Ivan Kožarić upravo je proslavio svoj osamdeset peti rođendan. Grad Sisak, u kojem je proživio svoje prvo desetljeće iskoristio je tu priliku i dodijelio mu nagradu za životno djelo. Nekoliko dana kasnije, organizirana je izložba izabranih radova u sisačkoj galeriji ‘Striegl’

Igrom slučaja imao sam priliku biti prisutan situaciji kad je Slađana Bukovac, kustosica sisačke izložbe, u Kožarićevu ateljeu izabirala radove. Pregledavala je debelu mapu crteža tražeći, njoj posebno drage – ‘Lađice’. Tko zna čime potaknut, Kožarić se tog trenutka sjetio da već odavno nije vidio seriju crteža o ‘Laokontu’. Naoko nebitan detalj može poslužiti za opis dojma Koža­­ri­ćeva mentalnog ustrojstva. Naime, bez obzira kako se ili zašto sjetio toga čega se sjetio, on ne postaje zarobljenikom trenutne asocijacije. Ne ide za tim da se Laokonta nađe, iako bi mu bilo drago da ga ponovo vidi. Stojeći pokraj kustosice dok bira izloške za izložbu, on ne čini apsolutno nikakav pritisak, ona se osjeća slobodnom listati mapu kao da je njena. Ona ima priliku slobodno se kretati, ima priliku poslušati unutarnji impuls, koji će joj omogućiti da u tom trenutku, dakle na najbolji mogući način, stojeći ispred, suočena s brojnim materijalizacijama njegova unutarnjeg svijeta osjeti u sebi kako se oblikuje koncept izložbe. Na taj način, ne ulažeći nikakav napor, Kožarić je maksimalno djelotvoran. Dokaz u prilog tome da ne postoji nikakve prisile s njegove strane, nikakvog navijanja, pa čak ni u najmanjoj naznaci, pa čak ni u mislima, upravo je glasno izražavanje nečega čega se upravo sjetio – ‘a tko zna gdje je onaj Laokont, odavno ga već nisam vidio’. I gotovo, asocijacija je došla i prošla, nikog ne obvezuje. Čist, jasan, izravan odnos ili komunikacija sa samim sobom, odnosno komunikacija tog sebe s trenutkom u kojem se nalazi, jedna je od dimenzija Kožarićeve ličnosti koja plijeni i oduševljava. Na primjer, ako mu u nekom trenutku zazvoni telefon u džepu, on će uzviknuti: ‘Ah, konačno!’, što će nasmijati prisutne, jer kao da aludira da se konačno i njega netko sjetio nazvati. Ili kad priča kako je jednom osjetio da ga crtanje potezima prema dolje ostavlja u lošijem raspoloženju, pa otad uvijek crta potezima prema gore. I ‘Laokont’ se javlja, prozvan ali ne prisiljen. Časak kasnije iz dubina debelih mapa izranjaju i ‘Lađice’.

Pokazavši velik broj relativno nepoznatih, ali ništa manje zanimljivih crteža i skulptura, ova je izložba još jednom potvrdila nepresušan izvor Kožarićevih remek djela. Stiče se dojam beskrajne lakoće kojom on pristupa najrazličitijim temama i na svoj, prepoznatljiv način, također beskrajnom lakoćom oblikuje i predstavlja to što mu je bila namjera. A namjera mu je uvijek utemeljena, bez obzira radi li se o duhovito istančanom prijevodu mitoloških tema ili o zelenom pogledu njegove mačke. Jedno i drugo, kao i sve između, uvijek, gotovo opipljivo predstavlja prostor, odnosno putovanje prostorom njegova unutarnjeg svijeta. Kad bi patetika bila dozvoljena, rekao bih da je on utjelovljenje talenta. Da postavlja osnovnu mjeru talenta, na svim planovima istodobno, od neuhvatljivo metafizičkog do potpuno svakodnevnog. I kao da tu mjeru postavlja upravo prijeđeni put, opipljiv dojam toga putovanja, čak i više, iako je to nemoguće razlučiti, nego konačan proizvod. To ne znači da kod Kožarića izostaje težište postavljeno u poanti, u onoj točci na i završenog djela, nego da je moguće doživjeti, prepoznati odakle se začela motivacija za nastanak, oko čega mu je zapela misao, gdje se upalio onaj mali plamen iz kojeg su onda mašta i misao združene nagnale ruke da učine to upravo takvim. Pritom je prisutna potpuna demistifikacija, potpuno otvaranje u svakom trenutku, a istodobno baš to otvaranje plijeni, svjedočanstvo o dubini svijesti koja se prepušta, koja nije zarobljena raciom, nego se služi njime onda kad joj treba. Slikovito rečeno: u zamišljenoj liniji prolaska umjetničko djelo zahtijeva skretanje s puta. Čim se u tom skretanju odlazi dalje, svjedočimo sve neuhvatljivijim prostorima samog postojanja od kojeg nema sveobuhvatnije situacije ljudske svijesti. No, uspješan povratak na početnu liniju nužan je da bi se zaokružio kreativni postupak. Tek onda to skretanje, u svojoj slobodi, znači razgovor, monolog ili improvizaciju na temu, znači izricanje osobnog dojma upregnutog u razlog postojanja umjetničkog proizvoda.

