Category: crtež

Categories
All crtež Muzej suvremene umjetnosti, Zagreb Volumen 8

3 UJUTRO

Izložba se odvija u okviru ciklusa “U dijalogu”, što se u ovom slučaju odnosi na zbirku Benka Horvata.

Klobučar izdvaja neke elemente zbrike, tri ulja na platnu, četiri grafike, škrinju i stolicu i koristi ih kao scenografske elemente performansa što ga izvodi na otvorenju. Dosad smo ga upoznali kao kipara i slikara, kao glavnog glumca dokumentarnih i igranih filmova, predstavljao se fotomontažama, instalacijama i video radovima, ali ovo mu je prva izvedba uživo. Zahvaljujući ukazu viših sila, izvedba je uživo prenošena putem streama, pratilo ju je nekoliko stotina gledatelja, što je za taj medij gotovo rekordna gledanost, iz čega proizlazi da Klobučar već prvim nastupom na velika vrata ulazi u svijet performansa.

Kao prostor scene izabran je udaljeni kut galerijskog prostora, na jednom su zidu tri ulja na platnu, očito postavljena prema veličini, od najvećeg najbliže kutu, preko srednjeg do najmanjeg. Na drugom su zidu četiri grafike crteža manjeg formata, Klobučar sjedi na stolici, a pokraj njega je škrinja. Okrenut je prema crtežima, a bočno ga, iz pravca slika, osvjetljava reflektor, pa ima uzdignutu ruku da se obrani od svjetla. Ulja ga smetaju dok gleda crteže. Performans bismo okarakterizirali kao izdržajni, budući da se petnaest minuta ne miče. Odnosno, ideja je da se ne miče, jer mu ruka ipak pomalo popušta. 

Osim što je doslovno ušao u dijalog s Horvatovom zbirkom, s jedne strane kao da se s njom pozdravlja, a s druge, kao da se brani od njena utjecaja, pri čemu bi se ta gesta mogla odnositi i na bilo koju drugu zbirku, odnosno umjetničko naslijeđe, Klobučar komunicira i s pojedinim dijelovima. Najvećem platnu replicira svojom pozicijom sugerirajući kompoziciju slike. A manja i srednja sugeriraju postupni dolazak do istine. Koja je za njega ipak preteška, borba već dugo traje, već je 3 ujutro i njegova ruka polako popušta. Motivi crteža su različiti, ono što ih spaja je način izvedbe kojeg bismo mogli prepoznati i u Klobučarevim crtežima. Kao što i škrinju prepoznajemo kao mrtvački sanduk zahvaljujući tome što se i na ostalim galerijskim površinama pojavljuju okolnosti groblja. Kao i u brojnim dosadašnjim izložbama. U ponekim je izdanjima autor preuzimao ulogu vampira, možda je ta dimenzija i ovdje uključena, možda se Klobučar zato brani od svjetla.

 Iako se izložba, osim dva platna većeg formata, uglavnom sastoji od crteža na papiru, postav uključuje i intervencije na zidovima, stoga bismo ju proglasili instalativnom. Naime, duž svih galerijskih zidova, poput široke trake nepravilnih rubova, sivom je bojom označena izložbena površina. Ona se mjestimično i prekida, kao da određuje pojedine serije ili je taj prekid u aktivnoj, gotovo dizajnerskoj komunikaciji sa sadržajem. Crteži su grupirani, a grupe imenovane, što i odgovara odlomcima jedne cjeline. Ona, međutim, nema zajednički narativ nego zajednički žanr, kojeg označavaju, pa i pobliže objašnjavaju tekstovi rukom ispisani na zidovima, primjerice: “Bilo je baš onakvo mjesto kakvo je trebalo biti za susresti strašno.” Nije to, dakle, horror, iako mu izložba motivima odgovara, nego je horror sirovina iz koje Klobučar proizvodi svoj žanr. Groblja, duhovi, vješanja, vampiri, samoubojice, ludnica, tamnica, Jagorova šuma, crno nebo, sve mu je to materijal, kao kiparu glina, iz koje će umijesiti, neprestano iz sveg srca strahujući, svoj portret strašnog. Iako bismo u njemu mogli prepoznati karikaturu, ona se ne odnosi na ismijavanje onoga što ljude plaši, niti se ruga žanru horrora, štoviše, nedvojbeno ga glorificira, no, opsesivno se baveći vječnom temom Tanatosa, Erosom  oblikovanja  portretira tu opsesiju. Ali ne tako da ju karikira, nego ju promovira u sadržajnu platformu koja već sama po sebi unutra propušta ili ne propušta motive. Oni su izvedbeno apsolutno uvjerljivi, Klobučar je crtački majstor, pa tek kad se to sve zbroji, tek tada dolazimo do karikature konteksta, u kojem se nalazi i on sam, u kojem se dotična tematika, pa još i više, ta vječna tematika, tretira na neočekivano izravan, reklo bi se, doslovan način. Apsurd se sastoji u srazu između motiva i izvedbe, pa su tako lica duhova karakterno precizno profilirana, što i te duhove već iznenađuje, tko bi to očekivao? S druge strane, upravo zahvaljujući temi, primjerice vješanju, koliko god slika bila izvrsno izvedena, nitko ju ne bi poželio svakodnevno gledati na zidu. Kao da je cijelog sebe uložio u ono što nitko ne želi gledati i iz toga napravio žanr.

A ako bismo pokušali metaforički prevesti motiv zagrobnog života na područje umjetnosti, proizlazi da je ona mrtva, odnosno da neprestano umire i upravo je taj trenutak ono što Klobučar zaustavlja. Tren ranije, prije nego što je stigla na galerijske zidove bila je još živa, izložbom umire. I tek onda kreće njen pravi život.    

U tom se smislu mogu pojaviti i oni koji su ranijim izložbama već usmrćeni, što je u kontekstu zagrobnog života legitimno, primjerice tu je i mladi Wolfgang Gring, grobar koji je umro prije nekoliko godina u Greti. Zatim je tu i ekipa iz ludnice, doktor Schubert i njegovi pacijenti, što su umrli u Galeriji VN. Njima se pridružuju novi mrtvaci, ‘Obitelj užasa’, pa onda ‘Oni što oplakuju sami sebe’, ‘Kazalište strave’, ‘Krematorij’, ‘Srpanj u mrtvačnici’… Većina je crteža i dalje izvedena ‘kiparski’, naglaskom na volumen, sa ili bez naknadna ili prethodna koloriranja, pri čemu Klobučar kao da primjenjuje kiparsku kategoriju izdvajanja tek onog karakterističnog, tek predstavljenim detaljem simulira volumen. Što je naročito adekvatno portretiranju duhova, koji ionako nemaju cijeli volumen, nego se uprostoruju djelomično.

Novost je serija u kojoj izostaju filigranski potezi, odlomak o Jagorovoj šumi uključuje nekoliko manjih akvarela i akrilik na platnu većeg formata. Jasno, šuma je portretirana u siječnju, stabla su gola, magla je eliminirala bilo kakvu boju, nema lišća, nema ptičica, blijedo je i jezivo, onako kako se i priliči, tu je i mrtvački sanduk. A u daljini još jedan.

Pod pretpostavkom da izložbu obilazimo kontinuirano, slijeva nadesno, na zidu nas prvo dočekuje izjava jednog od pokopanih, vidimo ga na crtežu kraj izjave, koji ni u lijesu nema mira, jer ga muči lijesna muha, pa kad mu već ne da mira, predlaže joj da prijeđu na ‘ti’. S druge strane je tamnosivo platno apstraktna sadržaja, možda predstavlja tamu, oluju, crnu jamu, mračno nebo ili ono što dotični gleda dok mu vječna muha ne da mira.

Na kraju nas dočekuje izjava već spomenuta Wolfganga Gringa. Ispod nje je i njegov je portret, s lopatom u ruci, bez lica. U titlu na donjoj strani crteža piše da u trenutku poziranja ima 46 godina, a da grobove kopa već četristo godina. I, kako veli, svake osme nedjelje između proljeća i jeseni oko podne otvara Ingin grob, konopom ju ispod pazuha izvlači van i pere ju vodom iz crijeva. Ona se, obješena o konop, okreće oko svoje osi kao da se migolji, od smrti ne može kričati, nego svoj strah pokazuju krutim grčevima. Za to vrijeme, nekoliko grobova dalje, Otto je sam izašao i krenuo vaditi ostale da bi ih počešljao. Nije ništa govorio, već je bilo i previše sablasno.

 Klobučareve bi se izložbe, primjerice, poput slasna zalogaja mogao dohvatiti kakav psihoanalitičar, stvar je jasna, smjesta bi postavio dijagnozu, opsesija smrću je zapravo strah od života, taj se momak boji živjeti.  To je svakako točno, no iz predstavljenog proizlazi kako se taj momak prilično strasno i zaigrano boji živjeti, te kako si je u tom smislu izgradio i prigodnu kuću strave, da bi još jače mogao uživati u strahu od života.

Categories
All crtež Galerija Vladimir Nazor, Zagreb Volumen 7

RAZGOVOR S DUHOM

Doktor Kleo Schubert bio je vlasnik i ravnatelj privatne umobolnice. Umro je 1884. Sredinom dvadesetih godina dvadesetog stoljeća zgrada je preuređena u hotel pod imenom “Ludnica”, kojeg su osnovali potomci njegovih pacijenata. Iz arhivske je dokumentacije vidljivo da je populanost hotela s vremenom opadala, sve dok na kraju kao jedini gosti nisu ostali samo ti potomci. Sumnja kako je opadanje poslovanja imalo veze s njegovom bivšom funkcijom, ali ne stoga što bi eventualne goste ona odbijala, dapače, radi toga je i postao popularan, nego zato što su se duhovi bivših pacijenata neprestano muvali uokolo, poput muha bez glave, i smetali osoblju, tanjuri su padali, liftovi sami išli gore dolje, čaše se same izlijevale u krila večernjih haljina, a uslijed stalnog lupetanja, tumaranja, sudaranja i slično, nije se moglo spavati, stoga je i onim najvećim ljubiteljima dotičnog žanra uskoro dosadio taj totalan kaos u Ludnici. Hotel je odavno napušten i slučajan bi se prolaznik mogao upitati je li ikad i bio otvoren.

Istinitu priču o neobičnom hotelu Klobučar koristi kao narativ nove etape autorskog bavljenja crnom tematikom, područjem smrti, straha, tamnica, grobova i slično. Putovanje započinje prije desetak godina u Galeriji SC, obilaskom posljednjih ispraćaja velikih svjetskih diktatora, svojim prisustvom unutar crteža i fotomontaža vlastitim očima svjedoči autentičnosti situacije, odnosno konačnosti njihove smrti. Zatim se bavi Causescuom (Nagrada THT), kao jednim od najbizarnijih članova diktatorskog kluba, serijom crteža i tekstova ‘izvađenih’ iz njegova osobna dnevnika. Područje se širi na osnovne elemente horrora (Galerija Lazareti): strah i smrt, tu su obješeni ljudi, tragovi vječnih zatočenika podzemnih tamnica, ali, po već uvriježenu Klobučarevu pristupu, slike su zamišljene ne toliko da uplaše, nego da portretiraju pokušaj da se vizualiziraju elementi kojima se strah služi ili bi se, po njegovu mišljanju, trebao služiti ako želi efikasno uplašiti čovjeka. U to se posve uklapaju i groblja, stoga na red dolazi i glavni lik (Galerija Greta) – Wolfgang Gring, četiristo godina stari grobar, izložba podsjeća na njegov dnevni boravak. Preko Gringa, koji htio ne htio uglavnom komunicira s pokojnicima, dolazimo do motiva ‘otvorene rake’, logične scene takve komunikacije. Groblje, međutim, samo po sebi ne bi bilo opasno, kad u njemu ne bi bilo duhova. Ali duhovi ne žive samo na groblju, nego ih ima i u Klobučarevoj spavaćoj sobi (Galerija Greta), sakrivaju se iza zastora, vrebaju njegov san. “Za poluditi.” Što nas odvodi do slijedeće nedvojbeno zastrašujuće situacije – ludnice. Međutim, portretiranje bolesnika pripada području medicine, a ne području žanra, stoga se priča o hotelu pojavljuje kao idelano riješenje. Hotel je već sam po sebi pogodno poprište za horror, napušteni hotel smjesta izaziva žmarce, a njegova mu bivša namjena omogućava i prisustvo njegovih bivših stanovnika. Pa dok su se duhovi ranije pojavljivali u univerzalnom smislu, kao duhovi, sada dobivaju identitet, ime, prezime, pa čak i funkciju – liftboy, barmen, orguljaš i slično.

