OSVOJENA PODRUČJA

ARHIV
INFO
269/455

BIĆANIĆI

DINO BIĆANIĆ

Galerija AŽ, Zagreb / svibanj 2018.

Ono što prvo privlači pažnju jest svojevrsna točnost. Naime, svi radovi, svih trideset i osam uistinu i predstavljaju Bićaniće, nema na slikama nikoga i ničega što nije Bićanić. Pa, osim što svaka slika precizno odgovara nazivu predstavljajući po jednog Bićanića, one su sve međusobno različite, iz čega proizlazi da ima trideset i osam Bićanića. Osam ih je nacrtano olovkom na plahtama, a trideset kavom na papirnatim ubrusima.

Obitelj Bičanić živi u Hvaru i bavi se turizmom, iznajmljivanjem apartmana. Majka, otac, dva sina, supruga jednoga od njih i njihovo troje djece. Nacrtani su u prirodnoj veličini, reklo bi se 1 : 1, s obzirom na klasični format plahte. Također, sudeći po mrljama raznih oblika i veličina na plahtama, ispada kako su one bezbroj puta upotrijebljene, sve dok, konačno nisu i umirovljene, a potom, umjesto da ih se baci, Dino im je poklonio novu inkarnaciju, koja bi im vrlo lako mogla osigurati i vječni život u kakvom značajnom svjetskom muzeju. Samo što, nažalost, dotični muzeji imaju čvrsto zatvorene uši i potrebno je glasno vikati, a Dino je prilično tih, gotovo da uopće i ne govori. Ali, kad bi ti muzeji kojim slučajem imali i neke doušnike, oni bi im smjesta dojavili kako serija portreta na plahtama precizno ilustrira hrvatsku današnjicu, i to kroz njenu najsnažniju ekonomsku granu. U kojoj ima bezbroj Bićanića koji na pet ili šest mjeseci godišnje sele na rezervne lokacije, garaže, podrume, tavane i slično, zato što iznajmljuju svoje domove, kao da ih je plimni val turizma odnio u privremene špelunke i odložio na te stare plahte.

Istina je nešto drugačija, bio je u pitanju plimni val, ali onaj pravi, morski, koji je lani potopio Hvar, a ujedno i portrete nacrtane na novim plahtama što ih je Dino složene držao u podrumu. Pa bi se moglo reći kako je serija nastala u suradnji s prirodom, priroda je dodala svoj layer, pobrinula se da slike dobiju na autentičnoj uvjerljivosti, da njihova mjestimična požutjelost preuzme formu što plahtama i inače daje često preklapanje, odlaganje, pranje i peglanje, jednom riječju, trošenje.  Plimni je, dakle, val, vođen od strane prirode, a u funkciji koautora, otisnuo svoj pečat, te time fermentirao značenje. A moglo bi se reći i kako je zapravo zatvorio ciklus, budući da je kontekst tog portreta potakla priroda posredstvom ljepote i privlačanosti morske obale i tako dalje, što je između ostalog i dovelo do neprirodna sezonskog seljenja.

Portreti su točnih proporcija i posve prepoznatljivi, bez obzira na problem što ga postavlja tehnika izrade – crtanje olovkom po plahti, njeno bi rijetko tkanje, naime, tražilo deblji nanos tuša, boje ili čega sličnog, no upravo zahvaljujući toj tehnici oni izgledaju prozračno, kao da je u pitanju mimikrija karakteristična ulegnuća na krevetu. Kao da su pravi Bičanići, oni u punoj boji, ustali i otišli, a na plahtama je ostao tek izblijedjeli monokromni grafitni otisak.

Međutim, ukoliko zbrojimo motiv plahte i motiv ljudskih obličja, dobili smo motiv ‘duha’. Na istu pomisao upućuje i transparentnost crteža, budući da tanka olovka ne može ispuniti poroznost plahte, baš kao što se i duhovi na filmu, ukoliko im se želi pridati identitet, predstavljaju transparentno. Ti duhovi u ovom slučaju označavaju jednu vrst prisutnosti, onu koja se trudi biti nevidljiva, koja poput nevidljivih čarobnih patuljaka obavlja i sve nevidljive servisne poslove da bi boravak ovim vidljivima učinila što ugodnijim. 

Preostalih trideset Bičanića, zahvaljujući formatu, tehnici, pa i uvijek istom kadru, predstavljaju koherentnu cjelinu, čija konceptualna platforma proizlazi iz činjenice da se radi o autoportretima, no da njihova međusobna različitost sugerira trideset protreta raznih slikara, napravljenih na isti način, koji portretiraju autora.

“Krajem prošle godine našao sam se u dubokoj krizi i završio u bolnici. Bilo je to novo i zanimljivo iskustvo. Nisam imao ništa osim vremena i kave. Počeo sam crtati autoportrete s kavom na salvetama. Popio bih kavu i s talogom slikao. Rad je doprinio mom oporavku. Nastalo je 30-tak radova i nakon 15 dana izašao sam iz bolnice.”

