Category: Galerija Ligatura, KBC “Sestre milosrdnice”, Zagreb

Categories
All fotografija Galerija Ligatura, KBC "Sestre milosrdnice", Zagreb volumen 13

JELENOVAC EFEKT

Izložba je nastala u okviru projekta Kvartovski objektiv Ureda za fotografiju, a predstavljena u Galeriji Ligatura, to jest u hodnicima i čekaonici Urološke klinike KBC-a Sestre milosrdnice u Vinogradskoj. Naziv izložbe odnosi se na tzv. Mandela efekt – fenomen koji se odnosi na situacije kada se velika grupa ljudi sjeća određena događanja drukčije od onoga kako se on stvarno dogodio. Izraz je osmislila Fiona Broome nakon što je otkrila da su se ona i mnogi drugi lažno sjećali da je Nelson Mandela umro u zatvoru 1980-ih, iako je pušten 1990. i postao predsjednik Južnoafričke Republike prije nego što je preminuo 2013. godine.

Jelenovac je šuma u Črnomercu, još uvijek je živa iako malo ljudi zna za nju, tek stotinjak metara udaljena od bolnice, danas više nije tako divlja, ima uređenih pješačkih staza. Renata skreće s utabanih putova i nestaje u neistraženu čestaru, sjeća se djetinjstva kad se ovuda probijala kroz granje, odlazila ujutro i vraćala se popodne izgrebenih koljena, kad je čitava šuma bila samo njezina. Danas u avanturu ‘Revisiting Jelenovac’ ide s autorskim predumišljajem, naoružana fotoaparatom i zvučnim snimačem zabilježiti sliku i zvuk, usporediti sjećanje i stvarnost. Rana jesen, tek se pokoji listak lijeske osušio, ali gore se dobrano već prorijedio zeleni kišobran, u potoku se ogleda plavo nebo, šumski jarboli uživaju u babljem ljetu, a u potpalublju uživaju u hladovini. Renata prolazi prizemljem, kadar je dupkom pun, gužva je velika, osušene travke vire kroz probuđeni korov, centimetre slobodnog prostora kontroliraju paukove mreže, gotovo da i čujemo orkestar kukaca u punom sastavu. Fotografija većih dimenzija, možda baš u proporciji jedan prema jedan sa stvarnom situacijom, nalazi se na zidu, a donji joj dio dodiruje pod, također simulira stvarnost, treba se malo prignuti da je bolje vidimo, kao da uzimamo dah i uranjamo u osunčani, gusto isprepleteni medij prizemlja jelenovačke šume.

U njezinu je potkrovlju, međutim, jednako živo. Fotografija također velikog formata nalazi se ispod stropa, iznad ulaznih vrata u ordinaciju, simulira pogled na šumski plafon, preuzima formu split screena, s time da se na prvi pogled to ne vidi, zato što dominira do neraspoznatljivosti gusta isprepletenost svih vrsta raslinja. Taj se neumoljivo precizan portret Flore sastoji od lijevog i desnog dijela, u dubini lijevog se kroz zelene pukotine još i nazire tračak neba, desni je prišao malo bliže, fokusirao živo gnijezdo u kojem, poput biljnog vatrometa, frcaju bijele latice. Ako zamislimo šumu kao jedno drvo, ova bi fotografija predstavljala detalj njegove kore ili detalj neprobojnih vrata na ulazu u šumu.

Ipak nije sve tako neprobojno, nekoliko fotografija nešto manjeg formata, nepravilno izrezanih u krug, obješenih u niz također ispod stropa, predstavlja pogled prema gore, kroz rijetko se lišće i šibe vidi nebo. Gledajući taj friz, doima se kao da fotografije nisu obješene, nego simuliraju otvore ispod stropa čekaonice, poput onih brodskih, kao da je čekaonica otplovila u šumu koja je imala otvorene okrugle krovne prozore. Jedan od njih otkriva i usputnu atrakciju, bijele trake mlažnjaka iscrtavaju nebesku geometriju iznad neposlušnih grančica.

U hodniku nailazimo na diptih, ulaz u ordinaciju s obiju je strana opkoljen fotografijama koje prikazuju detalje jelenovačkog potoka. Vrata tek naizgled razdvajaju kadar, slijeva se potok zapjenio, a zdesna se već sve smirilo, suhi listić leluja na površini. Izrezani su detalji šume gotovo ambijentalno smješteni u hodniku, primjerice, desni ispunjava prostor između vrata i kuta, stoga također sugeriraju kako se radi o izrezanim otvorima u ono što se nalazi iza, lako je zamisliti da se ti detalji poput fototapete nastavljaju preko svih zidova, da je čekaonica takoreći usred potoka.

