Audiovideo instalacija uključuje dvije sinhronizirane projekcije koje predstavljaju autoričinu sjenu dok crta obrise svoje sjene odnosno svojih sjena, budući je iscrtavanje višekratno, a projekcije njene sjene pri tom poslu polako se pomiču slijeva nadesno, pa onda i iz jedne projekcione plohe u drugu. Video je praćen karakterističnim zvukom što ga proizvodi povlačenje krede po podlozi.

Taj posao i taj zvuk konkretizirani su crtežom koji je učinjen bijelom kredom po crnom zidu u predvorju galerije, a predstavlja brojne iscrtane linije autoričine sjene.

U predvorju se, dakle, nalazi finale, a u glavnom galerijskom prostoru pratimo proces  nastanka te slike.

Iz projekcija su eliminirani svi elementi osim relativno transparentne autoričine sjene, koju u takozvanom real time-u pratimo u linijskom iscrtavanju svoje trenutne sjene. Nakon što je završila jedan svoj obris, pomiče se ulijevo i započinje novi, i tako dalje. Lijeva je projekciona ploha svjetla, a desna plava, što po svoj prilici sugerira dan i noć. Postoji i sumrak, zahvaljujući preciznoj sinhronizaciji, u jednoj je fazi posla njena sjena projicirana iz oba projektora, pa se nalazi na prijelazu iz svjetle plohe u tamnu.

Posjetitelji, međutim, ulaskom u galerijski prostor prekidaju projekcioni snop svjetla proizvodeći svoje sjene, koje su, za razliku od autoričine, posve kontrasne i u tom je trenutku prekrivaju i dominiraju projekcijom.  

Imajući na umu tih nekoliko planova, sjenu od publike, zatim onu od autorice dok proizvodi brojne outline svojih sjena, koje poput svojevrsne bijele mreže na crnoj podlozi sugeriraju svojevrstan kinogram njenih pokreta odnosno nestalnost, ili preciznije, neprestanost promjene izvora svjetla, dobivamo dojam realizacije prostornosti ili volumena u sustavu kojeg temeljno određuje dvodimenzionalnost. Ta se realizacija istodobno događa zahvaljujući intenzivnijem kontrastu stvarnih sjena posjetitelja s obzirom na projiciranu autoričinu, ali i odnosom veličina, budući se posjetitelji nalaze ispred snopa svjetla koji autoričinu figuru predstavlja u pravoj veličini. 

Više od te formalne vidljivosti koja definira prvi i drugi plan, pa slijedom toga i perspektivu, doživljaj volumena ostvaruje se i na zamišljenom planu, u pretpostavci, u sugestiji što ju proizvode zvuk krede, projekcija iscrtavanja, te konačno i crtež na zidu. Zato što narativ, dakle, kaže kako autorica proizvodi crtež kojeg u drugoj prostoriji vidimo. A s obzirom da ga u projekciji ne vidimo, a ne vidimo ga stoga što ta njena sjena crta nešto što je očito ispred nje, u prostoru neke druge dimenzije od ove, koja je sasvim konkretno definirana svjetlo i sjenom, proizveden je dojam neke metaprostornosti. Ona nam je sugerirana sadržajem, formalna prezentacija – projekcije i crtež –  su u službi te sugestije.

Osim toga, posrijedi je i poigravanje s odnosom pozitiva i negativa. Ako krenemo od činjenice kako je sjena zapravo negativ pozitiva odnosno originala odnosno bilo čega stvarnosnog, sada ta njena sjena, dakle njen negativ, postaje pozitiv u projekciji. Da bi u crtežu ponovo postao negativ, ovaj puta određen bijelim outline-om. Ali ne njen stvarni negativ, nego onaj kojeg ona iscrtava po obrisu svoga stvarnog negativa.

Dimenzije se, međutim, i dalje povećavaju: i u projekciji i u crtežu izolira se dimenzija vremena. Pa dok je ona u projekciji posve definirana takozvanim ‘stvarnim vremenom’, u crtežu je ona osvojena nekakvom varijantom stop animacije koja proizvodi iluziju njena pomicanja, ostavljajući sve one ranije napravljene etape vidljivima, poput materijalnih dokaza prošlih vremena. I upravo taj crtež, nabrajanjem bivših etapa, upućuje na njihovu proizvodnju, u kojoj zatim, povratno, prepoznajemo te iste etape, dakle, izoliramo dimenziju vremena u onome gdje to inače ne bismo, zato što je vrijeme inače imanentno video snimci. Kao što je imanentno i životu u kojem također uglavnom ne izoliramo njegovu dimenziju (i u kojem također svjetlo radi sjenu).

S obzirom na tempo autoričina pomicanja kroz svijetli i tamni kadar, moguće je zaključiti kako on reprezentira dan i noć, odnosno svih dvadeset i četiri sata jednog dana. Snimka ide u loop-u, dakle autorica neprestano iscrtava svoju sjenu, svoju dvodimenzionalnu presliku,  svoj odraz na kontekstu u kojem je svjetlo zatiče. Što je zapravo i točno, mi neprestano, na manje ili više vidljiv način, proizvodimo svoju sjenu. Izostankom konteksta i njenim iscrtavanjem, međutim, precizira se upravo ta proizvodnja. Odnosno neprestani odnos ovih i onih nas. Ovih koji postoje u stvarnosti i onih u preslici. Tih, koji iscrtavanjem te preslike ostaju definirani i nakon što se vrijeme pomaklo, a definitivni dokaz o tome da se ono pomaklo jest  pomicanje naše sjene.

Odnos onoga što, dakle, jesmo i onoga što za sobom ostavljamo.

Ili bi se moglo reći kako naše sjene čuvaju sjećanje na sve one koji smo bili, pamte sve bivše epizode, ali su prilično šutljive. Otkrivaju naše položaje ili pozicije, otkrivaju formu ali ne i sadržaj. Možda je njihova šutnja izraz uvrijeđenosti – pa one su se bavile isključivo nama, a mi uglavnom svime ostalim, osim njima. Posvijestivši mogućnost njihova šutljiva sjećanja, posvijestili smo i mogućnost da ga i sami imamo, ukoliko posvijestimo da je ovo trenutak u kojem se ono proizvodi.

Vrijeme daje, poklanja, ništa ne košta, veli, ti trebaš samo uzimati. Bez truda, bez borbe, samo dođeš i daju ti. S druge strane, to isto vrijeme samo uzima. Što god možeš dati ono uzme i stalno traži još, njegova je vreća bez dna. Plaća samo još većim apetitom.

Čovjeku u vremenu na raspolaganju stoji i jedna i druga njegova strana. Nažalost, čovjek je takav da brzo zaboravi ono što dobije, ali dobro zapamti ono što daje.

Njegova bi ga sjena mogla podsjetiti da je lijepo imati bogato pamćenje, bez obzira što je cijena dosta visoka.