Konkretizaciju prati i promjena tehnike izrade, crteži rapidografom (a ponekad olovkom ili crnim ugljenom izravno na zidu) sada su kolorirani. I dalje im je temelj crtež učinjen sitnim crnim potezima, koji uspješno ostvaruje iluziju trodimenzionalnosti, ali koji je naknadno obojan, i to vodeći se, reklo bi se, ilustratorskim načelom: hlače zelene, košulja plava, lice crveno. Ili: crveni prsluk, zeleno lice ili: lice plavkasto, sako intenzivno crven…

Osim toga, duh je na prethodnoj izložbi svoju pripadnost kategoriji očitovao izostankom crta lica, tek išaranim dijelom na mjestu glave, sada su to konkretne fizionomije, dakako, one pripadaju duhovima, stoga su i napravljene kao maske. Kao odljevi lica ili poprsja ili cijele figure, u odgovarajućoj pozi, poput raznih kostima u koje su odjeveni razni nevidljivi ljudi. Poput njihovih autentičnih pročelja, budući da iza posve plastično nacrtana lica izostaje ostatak glave ili im kroz oči vidimo pozadinu. Iako akademski kipar, što je dlijeto odavno zamijenio perom, prisutno je skulptorsko razmišljanje, pa kao što bi se neke ranije radove moglo kvalificirati kao skice za skulpture, sada bi to bile slike onih već završenih. Bez obzira na formalan izostanak cjelokupna volumena, o čijem smo izostanku informirani unaprijed, budući da sadržaj – duh – i ne može imati puno obličje, plastično oblikovanje prednjice ga vrlo jasno definira.

Ovako kolorirani crtež bismo mogli prepoznati i kao kadar stripa, primjerice kao uvodno predstavljanje glavnih likova, većina njih pozom ili gestom očito nešto izražava, nedostaje tek oblačić, međutim, dok se strip razvojem narativa upisuje u svoj medij, Klobučar preuzima njegov format s drugačijom namjerom, zanima ga prototip, a ne razvoj naracije. Zanimaju ga uzorci kao čimbenici konteksta, dočim je sličnost u njihovoj izvedbi oznaka pripadnosti kolektivu, stoga u njihovu nizu ne tražimo priče što se zacijelo odvijaju u sobama tog hotela, nego se radi o hodniku, Klobučar nas poput noćna portira provodi hodnikom i upoznaje s gostima i osobljem, dugo već tamo radi, poznaje ih dobro, pa nam o svakome od njih još nešto prigodno i kaže. 

Pa ako je ideja prethodne izložbe u Galeriji VN, “Muzej kristalne lubanje” Nike Mihaljevića, bila ‘proučavanje fenomena kristalnih lubanja kao suvremeni primjer tranzicije mitološkog narativa u popularnu kulturu’, tada bismo za Klobučara mogli reći da ide obrnutim putem, elemente popularne kulture (ponajprije horror provenijencije) diže na razinu mitološkog narativa. S time da taj narativ u oba slučaja, odnosno cjelokupna pripadajuća mitologija ostaje u domeni žanra, pa dok Mihaljević raznim ready madeovima puni svoj muzej, Klobučar portretima tipičnih predstavnika puni svoj odavno napušteni hotel, možda također s idejom da se u njemu prepozna ‘muzej napuštenog hotela u prostoru bivše ludnice’.

Pa kao i Mihaljević, koji kao odgovoran muzeolog svoju zbirku postavlja iz današnje perspektive, tako i Klobučar, odgovoran svojoj temi, perspektivu postavlja vanvremenski, za duhove nema ni prošlosti ni budućnosti. Ako tamnu plohu na glavnom galerijskom zidu na kojoj se nalaze intenzivno kolorirani portreti istog formata na tankim drvenim pločicama shvatimo kao simulaciju hodnika, tada bi se crtež olovkom ili ugljenom izravno na susjednom zidu mogao shvatiti kao komentar, dapače, na razini priče, kao uvod u zbivanja u zgradi prije nego što je ona postala hotel.

Crtež predstavlja krupnog čovjeka s čekićem u ruci iznenađena izraza lica. Saznajemo da se zove Joža i da je klesar. I da je ‘u dugogodišnjoj karijeri klesanja datuma i godina smrti na nadgrobnim spomenicima, par puta čuo zvukove iz groba. Previše pije pa mu nisu vjerovali, dapače, strpali ga u ludnicu.’  

Dakako, smjesta je jasno da je i Joža duh. Moguće da je, s obzirom na izdvojenu poziciju i tehniku izrade, upravo on izvor Klobučarevih podataka, kao da mu je mentor, kao da njemu može zahvaliti za mjesto noćnog portira… Reklo bi se, s pravom, on i jest idealan nositelj konteksta, cijeli život na groblju, zatim ludnica, zatim smrt, zatim hotel… Sada je, konačno, u razgovoru s Klobučarem, dobio priliku prenijeti svoje ogromno iskustvo.

Categories
All artist book crtež Galerija Šira, Zagreb Volumen 7

CRTICE

I tako jednog dana Klasja odluči odvesti crtice (književni rod – kraći prozni tekst koji opisuje neki događaj iz svakidašnjeg života; može biti lirskog ugođaja, ali i posve realističnog, a najčešće završava jasno izrečenom poukom) u galeriju da ih upozna sa sestrama iz drugog medija – kratkim prizorima, grafičkim slikama manjeg formata učinjenih raznim tehnikama: otiskom, siluetnim izrezom ili crtežom, odnosno njihovim kombinacijama.

Prevladava, naime, dojam da su, bez obzira što nose isto ime, na različitim mjestima odrastale i tek se na licu mjesta upoznale, smjesta prepoznale, uhvatile ruku pod ruku i u parovima predstavile publici.

Ili, drugim riječima, dizajnerica Klasja Habjan u galerijskom nastupu preuzima funkciju art direktorice: određuje teme, zatim kod književnice naručuje tekst, kod grafičarke ilustracije, a sama definira oblikovanje postava, po načelu diskrecije, prisnosti, šaputanja – bjeline zidova su tek, reklo bi se, lagano posipane izlošcima, što sasvim odgovara ideji crtica, sporadično se pojavljuju i uglavnom nisu previše glasne.

Pri tome se događa i neobična jezično medijska komunikacija – književni je rod naziv dobio iz likovnog medija, crtica je osnovni element crteža, temeljem toga u književnosti označava najkraću literarnu formu, a sada se, kao literarna disciplina, vraća u galeriju i dobiva odgovarajući likovni prijevod – sliku, ipak figurativnu, ali u kojoj tek minimalnim naznakama prepoznajemo sadržaj,  i oblikovanjem koje angažira tek minimalna sredstva, ručni otisak, škare i ugljen. Pa čak je i ispunjenost plohe motivom, reklo bi se, minimalna, ni komadić viška od onoga što je nužno, niti jedne jedine crtice viška.

Književnica je očito i pjesnikinja, neke od crtica izražene su poezijom, ali baš kao i one prozne nose u sebi narativ, pa čak i u formi haikua imaju jasnu poantu, iako sadržajno variraju od kontemplativnog do pripovjednog.

Govoreći o književnici, iznenađuje spomenuta svestranost, odnosno sposobnost da se određena misao ili ideja izrazi posve odgovarajućim formatom, kao da suvereno vlada područjem od jednog versa do kratke priče, kao da uopće i ne brine o formi, nego se slobodno prepušta temi, ona određuje oblik. Pa iako ona varira od usputne, preko egzistencijalne do autoreferencijalne, dakako ne tim redoslijedom, uvijek izostaje patos, riječi nisu teške bez obzira koliko tema bila ozbiljna, ponekad se to događa osvajanjem prostora između izrečenog i oblika iznošenja, kao da se tekst već i prema samome sebi odnosi, i to ne bez zrnca ironije. Primjerice, koliko god tema bila općenita, i njoj je moguće prići iz neočekivana ugla i proizvesti poantu univerzalno točnu, kao što je to stavljanje karata na stol u pjesmi pod nazivom ‘Ideja’, pri čemu upravo demistifikacijom autorske pozicije ono općenito postaje autentično. Intimne su misli upućene upravo njima samima, njih se degradira, oduzima im se značaj, da se ne bi umislile, da ne bi postale veće od sebe.

Mislim da moram ubiti tu ideju / taman kad mi je postala draga / Kao majka, moram joj priznati / da me nikad neće prerasti.

Književnica ne samo da se ne libi poduhvaćanja općih mjesta, nego se ne libi niti takozvanih klasičnih tema, gotovo žanra, kao što je to ‘Božićna priča’. Posve preuzimajući dotični kontekst, ostajući u domeni žanra i oblikom izraza – komentiranje kadrova filma kojeg gledamo, i likovima – susjedi, i sadržajem – krađa božikovine i proizvodnja vijenca, pa i hepiendom, uspijeva ostvariti novu klasičnu priču, onu koja još nije ispričana. A koja je, po mom mišljenju, posve usporediva s onom Paula Austera, na kraju filma “Dim”.

Gledajući paralelno rezultate grafičarke, koliko god se, slijedom karakteristična oblikovanja, isprva činilo da su nastajali posve samostalno i tek se postfestumski povezali s tekstovima, to ipak nije točno, slike često proizlaze iz pojedina detalja priče. Interpretiraju ga također vrlo slobodno, također, kao i kod tekstova, koristeći razne izvedbene tehnike. (Dakako, ostajući u okviru, kao što nema romana, tako nema niti ulja na platnu.) Grafički su otisci u službi, ponekad su izrezani, dovedeni u ulogu scenografije, drugi put u glavnoj ulozi. Međusobna suradnja između otiska, izreza i crteža pomalo sugerira slojeve, pa bi ih se stoga moglo označiti kolažima. No, za razliku od onih koji nastaju izrezivanjem nađenog sadržaja koji se u novim okolnostima koristi u drugačiju svrhu, ovdje su ti budući izresci već autorski tretirani s očitom ulogom u konačnici slike. Dojam prozračnosti, koji pak posve odgovara ideji crtica, osvojen je ponajprije eliminacijom konteksta, naglašeno je ostavljen samo motiv koji ima aktivnu funkciju s obzirom na tekst. Sve ostalo je gotovo grubo izrezano, ponekad podsjeća na skicu ili možda re-enactment određena ‘dizajnerskog’ perioda, kao što je to primjerice slučaj sa slikom ‘Šetač duha’ ili ‘Snimač zvuka’. No, uvijek je u ulozi potcrtavanja određene dimenzije tekstualna iskaza, na taj način promovirane u ključnu. Ali nikad doslovno, koliko god se možda i radilo o ilustraciji teksta, koliko god bismo Crtice i mogli shvatiti kao razglednice, rekao bih da slika i tekst posve autonomno prilaze zadanom cilju, služe se istim asocijativnim polugama, pa čak bi se moglo reći da su gotovo u jednakoj mjeri odgovorni kriterijima svojih medija.