Stoga je upravo njegova reakcija na ono što ga okružuje to čega, gledajući izložak, trenutno postajemo svjesni. I trenutno nam se pojavljuje misao, upitnik, divljenje – kako je to genijalno povezao!?! Jer dovoljne su samo dvije čvrčke olovkom na praznom papiru da bi to postale lađice na otvorenom moru; da bi to postala usamljenost, jer bez obzira što su dvije, postoji ogroman prostor koji ih dijeli.

Iako skromnija po obimu predstavljenih radova obzirom na nedavnu ‘Retrospektivu’ u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu, sisačka izložba, u okviru svojih mogućnosti, dostoj­nije tretira ono čime se bavi. Brojnim pregradama izolira pojedine radove omogućujući im prostor djelovanja. Toplijom i aktivnom naklonošću povezuje duh pojedinih izložaka po motivu, oblikovanju ili asocijaciji, pa oni stoga međusobno prisnije i jasnije komuniciraju. Očito nije bila namjera predstaviti ih što više, naglasak je stavljen na ono što jest ovdje. Iz toga proizlazi dojam kako bi bilo moguće napra­viti desetak, pa i dvadesetak paralelnih retrospektiva. Potpisi što uključuju vrijeme nastanka pojedinih radova upućuju na zaključak da Kožarić već šezdesetak godina jednakom kvalitetom i plodonošnošću proizvodi. Gotovo je nemoguće po zrelosti u pristupu prepoznati njegov razvoj – mentalni prostor i uspješnost njegova pretakanja u gotovo djelo neprekidno je jednakim intenzitetom prisutna. Bez obzira na ‘poodmaklu dob’, svježina recentnih radova svjedoči kako vrijeme na Kožarića ne djeluje. Jednako dječački znatiže­ljan, istodobno ostvarenošću zrelo slobodan, opušten i prepušten osluškivanju unutarnjeg nagona, nastavlja se jednako baviti konceptualnim pristupom, kao i klasičnim skulptorskim izrazom.

Iskoristio bih priliku citirati jednog od njegovih mlađih suvremenika koji je rekao da Kožarićeve konceptualne istupe doživljava kao izraz njegove slobode, dočim najveći značaj prepoznaje u njegovu razvijanju idejnog kiparstva. Tumačim to kao Kožarićevo postuliranje apsurda neke ideje prema kojem se ponaša kao da i nije apsurd – naravno, jer sve zapravo i treba biti apsurd, jer se umjetnost i događa u okolnostima prepoznavanja i izoliranja apsurda u običnome: Kipari svijeta, učinimo odljev zemaljske kugle!, glasi njegov poziv. Osobno sam mišljenja kako Ivan, boraveći u svom duhovnom prostoru gdje je zrak vrlo bistar i dozvoljava pogledu vrlo širok vidik, ne postavlja slične razlike. Ono što primjećuje oko sebe u svojoj završenosti i prepoznaje kao lijepo, zaokruženo i skladno, na vrijednosnoj ljestvici stavlja na isto mjesto kao i proizvod svojih misli i ruku. I ne samo to, nego čim primijeti oko sebe nešto takvo, on to trenutno posvaja, na taj način predstavljajući svoju misao, svoj dojam toga kao ono što vrijedi izložiti. Još bih jedan detalj što se pojavio tijekom otvorenja izložbe u Sisku uzeo kao paradigmu isprepletenosti Kožarićeve osobe i njegova djela. To je dojam da je slučaj uvijek na njegovoj strani. Prevodim to kao potvrdu značajnog filozofskog dostignuća – uzeti u obzir okolnosti pa ma kakve one bile i prema tome reagirati. Jasno da je to opće mjesto, ali mjera prepuštanja ili mogućnosti prihvaćanja, ono je što nas razlikuje. Do koje mjere nismo zarobljenici predumišljaja, toliko će i slučaj biti na našoj strani. Jer netko bi drugi možda protestirao kad bi se na postolju na kojem su izloženi zlatni ‘oblici prostora’, nakon razrezivanja rođendanske torte našli ostaci polupojedenih komada na tanjurićima – Kožarić, međutim, to kao da ne primjećuje. Zapravo primjećuje, ali i prepoznaje, dozvoljava. Dapače. Oplahnuti takvom dobronamjernošću, ti tanjurići ne samo da se uklapaju i preuzimaju svoju ulogu u točnijem svjedočanstvu toga trenutka, nego postaju integralni dio: kao dio retrospektive podsjećajući na hrpe – bitnu fazu njegova opusa; kao slučajna instalacija poručuju posjetiteljima – izložba je živa.

U trenutku pisanja ovog teksta Kožarić je u Petrogradu, otvara svoju izložbu u ‘Ermitažu’. Nakon toga odlazi u nizozemski Waterloo po istom poslu. Zaželimo mu još jednom sretan rođendan i nastavak putovanja unutarnjim i vanjskim meridijanima.