Category: Volumen 10

ACOUSTIC TURBO SONIC MOMENTUM

Post author By Admin
Post date October 26, 2023

U tamnu prostranstvu dvorane Jedinstvo dočekuju nas tri osvijetljena otoka, koji kao da su doplutali iz triju različitih mora. Iz mraka izranjaju jedna skulptura i dvije instalacije, postavom su međusobno razdvojene, pa i u svemu ostalome jedna s drugom ili trećom nema nikakve veze. Najbliža ulazu jest instalacija sastavljena od drvenih kozlića složenih u piramidu, u sredini je drvena skulptura koja predstavlja oca i sina koji povraća, a na kraju multimedijska instalacija od metalnog nosača na kojem se okreću četiri gitare i komada drva na kojem je pričvršćena trzalica, pa gitare u prolasku odsviraju akord.

I dok bismo u svakoj od njih mogli prepoznati prisustvo parodije, to kao da nisu tri čina jedne predstave, već se i formativno razlikuju: prvo je simulacija ready madea, drugo simulacija skulpture u maniri naivnog kiparstva, a treće nadrealistička interpretacija vjetrenjače. Jedino što ih povezuje jest naziv izložbe, zato što je također sastavljen od triju pojmova međusobno povezanih jednako kao što su povezani i izloženi radovi. Nije, naime, isključeno da bi akustičnost mogla biti turbosonična, jednako kao što nije isključeno da sin povraća jer se penjao po piramidi. U tom bi smislu moment iz naziva mogao biti dodir struna i trzalice. No, ako taj akustični dodir i može biti turbosoničan, to ipak ne može biti moment, jer se zvučni valovi šire u vremenu, a u zaustavljenom trenutku stoje. Stoga bi akustični turbosonični moment otprilike odgovarao strelici iz Zenonova poučka o apsurdu koja u svakom trenutku stoji na mjestu. Pa kao što Harmsove Slučajeve međusobno ne povezuje ništa osim činjenice da su apsurdni, tako i ove objekte objedinjuje tek registracija odnosno izvedba svojevrsne nelogičnosti, drugim riječima, besmislice. Kao što kod Harmsa nema konkretne poruke ili prikrivena značenja, nema čitanja između redova, nema ničega osim manifestacije iščašene perspektive, tako ni kod Rufa nema metaforičkog prijevoda. Primjerice, u skulpturi „Tata drži sinu glavu dok povraća“, ne nalazimo referencu koja bi mogla upućivati na bilo kakav širi kontekst, odnos oca i sina ili slično, nego na parodiju doslovnosti, odnosno onoga što karakterizira naivu. Jasno je da se radi o ocu i sinu jer imaju isto obličje, odnosno istu ‘šiltericu’ na glavi, sin je smanjena verzija i, dakako, povraća. Nema nikakva drugog elementa osim onih izraženih nazivom. Narativnost odgovara ideji naive, čin sinova povraćanja dio je svakodnevice i kao takav može biti motiv za skulpturu. Koja, međutim nije tesana nego ju je izradilo ‘5-osno’ glodalo temeljem 3D skeniranja Rufova predloška u plastelinu. Obličje poštuje karakteristike naive, ali je ona diskreditirana načinom izrade, pri čemu se šiltericama poništava i ruralni kontekst. Poštuje se načelo naracije, ali ne i sadržaj, umjesto uobičajena prizora majke i djeteta, imamo oca i sina, pa ne samo da majka ne doji dijete, nego sin povraća. Pa kao što Harms u svojim ‘slučajevima’ uvodi neočekivani razvoj, odnosno onaj koji njihov početak nije očekivao, tako su se naivci zatekli u strojnoj izvedbi, takoreći in flagranti, usred akustičnoga turbosoničnog momenta. Shvatljiva je njihova nevjerica, no neshvaćanje razloga odnosno njihove uloge na izložbi dojam je što ga sa skulpturom dijele i instalacije. A osim što su se neočekivano zatekli na pozornici, povezuje ih i neočekivani dolazak do nastupa. Jednako kao što je kod skulpture izostalo tesanje, tako ni kozlići, drveni nogari, odnosno nosači radnih ploha, nisu kupljeni u Bauhausu, nego ručno izrađeni. Diverzija im je priređena na istoj razini, ono što predmnijeva ručnu izradu, izrađeno je strojno, a ono iz masovne proizvodnje napravljeno je ručno. Štoviše, na ručnoj se izradi inzistira, ne samo da noge nosačima nisu ravne nego valovite, nego su i ti valovi svi različiti, pa drugi pogled otkriva da su i svi kozlići različiti. Poput