Ili pak, drugim riječima, upravo ga doslovno ilustriraju, kao što tekst proizlazi iz određene domene duhovna područja, iako je fokusiran na detalj, vrlo konkretnu epizodu, smjesta nam je jasno kakvo je to područje, u kojem se prostoru priča događa, tako je i slika smjesta raspoznatljivih motiva postavljena u to isto područje, vizualno interpretirano naglašenom eliminacijom ostalih sadržaja.

Što dozvoljava mogućnost kako se proizvodni proces možda i nije odvijao u dvije etape: prvo književnica, onda grafičarka, zato što bi se za neke priče moglo reći da su proizašle iz vizualna predloška, primjerice ‘Mala šetnja’, gdje se u dva izreza noćnog ambijenta nalaze bijele siluete muškarca i žene, ali bjelina između ta dva noćna izreza (a zapravo otiska fotografije asfalta) sugerira određenu nepremostivost, definitivnu razdvojenost dva svijeta, što su dotad, prije intervencije škarama, bili jedan. Tekst temi prilazi sa suprotne strane:

“Između njih bila je mala šetnja s puno semafora. Stigli su se dobro pogledati, opušteno klimnuti, ponekad uz smiješak, ali nikad uz riječi – između njih jurili su kamioni.”

Neobično je, međutim, da art direktorica u impresumu izložbe ne potpisuje ni književnicu ni grafičarku, a zasluge bi ipak trebalo podijeliti. Svakako je njena riječ zadnja, njen je koncept, nazivom je postavila okvir, pronašla idealne suradnice, tematikom odredila duhovno, mentalno, pa čak i svjetonazorsko područje… ‘Gotovo svaki od protagonista tih priča projicira u stvarnost koju nastanjuje neku svoju opsesiju, ideju, maštariju, nešto što bi njegovu vlastitu egzistenciju u njoj učinilo smislenom, a njegovom intervencijom mijenja se i narav te stvarnosti, koja ga u konačnici obgrljuje, kao što vrba iz prve priče obgrli kuću patuljka, zahvalna što ju je toliko vremena čuvao.’ (Marko Golub, iz predgovora)  

No, jednako bi se tako moglo reći kako vizualan i tekstualan sadržaj postavljaju temelj, slučajeve čiji je nazivnik naknadno određen, njihova organika upućuje na pomisao kako se takva kuća može graditi ciglicu po ciglicu, i to kako koja ciglica naiđe, a ne slijedom unaprijed postavljena plana… Dočim precizan balans između riječi, slika i koncepta svaku od te tri dimenzije proglašava jednako važnom… Stoga izostanak trostrukog autorstva može značiti samo jedno. Koliko god bilo začudno da, po mjerilima svake pojedine kategorije, visoko postavljenim standardima odgovara ista osoba, zapravo je još teže pomisliti kako bi ih, s obzirom na kompaktnost cjeline, što proizlazi iz razine njihove isprepletenosti, i moglo biti više od jedne.  

(Možda se uplete i Klasjina četvrta uloga, grafičke dizajnerice, nije, naime, isključeno da bi izložba, po zatvaranju, mogla biti i ukoričena.)

Categories
All crtež Galerija Greta, Zagreb Volumen 6

000

Iako akademski slikar, Marko Meštrović je javnosti poznat po druge dvije, međusobno prilično oprečne, dugogodišnje umjetničke karijere:  bubnjar u grupi “Cinkuši” i autor međunarodno nagrađivanih animiranih filmova. Stoga bismo moguće upravo u tom izostanku izlagačke djelatnosti mogli potražiti razlog ovakvom prilično šifriranom, gotovo anonimnom galerijskom nastupu. Ispada kao da se ušuljao, istovario robu i nestao. U gornjem lijevom uglu izviješeno je tridesetak, gusto postavljenih crteža crnim tušem na bijelom papiru. A u sredini prostora, u formi instalacije, nekoliko stupaca novina. Već na prvi pogled shvaćamo da su izviješeni originali sadržaj onoga otisnutog u novinama. Te, da se, s obzriom na velik broj primjeraka, novine može slobodno uzeti. Pa kao što su crteži prilično apstraktni, iako ovako postavljeni podsjećaju na otvorene novine, tako niti listanje pravih  novina ne donosi objašnjenje. Na zadnjoj je stranici, međutim, umjesto crteža otisnut QR code. Poslušno uključujemo aplikaciju na mobitelu, skeniramo sadržaj i otvara se web stranica na kojoj čitamo tekst:

Projekt pod imenom “x0o” započet je prije nekoliko godina, no u trenutku kad je započet niti je znao da će se tako zvati , niti je znao da je uopće i u pitanju neki projekt. Razvijao se, reklo bi se, organski – u vremenskim procjepima između naručenih poslova ruka bi se dohvatila kista slobodnijim potezom, slikanje je odbacilo nužnost razmišljanja, formu oblikuje instinkt, bez sudjelovanja razuma. No, da se ipak ne radi o pukom šaranju, odnosno da u toj igri kist ipak drži kvalificirana ruka, svjedoči uvijek prisutna kompozicija, možda kao odavno prihvaćeno načelo koje postoji negdje u prisvijesti i kojim se ruka služi poput alata. Ponekad se kompozicija rješava crnim plohama koje pak asocijativno otvaraju perspektive gdje i oni prazni, nenaslikani dijelovi, postaju planovi. Ili se uvodnim definiranjem okvira unutar slikarska prostora sugerira postojanje naracije, koja je, međutim, uvođenjem navodna sadržaja posve eliminirana. No, činjenicu da je ona eliminirana dokazuje poneka prepoznatljiva forma, nekakav znak ili tek jedva vidljiva naznaka konkretna prostora, čak bi se moglo reći i da se ta naznaka nekako provukla, da ruka u svojoj slobodnoj šetnji, brišući za sobom tragove te šetnje čak i nije primijetila da iza nje, poput putokaza, ostaju neke prepoznatljive mrvice. Ono što je, međutim, na prvi pogled moguće zaključiti jest da se radi o svojevrsnom kontrastu: česta pojava nacrtanih okvira raznih formata (koja određuje odgovornost sadržaja spram njih čak i kad ih nema) jasno upućuje na narativ koji slijedi, izgrađena mu je simulacija medijske platforme, no sadržaj odbija takvu odgovornost, upravo inzistirajući na takvom odbijanju. Ipak, u tom se buntu, u tom kontranarativnom ustanku, apstraktni sadržaji ipak realiziraju u odnosu na navodno unaprijed postavljene okvire, te na taj način izjavljuju pripadnost pojedinoj slici. Odnosno, drugim riječima, one ostvaruju zasebne vizualne cjeline, pri čemu se prisutan dojam varijacija uglavnom temelji na načinu izrade, uvijek je to crni tuš i kist, a ne na usporedivoj vizualnoj razradi neke apstraktne primisli što je za sobom povukla ruku. Čak se čini da su takve primisli ponajprije odraz trenutna stanja, pa koliko god ta stanja bila različita, uvijek se događaju u istoj svijesti, podsvijesti ili poredsvijesti.

Osim naslikanih okvira što na pojedinim listovima provociraju apstraktan bunt,  iracionalna se akcija događa i unutar materijalnog okvira, to je papir za telefax poruke što se našao pri ruci, budući da izvedba slike isključuje bilo kakve prethodne pripreme, ne, to će se u jednom trenutku dogoditi, o tome se unaprijed ne razmišlja. Završeni se listovi nasumično odlažu po zidovima atelijera, a s obzirom da predstavljaju ‘sadržaj’ što ga je odredila podsvijest, zaobiđena se svijest, dakako, ne može niti sjećati o čemu se tu točno radilo, pa ne može biti govora niti o kakvoj kronologiji nastanka. Zid izgleda kao apstraktan mozaik sastavljen od apstraktnih elemenata, koji, međutim, pojedinačno ipak zadržavaju neku cjelinu. No, za razliku od, primjerice, Malčićeve zidne instalacije “Slučajni kolaži”, gdje kao da se strip ne predstavlja linearnim slijedom, kojeg pratimo listajući ga, nego su sve njegove sličice odjednom pred nama, prepoznajemo im sadržaj, manira kojom su naslikane svrstava ih u jedne korice, što su se, međutim, raspale i stranice se raspršile svuda uokolo, ovom je slučaju prethodio suprotan protokol: tek je prizor apstraktna zidna mozaika, sastavljena od raznih, slobodno nastalih, fragmenata, ponudio i mogućnost drugačija izlazna formata – stripa, čiji ‘sadržaj’ ne dobivamo odjednom, nego ga pratimo listajući.

Ta druga faza, izlazni format, apstraktan strip sastavljen od apstraktnih tabli posve reflektira prvu fazu – slobodno slikanje, zato što ispada da se gradio sam od sebe, nije se zamarao redoslijedom, nije ga uvjetovala radnja, nije ga ograničavala figurativnost, niti odgovornost bilo kakvoj međusobnoj poveznici, osim da je očito učinjen kistom iste debljine, dakle, u okvirima formata bio je potpuno slobodan.

Sveopća sloboda naglašena je i dodatnom dimenzijom izlazna formata, koja se očituje izostankom bilo kakve informacije, nema radnje, nema likova, nema naziva, nema autora, nema impresuma. Taj izostanak označava treću fazu projekta, radikalnom eliminacijom uobičajenih elemenata (koja je i dalje odgovorna početnoj premisi – nešto nastaje bez da se objašnjava razlog tog nastanka), on postaje konceptualan. Materijalan nosač autorske poruke – apstraktni strip – nije napravljen imajući na umu njegov konačan format, nego mu je on naknadno ustanovljen, ambijent atelijera ispunjena apstraktnim crno bijelim brzopoteznim dnevničkim slikama, odjednom se, bez upozorenja, prezentira u obliku stripa. Kao da je svijest prepustila podsvijesti proizvodnju nečega s čime će kasnije po svome baratati, kao da je to raspoloženje, to stanje odsustva svijesti iskorišteno kao sirovina (što inače i nije rijedak slučaj, odavno je već Matoš rekao ‘kad ludost naloži razumu da složi’). No, ovdje kao da se pomalo karikira taj proces, zato što, gledajući konačan proizvod ispada da je razum naložio ludosti da složi, pri čemu se uopće nije petljao u izvedbu, nego se u projekt uključio tek kad je izvedba završena. 

“Ovako ćemo”, rekao je razum ušavši u jednom trenutku u atelijer, “radi se o nečem efemernom, sadržaj je rezultat određena trenutka, a sutradan je novi trenutak, reklo bi se, ista meta, isto odstojanje, ali, po rezultatu sudeći, uvijek ista ruka, uvijek isti urednik. Nisu, dakle, presudni ‘motivi’, nego kontekst, a za predstavku takva konteksta – dnevnička zapisa što ga sutradan naslijeđuje novi –  postoji vrlo konkretan medij: novine, aktualne su tek jedan dan.”

