Kaže se da je lice ogledalo duše.

Kada nepoznati ljudi na javnim mjestima primijete da ih Mladen fotografira, pa ga ponekad i zapitaju zašto, on odgovara: Zato što imate predivno lice. Time unaprijed razoružava prigovore. Fotografi, naime, znaju da je ljudima važan izgled, da bi kompliment licu mogao odobrovoljiti dušu. Primjerice, fotograf Ivan Posavec ima dramaturški razrađen pristup, kad osoba dođe na dogovoreno snimanje, pokuca na vrata njegova studija, a on ih otvori, odmah se iznenađeno trgne, ovo nije očekivao − odlično izgledaš, kaže. Zatim se povuče malo unatrag ili nagne na stranu, hineći perspektive, kao da provjerava prvi dojam provodeći ga kroz obrasce fotografske profesije, pa definitivno zaključi: Imaš genijalno lice.

Listajući Mladenova lica, mogao bi im se uputiti isti kompliment, s time da bi ipak trebalo pojasniti što je u njima genijalno.

Ako krenemo od izjave književnika Imrea Kertésza (slučajnog prezimenjaka slavnoga mađarskog fotografa Andrea Kertésza): ‘sudbina je karakter’, što bi značilo da u okviru okolnosti ipak postoji izbor koji jednim dijelom utječe na životnu putanju, a budući da je karakter najprimjetnija manifestacija duše, kao da u predstavljenim portretima, gledajući lica, zapravo promatramo sudbine. One se nalaze iza lica, ali one su ih oblikovale, kao što je njih oblikovao karakter, a njega duša. Za razliku od fotoseanse u Posavčevu studiju gdje se komplimentom odobrovoljena duša diskretno namješta ne bi li istaknula svoje kvalitete, Mladenove se duše nisu stigle pripremiti, zatečene su. Ali ne in flagranti, kad obavljaju neku osobitu djelatnost, niti s namjerom raskrinkavanja njihova unutarnjeg bića, zavirivanja u one sfere u koje nitko ne želi da se zaviruje, ali, bez obzira gledaju li u objektiv ili ne, vidimo da osobe ne komuniciraju s fotografom, pa dakle ni s nama, nego same sa sobom. To nije nekakav intenzivan dijalog, nego onaj uobičajeni, ne radi se o njegovu sadržaju, nego o njegovoj prisutnosti.

On se odvija na brojnim jezicima, na raznim zemljopisnim širinama, bez obzira na rasu, dob ili spol, bez obzira na konkretne ikonografske čimbenike ili na njihov izostanak, listajući stranice kao da slušamo žamor neizgovorenih replika koji dopire iz prostora s one strane pogleda.

 Listajući stranice također shvaćamo da je ‘predivno lice’ često puta eufemizam za ‘autentično lice’. Pa dok jedni ponosno ističu svoju nasvakidašnjost, drugi kao da je nisu svjesni. Čak bi mogli i prosvjedovati zbog znatiželjna pogleda koji u njihovim crtama prepoznaje odraz nepatvorene prirode, ne želeći biti primjerom nečega čega sami nisu svjesni.

Međutim, Mladen ih ne promatra iz pozicije lovca koji će njihovom posebnošću obogatiti svoju kolekciju, niti hini poziciju genijalca koji u onome što je običnome obično prepoznaje složenu strukturu sveobuhvatnog, nego preuzima perspektivu privatnog detektiva angažiranoga za otkrivanje uzoraka. Čak bih se usudio reći, uzoraka sudbine. Naime, za razliku od Posavčeva portretiranja čija je ideja što bolje ili preciznije predstaviti identitet dotične osobe, Mladenovi protagonisti ne predstavljaju sebe, iako im je izraz lica za njih možda i karakterističan, ne znamo tko su oni, ne zna ni Mladen, nego identificiraju određenu značajku. Bilo podrijetla, bilo ponašanja, bilo psihološkog profila, bilo pripadnosti konkretnomu svjetonazorskom ili društvenom modelu, oznaku prošlosti ili etiketu sadašnjosti. Svi reflektiraju nešto, svaka fotografija odgovara preuzetom zadatku: izdvojiti poneku dimenziju iz prostora s one strane pogleda.

