post art na kojem je crvenom kemijskom napisao 2, proglasivši na taj način njegovu dosadašnju aktivnost dovoljnom. Fokusirajući uglavnom opća mjesta cijelog spektra javnih događaja u njima detektira, bilo u suštini ili u pojavnosti, određenu tendenciju čija bi bitna dimenzija bila da se nametne, da zauzme veći prostor ili se bar prikaže prisutnijom nego što to zaslužuje biti. No, s obzirom da to zapravo i jest ne/skrivena namjera svakog medijskog uprizorenja, treba reći da Badurina često puta ne reagira toliko na same te sadržaje koliko na dimenzioniranost prijema kojeg uspijevaju osvojiti. Podjednako, dakle, provocira i protagoniste i publiku. Ili, preciznije rečeno, skicira međuodnos poruke i prijema, utjelovljuje prostor njihove komunikacije s ciljem portretiranja određena svjetonazora.

Pa je stoga i prirodno da se, ušavši u instituciju čiji stalni postav čini temelj ili bar bitnu polugu u oblikovanju prevladavajućeg građanskog svjetonazora, osjećao kao Indiana Jones u predvorju Aleksandrijske biblioteke. Postojeći izlošci su se odjednom pretvorili u platna pripremljenih pozadina na kojima on treba dodati završni potez čime oni postaju dijelovi njegova opusa. Počevši od ‘Mona Lise’ kao osnovne slike, nekakve ideje ‘slike’ koju naše društvo ima i uključivanja te arheslike kao nove akvizicije dotad ‘manjkavom’ postavu MUO-a. Kao i da njen famozan smješak updatira dodajući mu rolingstonovski jezik kao apsolutno prepoznatljivi ikonografski arhetip suvremenog doba. S obzirom na značaj kojeg ta dva simbola imaju u oblikovanju našeg vrijednosnog sustava pravo je čudo da u ovom post-izmu, kojega je i Badurina aktivni pronositelj, još nitko nije došao na tu ideju. Međutim, čak i ako jest, to njemu uopće nije važno jer kao što dosljedno demistificira ikono­klastički odnos spram nastanaka i referenci artefakata i pojava, tako je i institucija copyrighta tek jedna od dežurnih tema. Pa je tako i institucija otvorenja izložbe poslužila kao tema za video rad ‘Otvorenje izložbe’ projiciranog na otvorenju izložbe u kojem se ravnatelj muzeja, kustosica izložbe i autor prigodnim riječima obraćaju prisutnima. Protagonisti otvorenja go­voreći ono što bi i u realnoj situaciji rekli, dakle, ne gubeći ništa od sadržaja, na taj način preuzimaju uloge samih sebe, pristaju biti dijelom karikature čiji je žalac usmjeren spram ozbiljnosti koja obično prati tu ceremoniju. U diskretnom se pomaku između zvuka i slike gubi sinhronizacija što, između ostalog, parodira formalnost takvih izričaja ali poziva i na dodatnu pažnju slušatelja koja često u tim prigodama izostaje. Stoga ispada kako je pomak od uobičajene forme djelotvorniji s obzirom na sadržaj. Tome treba dodati da nitko od protagonista time nije bio izvrgnut ruglu što se zapravo paradigmatski odnosi i na cijelu izložbu jer stalni postav Badurininim insajderstvom nije izvrgnut ruglu nego je dapače, publika pozvana da ga pažljivije promotri, čak i istraži, ne bi li otkrila autorove podvale.

Većina, naime, njegovih upliva u stalni postav na granici je zamjetnog – kada na intervencije ne bi upućivale legende rijetko bi tko mogao diferencirati vrijedne i drevne porculanske fi­gurice od onih keramičkih, kupljenih u Konjščinskoj za deset kuna. Kao što laik teško može razabrati da je slika s motivom mrtve prirode (rad kojeg Badurina naslovljuje “Premtrva priroda”) kupljena u Kiki. Ali će zato pažljivi posjetitelj smjesta uočiti kako se jedna od skupocjenih kristalnih čaša u izložbenoj vitrini razbila i signalizirati to čuvaru ne uočivši da je u pitanju rad pod imenom ‘Staklovinje’.

Slijedeća grupa radova, koje bih označio ‘kolažima’, kompiliraju postojeće slike iz postava u koje je Badurina blasfemički photoshopom uključio asortiman iz reklamnih letaka trgo­vačkih centara. Ti ink jet printevi zapravo odlaze korak dalje od problematizacije kiča nekad i sad, što bi recimo i bio lajtmotiv njegova insajderstva, jer u sebi sadrže i svojevrstan autoironijski pogled ne samo na suvremene umjetničke pravce nego upravo na ono što i sam inače radi. Osim što zatrpavanje bezbrojnim ‘layerima’ postojeći predložak ilustrira medijsku buku kojoj smo izloženi, takvim pretjerivanjem on ironizira vlastito djelovanje u ‘Post art’ seriji kojoj je ključni označitelj upravo ‘fletanje la­yera’, odnosno u prijevodu, izravnavanje raznih planova ili smislova.

Dovođenje, pak, u vezu suvremenih autora višeslojno je moguće protumačiti. Poglavito krenuvši od postojećeg postava, primjerice u radu ’10 times Goveđi gulaš’, Badurina ispred Le Corbusierove fotelje i taburea presvučenih kravljim krznom postavlja Podravkine konzerve gulaša. Asocijacija na Warhola nije, međutim, samo uzgredna dosjetka nego ponovo i autoreferencijalna namjera jer se Badurina svojedobno predstavio kao warholist, portretiravši u njegovoj maniri protagoniste naše art scene što je predstavio izložbom u Galeriji SC. To još više dolazi do izražaja u radu Chaise longue – fotodokumentacija performansa. (Već je i navedena medijska forma u potpisu rada uljez u postavu jer pripada vremenu kojeg MUO ne obrađuje.) Fotografije prikazuju Badurinu dok leži na ležaljci (za što je morao dobiti posebnu dozvolu jer se ležaljku inače ne smije niti dotaknuti) što je očigledna referenca na poznati Stilinovićev rad ‘Umjetnik pri radu’ koji je igrom slučaja upravo izložen na Stilinovićevoj retrospektivi u MSU. Istodobna prezentacija istog motiva – originala u Muzeju suvremene umjetnosti i kopije u Muzeju za umjetnost i obrt, dimenzija je na koju Badurina vjerojatno nije računao ali tim više njome može biti zadovoljan. Jer je tim apsurdnim ukazom zapravo potvrđena uspostava odnosno materijalizacija među­prostora temeljem asocijacije, sustavna izgradnja ili nadogradnja u kojoj nadodani elementi (pa ma kakvi oni bili) postaju čimbenici tog sustava.