Dimenziju koncepta potcrtava i zadnja stranica novina: tamo je otisnut samo QR cod. I za razliku od čitavih novina, u kojima nema nikakve racionalne informacije, mobitelskim skeniranjem kjukoda, publika dolazi do objašnjenja (koje se ovoga časa približava završetku). Taj se kjuarkod na razini projekta pojavljuje kao svojevrstan most između analognog i virtualnog, između svijesti i podsvijesti, između sadržaja i njegove interpretacije, a moguće i kao karikatura suvremenosti koja zahtijeva autorski statement. Karikatura uključuje i, sad već gotovo nostalgično, prizivanje klasične podjele po kojoj bi umjetnik trebao biti zadužen za proizvodnju umjetničkog rada, a netko drugi za njegovo predstavljanje. Te se, dakako, u istom smislu odnosi i spram protokola konzumacije umjetničkoga rada, pri čemu bi se trebalo prvo prepustiti doživljaju, a tek potom vidjeti poklapa li se vlastito iskustvo s predloženim, navodno objektivnim, objašnjenjem.

I na kraju, ostajući u okružju konceptualne zamisli projekta, to će objašnjenje odgovor na pitanje kojeg bi to dana mogle biti aktualne ove apstraktne novine, prepustiti čitateljima.

Categories
All crtež Galerija Greta, Zagreb Volumen 6

PROZOR, NADGROBNI SPOMENIK, WOLFGANG GRING, DUH

Od nedvojbeno prepoznatljive tematike Klobučar niti ovaj puta ne odstupa. Od izložbe u Galeriji SC, 2011., gdje su dominirali prikazi pogreba značajnih diktatora 20. stoljeća, preko Causescuova intimna dnevnika (Ht nagrada 2015.), pa preko izložbe “Strah i ja” (Lazareti, 2017.) i Wolfganga Gringa (Greta, 2018)*, smrt je Svenov nepresušan motiv. Odnosno, preciznije, to su karakteristični elementi posredstvom kojih se smrt žanrovski manifestira: pogreb, film strave i užasa, grobari i grobovi,  vješala, ogoljena stabla na urvini, otškrinuta vrata i slično.

Primjerice, u izložbi “Strah i ja” on se identificira s onim dijelom sebe koji je neprestano u luđačkom strahu. A karikatura proizlazi iz činjenice da, informirajući o tome, dolazi u ulogu glasnogovornika straha, slike su zamišljene ne toliko da uplaše, nego da portretiraju pokušaj autora da vizualizira elemente kojima se strah služi ili bi se, po njegovu mišljanju, trebao služiti, ako želi efikasno uplašiti čovjeka. Upravo u tom Klobučarevu prijedlogu strahu, što mu je za činiti, nalazi se temelj te parodije. Slijedom toga, strah kao ključni pridjev neumitna završetka postaje lik, jednako kao i mladi Causescu, a također kao i, trenutno najomiljeniji, Wolfgang Gring, četiristo godina stari grobar. No, dok smo u, reklo bi se, prvom dijelu izložbenog diptiha, na ovom istom mjestu u veljači, svjedočili Gringovom životnom kontekstu, koji je u formatu in situ instalacije predstavljao onostranog Wolfganga pri poslu, pri čemu je galerijski prostor preuzeo ulogu njegova ovdašnja dnevna boravka, sada je optika nešto udaljenija – to je klasični postav koji ‘galerijski’ portretira i Gringa i neke srodne situacije.

Prolog izložbe rukom je ispisan na zidu: “Tu smo se znali dizat iza ponoći i lutat. Bio je friški, pa nije htio po danu. Znali smo ga izvući dok je spavao. Jednom sam ga ostavio da sjedi i probudio se dok su mu njegovi došli na grob.”

Prolog se očito odnosi na zadnju riječ iz naziva – duh nam prepričava jednu od svojih anegdota, no njegovu manifestaciju nalazimo i u prvoj riječi, odnosno dvjema slikama velika, identična formata koje dominiraju izložbom, a prikazuju isti prozor na čijim se zavjesama pojavljuje kakrakteristično ispupčenje. Perspektiva iz koje je predstavljen prozor sugerira kako bi on mogao preuzeti i ulogu nadgobna spomenika (osim što se isti kao takav drugdje ne pojavljuje). Štoviše, prozor postaje spomenik i na sadržajnoj i na vizualnoj razini: to je vizura iz Klobučareva kreveta, perspektiva preuzima poziciju istovjetnu onoj u kojoj su mu, u razmaku od nekoliko godina, umrli i baka i djed. Zato se i pojavljuju dvije različite slike istog prizora. Spomeničku mu ulogu priskrbljuje i različita tehnika izrade, prozor i pripadajuće zavjese nacrtane su sitnim, gotovo filigranskim potezima crnim rapidografom na bijeloj podlozi, dočim je zid i ono iza prozora širokim, debelim nanosima intenzivno kontrastno kolorirano, i to tako da nasuprot plavom ili zelenom zidu stvarnosti, prizor u prozoru, odnosno s druge strane  – narančasto crveno – predstavlja onostrano, prozor je zapravo prolaz u smrt, s druge strane je vječna vatra pakla. Pa, ispada da je crnobijeli crtež prozora i zavjesa umetnut u ulje na platnu s ciljem da preuzme ulogu granice između života i smrti. A upravo tu granicu, najčešće također vertikalno postavljenu, na grobljima simbolizira i nadgrobni spomenik. No, dakako, u Klobučarevoj žanrovskoj interpretaciji prozora, ovaj mora biti i ponešto otškrinut, ne sasvim otvoren, to je već totalna propast, ovako i dalje predstavlja prijetnju, nešto čega se vrijedi bojati. Stoga ostaje i otvoreno pitanje: da li je to vjetar što kroz otškrinut prozor burka zavjese ili su to materijalni, ali nevidljivi agenti s druge strane.

Osim kao uljez na uljima, dotični je prozor glavni junak serije na frontalnom zidu galerije, koja formatom i postavom ustanovljava simetriju: sasvim slijeva i sasvim zdesna su manji, iste veličine, identično  uokvireni crteži olovkom na smeđem natron papiru, pri čemu jedan predstavlja prozor iz već poznate nam perspektive, dočim drugi mijenja ugao, ne ležimo više u krevetu, nego se nalazimo pri stropu i ispod prozora vidimo i priliku koja sjedi za stolom, prepoznajemo i tko je to, to je duh.

Slijede, dakako, gledajući s obje strane prema unutra, dva platna, nešto većeg, ali identična formata koji također predstavljaju dotični prozor. Ovaj lijevi je gotovo posve realan (uzimajući u obzir Klobučarevu tradicionalnu filigransku crtačku maniru u funkciji pridavanja žanrovski zlokobna ozračja konkretnom, inače uobičajenom prizoru), zasad je scena još uvijek nepomična, no svakog će trenutka elementi pokazati svoje pravo lice. Ogledalo straha, međutim, toliko je ambijentalno pogođeno i sjajno crtački predstavljeno, da zaboravljamo sadržajnu ugrozu i aplaudiramo izvedbi.

Možda bi se ovdje mogla povući i poveznica s neočekivanim formatom ovog nastupa – slike na zidu, za razliku od dosadašnjih, mahom instalativnih, čak ponekad i scenografskih situacija, gdje je čitav prostor pretvoren u pozornicu. Tako bi i ovaj crtež možda netko mogao i kupiti, bez obzira na zlokoban sadržaj, i postaviti u dnevnom boravku, za razliku od, također izvrsno izvedenih, crteža obješenih ljudi s ranijih izložbi, koje će rijetko koji čudak objesiti iznad kamina.

Njegov simetrični par posve je drugačije izveden, no i on odgovara  konceptu prodajne galerije, i njega bi se moglo imati na zidu. Linije prozora tek su vrlo diskretno prisutne, sve se zajedno doima poput tek započete slike, olovkom su skicirane konture, ponegdje je postavljena i podloga… Ton te podloge, međutim, izravno podsjeća na boju starog starog kuhinjskog namještaja, gdje su nekoć bijele plohe vremenom požutjele. Tek se tu i tamo, poput crnih gavranova u nostalgičnoj pastorali pojavljuju crni dijelovi, sugerirajući kako je vani i dalje noć, te kako će na kraju slika izgledati poput svog simetričnog para.   

Središnja slika, ponovo nešto većeg formata, svojom kompozicijom naglašava simetrični postav: vertikalnu središnjicu slike (a i postava te serije), zauzima duh u posve ljudskom obličju koji stoji iznad dvojice grobara što upravo spuštaju lijes u raku. Bravurozan crtež, u čijem ishodištu prepoznajemo i Klobučarevu kiparsku akademsku vokaciju, nitko, međutim, ne bi objesio iznad klavira. Taj nož u leđa konceptu urednog, uobičajena postava prodajne galerije, ponovo, također u žanrovskom smislu, zapravo predstavlja, ili bolje reći namjerno ilustrira, sukus Klobučareve umjetničke osobnosti. Kontrast mučnog sadržaja i njegove filigranske izvedbe, koja zapravo ne glorificira pravu, istinsku muku, nego njeno žanrovsko uprizorenje, okvir je kroz kojeg je moguće raspoznati ona dva roga što ih neprestano sustavu pokazuje. Neće njemu nitko ništa kupovati.     

No, kako znamo da je taj što stoji duh, a ne svjedok pogrebu? Zato što je njegovo lice prešarano sitnim potezima, lica nema, ono je tom, reklo bi se, dječjom akcijom, eliminirano. Duh nema identiteta. Odnosno ne da ga nema, on je postojao, ali ga više nema. Proglašavanje osobe njegovim duhom događa se na crtačkoj razini, istim filiganskim potezima kojima je sagrađena kompozicija, pa i volumen slike.

Na taj način i razlikujemo portrete duha i one Wolfganga Gringa. Manjeg formata, odgovarajući kontekstu izložbe, u funkciji su onog što bi galerist, nakon predstavljanja kapitalnih dijela (misleći na ulja na platnu), označio kao nešto dostupnije radove, također iz iste serije. Oni predstavljaju Gringa koji uglavnom sjedi, kraj vjerojatno netom iskopane rake, meditirajući o tom apstraktnom fenomenu (o čemu bi drugome grobar i mogao misliti) i duha, koji također uglavnom sjedi na neidentificranoj klupi i razmišlja o onome o čemu razmišlja i Wolfgang, ali mu je glava išarana, pa znamo da je to duh.  

Čvrsto postavljenim tematskim smjernicama, te tradicionalnoj demistifikaciji sadržaja (i dalje posve na tragu Ionescoova recepta**), u ovom je slučaju pridodana i relacija spram komercijalna umjetnička  sustava, kojeg, unatoč navodno najboljoj namjeri, Klobučar ipak uspijeva iznevjeriti.

_________________

* osvrt o izložbi u rubrici veljača

** “Samo jedna demistifikacija ostaje istinita: ona koja se izvodi humorom, pogotovo crnim; logiku otkrivamo u nelogičnosti apsurda, ukoliko smo ga postali svjesni; jedino smijeh ne poštuje nikakav tabu i ne dozvoljava stvaranje novih tabua – anti-tabua.”  E. Ionesco, Notes et contre notes

Categories
All crtež Galerija AŽ, Zagreb Volumen 6

BIĆANIĆI

Ono što prvo privlači pažnju jest svojevrsna točnost. Naime, svi radovi, svih trideset i osam uistinu i predstavljaju Bićaniće, nema na slikama nikoga i ničega što nije Bićanić. Pa, osim što svaka slika precizno odgovara nazivu predstavljajući po jednog Bićanića, one su sve međusobno različite, iz čega proizlazi da ima trideset i osam Bićanića. Osam ih je nacrtano olovkom na plahtama, a trideset kavom na papirnatim ubrusima.

