Galerijski je prostor posve osvijetljen, pa se dobro vidi da je i posve prazan. Ne samo na prvi pogled, nego i na drugi i treći. I dalje se ne vidi ništa, ali nešto se čuje, vjerojatno prolazak vlaka, pomišlja posjetitelj stojeći u sredini galerije. Naziv bi se mogao odnositi na praznu galeriju, odnosno na prazninu u kojoj se, dakle, ne događa ništa, sve je calm. Ponovno vlak, ali ovaj put zvuči kao ekspres, čudi se posjetitelj jer zna kako obližnjom prugom odavno ne prolazi ekspres. Zatim se začuje neki drugi zvuk, posjetitelj odbacuje sumnju na vlak i shvaća da je zvuk sadržaj izložbe. Ne traži mu očima izvor, nego izložbu konzumira slušanjem. Razabire tri različite frekvencije, s time da sve tri imaju nejednake dionice i očito nemaju namjeru proizvesti bilo kakvo suzvučje. Poput smetnji u prijamu signala. Možda je zvuk povezan s kretnjama posjetitelja, pomisli posjetitelj i okrene se oko sebe, mahne rukom iznad glave kao da želi aktivirati fotoćeliju, ništa. Onda se umiri da razmisli. Začuje se zvuk. Znači da se radi o fotoćeliji za razmišljanje, ona reagira onda kada misli dosegnu određeni broj okretaja u sekundi i taj se broj okretaja potom preračunava u frekvenciju i emitira kroza zvučnike raspoređene po čitavu galerijskom prostoru pa se ne zna tko misli dovoljno brzo. Prođe i desetak sekundi a da nitko nije ništa pomislio, misli posjetitelj gledajući ostale posjetitelje i polaganim koracima šeće prostorom, očito misleći nedovoljno brzo, jer se ne čuje ništa. Kako da ubrzam misli, pomisli, zaustavi se ispred zida u samom dnu dvorane i počeše rukom po glavi, što proizvede zvuk. Znači da istodobno moraju biti i kretnja i misli, treba raditi jedno, a misliti na drugo, shvaća posjetitelj pravila, pa jednom rukom tapša zid, a misli skrene prema izložbi „Prisluškivanje“ Tonija Meštrovića, usporedivu ovoj, jer je također glavnu riječ imao zvuk, osim što ga se nije čulo, a prostor bio gotovo zamračen, jedino je svjetlo dolazilo iz dvaju malih ekrana koji su emitirali nešto što je izgledalo kao smetnja, a zapravo je bila slika zvuka koji su mikrofoni registrirali u praznom prostoru, Toni je audiokabel uključio u videoulaz, pa smo dobili sliku zvuka prazne dvorane. Unatoč brzom protoku misli, ne čuje se ništa, posjetitelju teza pada u vodu, odbacuje ideju o transmisaonoj fotoćeliji. Ali, taj mu zaključak potvrdi i pojava zvuka, pa mu i teza o odbacivanju prvotne teze pada u vodu. Stojeći u dnu galerije, imajući je gotovo cijelu u kadru, zamijeti neobično gibanje srednje desno, neka posjetiteljica pruža ruku iznad glave pa je, uključujući i lelujanje prstima, spušta, kao da imitira sviranje harfe, no zvuk koji prati taj pokret pripada srednje velikom vodopadu. Izgleda kao da svira po zraku, a čuje se vodopad na struju. Znači da ipak ima nešto, zaključuje posjetitelj poput pjesnika Queneaua, da ima prostora još uvijek neistraženih, da još ima nečega, u toj izložbi svijetloj poput zore, tankoj poput vlasi, izvan triju protega. Čuje se ono što se ne vidi, svuda oko nas je medij, ali ga naša osjetila ne registriraju. Treba zaboraviti osjetila, isključiti mentalnog pilota i samo postojati, kao da smo uronjeni u taj medij, a ruke nam, kao u tekućini, samo plutaju, koncentrira se posjetitelj i širi ruke, pušta ih da plutaju. Medij je skoro i opipljiv, prsti su mu nešto dodirnuli, začuje se zvuk, otvara oči i ispred sebe vidi tanku, gotovo nevidljivu žicu. Lagano je dodirne i proizvede zvuk, nešto između distorzije električne violine i svemirskog šuma na gitarskom pojačalu. Žica izlazi iz zida i toliko je tanka da se doima nalijepljenom na njegovu površinu, što je nemoguće upravo zato što je pretanka da bi je se vrhom moglo zalijepiti, što znači da prolazi kroza zid i da je iza njega nekakvo postrojenje koje proizvodi zvuk, žica je zapravo mikrofon. No, posjetitelj odbacuje mogućnost prolaska žice kroza