vojnika u stroju ili akrobata u cirkusu. No, za razliku od akrobata koji se na sceni praveći piramidu realiziraju, kozlići se ne realiziraju; iako i dalje nosači, ukinuta im je očekivana uloga, umjesto plohe, nose jedan drugoga. Poput kule od karata koju igrač slaže u izostanku protivnika, tako se igraju i kozlići u izostanku svoje realizacije, odnosno radne plohe. To, istodobno vrlo rječito govori o neobičnu ponašanju autora koji je svaku nogu od deset kozlića u piramidi zapravo skulpturirao. Za razliku od skulpture gdje posao prepušta stroju, ovdje oduzima posao stroju, ne žaleći pritom truda i vremena za pedantnu i preciznu izradu dijelova nosača radnih ploha, onoga na čemu bi se odvijao ‘pravi’ posao. Pa ako bismo, unatoč jasno iskazanu odbijanju metaforičkog prevođenja, ipak potražili neku skrivenu poruku, reklo bi se da autor, identificirajući se s izostankom realizacije sadržaja svog posla (djelatne funkcije kozlića), propituje smisao svog umjetničkog posla. Zatječemo ga u traženju odgovora na pitanje što bi on zapravo trebao raditi, preciznije u trenutku akustično turbosoničnog ukazanja u kojem shvaća kako različite valove što ih proizvode njegove moždane vijuge može učinkovito iskoristiti i skulpturu svog pitanja odjenuti u ready made instalaciju. Nastavak metaforičke demistifikacije osnovnog pitanja pronalazimo i na trećem otoku apsurdna arhipelaga, u monotonu zvuku gitara u koji je uključen i uzdah nemoći odnosno nenalaženja odgovora personificiran mukanjem krave ili blejanjem ovce. Bez obzira na izostanak, bilo pravog bilo hinjenog skulpturiranja, baš kao kozlići s jedne strane i otac i sin s druge, ni gitare, kao glavne junakinje trećeg čina, nisu očekivale ovakvu ulogu. Baš kao kozlićima, nije im poništena temeljna funkcija zato što ipak proizvode akord, ali kao što kozlići multipliciraju sebe u izostanku plohe, tako su i gitare zarobljene u istoj etapi procesa, odnosno onomu što mu prethodi, a to je ‘štimanje’. Baš kao i kozlići, spremne su za početak djelovanja, ali skladba gitarskoga kvarteta nikako da započne. Mehanički i tehnološki zahtjevna instalacija sastavljena je od metalne konstrukcije, kao zgrade vjetrenjače, na vrhu joj je osovina koja nosi četiri poluge na kojima se, poput krila vjetrenjače, okreću gitare. Ispred željezno-gitarsko elektroničke konstrukcije jest stativ na kojem se umjesto mikrofona nalazi komad naplavljena drva izdužena oblika na vrhu kojeg je trzalica. Taj komad drva svakako nije očekivao da će se nakon vječnosti provedene u vodi odjednom naći u ulozi koplja Don Quijotea kojim ovaj vjetrenjaču ipak uspijeva okrznuti, odnosno dodirnuti joj krila. Naziv instalacije, „Tikolo mikuze“, anagram je drugog dijela izreke ‘koliko para toliko muzike’, što bi na narativnoj razini upućivalo na isto polazište kao i u slučaju ‘kozlića’, odnosno na nešto što bi se tek trebalo dogoditi. Gitarski orkestar izvodi uvodne taktove zato što još nije došao u situaciju odraditi program slijedom dobivena novca (‘kokoli arpa’), nego tek iščekuje ponudu publike. I dok čeka izvodi svoj perpetum mobile. Kad bi Ruf bio sklon metafizici, jedra vjetrenjača protumačili bismo kao kazaljke brojčanika na vremenski pogon, umjesto tik tak čuje se akord, a sekunde su nešto duže od naših. Da ga zanima astronomija, to bi bila četiri planeta u vječnoj orbiti čiju metronomsku pravilnost detektira nepomični satelit. No, osim što je kipar, Ruf je i kantautor, štoviše, na prošlim se izložbama pojavljuje kao dio instalacije i performativno izvodi svoje pjesme s gitarom. Stoga bi „Tikolo mikuze“ mogao biti audioradar koji umjesto antena ima gitare pa se primljeni zvukovi iz svemira odmah pretvaraju u g-mol. Drugim riječima, poprište je spremno za njegov nastup, gitare se, baš kao i kozlići, zabavljaju dok ga čekaju. To bi mogla biti metaforička platforma izložbe „Acoustic turbo sonic momentum“, kada bi se u nju na bilo koji način mogla uključiti skulptura „Tata drži sinu glavu dok povraća“.