Varijacije na temu širokog su spektra, te premda bi se njihova različitost mogla pripisati različitim stanjima autorova duha, ipak su one ponajprije rezultat neobična slikarska istraživanja u kojima autora ne zanima izraz određena duševna stanja, koje je ionako, sudeći po okolnostima, više manje nepromijenjeno, odnosno jednako nisko, nego mogućnosti različita predstavljanja uvijek istog lica, posredstvom slikarske vještine pronalazeći inovacije unutar zadana okvira. Stoga bi se moglo zaključiti kako je terapeutska dimenzija rezultat aktivna kreativna angažmana. Koji, međutim, nije poduzet s idejom zdravstvena boljitka što bi ga mogao polučiti, nego slijedom očito neugasiva kreativna interesa, što zadane okolnosti pretvara u poluge svog izraza. Pa, iako bi se te autoportrete moglo shvatiti kao autoterapiju, a seriju jednobojnih ‘akvarela’ proglasiti konvencionalnim medijem, njeni pojedinačni dijelovi govore o autentičnoj istrazi unutar tog medija, dočim ih zajednički rezultat jasnom koncepcijskom platformom smjesta iz bolničkog okruženja prebacuje u Muzej suvremene umjetnosti i smješta na zid pokraj onog sa slavnom Kniferovom serijom autoportreta.

Treba, međutim, reći kako se Dino osim kave jednako aktivno služi i podlogom, papirnatim salvetama, njihova voluminoznost, odnosno upojnost postaje sredstvo na koje se računa. Cijela serija, što bi ju se koloristički moglo podnasloviti “sedamdeset nijansi smeđe”, linijski i plohama anticipira nemogućnost povlačenja preciznih poteza, te njihovo razlijevanje uključuje u razložnu konačnicu. Dapače, upravo to, naizgled nekontrolirano nanošenje kave koja se širi po upojnim salvetama, često postaje nositelj identiteta pojedina portreta, koji slijedom toga postaje dvojbeno figurativan, no ništa manje ekspresivan. Kao što je to, primjerice, slučaj s onim gdje zadržava temeljnu formu, no nekoliko mu mrlja priskrbljuje vizual Lucifera. Ili ga u drugom slučaju pretvara u Nicholsona u legendarnoj sceni iz filma “Usijanje”.

I kao što bi razni slikari, slijedom svojih različitih slikarskih pristupa, to i učinili, tako i Dino koristi različite stilove, primjerice takozvanu ‘laviranu’ kavu, sadržaj proizvodi međusobno tek malo različitim, svjetlim nijansama smeđe, zatim klasični outline povlači tamnijom nijansom, čiju unutrašnjost ispunja svijetlijom. Ili pak, stvar rješava potpunim kontrastom, ponekad je on napravljen gotovo stripovskim, Crumbovskim linijskim potezima tek osnovnih crta lica, ponekad poentilizmom, a drugi put dramatičnim sučeljavanjem tamnih i svijetlih ploha, pa Dino podsjeća na Dostojevskog.

Možda je u primisli i imao ideju neke posvete, možda svi autoportreti u sebi kriju i naznaku još nekoga osim njega, čiji je lik vješto i vrlo diskretno ugrađen u sliku. Ili je to tek slutnja raznih likova, mimikrija koja se ne libi intenzivnijih uplitanja, ponekad primjerice ima tanke brčiće, a već možda sutradan odjednom nabujalu gustu kovrdžavu kosu.

Promatrajući u cjelini mozaik, što ga proizvodi pet linija po šest slika, prevladava dojam svojevrsne istodobnosti. Iako identičnih okvira i formata, što ga je odredila veličina salveta, samo jedne boje u raznim nijansama, što ju je odredila kava, te uvijek istog motiva, što ga je odredilo lice Dine Bičanića, istodobno su sve slike drugačije. Dapače, kao da je ta istodobnost – da je to on, ali da nikad nije isti – utridesetorostručena, zato što se na svakoj pojedinoj slici različito realizira.

S druge se strane može zaključiti kako preuzimanje raznih likova, u kojima uvijek prepoznajemo i onaj autorov, ilustrira dvojnost. Uzimajući u obzir okolnosti njihova nastanka, takva dvojnost kao da otkriva još jedan značenjski sloj, budući da se u tim okolnostima ona prevodi kao podvojena ličnost. Stoga proizlazi kako je takvo, generalizirano tumačenje psihičke bolesti, poslužilo kao temelj vizualnoj platformi, ona sa svoje strane odgovara općeprihvaćenom doživljaju, dakle ga pomalo i karikira. Karikatura, ukoliko se uopće smije i upotrijebiti taj izraz zato što se ovdje ne komentira na duhoviti način određeni kliše, nego je sadržaj beskrajno složen i nedvojbeno ozbiljan,  postaje vidljiva tek post festum, drugim riječlima, nama koji s distance promatramo čitavi mozaik. Zato što su mu svi dijelovi proizvedeni iznutra, reklo bi se s one druge strane od nas koji ga gledamo, zato što se on formalno i nalazi u toj poziciji, dakle, kao subjekt tog konteksta. Koristeći, međutim, tu subjektivnu perspektivu u autorskom smislu, poput izvedbene poluge, iznutra proizvodi portret konteksta što bi ga mi izvana mogli proglasiti prilično objektivnim.