Svi snimljeni prizori u kadar uzimaju detalje, pa se fotografije doimaju pomalo apstraktnima, treba nam neko vrijeme da tim snažno koloriranim slikama prepoznamo sadržaj, što najviše dolazi do izražaja na fotografiji u razini očiju, koja precizno zauzima prostor između vrata i crnoga bolničkog ormarića obješena na zidu. Podsjeća na ulje debelih namaza i jakih boja, na apstraktnu impresiju koja bi mogla imati ishodište u bijesnom obračunu mora i kopna, kad ne bi bilo tih prepoznatljivih suhih listića, čas poluprozirnih čas posve vidljivih, koji se igraju u plićaku potočića.

Ambijentalni format te fotografije ponovo upućuje na pomisao kako je izložbeni prostor, hodnici i čekaonica Urološkog odjela, imao udjela u oblikovanju sadržaja, iz kompletna su mozaika izrezani dijelovi Jelenovca točno po mjeri slobodnog prostora. Taj se prostor, međutim, slijedom bolničkih aktivnosti neprestano mijenja, krevet je parkiran ispred pjenušava potoka, pacijenti sjede ispred suha listića, invalidska su se kolica zatekla ispred gusta prizemna raslinja, apstraktna je šuma potisnuta u drugi plan, na prenesenoj razini, u ono što se nalazi iza ovog vrlo konkretnog i ozbiljnog svijeta, a na onoj doslovnoj, u prostor izvan zidova bolnice. Ili, slijedeći Renatinu avanturu, u prostor izvan civilizacije. A paradoksalno, istodobno nadomak mašte i nadomak stvarnosti.

No, ambijent uzvraća pogled, diskretnim intervencijama Renata kao da ostvaruje želju samog tog prostora da se zrcali u stvarnosti izvan svoje stvarnosti. Istraživanje postava otkriva niz ogledala, preciznije vrlo uskih zrcalnih traka, vodoravno ili uspravno postavljenih s obzirom na zatečenu situaciju hodnika, čekaonice i ostalih dijelova repozitorija koji definira izložbeni interijer. Postav ove iste fotografske izložbe u Galeriji Spot, koja je nositelj projekta, bio bi jednako uvjerljiv, no oštećen za njezinu konceptualnu autorefleksiju, koja u ovim, stvarnosnim, okolnostima osvaja dodatne dividende. Uske trake ogledala postavljene su naoko ondje gdje im to zatečena situacija omogućava, primjerice na donjem dijelu ormarića koji je odredio format ‘ulja na platnu’ apstraktne marine ili je to uspravna traka na crnom ormariću nasuprot njoj. Uglavnom su položajem vezane za neki postojeći element, takoreći, prikrivaju se, ne žele se javno obznaniti. Ponekad se ipak istaknu, jedna se, primjerice, objavljuje usred mutna stakla na ulazu u zatvoreni odjel, odražava maleni segment velike fotografije krošanja ili je postavljena posred zida i reflektira dio pjenušava obračuna na suprotnu zidu, pa je u refleks uključena i osoba koja gleda. Kameleonski se mimikriraju, takoreći špijuniraju, iako je teško reći tko ih je za tu akciju angažirao.

Zvuk, koji se fotoćelijom aktivira kada netko boravi u prostoru, što će reći neprestano, jer čekaonica nikad nije prazna, emitira dokumentarnu snimku njezine avanture, šuštanje grmlja kroz koje se probija, poneku ptičicu, svakako žubor potoka, jednom riječju zvučnu sliku njezina Jelenovca. U tu se sliku, poput uljeza, uvlače neke odsvirane dionice, gotovo jednokratne, proizvodnja zvuka više nego muziciranje, prisustvo čovjeka. Posjetitelji izložbe, iako se u toj ulozi ne nalaze dragovoljno, nego ih je na to osudila nevolja, čekajući na zahvat ili tabletu koji će im ublažiti ili riješiti problem, možda i neće registrirati sve dimenzije ove ambijentalne fotografske instalacije, možda i ne znaju da je s druge strane zida šuma (Ivan Slamnig bi rekao: Staklena vrata šume), no Renata im nudi utočište, mogućnost paralelna postojanja u jelenovačkom azilu.