Tags IGOR RUF

All Galerija Kula, Split instalacija Volumen 10

MIND THE GAP

Post author By Admin
Post date October 26, 2023

Naziv je fraza preuzeta iz londonske podzemne željeznice kojom se, rekao bih, vrlo uljudno, upućuje na obraćanje pozornosti na pukotinu, odnosno procijep ili razmak. Prisjetimo li se naziva Vlastine prošle izložbe – Nolifeguard, ispada da globalnim jezikom interpretira globalne okolnosti, naime, to zbog čega bismo trebali paziti na razmak proizlazi iz toga da nema spasioca. Takva asocijacija pokazuje u kolikoj smo mjeri uokvireni općim stanjem, od čijih se posljedica možemo spasiti jedino držanjem razmaka. No, za razliku od ambijentalne in situ instalacije Nolifeguard gdje su svi galerijski zidovi bili ispisani nazivom, a prostor ispunjen zvukom zrikavaca koji su poput organske jeke neprestano repetirali riječ repetiranu po zidovima, sada se čuje tihi rad brojnih elektromotora i pomicanja valjaka, poput proizvodnih traka nekog postrojenja. Instalacija se sastoji od sedam nepravilno postavljenih (ili tek dopremljenih i još neraspoređenih) željeznih objekata čije se prednje strane ponašaju poput ekrana u kojima se crne strelice na bijeloj traci odozgo i odozdo pomiču prema sredini.

Veliki željezni televizori formata 190 × 70 × 90 cm postavom kao da su demistificirani zato što su im stražnje strane otvorene pa se vidi i ono unutra: elektromotori, zupčanici i osovine oko kojih se okreću bijele trake s crnim strelicama. Objekti se nalaze u sredini prostora, neki su polegnuti, drugima vidimo poleđinu, odgovorni postavu skulptura koje je nužno sagledati sa svih strana. Bez obzira na to što pomicanje strelica nije sinkronizirano i što izgleda kao da su tek istovareni, ipak se nalaze u službi jedne instalacije, svojevrsna odloženog mehanizma čiji dijelovi autonomno rade, a njihova bi nas međusobna neusklađenost mogla podsjetiti na stroj kojim profesor Baltazar dolazi do odgovora na složena pitanja.

Osim dominantne središnje instalacije izložba uključuje uokvirenu skicu/maketu svih sedam objekta u nizu i videoprojekciju crnih strelica u međusobno sinkroniziranu kretanju. Iako dvodimenzionalna, maketa simulira oprostorene objekte, upućujući na ‘konačan’ postav željeznih ekrana, a video izdvaja samo putanje crnih strelica, predstavljajući ideju njihova kretanja. Prostorna neraspoređenost objekata s obzirom na maketom proklamirano finale sugerira stanje prije postavljanja ili njihov „skladišni“ postav, odnosno etapu u kojoj su elementi strukture poznati i njihova se uloga može naslutiti, ali još nisu povezani u zajedničku funkciju, još nije došao dirigent organizirati instrumente i oni se ponašaju anarhično, svaki se vrti na svoju stranu i svojim tempom.

S druge bi se strane hrpa hrđava željeza mogla shvatiti i kao poststanje, dirigent je u međuvremenu otišao, objektima je ukinuta funkcija pa ih se odložilo, poput odbačenih robota, čak i ne mareći za to da ih se ugasi. Strelice se i dalje vrte, čas promašujući čas pogađajući jedna drugu, dijelovi su i dalje živi, ali više nisu elementi jednog ciklusa. Kao što su to u svome prvom javnom nastupu („Ciklus“, 1993., Umjetnički paviljon) bili: sanduci tik jedan do drugoga, a strelice u njihovim uspravnim ekranima ravnomjerno, jedna za drugom, slijeva nadesno utiču jedna u drugu. Pravilan se ciklus, po uzoru na svemirsku vrtnju, neprestano ponavljao, njegova je neupitnost ono na čemu se sve temelji. Po Vlastinoj interpretaciji sudeći, ispada da se u međuvremenu pokvario, zupčanici su tu, ali strelice pokazuju u svim smjerovima, nema više jedinstva.

