OSVOJENA PODRUČJA

ARHIV
INFO
287/442

PROZOR, NADGROBNI SPOMENIK, WOLFGANG GRING, DUH

SVEN KLOBUČAR

Galerija Greta, Zagreb / prosinac 2018.

Od nedvojbeno prepoznatljive tematike Klobučar niti ovaj puta ne odstupa. Od izložbe u Galeriji SC, 2011., gdje su dominirali prikazi pogreba značajnih diktatora 20. stoljeća, preko Causescuova intimna dnevnika (Ht nagrada 2015.), pa preko izložbe “Strah i ja” (Lazareti, 2017.) i Wolfganga Gringa (Greta, 2018)*, smrt je Svenov nepresušan motiv. Odnosno, preciznije, to su karakteristični elementi posredstvom kojih se smrt žanrovski manifestira: pogreb, film strave i užasa, grobari i grobovi,  vješala, ogoljena stabla na urvini, otškrinuta vrata i slično.

Primjerice, u izložbi “Strah i ja” on se identificira s onim dijelom sebe koji je neprestano u luđačkom strahu. A karikatura proizlazi iz činjenice da, informirajući o tome, dolazi u ulogu glasnogovornika straha, slike su zamišljene ne toliko da uplaše, nego da portretiraju pokušaj autora da vizualizira elemente kojima se strah služi ili bi se, po njegovu mišljanju, trebao služiti, ako želi efikasno uplašiti čovjeka. Upravo u tom Klobučarevu prijedlogu strahu, što mu je za činiti, nalazi se temelj te parodije. Slijedom toga, strah kao ključni pridjev neumitna završetka postaje lik, jednako kao i mladi Causescu, a također kao i, trenutno najomiljeniji, Wolfgang Gring, četiristo godina stari grobar. No, dok smo u, reklo bi se, prvom dijelu izložbenog diptiha, na ovom istom mjestu u veljači, svjedočili Gringovom životnom kontekstu, koji je u formatu in situ instalacije predstavljao onostranog Wolfganga pri poslu, pri čemu je galerijski prostor preuzeo ulogu njegova ovdašnja dnevna boravka, sada je optika nešto udaljenija – to je klasični postav koji ‘galerijski’ portretira i Gringa i neke srodne situacije.

Prolog izložbe rukom je ispisan na zidu: “Tu smo se znali dizat iza ponoći i lutat. Bio je friški, pa nije htio po danu. Znali smo ga izvući dok je spavao. Jednom sam ga ostavio da sjedi i probudio se dok su mu njegovi došli na grob.”

Prolog se očito odnosi na zadnju riječ iz naziva – duh nam prepričava jednu od svojih anegdota, no njegovu manifestaciju nalazimo i u prvoj riječi, odnosno dvjema slikama velika, identična formata koje dominiraju izložbom, a prikazuju isti prozor na čijim se zavjesama pojavljuje kakrakteristično ispupčenje. Perspektiva iz koje je predstavljen prozor sugerira kako bi on mogao preuzeti i ulogu nadgobna spomenika (osim što se isti kao takav drugdje ne pojavljuje). Štoviše, prozor postaje spomenik i na sadržajnoj i na vizualnoj razini: to je vizura iz Klobučareva kreveta, perspektiva preuzima poziciju istovjetnu onoj u kojoj su mu, u razmaku od nekoliko godina, umrli i baka i djed. Zato se i pojavljuju dvije različite slike istog prizora. Spomeničku mu ulogu priskrbljuje i različita tehnika izrade, prozor i pripadajuće zavjese nacrtane su sitnim, gotovo filigranskim potezima crnim rapidografom na bijeloj podlozi, dočim je zid i ono iza prozora širokim, debelim nanosima intenzivno kontrastno kolorirano, i to tako da nasuprot plavom ili zelenom zidu stvarnosti, prizor u prozoru, odnosno s druge strane  – narančasto crveno – predstavlja onostrano, prozor je zapravo prolaz u smrt, s druge strane je vječna vatra pakla. Pa, ispada da je crnobijeli crtež prozora i zavjesa umetnut u ulje na platnu s ciljem da preuzme ulogu granice između života i smrti. A upravo tu granicu, najčešće također vertikalno postavljenu, na grobljima simbolizira i nadgrobni spomenik. No, dakako, u Klobučarevoj žanrovskoj interpretaciji prozora, ovaj mora biti i ponešto otškrinut, ne sasvim otvoren, to je već totalna propast, ovako i dalje predstavlja prijetnju, nešto čega se vrijedi bojati. Stoga ostaje i otvoreno pitanje: da li je to vjetar što kroz otškrinut prozor burka zavjese ili su to materijalni, ali nevidljivi agenti s druge strane.

Osim kao uljez na uljima, dotični je prozor glavni junak serije na frontalnom zidu galerije, koja formatom i postavom ustanovljava simetriju: sasvim slijeva i sasvim zdesna su manji, iste veličine, identično  uokvireni crteži olovkom na smeđem natron papiru, pri čemu jedan predstavlja prozor iz već poznate nam perspektive, dočim drugi mijenja ugao, ne ležimo više u krevetu, nego se nalazimo pri stropu i ispod prozora vidimo i priliku koja sjedi za stolom, prepoznajemo i tko je to, to je duh.