Obitelj Bičanić živi u Hvaru i bavi se turizmom, iznajmljivanjem apartmana. Majka, otac, dva sina, supruga jednoga od njih i njihovo troje djece. Nacrtani su u prirodnoj veličini, reklo bi se 1 : 1, s obzirom na klasični format plahte. Također, sudeći po mrljama raznih oblika i veličina na plahtama, ispada kako su one bezbroj puta upotrijebljene, sve dok, konačno nisu i umirovljene, a potom, umjesto da ih se baci, Dino im je poklonio novu inkarnaciju, koja bi im vrlo lako mogla osigurati i vječni život u kakvom značajnom svjetskom muzeju. Samo što, nažalost, dotični muzeji imaju čvrsto zatvorene uši i potrebno je glasno vikati, a Dino je prilično tih, gotovo da uopće i ne govori. Ali, kad bi ti muzeji kojim slučajem imali i neke doušnike, oni bi im smjesta dojavili kako serija portreta na plahtama precizno ilustrira hrvatsku današnjicu, i to kroz njenu najsnažniju ekonomsku granu. U kojoj ima bezbroj Bićanića koji na pet ili šest mjeseci godišnje sele na rezervne lokacije, garaže, podrume, tavane i slično, zato što iznajmljuju svoje domove, kao da ih je plimni val turizma odnio u privremene špelunke i odložio na te stare plahte.

Istina je nešto drugačija, bio je u pitanju plimni val, ali onaj pravi, morski, koji je lani potopio Hvar, a ujedno i portrete nacrtane na novim plahtama što ih je Dino složene držao u podrumu. Pa bi se moglo reći kako je serija nastala u suradnji s prirodom, priroda je dodala svoj layer, pobrinula se da slike dobiju na autentičnoj uvjerljivosti, da njihova mjestimična požutjelost preuzme formu što plahtama i inače daje često preklapanje, odlaganje, pranje i peglanje, jednom riječju, trošenje.  Plimni je, dakle, val, vođen od strane prirode, a u funkciji koautora, otisnuo svoj pečat, te time fermentirao značenje. A moglo bi se reći i kako je zapravo zatvorio ciklus, budući da je kontekst tog portreta potakla priroda posredstvom ljepote i privlačanosti morske obale i tako dalje, što je između ostalog i dovelo do neprirodna sezonskog seljenja.

Portreti su točnih proporcija i posve prepoznatljivi, bez obzira na problem što ga postavlja tehnika izrade – crtanje olovkom po plahti, njeno bi rijetko tkanje, naime, tražilo deblji nanos tuša, boje ili čega sličnog, no upravo zahvaljujući toj tehnici oni izgledaju prozračno, kao da je u pitanju mimikrija karakteristična ulegnuća na krevetu. Kao da su pravi Bičanići, oni u punoj boji, ustali i otišli, a na plahtama je ostao tek izblijedjeli monokromni grafitni otisak.

Međutim, ukoliko zbrojimo motiv plahte i motiv ljudskih obličja, dobili smo motiv ‘duha’. Na istu pomisao upućuje i transparentnost crteža, budući da tanka olovka ne može ispuniti poroznost plahte, baš kao što se i duhovi na filmu, ukoliko im se želi pridati identitet, predstavljaju transparentno. Ti duhovi u ovom slučaju označavaju jednu vrst prisutnosti, onu koja se trudi biti nevidljiva, koja poput nevidljivih čarobnih patuljaka obavlja i sve nevidljive servisne poslove da bi boravak ovim vidljivima učinila što ugodnijim. 

Preostalih trideset Bičanića, zahvaljujući formatu, tehnici, pa i uvijek istom kadru, predstavljaju koherentnu cjelinu, čija konceptualna platforma proizlazi iz činjenice da se radi o autoportretima, no da njihova međusobna različitost sugerira trideset protreta raznih slikara, napravljenih na isti način, koji portretiraju autora.

“Krajem prošle godine našao sam se u dubokoj krizi i završio u bolnici. Bilo je to novo i zanimljivo iskustvo. Nisam imao ništa osim vremena i kave. Počeo sam crtati autoportrete s kavom na salvetama. Popio bih kavu i s talogom slikao. Rad je doprinio mom oporavku. Nastalo je 30-tak radova i nakon 15 dana izašao sam iz bolnice.”

Varijacije na temu širokog su spektra, te premda bi se njihova različitost mogla pripisati različitim stanjima autorova duha, ipak su one ponajprije rezultat neobična slikarska istraživanja u kojima autora ne zanima izraz određena duševna stanja, koje je ionako, sudeći po okolnostima, više manje nepromijenjeno, odnosno jednako nisko, nego mogućnosti različita predstavljanja uvijek istog lica, posredstvom slikarske vještine pronalazeći inovacije unutar zadana okvira. Stoga bi se moglo zaključiti kako je terapeutska dimenzija rezultat aktivna kreativna angažmana. Koji, međutim, nije poduzet s idejom zdravstvena boljitka što bi ga mogao polučiti, nego slijedom očito neugasiva kreativna interesa, što zadane okolnosti pretvara u poluge svog izraza. Pa, iako bi se te autoportrete moglo shvatiti kao autoterapiju, a seriju jednobojnih ‘akvarela’ proglasiti konvencionalnim medijem, njeni pojedinačni dijelovi govore o autentičnoj istrazi unutar tog medija, dočim ih zajednički rezultat jasnom koncepcijskom platformom smjesta iz bolničkog okruženja prebacuje u Muzej suvremene umjetnosti i smješta na zid pokraj onog sa slavnom Kniferovom serijom autoportreta.

Treba, međutim, reći kako se Dino osim kave jednako aktivno služi i podlogom, papirnatim salvetama, njihova voluminoznost, odnosno upojnost postaje sredstvo na koje se računa. Cijela serija, što bi ju se koloristički moglo podnasloviti “sedamdeset nijansi smeđe”, linijski i plohama anticipira nemogućnost povlačenja preciznih poteza, te njihovo razlijevanje uključuje u razložnu konačnicu. Dapače, upravo to, naizgled nekontrolirano nanošenje kave koja se širi po upojnim salvetama, često postaje nositelj identiteta pojedina portreta, koji slijedom toga postaje dvojbeno figurativan, no ništa manje ekspresivan. Kao što je to, primjerice, slučaj s onim gdje zadržava temeljnu formu, no nekoliko mu mrlja priskrbljuje vizual Lucifera. Ili ga u drugom slučaju pretvara u Nicholsona u legendarnoj sceni iz filma “Usijanje”.

I kao što bi razni slikari, slijedom svojih različitih slikarskih pristupa, to i učinili, tako i Dino koristi različite stilove, primjerice takozvanu ‘laviranu’ kavu, sadržaj proizvodi međusobno tek malo različitim, svjetlim nijansama smeđe, zatim klasični outline povlači tamnijom nijansom, čiju unutrašnjost ispunja svijetlijom. Ili pak, stvar rješava potpunim kontrastom, ponekad je on napravljen gotovo stripovskim, Crumbovskim linijskim potezima tek osnovnih crta lica, ponekad poentilizmom, a drugi put dramatičnim sučeljavanjem tamnih i svijetlih ploha, pa Dino podsjeća na Dostojevskog.

Možda je u primisli i imao ideju neke posvete, možda svi autoportreti u sebi kriju i naznaku još nekoga osim njega, čiji je lik vješto i vrlo diskretno ugrađen u sliku. Ili je to tek slutnja raznih likova, mimikrija koja se ne libi intenzivnijih uplitanja, ponekad primjerice ima tanke brčiće, a već možda sutradan odjednom nabujalu gustu kovrdžavu kosu.

Promatrajući u cjelini mozaik, što ga proizvodi pet linija po šest slika, prevladava dojam svojevrsne istodobnosti. Iako identičnih okvira i formata, što ga je odredila veličina salveta, samo jedne boje u raznim nijansama, što ju je odredila kava, te uvijek istog motiva, što ga je odredilo lice Dine Bičanića, istodobno su sve slike drugačije. Dapače, kao da je ta istodobnost – da je to on, ali da nikad nije isti – utridesetorostručena, zato što se na svakoj pojedinoj slici različito realizira.

S druge se strane može zaključiti kako preuzimanje raznih likova, u kojima uvijek prepoznajemo i onaj autorov, ilustrira dvojnost. Uzimajući u obzir okolnosti njihova nastanka, takva dvojnost kao da otkriva još jedan značenjski sloj, budući da se u tim okolnostima ona prevodi kao podvojena ličnost. Stoga proizlazi kako je takvo, generalizirano tumačenje psihičke bolesti, poslužilo kao temelj vizualnoj platformi, ona sa svoje strane odgovara općeprihvaćenom doživljaju, dakle ga pomalo i karikira. Karikatura, ukoliko se uopće smije i upotrijebiti taj izraz zato što se ovdje ne komentira na duhoviti način određeni kliše, nego je sadržaj beskrajno složen i nedvojbeno ozbiljan,  postaje vidljiva tek post festum, drugim riječlima, nama koji s distance promatramo čitavi mozaik. Zato što su mu svi dijelovi proizvedeni iznutra, reklo bi se s one druge strane od nas koji ga gledamo, zato što se on formalno i nalazi u toj poziciji, dakle, kao subjekt tog konteksta. Koristeći, međutim, tu subjektivnu perspektivu u autorskom smislu, poput izvedbene poluge, iznutra proizvodi portret konteksta što bi ga mi izvana mogli proglasiti prilično objektivnim.

Categories
All crtež Galerija Greta, Zagreb Volumen 6

WOLFGANG GRING

Prva pomisao jest da je naziv izložbe izabran zato da što bolje odgovara nazivu galerije. Ne samo zbog zvučnosti, odnosno velikog broja slova g u imenu i prezimenu glavnog junaka, nego taj brojni g i vizualno upućuje na veliko crveno slovo G, koje se nalazi iznad ulaza u galeriju. Osim toga, imaju i zajedničko germansko ishodište.

Na značenjskoj je razini također moguće pronaći poveznicu, kao što Greta uključuje određeni kontekst, kojeg ta riječ zapravo identificira bez obzira što je u pitanju ime kao i bilo koje drugo, tako je i Wolfgang Gring ime kao i bilo koje drugo i samo po sebi ne znači ništa, ali upotrebljeno kao naziv izložbe, ono smjesta ukazuje na žanrovsku interpretaciju određena konteksta. Izmišljeno ime i prezime nedvojbeno zvuči ozbiljno, upravo toliko ozbiljno da ga se može proglasiti tipičnim primjerom konteksta za kojeg, primjerice, Camus u “Pobunjenom čovjeku” kaže da ga određuje ideologija povijesti. Stoga ispada da je već samim imenovanjem glavnog junaka ozbiljnost te ideologije sagledana pod neočekivanim kutom. Zato što, za razliku od Camusa, koji smatra kako ‘pravi sukob dvadesetog stoljeća nije toliko između njemačkih ideologija povijesti i kršćanske politike, koje su na stanovit način sukrivci, koliko između njemačkih snova i sredozemne tradicije, silovitosti vječnog mladićstva i muževne snage, čežnje, podjarene spoznajom i knjigama, i hrabrosti otvrdle i obasjane u životnom toku, i, napokon, između povijesti i prirode’, Klobučar odlazi korak dalje i imenom i prezimenom uvodi protagonista te povijesti, osobno ga poznaje, kao što je svojedobno izložio i ‘osobno’  poznanstvo s Causescuom. 