Nakon premijerna nastupa, dijelovi „Ciklusa“ bijahu odloženi u podrumu posve ruševne kuće u Vlastinu susjedstvu, koju pravim čudom čak ni potres nije uspio dokrajčiti, te tako uništiti i „Ciklus“. Na sličan je način taj rad bio odložen i u prikrajku Vlastina sjećanja. Željezni ekrani izronili su iz podruma njezine memorije tek nedavno, po informaciji kako je susjed prodao teren te će se kuća u koju je kao dijete često odlazila na doručak, u najskorije vrijeme srušiti. Suočivši se s elementima nekad harmonična orkestra koje je slučaj odlučio iznjedriti na svjetlo dana, Vlasta se suočava i s mladom umjetnicom, onom koja je tada očito vjerovala u osnovni poredak. Susret s njom se, međutim, događa u vrijeme suočavanja s okolnostima koje taj poredak dovode u pitanje. Intiman dijalog mlade i sadašnje umjetnice započinje rušenjem kuće, nastavlja se rušenjem iluzija one mlade i završava simboličnom predstavkom urušenosti globalna sustava gdje svaka strelica vuče na svoju stranu.

Naziv bismo mogli prevesti i kao vremenski procijep koji se otvara između nekada i sada, stojimo na obali nekadašnje budućnosti, gledamo na drugu stranu, odnosno unatrag, no okolnosti sadašnjice onemogućuju nam ondašnji doživljaj sustava protumačiti tek kao nostalgiju spram vlastite mladosti.

Galerija Kula smještena je u vječnim zidinama Dioklecijanove palače. Prostor je neobično visok, ali i dosta dubok. Ušavši u galeriju, stubama se silazi do njezina izložbenog prostora, pa bismo mogli reći da se elementi „Ciklusa“ ponovno nalaze u podrumu. Palača nije ruševna kao kuća u susjedstvu, niti je prodajna kao susjedni teren, iz čega proizlazi da bi elementi ovdje mogli biti na sigurnome.

Zidovi su nekadašnji, uglavnom pravilno rezanih blokova, jednobojni, boje što ju je najpreciznije označiti kamenom. Objekti su također uglavnom pravilni, željezne boje. Usred njihove hrđavosti, osim oživjelošću, crne strelice na bijelim podlogama izdvajaju se i kontrastom s obzirom na monokromnost kamena i željeza.

Sličan se dojam pojavljuje odmah na ulazu, dok još nismo sišli u podrum i čitavu statično-pomičnu instalaciju promatramo odozgo, zato što već i njezin smještaj predstavlja svojevrstan kontrast. Željezna skalamerija u sakralnom prostoru, drevna je prošlost postala skladištem scenskih rekvizita one nedavne.

Sišavši među njih, obilazeći sa svih strana pojedine instrumente razjedinjena orkestra, gledajući ih izbliza zaključujemo da i prostor i sadržaj pripadaju istoj kategoriji zato što inzistiraju na osnovnim sirovinama, kamenu i željezu. Sirovinska ih izvornost povezuje, pa kao da i zidovi i objekti preuzimaju ulogu scenografije glavnom sadržaju izvedbe, bijelim trakama s otisnutim crnim strelicama, osim što se pomiču i što se vizualno izdvajaju iz scenografskih boja, one su plastične, od umjetnog materijala.

U izravnom prijevodu riječ GAP znači jaz, a u onom autoričinom označava međuvrijeme, odnosno temporalni procijep, no to je istodobno i akronim za ‘generalizirani anksiozni poremećaj’, a obilježava ga stanje pretjerane tjeskobe i zabrinutosti oko brojnih događaja, od kojeg vjerojatno svi u manjoj ili većoj mjeri patimo jer sadašnjost obiluje razlozima za zabrinutost.

Dovedeni smo do ruba litice, a globalni se rascjepi doimaju poput kanjona koje je teško moguće preskočiti, preostaje posegnuti duboko u Pandorinu kutiju i izvaditi ono što je jedino preostalo, a to je nada da ipak nećemo pasti u taj ponor. Suočivši se s činjenicom da spasioca nema, da su kotači otkazali poslušnost, te da je prijetnja sve izvjesnija, Vlasta ipak pronalazi pukotinu u toj izvjesnosti i predlaže svoje rješenje za GAP: „U ovo vrijeme prizivanje u sjećanje naivne ali ljekovite energije ovog rada vidim kao svojevrstan terapijski čin, ustanoviti da se neki zupčanici još uvijek okreću, da strelice u beskonačnim trakama uglavljene u stare mehanizme još uvijek putuju.“

Tags VLASTA ŽANIĆ

All dizajn Galerija HDD, Zagreb Volumen 10

STVARANJE MJESTA

Post author By Admin
Post date October 26, 2023

Po riječima kustosa Marka Goluba izložba je ‘zamišljena više kao putovanje, a manje kao retrospektiva’, no sudeći po njezinu sadržaju ispada kako se to putovanje zapravo odvija na jednome mjestu, pa bismo je uže mogli kategorizirati kao putovanje mjestom. S obzirom na pretežnu temu predstavljenih grafičkih oblikovanja, to je mjesto zapravo grad. I to vrlo konkretan grad, koji njegovi ponosni stanovnici identificiraju s idejom grada, pa ga često tako i nazivaju, a pišu i s velikim početnim slovom. U svom se dizajnerskom putovanju Gradom Orsat nekoliko puta zaustavlja na Dubrovačkim ljetnim igrama, ali i na drugim festivalima ili akcijama kojima je često bio i inicijator.