Categories
All fotografija Galerija Ligatura, KBC "Sestre milosrdnice", Zagreb Volumen 11

TRBULJAK & TRBULJAK

Kasnolatinska riječ ligatura znači vezanje, poslije se upotrebljava u paleografiji za spajanje dvaju slova u jedno (æ, œ). U glazbenoj je notaciji to lûk koji dvije note jednake tonske visine povezuje u kontinuirano trajanje. U medicini označava podvezivanje, primjerice, krvnih žila prilikom operacije. Vezanje ili povezivanje također je pojam koji precizno označava inicijatora i voditelja galerije Ligatura na urološkom odjelu KBC Sestre milosrdnice, Mateja Kneževića, naime, u toj bolnici radi kao liječnik, a na suvremenoj je sceni afirmirani umjetnik. Poveznicu između dvaju područja ilustrirao je izložbom „Neke visceralne stvari“ (Institut za suvremenu umjetnost, 2018.), multimedijskom instalacijom kao autorskom interpretacijom bolničkoga konteksta.

‘Ligatura je atipični poligon za umjetničke intervencije, geste i situacije i u ovom kontekstu ima ulogu katalizatora ili poveznice između onih koji trebaju liječenje i onih koji liječenje pružaju.’ (M. Knežević) Taj hibridni prostor za medicinu i umjetnost djeluje od 2018. godine i dosad je predstavio desetak naših značajnih umjetnica i umjetnika (Ines Krasić, Kata Mijatović, Slaven Tolj, David Maljković…).

Znajući za često poigravanje Gorana Trbuljaka svojim prezimenom u nazivima izložbi ili radova („Trbulja“, „Torbuljak“ i slično) moglo bi se pomisliti kako ovaj naziv predstavlja nastavak te igre i ilustrira dva lica istog umjetnika, međutim, u pitanju su dva čovjeka istog prezimena, otac Goran i sin Vito. „Oba su završila Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, i dok je Goran izlagao na mnogobrojnim izložbama u zemlji i svijetu, Viti je ovo prva samostalna izložba.“ Reklo bi se kako među koautorima ne može biti čvršće poveznice, što ih apsolutno kvalificira za nastup u Ligaturi, drugim riječima, otac sina dovodi na pozornicu upravo u prostoru koji i znanstveno dokazuje njihovu poveznicu.

Vezano za takve poveznice, pamtimo tek dva usporediva slučaja, zajedničku izložbu oca i sina Posavec (Ivan i Pavel, obojica fotografi) i zajedničku fotografsku izložbu oca i kćeri Dabac (Jana i Pero). Njima će se vjerojatno u budućnosti pridružiti zajednička fotografska izložba Buge i Borisa Cvjetanovića.

Trbuljaci se također predstavljaju fotografijama. Goranove pripadaju seriji „Skice za skulpturu“, fotografije običnih predmeta dovedenih u neobičnu vezu, a Vito izlaže fotografije eksterijera u kojima pronalazi elemente za skulpturu, odnosno motive koje dodatnom intervencijom na fotografiji promovira u instalacije.   

U tom su smislu i postavljene, naime, galerijski je prostor situacijski smješten, koristi zid iznad stubišta do odjela na prvom katu, zatim svojevrsno predvorje i urološki odjel. Prostor, dakako, nije predviđen za galerijske potrebe i izložba se mora uklopiti u postojeću organizaciju, odnosno preuzeti ulogu koja nije glavna, nego sporedna. Tim više što njezini posjetitelji, kojih usput budi rečeno, ima daleko više nego što ih ima klasična galerija, ovdje nisu radi nje. Reklo bi se kako je izložba koja nema javni karakter zapravo javnija od onih koje ga imaju. Uzimajući to u obzir, Trbuljaci su diskretni u osvajanju prostora, kao što im se i u sadržaju prepoznaje diskretna nota humora.

Vitine su fotografije u hodniku i prate uspon ili silazak stubama, veliki je zid ispred ulaza prazan, a Goran raspoređuje svoje fotografije između medicinskih aparata na odjelu. Prolazimo kroz eksterijer, dočekuje nas prazno predvorje i ulazimo u intiman interijer, Goranov fotostudio u kojem se odvija njegova autorska igra.