zid upravo zato što je pretanka, gotovo da bi prošla kroz ušicu igle. Posjetitelj često dolazi u Galeriju SC, taj zid od cigala obojen bijelo jedan je od njezinih zaštitnih znakova, unatoč zdravu razumu koji kaže da se iglom ne može probušiti zid, prisiljen je prihvatiti prolazak žice kroza zid i prosljeđivanje informacije koju ona dodirom prima nevidljivom inženjeru iza zida koji je pretvara u zvuk i distribuira po zvučnicima u galeriji. Ili njegovom algoritamski programiranu zamjeniku. Kratka istraga galerijskog prostora otkriva postojanje još dviju takvih žice, jedne na ciglenom zidu nasuprot i jedne po sredini što visi iz drvene grede na stropu. Radi se, dakle, zbraja posjetitelj, o tome da je galerija postala instrument na kojem publika svira. Konkretno, žičani instrument, žice koje vire nisu mikrofoni nego žice kojima se svira. No, zaustavlja se posjetitelj, ako uzmem žicu za gitaru bez gitare ili violine i dodirnem je, neće se čuti ništa, znači da je žica ozvučena. Žica od instrumenta uvijek je ozvučena, javlja se posjetiteljev unutarnji glas. Nije uvijek ozvučena, otklanja posjetitelj, nego je napeta pa kao i bilo koja napeta struna, kad je dodirneš, ona vibrira i to se čuje. Toni Meštrović rastegnuo je i napeo žicu duž čitava zagrebačkog tunela, nije nju ozvučio nego je snimao zvuk dok je po njoj svirao, odnosno vibrirao nekim plišanim batićima. Ali ova nije napeta!, glasno odgovara unutarnji glas, pa ga začuje i posjetiteljica koja je imitirala harfu, ne samo da nije napeta, dodaje, nego je slobodna ali ispružena, a žicu je inače moguće kupiti jedino namotanu na kalem, moguće je odrediti njezinu duljinu, ali kad je oslobodiš namotanosti na kalem, nije ravna, nego je zavijena kao spirala, na gitari se ona napinje, a da bi je se ovako ispružilo, treba ići u Njemačku, jer je jedino u Njemačkoj mogu izravnati, odnosno ispružiti. Nije valjda tri puta išao u Njemačku, šali se unutarnji glas, a kako ju je, tako ispruženu, ima skoro četiri metra, dopremio iz Njemačke? Znači da je negdje na kraju žice, iza zida ili iznad grede ipak mikrofon, preuzme posjetitelj komunikaciju s posjetiteljicom, nadam se da neće nekoga obuzeti želja vidjeti tu pozadinsku konstelaciju, pa objema rukama čvrsto primiti žicu i povući… Nije ju uputno uopće uzeti u ruku, odvraća u žicu očito upućena posjetiteljica, jer se ona lagano savine, pa onda treba ponovno u Njemačku, tek je dodirivati, jer, ako se i jače gurne, zvuk neće biti glasniji. Pa to i demonstrira tek ovlaš dodirujući žicu što proizvede resku grmljavinu helikoptera koji se približava u brišućem letu. Ako je Toni Meštrović, preuzima riječ praveći se važan u galerijski program očito upućen posjetitelj, prije točno godinu dana na ovome mjestu kontakt mikrofonima prisluškivao zvuk prazne galerije, pa je onda tu špijunažu i objelodanio slikom na ekranima, tada Vlado Novak preskače fazu prisluškivanja i smjesta objelodanjuje, štoviše, dimenzionira, odnosno, pojačava postojanje posjetitelja, prazna galerija jest instrument koji šuti, poput orgulja u katedrali, ili, u ovom slučaju, poput galerije bez izložaka, dakle, nisu izlošci to što galeriju čini galerijom, nego su to posjetitelji, odnosno mi. Mi sviramo na njezinu instrumentu, mi određujemo kako će zvučna slika izgledati, mi dokazujemo ono što Olga Majcen Linn u popratnom tekstu kaže: „Interakcija sa žicom evocira osjećaj fizičke energije i nepripitomljene sile, dok se njezino osciliranje doima kao duh galerijskog prostora.“ Mi oslobađamo taj duh, poentira posjetitelj, no, posjetiteljica je, očito u dogovoru sa svojim dvjema frendicama, raspoređenim na ostalim žicama, u međuvremenu prestala slušati, podignute ruke, prstima je ostalim sviračicama dala znak i galerijom se prolomio helikopter iznad električnog vodopada u svemirskom šumu na pojačalu, jednom riječju, instrumentalni tuš, izložba je otvorena.