Promatrajući izložbu iz perspektive njezina naziva, vidimo da se proteže jedna druga poveznica, bez obzira na to radi li se o oblikovanjima vezanima za Dubrovnik ili onima koja se pojavljuju poput gostiju, uvijek ključnu ulogu ima mjesto, odnosno na ovaj ili onaj način definiran prostor. On može biti identificiran imenovanjem lokacije, vizualom koji u postojećoj lokaciji prepoznaje svoj sadržaj ili metaforom koja ideju mjesta prebacuje u mentalni prostor, odnosno prazan list papira, kao što je to, primjerice, jedan od najstarijih radova, poštanska marka povodom stogodišnjice Društva hrvatskih književnika, koja u zaglavlju neispisana lista ima pisaći stroj. Osim kao prostor pisanja, mjesto je interpretirano i kao prostor čitanja: kadar ispunjavaju različite otvorene knjige koje postaju konkretnim mjestom, to je podloga ili platno po kojem autor performativno rukom ispisuje naziv knjige: „Kradljivica knjiga“. Čak i u sadržaju dotične knjige glavnu ulogu ima mjesto, to je nacistička lomača knjiga s koje ih protagonistica krade, čime se naziv ispisan po otvorenim stranicama može shvatiti kao ekstenzija teksta, radi se o onim knjigama koje je uspjela ukrasti.

Osim metaforičke ekstenzije sadržaja na ovitak, na primjeru fotografske knjige „Dom“ Ane Opalić, svjedočimo i onoj, reklo bi se, doslovnoj. Tema knjige jest mjesto, fotografije predstavljaju detalje interijera domova ljudi koji su žrtve rata ili političke represije u razdoblju od 1941. do kraja domovisnkog rata. Prijelom eliminira margine, pa, rezane ‘uživo’, fotografije sugeriraju ulaz unutra, odnosno bliži, prisniji uvid u sadržaj, odnosno u njihove stvarnosti. Iz njih onda na ovitak izlazi detalj u formi komada tapete, preciznije, na razini edicije to je desetak različitih tapeta. Izostanak bilo kakve informacije na ovitku zamijenjen je materijalnom simulacijom sadržaja, što će reći da se u vizualno oblikovanje uključuje i taktilan doživljaj.

Dizajn koji se ne iscrpljuje tek grafičkim oblikovanjem nego je i na značenjskoj razini djelatan pokazuje plakat za Festival kazališta slijepih Blind in Theatre (BIT), što već samo po sebi pomalo zvuči poput oksimorona jer je za doživljaj predstave nužan vid. Vizual predstavlja simulaciju te suprotnosti: kroz dva okrugla otvora u mrak prodiru dva mlaza svjetla. Poput reflektora oni sugeriraju prostor teatra, no kao da se njegova pozornica nalazi s one druge strane, u području tame, a otvori su prozori u svjetlo, odnosno u prostor vida.

Susjedni izložak, plakat za kolektivnu izložbu „Svjetlo“ u Galeriji Prsten i u Galeriji proširenih medija, pomalo karikira naziv, naime, svjetlo je interpretirano prekidačima odnosno mjestom gdje se ono uključuje, a dvadeset prekidača imenovano je uključenim autoricama i autorima, koji zapravo i proizvode izložbeno „Svjetlo“.

Iako posve različite namjene i vremena nastanka, plakate bismo mogli proglasiti diptihom, odnosno svojevrsnim pozitivom i negativom odnosa prostora i svjetla.

Prije putovanja mjestom nailazimo na plakate za „Unseen mini film“ festival u Cavtatu, 2017. i 2018. godine, u čijoj organizaciji sudjeluje i autor, pa je lako moguće da je sudjelovao i u imenovanju festivala, zato što grafičko oblikovanje kompilira dva posve različita cavtatska elementa koje i naziv objedinjuje: ‘unseen’ se tiče činjenice da je područje bogato podmorskim nalazima amfora i brodova, a ‘film’ na to da je u Cavtatu nekad postojalo kino. Dakle, mjesto pod morem i mjesto u mjestu. Dva elementa spojena su likom ronioca koji umjesto ronilačke kacige na glavi ima filmsku kameru i jasno je da može snimati tek onoliko koliko ima daha (‘mini’). No, prilika je i za diptih, jedan je plakat svijetao, reklo bi se u pozitivu, ronilac izranja, stilizacija Sunčevih zraka već prodire ispod površine, a drugi je taman, vidimo ga u negativu u položaju urona, očito je već dosta duboko.