Vitine fotografije, izložene između dvaju stakala, imaju bijelu marginu, a na stakla su zalijepljene tanke bijele trake koje, poput nekakva dodatna objektiva, fokus usmjeruju prema određenu sadržaju na fotografiji. Ponekad uokviruju, primjerice željezni šaht koji djelomično ulazi u biciklističku stazu, lutke ostavljene u nekom prozoru ili hrpu građevinskih otpadaka. Trake često izlaze izvan fotografije u prostor bjeline, ovlaš otkinutih rubova naglašavaju spontanost prepoznavanja i izdvajanja. Ponekad su posve unutar određena motiva, uključuju se u konstrukciju i iz dvodimenzionalna prozora proizvode trodimenzionalnu iluziju kuta. Trake su, dakako, ravne, no njihova sjecišta uglavnom nisu pod pravim kutom, nego ih određuje fokus na pojedini element, njemu su odgovorne. Naknadnom su intervencijom prepoznati geometrijski likovi u usputnim predlošcima, drugi put trake ilustriraju asocijaciju autora koji u dijelu fasade koji nedostaje prepoznaje figuraciju.

S obzirom na dodatan sloj, fotografije postaju reljefi, dočim ih istovjetna forma intervencije proglašava fotografskom instalacijom. Drugim riječima, ono što ih čini radovima, dijelovima jedne serije, dogodilo se poslije fotografiranja.   

Nasuprot tomu, Goranova se intervencija, odnosno ono što proizvodi seriju, dogodila prije fotografiranja. Razlika se očituje i samom činu snimanja, Vito usputne prizore dokumentira mobitelom, a Goran instalacije klasičnim fotoaparatom u fotostudiju. Na taj način duhovite ‘skice’ profesionalnim okolnostima proglašava dovršenim skulpturama / objektima. Predmeti od kojih su one sastavljene pripadaju kućnom asortimanu, stolici na postamentu ispred plohe koja simulira određivanje kadra jedna je noga u staklenoj čaši; jedan vrh trokuta za crtanje u grliću je boce, također ispred jednolične pozadine koja simulira studijsku situaciju; jedan krak škara utaknut je u grlić čajnika, antene dvaju tranzistora proizvode veliki X; rukuju se klatna dvaju metronoma. I na kraju, objekt koji pobuđuje razne asocijacije: stolni višenamjenski držač u jednoj od svojih kvačica drži šablonu s izrezanim tekstom – Who cares old fart (tko mari za starog prdonju). Taj je slogan, odnosno šablonu, Goran koristio u radu „Resume II“ (2008.), smatrajući kako bi originalan tekst plakata „Resume“ nekomu mogao biti iritantan i pretenciozan, dotičnom ga je intervencijom nalik uličnom grafitu nastojao prokomentirati. Čitajući ga, međutim, u kontekstu zajedničke izložbe sa sinom, dobiva se novo značenje.  

U komunikaciji između radova sina i oca, osim što se odvija na usporedivoj razini duhovitosti, te na kontrastu posve javnog i posve intimnog, moguće je prepoznati i sinovu repliku jer je otac svoje skice započeo fotografirati prije dvadesetak (?) godina. Pod tom bismo pretpostavkom repliku mogli proglasiti prilično uspješnom, očevoj ironiji profesionalna presedea sin odgovara priručnim sredstvima, fotografskom uokvirivanju predloška na postamentu odgovara ustanovljavanjem sadržaja naknadnom intervencijom. Iako gotovo suprotno izvedene, čak bih rekao da je svaka za sebe posve autentična, njihove replike govore istim jezikom. Apsurdnim potezima kojima je osnovni materijal ready made, bilo predmetan ili fotografiran, pozicioniraju se u prostoru između realizma i nadrealizma. Predmeti na fotografijama jesu stvarni, ali njihov sudar, u Goranovu slučaju, ili naknadni potez u Vitinu, čini ih čudnim, nestvarnim, nadrealnim. Vjerujem da i za Vitu vrijedi ono što kaže Goran, da su ga „jednostavna otkrića veselila i da se nada kako će ona veseliti i druge dok budu gledali fotografije“.         

Postoji još jedna, rekao bih, izvanizložbena, ligatura. Promatrajući motive Vitinih fotografija prije intervencije, one pronalaze neobične situacije u urbanom prostoru, stoga bi nas mogle podsjetiti na prizore iz fotomonografije „Grad“ Borisa Cvjetanovića.