 Lica su u prvom planu, no iako na fotografijama osim njih nema nikakva drugog sadržaja, listajući stranice, putujemo svijetom, nailazimo na egzotična lica, obilazimo metropole, zatječemo se u središtu društvenih zbivanja o čemu nam svjedoče ekstravagantna lica. Iznimno se može dogoditi da je lice izdvojeno iz gužve ili da se kadar proširio na gornji dio osobe, pa čak i da se radi o dvama licima. Privučen nečime, Mladen reagira. To nešto ponekad je smjesta prepoznatljivo, kao da se nameće efektnim grafizmom sadržaja ili njegovom kompozicijom ili odnosom svjetla i sjena, konkretnom gestom ili izrazom lica, a drugi put teško odredivo, prevodeći u riječi, to može biti sjeta, zamišljenost, znatiželja, prijekor, ironija, usredotočenost ili iščekivanje. Jedno, međutim, ne isključuje drugo, činjenica sadržaja ne isključuje ideju fotografa, ona je upregnuta u sadržaj, no na svojoj razini ne prestaje biti djelatna, nalazi simetriju, postavlja dijagonalu, plitkom dubinskom oštrinom odvaja subjekt od pozadine, kontrastira svijetle i tamne plohe, jednom riječju koristi se raznim mogućnostima crno-bijele fotografije kojima u konačnici ostvaruje prednost nad kolorom. Bez obzira na to jesu li lica glatka ili naborana, našminkana ili obrijanih glava, sa šeširom ili naočalama na nosu ili u kosi ili imaju kakva druga konkretna obilježja, upravo ih zahvaljujući nijansama bijele, sive i crne doživljavamo skulpturalno, kolor je suvišan sadržaj. Ukidanje boje u ovom slučaju nema nostalgično uporište, nego se radi o autorskom potezu koji je djelatan zato što se postavlja kao filtar, ukida jedan dio stvarnosti proizvodeći njezinu stilizaciju, odnosno sugerira sliku onoga s druge strane pogleda. Kao da je na toj drugoj strani dramaturgija izraženija, odnosi ogoljeniji, lišeni ukrasa, pa kako je na narativnoj razini time licima naglašen karakter, tako i na vizualnoj razini dobivaju volumen.   

Po svoj prilici Mladen već i u postupku snimanja, gledajući kroz tražilo, odabire crno-bijelu opciju i stvarnost promatra kroz filtar. Eliminira suvišno i fokusira se na bitno, objektivom se približava motivu i određuje kadar. Promatrajući proces sa strane, moglo bi ga se optužiti za špijunažu koliko god to apsurdno zvučalo u vrijeme kad svi fotografiraju sve, međutim, ako špijunira, za koga radi?  

Listajući stranice, kontraobavještajna je služba zbunjena, ima i crnih i bijelih i onih između, aristokrata i radnika, kolonizatora i koloniziranih, buntovnih i miroljubivih, agresivnih i empatičnih, prostodušnih i proračunatih, ne uspijevaju dokučiti kakvu to arhivu osumnjičeni prikuplja. Krupni kadrovi, lica u prvom planu sugeriraju da se radi o nekakvoj kartoteci, te da su fotografije ono što je zataknuto u lijevome gornjem dijelu osobnog dosjea. To možda i nije daleko od istine, možda je nama koji gledamo njihove portrete ostavljeno da im u karton upišemo podatke. Da starijemu proćelavom čovjeku koji upravo pripaljuje cigaru pod zanimanje upišemo kipar, a onome koji ispod crnog šešira s lijeve strane kadra gleda udesno upišemo saksofonist. Prekrasna bi žena s bijelom čipkanom maramom morala biti pjevačica, a djevojka zamagljena pogleda možda još i ne zna da u njoj živi pjesnikinja. U izbrazdanu ćemo licu muškarca pod slamnatim šeširom prepoznati morski vjetar, tamnoputa djevojka pod bijelim velom mora biti afrička princeza, čovjek koji ispod kapuljače podsmješljivo gleda zacijelo je direktor. A ovaj snažnih vratnih mišića, dobrano tetoviranih, u bijeloj potkošulji, zacijelo je opasan baš kao što opasno i izgleda.

 Na kraju bi se moglo reći kako su sva lica genijalna, i to ne samo ova u knjizi, jer knjiga i predstavlja uzorak, s jedne strane čovječanstva, a s druge autorskog tretmana koji konceptom uspijeva manifestirati raznolikost ljudskih duša, a fotografskim alatom izolirati njihove značajke.