Diptihom bismo mogli proglasiti i dva plakata za Dubrovačke ljetne igre (2002. i 2010.), povezuje ih „otvoreno propitivanje upravo one vrijednosti kojima se ova ugledna kulturna manifestacija, kao i sam Grad, nekritički kiti“ (M. G.). Pa tako jedan mimikrira kazališnu zavjesu u čijoj je sredini logotip festivala kojeg čini barkod i slogan libertas, a drugi američku zastavu koja umjesto bijelih zvjezdica ima bijelo izvezeno libertas. Pa kao što je odavno raskrinkana propaganda američke slobode, tako je i ovdje prodana slobodarska ideja, ne vrijedi više kameni zapis s Lovrijenca Non bene pro toto libertas venditur auro (Sloboda se ne prodaje za sve zlato), kao što upitan cilj nalazi i Gundulićev stih sva srebra, sva zlata, svi ljudski životi…, ispod kojeg su na plakatu predimenzionirani logotipovi sponzora festivala.

Aktivan odnos spram stanja stvari, drugim riječima spram odumiranja Grada, čiji je život s jedne strane onemogućen ljetnom najezdom turista, a s druge činjenicom da je pola Grada prodano onima koji ondje borave eventualno petnaest dana godišnje, predstavljen je publikacijom nakon istoimene izložbe u organizaciji Art radionice Lazareti, a još više sloganom: GRAD JE MRTAV, ŽIVIO GRAD. Stvaranje mjesta u ovom je slučaju gotovo doslovno, odnosi na ponovno rođenje Dubrovnika, u novoj inkarnaciji, u kojoj bi težište trebalo staviti na neke druge elemente jer su ovi na koje se težište stavilo doveli do njegove smrti. Prijelom publikacije slijedi temeljnu ideju osmrtnice, sve stranice, preciznije duplerice, imaju crnu marginu, no u okviru komemoracije onome što bi moglo biti predlažu akcije spašavanja, ‘Grad nije gotov’, Oslobodi grad’, ‘Gradujmo se’…, s nadom da bi se ideja Novoga grada možda mogla proširiti unutar starih zidina.

Plakati i publikacija skupne izložbe „Sakupljač Dubrovnik“, inače finale projekta „Mjesto zajednice“, kao podlogu uzima raster, gustu mrežu, koja podsjeća na povećani kadar neke jutene vreće, na kojoj je umjesto zemlje podrijetla otisnut naziv projekta. U prvom je planu konkretan sadržaj, poput etikete ili istrgnuta kupona stavljena preko mreže. Ne radi se, međutim, o ulaznici za izložbu, koja bi se, s obzirom da se na njoj nalaze razni uporabni predmeti, mogla shvatiti kao poziv na sudjelovanje, odnosno donošenje vlastitih predmeta, nego se radi o post festum plakatima, ljudi su bili pozvani i donijeli svoje predmete koji su i izloženi, plakati svjedoče akciji.

Serija plakata za Dubrovačke ljetne igre 2019. najavljena je oblikovanjem naslovnog plakata i njegov koncept dosljedno primjenjuje na plakate za pojedine sadržaje Igara. Taj se koncept s jedne strane oslanja na karakterističnu tipografiju kojom je riješen logotip festivala, slogan Dubrovačke Republike – Libertas – okrenut je naopačke, a s druge na fotografije pojedinih dubrovačkih lokacija, nastalih u suradnji s Anom Opalić. Izvrnuti logotip sa središnjeg se mjesta glavnog plakata seli u informativni dio ostalih, a fotografije u podlozi mijenjaju se s obzirom na sadržaj pojedine manifestacije. „Upravo taj postupak utjelovljuje sintagmu ‘stvaranje mjesta’ jer se ovdje radi o tome kako prostor postaje mjesto.“ (M. G.) Naime, koristeći se prijenosnom LED rasvjetom, na uobičajenim se lokacijama Igara kadrom izoliraju detalji na koje se inače ne obraća pozornost ili se pak svjetlom rekreiraju novi totali, pa u oba slučaja predstavljeni prizori preuzimaju ulogu scenografije. Realizacije proizlaze iz putovanja poprištem zbivanja, takoreći izlaskom na teren, i reklo bi se kako perspektivom domaćina asocijativno interpretiraju gostujući sadržaj.