S druge strane Goran je „Skice za skulpturu“ već prije pokazao na zajedničkoj izložbi koja se zvala „Prizori bez značaja i ostalo“ upravo s Borisom Cvjetanovićem (Galerija P74, Ljubljana, 2018.).

Categories
All fotografija Galerija Ligatura, KBC "Sestre milosrdnice", Zagreb Volumen 8

PREKINUTE IGRE 2019.

“Šaljem ti obavijest o jednoj ‘drugačijoj’ izložbi, koja se odvija od početka ovog mjeseca u galerijskom prostoru Ligatura na mom odjelu, gdje se igram kustoskim poslom. Ligatura inače označava kirurški šav kojim se povezuju dvije strukture ili zaustavlja krvarenje – prenesenim značenjem, nešto od bitne važnosti. Tako su na umjetnost gledali i moji rukovodeći kada su me pristojno natjerali da pokrenemo izlagačku aktivnost u bolnici prije koju godinu, što sam pomalo i prihvatio.”  (Matej Knežević) 

Spomenimo i to kako je dotični odjel u ovim okolnostima pretvoren u korona kirurški odjel zatvorenog tipa.  

A možda i to da Matej Knežević već dugo vodi dvostruki život, u bolnici je kirurg, a na likovnoj sceni suvremeni umjetnik. Pa kao što su njegove profesionalne sposobnosti cijenjene u bolnici, tako su mu i autorske realizacije potvrđene u području umjetnosti, primjerice 2017. je osvojio nagradu “Radoslav Putar”, najvažnije priznanje za umjetnike do 40 godina. No, osim što uvjerljivo djeluje na dva plana, usporediv primjer jedino je Mihovil Pansini, otorinolaringolog i eksperimentalni filmaš, Knežević i povezuje ta dva svijeta, izložbom “Neke visceralne stvari” u Institutu za suvremenu umjetnost (2018.) autorski interpretira profesiju. Pa kao što je umjetničkoj sceni konceptualno predstavio bolnički kontekst, sada bolnici kao da konceptualno predstavlja onaj umjetnički. Izložba “Prekinuta igre”, naime, nije ‘ukrasne’ prirode, niti predstavlja tek jednu autorsku cjelinu ili referentan presjek nečija djelovanja, nego je višestruko aktivna s obzirom na vrijeme i mjesto izlaganja. Stoga i u Kneževićevoj ulozi kustosa prepoznajemo autorsko ponašanje.  

 Već je i na formalnom planu situacija pomalo izvrnuta, za razliku od svih ostalih koje su zbog okolnosti morale staviti ključ u bravu, ova je galerija otvorena, provodi program, izložba je posjećena, sve je regularno. S druge strane, iako jest postavljena u javnoj instituciji, javnosti je zbog okolnosti onemogućen pristup, što postavlja pitanje njene regularnosti: može li se takav format izložbe ubilježiti u galerijski sustav? No, kao i sve ostalo, i taj je sustav narušen, stoga na to pitanje izložba metaforički odgovara već i samim naslovom, prekinuta je regularnost, pravila njene igre neočekivanim su dekretom stavljena ad acta. Stoga ne samo da zaslužuje upis, nego se, paradoksom otvorenosti u zatvorenom prostoru, zapravo upisuje kao jedina točka u području ispražnjenom od pravila.  

 Izbor Toljeva rada, koji se sastoji tek od dvije uokvirene fotografije (autor Boris Cvjetanović) A4 formata, koje čak nisu niti orginalne nego digitalni printevi, zato što po završetku izložbe moraju biti uništene budući da ništa ne smije izaći iz zatvorena odjela, pa mu je već i u startu otklonjena bilo kakva materijalna vrijednost, za publiku relativno neupućenu u suvremenu umjetnost svakako ne predstavlja očekivani format izložbe. Ali, ilustrira kontekst suvremene umjetnosti, gdje se materijalna prispodoba može usporediti s jedanaestim dijelom ledena brijega koji jedini viri iznad površine. Tek formalna potvrda onoga o čemu se radi. Potvrda što ju je bez konteksta nemoguće prepoznati kao dokaz. Primjerice, jedna fotografija prikazuje barokno pročelje dubrovačke katedrale, a druga dječake koji se igraju tenisa na trgu ispred katedrale.  Igru naizmjenična udaranja loptice o zid modificirao je zid, odnosno pročelje katedrale, pa ona zapravo nije uobičajeno završavala lopticom što bi ju jedan promašio, nego onda kad se loptica ne bi vratila, nego ostala zaglavljena u reljefu. Fotografije su snimljene 1993., prekid igre kojeg je određivala loptica zaustavljena u katedrali prekinuo je rat. Situacionu modifikaciju pravila, apsurdnu interpretaciju igre kojoj je cilj onemogućiti nastavak, što dječacima zapravo i ne bi trebalo odgovarati jer nema druge loptice, ali svejedno igraju na pobjedu, prekida nešto izvan njihova horizonta.  Dimenzija koja uopće ne mari niti za njih, niti za igru, a pogotovo ne za njihovu interpretaciju igre.