Gring je grobar koji već četristo godina zakapa mrtvace, crtež crnim ugljenom na zidu predstavlja ga u prirodnoj veličini dok se odmara kraj jedne poluiskopane rake. Dosta mu je, star je i umoran. Crtež je učinjen sitnim, teturavim potezima i posve odgovara oronulosti Wolfgangove pozne dobi. Teško je biti mlad i poletan nakon četiri stoljeća grobarenja. Također, njegovo obličje raspoznajemo tek po iscrtanim sjenama, kao da se radi o skulpturi u kamenu što je osvijetljena s jedne strane i onda nacrtana. Dojam trodimenzionalnosti podržava i poluiskopani grob perspektivno postavljen, kao da je polegnut, iza njega. Bez obzira na stilizirani crtež, zahvaljujući ponašanju unutar kadra, odnosno galerijskog zida, dobiva se dojam da je zid zapravo proziran i da gledamo u prostor koji se nalazi s druge strane. Tamo gdje je Gring 400 godina zakapao i sad mu se više ne da. Dojam njegove onostranosti potkrijepljuju svi ostali radovi koji se nalaze s ove strane zida. Stoga bi se moglo zaključiti da postav sugerira interijer Gringove sobe dok njega nema doma, dok radi s druge strane.

Dakako, nema tu nikakva namještaja, tek je nešto povješao po zidovima. I to bez ikakva reda ili organizacije, kako je na što naišao tako je to odmah negdje i zakucao. Očito je, međutim, kako mu se ukus sadržajno poklapa s profesijom – prevladavaju crnobijeli crteži čija je tema uglavnom suicid. Što je i sasvim logično načelo odabira onoga što će zakucati na zid, što bi ga drugo i moglo zanimati, nego sadržaj njegova posla, a to je smrt.

Logika grobarska izbora, međutim, s druge se strane prilično poklapa i s Klobučarevom trajnom tematskom orijentacijom, a to je horor, to je smrt, strah od smrti, zagrobni život, duhovi, vampiri i slično. Pa kao što je u seriji crteža “Causescu” simulirao njegov glas iz prvog lica jednine ili kao što je na izložbi “Strah i ja” preuzeo ulogu anonimna osuđenika na smrt,  tako je ovaj puta preuzeo lik četristo godina starog grobara Wolfganga Gringa, kao konceptulana glasnogovornika svojih crnohumornih razmišljanja.  Pa, za razliku od “Causescua”, gdje je medijski izraz vrlo klasičan, niz uokvirenih crteža koji glume originalne stranice Causescuove bilježnice iz mladosti, već je u drugom slučaju to ambijent, kombinacijom obješenih crteža i intervencijom po galerijskim zidovima simbolično je sugerirana tamnica. Taj je recept primijenjen i ovdje, razbacanost tih elemenata po zidovima, njihov apsolutno negalerijski tretman upućuje na scenografiju grobareva dnevna boravka. Međusobna različitost tih sličica, nepravilan format papira, no primjetna autentičnost proglašava ih raznim izrescima, što ih se obično i vješa po sobi. Ili u podrumu gdje bi bilo i logično da grobar ima dnevni boravak.

Primjetna je i  posvemašnja neodgovornost prema njima, jednom napravljeni, odmah su i zakucani i to prvime što je bilo pri ruci, nema Gring vremena tražiti pogodan pribor, čavlići su raznih veličina, nekad ih je više, a nekad samo jedan. Neki su zalijepljeni jedan preko drugog, na crnu ljepljivu podlogu što je o zid ukucana čavlima, samo su utisnuti papiri – jedan crtež prikazuje dva otvorena vrata, u jednoj je sobi svjetlo, a u drugoj ne. Kraj toga je prikaz situacije, valjda u onoj bez svjetla, grubim, krupnim potezima učinjen, u kojoj vidimo čovjeka koji na glavi ima neku crnu krpu. Preko njih je stavljena fotografija djelomično premazana bijelom bojom koja simulira grobarev duh, ispod ide njegova apsurdna replika, kakvom bi se, logično, i izrazio jedan grobarev duh: “Baš mi je danas bio onaj grob od kad sam ih prestao brojati.”

Tamnim potezima prekriveno mjesto glave, odnosno njeno brisanje, pojavljuje se i na drugim crtežima, nekad je glava čak ostala i posve nenacrtana. S druge strane, tu je i nekoliko glava bez tijela. Primjerice, sitan, ali vrlo precizan crtež muškog lica široko otvorenih ustiju, što sugerira njegov krik,  smješten je tek u gornji lijevi ugao nevelika papira, pa ispada kako krik ne čujemo zato što je on vrlo daleko.

Baratanje glavom prisutno je i na malom listu papira gdje je crnim tušem nacrtan čovjek što gleda u tamni pravokutni otvor ispod sebe, dakle u grob. Drži ruke u džepovima, gleda ga i razmišlja. Taj je crtež, međutim, u zid pribijen velikim, posve predimenzioniranim čavlom i to zabijenim tik iznad glave tog čovjeka, čiji je, usput budi rečeno, tek donji dio jednopotezno linijski naznačen, prepoznajemo uho, nos, oko i početak čela, a dalje linije nestaje, pa ispada da je taj čavao u instalativnoj funkciji, budući ilustrira čavao u glavi.

Instalativno ponašanje najprisutnije je u seriji crnobijelih crteža na manjem (A5) formatu, obješenih preko vodoravno postavljene, 150 centimetara dugačke i tridesetak centimetara široke trake od crne plastične vreće. Ta se crna podloga pojavljuje kao formativni okvir koji crteže proglašava stripom. Međutim, sadržaj stripa – jedan čovjek predlaže drugome da razmisli, zatim ovaj razmišlja, nakon razmišljanja se penje na vrh zgrade, skače dolje, razbija se, a oko njega se okupljaju ljudi – tu crnu podlogu proglašava dijelom mrtvačke vreće u koju su potom pospremili samoubojicu. Pridajmo tome kako je glavnom liku iz stripa, u inače posve realističnom crtežu, glava u svim kadrovima naglašeno zamrljana.

Crna se boja na mjestu lica pojavljuje i u gotovo ladanjskom prizoru: dvojica sa šeširima sjede valjda na kakvoj mediternaskoj terasi, budući dvije crtice u praznom prostoru iznad njih označavaju galebove na nebu. Međutim, prizor je narušen krupnim crnim potezima što se jednom od njih spuštaju ispod šešira, prekrivaju mu lice i poput ekstremno dugačke brade koja i dalje buja, izlaze iz kadra. Nitko nije siguran, odasvud vrebaju mračni nosorozi smrti, napadaju bez upozorenja…

Stoga shvaćamo kako se zapravo ne nalazimo u Gringovom dnevnom boravku, nego u njegovoj čekaonici.   

I dok nervozno šetkamo, čekajući da nas prozovu, primjećujemo da čekaonica ima i jedan prozor, vidimo dva sasvim ogoljena stabla koja se u žanrovskim filmovima obično nalaze na blatnoj i kišnoj urvini, gledamo zapravo povećani detalj kadra u čijoj će se pozadini prije ili kasnije pojaviti Wolfgang Gring.

Categories
All crtež Galerija Lazareti, Dubrovnik Volumen 5

STRAH I JA

“Nikad nisam uspio prevladati taj nesnosan umor, ogroman fizički i psihički umor kojeg sam nosio na ramenima cijeli život: osjećao sam se loše u životu, ne samo svom, okružen nevoljom ostalih, isto toliko zasićenom kao što je i moja, sa sviješću da je život paklen.

Užas i ljutnja zbog smrtnosti ono je što humanost čini takvom kakva jest. Mazohizam, sadizam, destrukcija i autodestrukcija, ratovi, bune, revolucije, mržnja jednih prema drugima nije, namjerno ili ne, provocirana ni s čime do li osjećajem konačnog kraja, strahom od transformacije, od smrti.

Tek humorom, slobodnom lucidnošću, postajemo svjesni tragične ili smiješne sudbine čovjekove; do istine se može doći jedino ako se inteligenciji ostavi puna sloboda kretanja, a kretanje može predvoditi samo umjetnik; umjetnik bez sufliranih ideja, bez ideološkog ekrana, umetnutog između njega i stvarnosti, bio bi jedini u stanju da, baš tako, ostvari izravan, dakle autentičan dodir sa stvarnošću.”

Eugen Ionesco, Dnevnik u mrvicama

Klobučar nije tako precizno definirao  osjećaj koji ga progoni i kojem ne uspijeva umaći onako kao što je to učinio Ionesco, ali je kao najubojitije oružje u borbi protiv tog straha također izabrao humor  (ili je humor izabrao njega!). Jer kako Eugen odgovorno tvrdi, a Sven organski naslućuje – biti svjestan užasa i smijati mu se, znači postati gospodar užasa –  zadatak po mnogočemu neostvariv, to jest možda i da, ali samo trenutno. Ne sastoji li se, međutim, od zbroja tih trenutaka i platforma po kojoj hodamo, od njih je iskovan i oklop kojeg nosimo, koliko smijeha toliko odgoda.

Toga je već Klobučar očito svjestan, dok, naime, pratimo njegov lik u videu, snimljenom u formi karikature horror filma, što preuzima ulogu grbavog šepavca iz crkve Notre Dame i tetura u nekom jezivom hodniku, pa prije nego što će skrenuti iza ugla i popeti se nekim uskim stepeništem, zastane i prasne u smijeh.

Smije li se taj gospodar užasa sada nama, zato što smo pomislili da će uslijediti nešto uistinu jezivo ili i dalje drži ulogu iz filma i urla od smijeha zato što smo sad već na putu prema tornju, nema više natrag, uspjelo mu je namamiti nas u zamku.

Drugi je video jednako jeziv, u nekom slabo osvjetljenom podrumskom horor prostoru, Klobučar ima krpu u ustima i svom snagom mumlja neke riječi koje kasnije raspoznajemo kao: strah umara. Nekoliko minuta slušamo njegovo zapomaganje, no video, međutim, traje i nakon što je preformans završen. Posve oznojen i ubrzano dišući poslije te bjesomučne kuknjave, u svojevrsnom izravnom making off prijenosu, autor izjavljuje da ‘ovo umara. Ja sam se sada bojao i ja sam se umorio’. 

Bez obzira na posvemašnje ‘spooky’ okolnosti, ovaj bi se video mogao shvatiti i kao preporuka, pa čak i propaganda, svojevrsna psihofizičkog treninga. Kao da je taj oblik tjelovježbe dio reklamne kampanje proizvoda čiji je sadržaj strah.

Strah je, dakle, roba, njega se prodaje.

Kako u mediju propagandna filma, Klobučar se tom robom bavi i u formi crnobijelih crteža. Gotovo stripovski figurativni, filmski kadrirani, oni simuliraju karakteristične žanrovske prizore kojima se obično proizvodi osjećaj straha. Međutim, užitak što ga autor Klobučar očito osjeća u kreiranju i izvedbi karakterističnih prizora kojih se čovjek Klobučar tako boji, ovog potonjeg degradira u materijal pogodan za interpretacije ovog prvog. Pa kao što u videu trenira umarajući se vlastitim strahom, tako ga u crtežima koristi u inspirativne svrhe. Reklo bi se da se napaja na izvoru straha.