„Ako je Dubrovnik toliko puta bio kulisa, grad koji je glumio Hamletov danski dvor, daleki planet iz Ratova zvijezda i prijestolnicu Westerosa, zašto ne bi nanovo utjelovio vlastitu čaroliju noćnih skitanja, onkraj razgledničkih vizura.“ (M. G.)

Tags ORSAT FRANKOVIĆ / FLOMASTER

All dizajn Nova Gradiška, javni prostor Volumen 10

KINO KING KONG

Post author By Admin
Post date October 26, 2023

Djelatnost Gordana Bijelića odvija se na trima razinama: edukativnoj (profesor Likovne kulture u osnovnoj školi), profesionalnoj (grafički dizajner) i autorskoj (vizualni umjetnik). One se, međutim, često miješaju, pa tako autora zatječemo i u učionici, a dizajnera i u galeriji. Ponekad su i duplicirane, pa dizajnera susrećemo kao autora raznih naručenih logotipova, ali i kao autora izmišljenih projekata, koje, po vlastitoj narudžbi, grafički oblikuje. Dizajnersko razmišljanje prepoznajemo i u procesu produkcije posve galerijskih radova, koje bi dotični sustav označio kao objekte. Obično se, naime, radi o kombinaciji dvaju elemenata; poruka koja se u dizajnu izražava ilustracijom i tekstom, ovdje je predana kombinacijom između pronađena predmeta (ready made) i autorske intervencije koja ga posvaja, njegovo ishodišno obilježje koristi kao element u svojoj predstavi. Unatoč duhovitosti koja zrači iz objekata, predstavu ipak ne bismo označili kao komediju, nego više kao crnohumornu dramu. Ta ih dimenzija, kojoj prethodi očito sličan proces razmišljanja kao i način izrade, stavlja uz bok ostvarenjima Momčila Goluba i Aleksandra Garbina, pa bismo na karti suvremene scene Bijelića mogli označiti kao treću točku dalmatinsko-istarsko-slavonskog trokuta.

Ponekad dizajner ostaje kod kuće, autor je u školi, uzima dnevnik i ide u učionicu, zadatak: na papiru A4 formata nacrtati Warholovu Merlinku. Zatim uzima sve dječje crteže iz svih razreda i realizira zajedničku javnu instalaciju: na trg u Novoj Gradiški postavlja desetak metara dugačak i tri metra visok pano na kojem su jedna do druge sve Merlinke. Djeca imaju izložbu svojih crteža na glavnome gradskom trgu, a autor je multiplikacijom duhovito multiplicirao Warholovu ideju multiplikacije.

Osim realizacije javnih radova, djeca sudjeluju i u izvedbi prigodnih izložbi: profesor u učionicu donosi hrpu kartona od kojeg će učenici napraviti maske u obliku voluemna ljudskog lica, što veće, što jednostavnije, to bolje. Maske su na „Čistu srijedu“ prije fašnika instalacijski izložene, odnosno obješene u prostoru bivše robne kuće.

Dizajn se pojavljuje i kao ekstenzija izložbe. Primjerice, izložba „ARTIST“, na kojoj predstavlja spomenute objekte, također je uzurpirala prostor nekadašnje robne kuće. Naziv je riješen grafitom, odnosno šablonom i sprejem nanesen je na staklene plohe njezinih izloga, pa osim što hini često viđene natpise ‘akcija’ na izlozima, zbog izbora fonta i tehnike grafita vrlo ga je lako pročitati i kao „AUTIST“. Konceptualan pristup okolnostima izlaganja doprinosi katalog, koji i grafičkim oblikovanjem i vrstom papira preuzima format uobičajena promičbenog letka odnosno deplijana: umjesto artikala, na ‘akciji’ su ponuđeni umjetnički objekti, propisno imenovani s pripadajućom cijenom od 0,99. Dizajn u potpunosti slijedi predložak, poput odjeće ili hrane, fotografije objekata nabacane su gotovo jedna preko druge, pa karikiraju vizualno zagađenje kojim nas komercijalni sektor neprestano bombardira, no istodobno autoironično pozicioniraju vrijednost umjetničkog rada na ‘slobodnome’ marketinškom tržištu. Prospekti su, kao i prospekti stvarnih trgovačkih centara dijeljeni po cijelom gradu. Tome možemo pribrojiti i činjenicu da je komercijalni sektor propao, te da tek njegova propast omogućuje pojavu umjetničke odnosno nekomercijalne ponude. Vrijeme trajanja izložbe također se mimikrira u vrijeme trajanja reklamirane ‘akcije’. U konačnici proizlazi kako svjedočimo dvjema izložbama: jednoj koja predstavlja autorske radove i drugoj koja se očituje u pristupu postavu izložbe i oblikovanju njezinih popratnih materijala.