Pa kao što je svojedobno dječacima igru prekinulo nešto izvan njihova horizonta, tako je i sada nešto izvan ovog našeg prekinulo, ne samo igru, nego i sve ostalo, uključujući i rat: što osvajati kad je cijeli svijet bolestan? I kako osvajati, kad je svima najbolje ne ići nigdje?

Igra, međutim, ne pripada isključivo dječjoj domena, nego je ona i integralan, gotovo nužan dio autorske djelatnosti, u kojoj se njena pravila i izmišljaju i poštuju i krše, gdje je, za razliku od obaveznog dijela, sve dozvoljeno. U igri uzde prepuštamo mašti, ona sve otkriva: ‘Sve što je izmišljeno, istinito je, ništa nije istinito što nije izmišljeno’, kaže Eugène Ionesco, ‘Bez sufliranih ideja, bez ideološkog ekrana, igra je jedina u stanju ostvariti izravan, dakle, autentičan dodir sa stvarnošću’.

U tom smislu, sadašnje okolnosti Kneževićeva pokazivanja četvrt stoljeća starom Toljevom radu kao da pridružuje još jednu dimenziju, autorska je igra također prekinuta, stvarnost je preduhitrila zamišljaj, nije stigla biti izmišljena a već je postala istinita. Proglasivši svoju apsolutnu vlast, ukinula je prostor interpretacije, kako izmišljati svoja pravila igre, kad se loptica sama zaustavila u zraku. Mašta začuđeno stoji sa strane, nestali su njeni aduti, ovo nikad ne bi mogla zamisliti.

“Prekinute igre” imaju i svojevrstan post festum pod imenom “Okamine”, to je fotografija detalja baroknog pročelja dubrovačke katedrale, snimljena 2019., u kojem je još uvijek, četvrt stoljeća kasnije, zaglavljena ona ista teniska loptica. Prošlost je okamenjena, loptica je postala fosil, u tom trenutku prekinuta igra i ostala je prekinuta, dječaci su dezertirali među odrasle.

Gledajući iz ove perspektive, godinu dana nakon što je snimljena, kao da je ta prošlost još jednom okamenjena. Ili, kao da su neočekivanim ukazom te dvije prošlosti stavljene u istu kategoriju, onoga što se događalo prije nego je svijet stao.

No, bez obzira na bolnu spoznaju kako nam mašta nije dorasla stvarnosti, za utjehu ipak ostaje prostor komentara. Igra jest prekinuta, ali to nije prošlo nezapaženo. Registriran je doživljaj promjene koja na dosad nepoznat način prožima gotovo sve dimenzije društva. Simbolično je predstavljen, poput uzorka nekog načela, pri čemu nije toliko bitan konkretan sadržaj, koliko je to platforma koju reprezentira. Na tom se frontu regrutira ljudstvo, na mogućnosti da se prepozna istovjetnost u različitosti, stvarnost u prividu, da se shvati kako su kamen koji pada i Mjesec koji ne pada od istog materijala. Svijet će se okretati ili neće, ono što nam olakšava njegovu odluku jest snimak sa strane dok se još premišlja, nesvjestan da ga se snima.

 Pa tako i Knežević u mailu kaže Tolju, predlažući mu izložbu: “U ovom trenu kada ti pišem u pauzi između pregleda pacijenata u dežurstvu, čini mi se da bi suvremena umjetnost općenito i prisutnost tvog rada na zidu ovdje, značila neki poticaj, neku nadu, svima onima koji moraju biti ovdje suočeni sa virusom na prvoj crti.”