U portretiranju prostora, odnosno poprišta ili scene straha, služi se takoreći arhetipskim žanrovskim motivima, prašnjavim poluosvjetljenim podrumom, surim zidinama, golim granama osušenih stabala i, dakako, obješenim ljudima. Pri čemu treba spomenuti kako jedan od obješenih leži na zemlji zato što je stablo puklo pod njegovom težinom. Sadržaj je, dakle, u određenoj suprotnosti sa zlokobnom ozbiljošću kojom crtež inače odiše. Iz čega proizlazi kako se radi o svojevrsnoj karikaturi konteksta. Kao što i tematska platforma, po kojoj je učinjen izbor ostalih ‘kadrova’,  upućuje na karikaturu cjelokupna žanra čija je tema strah.

No, reklo bi se da Klobučar ovdje ne postupa pragmatično, izborom se motiva nastojeći uključiti u tržište strahom, nego organski, kao da portretira samog sebe na kojeg je reklamna kampanja tog tržišta uspješno djelovala. Osim toga, tko bi si u dnevnoj sobi na zidu, recimo iznad klavira, objesio crtež obješena čovjeka?… Ne, on se uistinu boji, no istodobno i trese od užitka što mu ga strah pričinjava. Kao da je u pitanju unutarnji portret ovisnika o proizvodima industrije straha, slike su flash backovi, što ih svijest nemilice vrti čovjeku Klobučaru, a on ih nastoji odagnati paleći televizor i prepuštajući se novim izvorima straha. No, ovdje se uključuje i autor, dvostrukim se okom prate horror filmovi, čovjek se prepušta napetosti radnje, a autor napeto iščekuje pojavu prizora iskoristiva za crtačku razradu, za sliku tog doživljaja.  

Pa, bez obzira što te slike uopće nisu smiješne, kao što nisu bili smiješni niti motivi iz serije pod imenom “Causescu”, gdje je također sveukupan dojam tih crnobijelih crteža bio mučan, zlokoban, gotovo morbidan, ali ono što je iz njih probijalo gotovo je istovjetno onome što se naslućuje u pozadini ovih, a to je sprdnja. Iako posve ozbiljan u portretiranju jednog od najvećih luđaka 20. stoljeća, već je sam njegov pristup, uopće baratanje njime kao motivom dovoljno, ne da ga se poništi, njega i njegove zločine, jer je to nemoguće, nego da ga se kao osobu svede na njegovu mjeru. Da mu se oduzme aura nedodirljivosti što su je izgradili upravo njegovi zločini, a tu mu auru ne oduzima činjenica da je mrtav, nego specifičnost pristupa, fiktivna stvarnost i neposrednost komunikacije koju, na tzv ‘ravnoj nozi’, Klobučar s njim uspostavlja.

Pa kao što u “Causescuu” karikatura proizlazi iz brisanja distance, iz identifikacije anonimna Klobučara i svjetskog krvnika, predstavljajući, naime, sam sebe luđakom, autor bez problema ulazi i u njegov luđački svijet, postaje njegovim glasnogovornikom, tako se sada identificira s onim dijelom sebe koji je neprestano u luđačkom strahu. No, karikatura ovdje ne proizlazi iz brisanja distance između jednog i drugog, nego iz činjenice da se obojica nalaze u ulozi glasnogovornika straha, slike su zamišljene ne toliko da uplaše, nego kao da portretiraju taj pokušaj, pokušaj autora da vizualizira elemente kojima se strah služi ili bi se, po njegovu mišljanju, trebao služiti ako želi efikasno uplašiti čovjeka.

Upravo u tom Klobučarevu prijedlogu strahu, što mu je za činiti, nalazi se temelj te parodije.  

Categories
All crtež Galerija Makina, Pula Volumen 5

DIVLJI DETEKTIVI

Kad bi svi slikari napravili portrete svojih dvadesetak omiljenih pisaca, a svi pisci opisali dvadesetak omiljenih slikara, to bi simbolično označilo završetak prepirke započete još odavno – da li na početku bijaše riječ ili svjetlo?

Budući dosad ni s jedne ni s druge strane nije stigla slična inicijativa, nema druge nego zaključiti kako razmirice nisu nestale, kako ta simbolična lula mira i dalje čeka ispred nekog simboličnog wigwama na zajedničko okupljanje onih koji pišu svjetlom i onih što slikaju riječima.

Ovaj oblak prašine, međutim, u dubini kadra, što se s ruba horizonta polako prerijom približava kameri, označava da je film tek počeo, te da bi se taj dugo odgađani sporazum ipak mogao sklopiti. 

Oblak je sve bliže, grupa se razvija, za razliku od Babeljeve Crvene konjice koja na Maljevičevom platnu napreduje linijski, ovi nadiru frontalno, već ih je moguće i izbrojati, ima ih dvadeset i šest.

I već su tu, u prvom planu na zidovima galerije Makina, “Divlji detektivi”, izašli iz romana Roberta Bolaña  i stigli na slike Danijela Žeželja.

No, to nisu dvojica protagonista Bolañova romana u potrazi za zaboravljenom pjesnikinjom, nego protagonisti Žeželjeve knjižnice, jednako oni na koje je svijet možda malko i zaboravio, kao i oni uklesani u vječni mramor, ne samo njegove, nego i svih ostalih knjižnica. Ali, i ne samo knjižnica, između likova na slikama prepoznajemo i one što su svojim tekstovima dodavali i zvuk, oblačili ih u glazbene aranžmane i osvajali pozicije, ne toliko na top ljestvicama, koliko u diskografskim zbirkama sladokusaca širom svijeta. Niti tu, međutim, nije kraj, neka od lica što su svojim porukama osvojili poziciju na Žeželjevoj izložbi uopće i ne pripadaju umjetnicima.

Reklo bi se da niti vrijeme  nije određivalo odabir, razbacani u gotovo dva stoljeća, jedni odavno mrtvi, drugi itekako živi, rame uz rame su i klasici i suvremenici. Spol također nije bio presudan, kao niti boja kože, osim bijelaca i afroamerikanaca, tu je i indijanac, poglavica Seattle. 

Teško je pretpostaviti da su svi ostavili jednako duboki trag u oblikovanju Žeželjeva autorska senzibiliteta. O tome, primjerice, svjedoče njegove brojne grafičke novele nastale na predlošku pojedinih književnih ostvarenja – “Kuga” i “Stranac” od Camusa, “Nevidljivi grad” od Calvina, “Seoski doktor” od Kafke, dočim je metafora “Umjetnika u gladovanju” poslužila kao platforma multimedijalna performansa… Ponekad to i nije bilo konkretno književno djelo, nego je posvemašnja isprepletenost, do nerazlučivosti, između pjesnikove osobnosti i cjelokupna opusa, bila podloga za “Osmijeh Majakovskog”. No, bez obzira koliko duboke bile brazde što su ih za sobom ostavili nezaobilazni proizvoditelji temeljne lektire, upravo ovim izborom Žeželj poručuje kako i crte što su ih povukli svijetu manje vidljivi pojedinci, također sudjeluju, a možda i jednakim intenzitetom, u premrežavanju teritorija kojeg on doživljava svojom intimnom otadžbinom.  

Usudio bih se reći da ponekad čak niti ostvareno djelo (ma koliko impozantno) nije bilo razlog za uključenje u postav, nego poruka što ju je svojim životom ostavio pisac. Pa bih čak u načinu prezentacije Tolstojeva portreta – četiri gotovo istovjetna crteža različito koloriranih – pronašao temelj za paralelu s različitim dimenzijama koje se Tolstoja tiču: ekstremna erudicija, sposobnost i talenat, značaj kojeg uslijed toga u društvu dobija, otpor tom društvu u obliku revolucionarne djelatnoste s centralom u Jasnoj Poljani… A možda ponajprije to što načinom okončanja života, svojim primjerom kao da sažima ljudsko iskustvo, te upućuje iznimno snažnu poruku: razočaran činjenicom kako je materijalno blagostanje proizašlo iz njegova književna rada posve pokvarilo njegovu djecu, pješke odlazi iz svog doma i luta zamrznutim predjelom sve dok ga, posve iznemoglog, ne pronađe čuvar pruge, gdje kod njega u kolibi Tolstoj i umire.

“Divlji detektivi”, kao metafora neke drugačije vrste potrage, odnosi se zapravo na sve izabrane umjetnike, na ono što samima sobom utjelovljuju i predstavljaju, iz čega proizlazi i razlog uvrštenja koji, pak, oblikuje vrlo konkretan svjetonazorski profil. To je ideja o neprestanoj potrazi što se prekida tek na nekoliko trenutaka nakon posljednje napisane riječi pjesme ili romana, tek stoga, da tim, posve kratkim točkama, razdvoji dugačke pravce nove istrage. No, čak i više od neprestanosti potrage, ili čak možda i nasuprot njoj, jest to kakva je ona, što se tu uopće traži, i zašto? Pa, kao što i u Bolañovu romanu njegovi detektivi traže legendarnu pjesnikinju izmišljene pjesničke grupe, tako i ovi Žeželjevi traže načine da maštom obrazlože stvarnost… “Samo nam mašta može otkriti autentičnu prirodu stvari, istinu, stvarniju od svakog realizma.”, kaže Eugene Ionesco.

Pa zar se već i u samom naslovu ne nalazi značenjska kontradikcija? Detektivi po defaultu i jesu tu zato da progone, odnosno izoliraju one koji se ne ponašaju odgovarajuće, koji nisu usklađeni sa sustavom, koji iskaču iz poretka, koji su uprkos svemu i dalje divlji.

Zamijenjene su uloge. Ali ne tako da ovi divlji sada progone pitome, nego su uzurpirali ovlasti da na apsurdan način istražuju slučajeve, koji se tek po apsurdnosti istrage smještaju izvan domene pitomog.

No, ono što je možda bilo i presudno prilikom odabira, jest to da su svi oni prije svega potvrda otpora sustavu, predstavnici radikalne anomalije i shizofrenije, kao i nužnosti odsutpanja od sustava, pa čak i po cijenu vlastita života. Te da je bezvremenost, aktualnost, konkretnost vrijednosti njihovog djela samo potvrda hipokrizije sustava kao takvog.

Slike pojedinih autora, međutim, ne predstavljaju samo njihove portrete, nego bi se reklo da Žeželj komunicira s idejom njihova stvaralaštva, pri čemu se oni pojavljuju kao likovi u svijetu što su ga proizveli. Bez obzira jesu li u kadru gro planovi njihovih lica ili je to total na kontekst ili pejzaž u kojem su tek vidljivi, prizori nedvojbeno zrcale vrstu doživljaja što proizlazi iz čitanja njihovih tesktova ili slušanja njihovih pjesama.

Žeželj se, međutim, koristi i mimikrijama različitih formi vizualna jezika, na toj razini također komunicirajući s kontekstom izabranih autora. Pa tako, primjerice, portrete Waitsa, Kwesi Johnsona i Majakovskog prepoznajemo kao plakate, format kojeg bi se moglo pridružiti obliku njihove medijske pojavnosti (sjetimo se da je Majakovski bio izvrstan interpretator svoje poezije). Kod Tolstoja primjećujemo stilizaciju popartizma, poput podsjećanja na aktualnost njegove poruke. Lispectorica je napravljena gotovo scenografski.  Calvino je nacrtan u takozvanom ‘štrihu’, pa u tehnici grafita otisnut preko jednog od kadrova Žeželjeva stripa “Invisible city”. Pessoa, Borges, Kafka i Cormac  imaju takoreći narativni karakter, ilistrirajući vrlo prepoznatljiv Žeželjev filmsko pripovjedni rukopis. Tu je čak i skoro reklamni oglas na kojem Camus umjesto Gitanesa propagira RebelRebel.