Slijede, dakako, gledajući s obje strane prema unutra, dva platna, nešto većeg, ali identična formata koji također predstavljaju dotični prozor. Ovaj lijevi je gotovo posve realan (uzimajući u obzir Klobučarevu tradicionalnu filigransku crtačku maniru u funkciji pridavanja žanrovski zlokobna ozračja konkretnom, inače uobičajenom prizoru), zasad je scena još uvijek nepomična, no svakog će trenutka elementi pokazati svoje pravo lice. Ogledalo straha, međutim, toliko je ambijentalno pogođeno i sjajno crtački predstavljeno, da zaboravljamo sadržajnu ugrozu i aplaudiramo izvedbi.

Možda bi se ovdje mogla povući i poveznica s neočekivanim formatom ovog nastupa – slike na zidu, za razliku od dosadašnjih, mahom instalativnih, čak ponekad i scenografskih situacija, gdje je čitav prostor pretvoren u pozornicu. Tako bi i ovaj crtež možda netko mogao i kupiti, bez obzira na zlokoban sadržaj, i postaviti u dnevnom boravku, za razliku od, također izvrsno izvedenih, crteža obješenih ljudi s ranijih izložbi, koje će rijetko koji čudak objesiti iznad kamina.

Njegov simetrični par posve je drugačije izveden, no i on odgovara  konceptu prodajne galerije, i njega bi se moglo imati na zidu. Linije prozora tek su vrlo diskretno prisutne, sve se zajedno doima poput tek započete slike, olovkom su skicirane konture, ponegdje je postavljena i podloga… Ton te podloge, međutim, izravno podsjeća na boju starog starog kuhinjskog namještaja, gdje su nekoć bijele plohe vremenom požutjele. Tek se tu i tamo, poput crnih gavranova u nostalgičnoj pastorali pojavljuju crni dijelovi, sugerirajući kako je vani i dalje noć, te kako će na kraju slika izgledati poput svog simetričnog para.   

Središnja slika, ponovo nešto većeg formata, svojom kompozicijom naglašava simetrični postav: vertikalnu središnjicu slike (a i postava te serije), zauzima duh u posve ljudskom obličju koji stoji iznad dvojice grobara što upravo spuštaju lijes u raku. Bravurozan crtež, u čijem ishodištu prepoznajemo i Klobučarevu kiparsku akademsku vokaciju, nitko, međutim, ne bi objesio iznad klavira. Taj nož u leđa konceptu urednog, uobičajena postava prodajne galerije, ponovo, također u žanrovskom smislu, zapravo predstavlja, ili bolje reći namjerno ilustrira, sukus Klobučareve umjetničke osobnosti. Kontrast mučnog sadržaja i njegove filigranske izvedbe, koja zapravo ne glorificira pravu, istinsku muku, nego njeno žanrovsko uprizorenje, okvir je kroz kojeg je moguće raspoznati ona dva roga što ih neprestano sustavu pokazuje. Neće njemu nitko ništa kupovati.     

No, kako znamo da je taj što stoji duh, a ne svjedok pogrebu? Zato što je njegovo lice prešarano sitnim potezima, lica nema, ono je tom, reklo bi se, dječjom akcijom, eliminirano. Duh nema identiteta. Odnosno ne da ga nema, on je postojao, ali ga više nema. Proglašavanje osobe njegovim duhom događa se na crtačkoj razini, istim filiganskim potezima kojima je sagrađena kompozicija, pa i volumen slike.

Na taj način i razlikujemo portrete duha i one Wolfganga Gringa. Manjeg formata, odgovarajući kontekstu izložbe, u funkciji su onog što bi galerist, nakon predstavljanja kapitalnih dijela (misleći na ulja na platnu), označio kao nešto dostupnije radove, također iz iste serije. Oni predstavljaju Gringa koji uglavnom sjedi, kraj vjerojatno netom iskopane rake, meditirajući o tom apstraktnom fenomenu (o čemu bi drugome grobar i mogao misliti) i duha, koji također uglavnom sjedi na neidentificranoj klupi i razmišlja o onome o čemu razmišlja i Wolfgang, ali mu je glava išarana, pa znamo da je to duh.  

Čvrsto postavljenim tematskim smjernicama, te tradicionalnoj demistifikaciji sadržaja (i dalje posve na tragu Ionescoova recepta**), u ovom je slučaju pridodana i relacija spram komercijalna umjetnička  sustava, kojeg, unatoč navodno najboljoj namjeri, Klobučar ipak uspijeva iznevjeriti.

_________________

* osvrt o izložbi u rubrici veljača

** “Samo jedna demistifikacija ostaje istinita: ona koja se izvodi humorom, pogotovo crnim; logiku otkrivamo u nelogičnosti apsurda, ukoliko smo ga postali svjesni; jedino smijeh ne poštuje nikakav tabu i ne dozvoljava stvaranje novih tabua – anti-tabua.”  E. Ionesco, Notes et contre notes