Svojevrstan autorski specijalitet prepoznajemo i u takozvanom split screenu, bilo okomitom bilo vodoravnom, gdje se stripovskim jezikom u dva kadra podastire i simbol i sadržaj, što bi, prevedeno na ovaj slučaj, bilo i autor i karakteristična situacija iz njegova djela, primjerice Conrad i “Srce tame”, Kafka i “Proces”, poglavica Seattle i ples kao simbol indijanstva odnosno personifikacija slobode. 

Iz toga proizlazi da “Divlji detektivi” nisu tek prizor na policu njegove biblioteke, nego manifest njegova osobnog, svjetonazorskog i ideološkog stava. Taj je stav dodatno potkrijepljen i pažljivo odabranim kratkim citatima dotičnih autora što se nalaze ispod pojedine slike, citatima također manifestne prirode, koji svojom množinom  proizvode platformu odnosno određuju opseg potrage divljih detektiva. Opseg kojem Bohumil Hrabal određuje vrijeme: “Provodimo dane kladeći se na tronoge konje s prekrasnim imenima”, a Tom Waits prostor: “Svijet je pakleno mjesto, a loše pisanje uništava kvalitetu naše patnje.”

Pridružimo tome i prateći tekst Olje Savičević Ivančević “Portret pisca kao divljeg detektiva”, autorski intonirani proslov u formi proze u pjesmi, što sadržajem također manifestno oslikava prostor pisanja i čitanja. Čak bi ga se moglo označiti i kao intimno utvrđivanje pozicija i odgovornosti nužnih za ostvarenje emancipirane zajednice pisca i čitatelja… A na kraju predlaže i tumačenje naslovnog pojma: “Pisac koji ustaje postaje divlji detektiv riješen pronaći naše izgubljene ideje i ideale, a kad ih pronađe, privodi ih u tekst i pušta nas na slobodu.”

I upravo će nas spona Oljina teksta i Danijelovih slika podsjetiti da se vratimo pred onaj wigwam, gdje sada zatičemo posve šareno društvo što sjedi ukrug, pa dok lula mira kruži, padaju zakletve: jedni će druge i čitati i gledati. I kao da su tom zakletvom pušteni na slobodu, predvođeni poglavicom Seattleom, već su i ustali i zaplesali oko vatre… Prizor polako odlazi u fade out, a na tamnoj se podlozi pojavljuju bijela slova: The End.  

Categories
All crtež Galerija Greta, Zagreb Volumen 4

STUDIJE AUTOMATSKOG MODELIRANJA

“Gradeći pod oblacima, predani himeri pod pritiskom stotina atmosfera dosade, destiliramo naše gotovo nikome potrebne tvorbe. Dosada, Witolde, spasonosna dosada! To je naša visoka akseza, to je naša profinjenost koja nam ne dopušta da sudjelujemo u prostranim gozbama života, to je nepotkupljivost našeg ukusa kojemu smo prisegnuli novim i nepoznatim jelima.” (Bruno Schulz u pismu Witoldu Gombrowiczu, 1936.)

Nastavljajući se na Schulzovo mišljenje, moglo bi se reći da je destilacija tih tvorbi, odnosno velik dio suvremene umjetnosti, zapravo svojevrstan odaziv nezvanih.

To se, dakako, ne odnosi na formalnu činjenicu kako se često puta umjetnike/ce zove na sudjelovanje, dapače, određuje se i tema na koju će odgovoriti svojim autorskim jezikom, konkretnim primjerom predočiti specifičnost vlastita pristupa, te tako proširiti doživljaj zadane teme. Ne odnosi, stoga što se poziv događa postfestumski, tek nakon uvida u autorski jezik depeše što je prethodno stigla nepozvano.

Ukoliko krenemo od pretpostavke da umjetnost zapravo služi tumačenju prezenta, tada je i logično da ga se često ilustrira neprestanim žalbama na realno stanje, gorućim nezadovoljstvom postojećim, uvijek s otvorenim prolazom u negdje drugdje… Prema još neosvojenim područjima gdje je trava zelenija, trpeza bogatija, pravila humanija, a svijet bolje volje. Kako postaviti ideal, ako se nije analiziralo stanje? Pa prezent i jest ovdje zato da bi ga se autorski protumačilo. ‘Samo mašta otkriva autentičnu prirodu stvari, istinu, stvarniju od svakog realizma’, kaže Schulzov kolega Eugene Ionesco.

Pa ako, slijedom toga, sada tu istinu stavimo u kategoriju iznad realizma, zato što je ona upravo u tome stvarnija, iznad realizma u kojem se ona iskazuje, u kojem smo s pomoću mašte otkrili autentičnu prirodu, dolazimo do prostora između istine i realizma, odnosno do procesa otkrivanja.

U svezi tog procesa, primjerice, Paul Valéry kaže: “Nema hoda bez zapreka! Zato je oblik tako važan: oblik mora uzeti od zapreke, koliko mu treba da se miče, ali da uzme samo ono, što najmanje sprečava pomicanje.” Taj je proces možda i moguće učiniti neprimjetnijim, ne obraćati pažnju na zapreke, hrliti izravno k cilju i smjesta razotkriti autentičnu prirodu stvari. No, ako pristanemo na suočenje s tim hiperprostorom, odričemo se privilegije momentalne dijagnoze i odlučujemo za neizvjesnu avanturu tijekom koje bismo pasivnost zapreke eventualno pretvorili u aktivnost oblika, te na taj način i reprezentaciju pretvorili u prisutnost. U trenutku kad se ono što se otprije zna poveže s onim što se dotad još nije znalo, ostvaruje se jedinstvo s tim hiperprostorom.

Ostvarenje tog zajedništva, ili preciznije, izviješće o komunikaciji s hiperprostorom, sadržaj je odaziva nezvanih. Nitko nije mogao naručiti izviješće u kojem se reprezentacija sebe pretvara u nedvojbenu prisutnost… No, takvim se izviješćima izgrađuje kontekst – autor gradi pozornicu u neizvjesnim okvirima hiperprostora, a publika, u ulozi aktivna interpreta, razvija svoj vlastiti prijevod u cilju prisvajanja priče.

“Iako su riječi samo riječi, a čitatelji samo čitatelji, prihvaćanje fantazije kako riječ proizvodi tkivo i čitatelja čini aktivnim, pomaže vjerovati kako riječi i slike, priče i izvedbe mogu promijeniti nešto u svijetu u kojem živimo. Emancipirana zajednica, to je zajednica pisca i čitatelja.” kaže njen ideolog Jacques Ranciere.

Takvu avanturu Loren Živković Kuljiš naziva studijom, pri čemu automatsko modeliranje ima ulogu zapreke, od koje konačnica rada, crtež, uzima oblik.

Sedam crteža olovkom na papiru, naime, prikazuje amorfnu masu smještenu u kutu prostorije, gotovo utisnutu u trokut između poda i zidova. Na svakom je prikazu u tu masu urezano vrijeme (sat i datum, jasno, uvijek različito) i mjesto (koordinati zemljopisne širine i visine, dakako uvijek isto), a ispred nje se nalazi upaljeni reflektor. Njegova pozicija na crtežima varira s obzirom na masu – što proizvodi i različite sjene.    

Budući po vokaciji kipar, Loren se odnosi prema kiparskom procedeu, međutim, obrće redoslijed: prvo uzima komad gline, utiskuje ga na predviđeno mjesto, ugrubo u njemu izravnava plohu u koju će urezati informacije. Dakle, modelira, ali to čini automatski zato što se vodi funkcionalnošću, bez bilo kakve autorske namjere. Zatim postavlja reflektor. I taj prizor vrlo studiozno crta olovkom na papiru. Skulputura je, dakle, skica, a crtež finale. 

Nemoguće je znati da li je crtež automatski modelirane gline uistinu točan, nismo vidjeli model, no, na takav nas zaključak nagovara reflektor, koji je nacrtan vrlo realistično.

Kao što je nemoguće precizno odrediti i autorov motiv, ovdje nema govora o nekakvoj crtačkoj vježbi ili slično, o čemu nas informira sedam varijacija iste teme.

Pretpostavimo da je u pitanju komunikacija, slike bi mogle biti svjedočanstva razgovora između gline i reflektora, pri čemu ulogu mikrofona ima olovka na papiru; urezane brojke i slova što se predstavljaju kao sadržaj, zapravo su legenda, datacija vremena i mjesta, kada je i gdje intervju održan.

U toj inscenaciji autor ima višestruku ulogu – on je pomoćni scenski radnik koji priprema materijal i postavlja osnovnu situaciju, zatim postaje administrator dok unutra ubacuje podatke, on je i majstor za svjetlo, pa konačno i istraživač detalja pojedina slučaja… Taj istraživač pomalo podsjeća na sudskog slikara dok dokumentira proces, koncentriran na svoj posao, skoro da i ne obraća pažnju na replike koje se izmjenjuju. Ali on kao da ima i ulogu nepristranog promatrača, dapače, strogog inspektora koji iz prvog reda ponajprije prati regularnost procedure, što mu autor kao izvođač zapravo olakšava eliminirajući svaki sadržaj koji bi ovoga mogao omesti u poslu. Taj se inspektor ponekad služi i pomagalom, poput, primjerice, ekstremno dugačke ekspozicije kojom fotografira proces u cijelosti, na kojoj se, osim zgotovljena crteža, vide i njegove etape, pa i sjenke pomoćnog scenca, administratora i majstora za svjetlo, dok se muvaju kadrom.

Tek nešto kasnije primjećujemo još jednog inspektora, njega ne zanima regularnost procesa, on ocjenjuje isključivo kompoziciju, odnos svjetla i sjene, potez, nanos, prijelaze, jednom riječju, plastiku nacrtana volumena.

Treći, ali nipošto ne i najmanje važan, analizira koncept… Zamjena kiparskih etapa u službi je zamjene medija finalna rada, čime se eliminira treća dimenzija imanentna kiparstvu… Činjenica reflektora, pa zatim i zamjena njegovih pozicija, međutim, naglašava ideju perspektive, prvo onu izvora svjetla s obzirom na model, koja se mijenja, a zatim i onu našu, s obzirom na cijeli prizor, koja je fiksna. Razdvajanjem te dvije perspektiva zapravo se vraća, zamjenom medija izgubljena, treća dimenzija.

Multiplikacija tih studija na broj sedam, koliko ima i dana u tjednu, zapravo svjedoči svakodnevici, odnosno procesu koji se svakodnevno izmjenjuje: uvijek prvo zamijesimo tijelo pojedina dana, koje zatim uvijek bude nekakvim raspoloženjem osvijetljeno, da bi ga u konačnici upamtili i od drugih razlikovali, ne po sadržaju, nego upravo po raspoloženju kojim je taj dan bio obojen.

Ponukani tim brojem, seriji crteža bismo mogli pridružiti i termin dnevnički zapis. Studije bi tako postale autorove osobne memorabilije, razglednice na kojima se reprezentacije pretvaraju u prisutnost i odašilju u prostor u kojem nije isključeno da ih prihvati aktivni interpret, razvije svoj prijevod i ostvari emancipiranu zajednicu.