Bijelićevi projekti često ostaju u području medija dizajna čemu svjedoče razne serije nenaručenih plakata kojima komentira domaće i svjetske okolnosti suvremena društva. Pritom se služi poznatim ikonografskim motivima pop-kulture, primjerice, slavna Warholova banana u njegovoj je interpretaciji postala samo kora od banane, koja preuzima i siluetu Hrvatske; šablonski lik Che Guevare preuzeo je mjesto ispod krune američkoga kipa Slobode, a Coca-Colinim je fontom napisano ‘Che’, simboli su prodani; slovo E od Europe pomalo se transformira prema kukastom križu; prepoznatljivi logotip poljskog pokreta „Solidarnošć“ preveden je u „Socijalizam“, a otisnut preko fotografije metaživotinje koja ima donji dio krave, a gornji pčele, pa simulira ‘med i mlijeko’. Jednako se dotiče i lokalnih okolnosti, po nacionalnosti Srbin, pozira ispred grafita „Srbe na vrbe“, u rukama drži buket vrbinih grana, a u TV titlu preko fotografije piše: „Ja bio.“ U drugom su slučaju u gornjem dijelu kadra nacrtane noge očito obješena čovjeka, ispod piše ‘grofova garda’ (ime rock banda), ali napisano tako da su početna slova povećana i izvedena rukom, pa umjesto na G podsjećaju na S, odnosno na SS. Preko fotografije Bašćanske ploče velikim crnim slovima piše: NE U EU, što je desničarska kampanja protiv ulaska u EU, međutim, plavom je bojom iza U dodan zarez, a nakon EU uskličnik, pa bi onda značenje bilo: ne u, nego eu.

U definiranju poruke Bijelić se koristi raznim pristupima, od konfrontacije teksta i vizuala, preko njihove suradnje do izostanka jednog ili drugog. Služi se i raznim vizualnim jezicima, od fotografije s tekstom, preko fotomontaže i crteža do grafičkih znakova. Nekad se poruka ostvaruje dodavanjem žargonskih slojeva, kao što je to, primjerice, karakteristična farmaceutska rečenica „Prije upotrebe pažljivo pročitati…“ u jednom retku otisnuta preko fotografije pištolja tako da mu izlazi iz cijevi. Što će reći da on njome puca. Nekad je značenje slojevitije, primjerice, plakat za rock band Old School kao motiv preuzima klasičan prometni znak: crveni trokut s crnim piktogramom i upozorenje. Ono na što prometni trokut upozorava jesu djeca, učenica i učenik pretrčavaju cestu. Međutim, okrenuti su naopako, noge su im gore, već su nastradali. Ispod piše: OLD SCHOOL. Ako to protumačimo iz edukativne perspektive, ispada da je djeci stari sustav školovanja već došao glave, a i trokut je ukoso, sve je odletjelo u zrak. A ako pak poruku tumačimo iz prostora dizajna, ona se odnosi na grafičko oblikovanje koje se temelji na znaku kao najsnažnijem nositelju poruke, a rabi crnu i crvenu boju i podrazumijeva određeni ideološki stav. Terminom ‘old school’, međutim, u suvremenom se dizajnu eufemistički označava anakronizam, pa proizlazi kako dizajner i sebe i školstvo proglašava staromodnim.

Moguće zato što je takvu oblikovanju i inače sklon, serija plakata napravljena je upravo po tom receptu: dvije boje, crvena i crna, grayscale je preveden u bitmapu, fotografije preuzimaju ulogu znakova, dominira tekst. No, za takvu odluku Bijelić ima čvrste razloge: osim što istim vizualnim jezikom identificira pripadnost seriji, radi se, naime, o plakatima za memorijalne koncerte što se održavaju svake godine u spomen na glazbenika Krešu Blaževića („The Animatori“), dizajnom je sugerirano i vrijeme, odnosno razdoblje koje je označio upravo takav vizualni jezik, a kojem je pripadao i Krešo Blažević.

Posebno mjesto u suradnji konceptualnog umjetnika i dizajnera svakako pripada projektu „Kino King Kong“ (kinokomuna Nova Gradiška). Naime, u jednom je trenutku netko kupio zgradu u kojoj je bilo kino i ukinuo filmski program. Tako da „Kino King Kong“ nije ime kinematografa nego je to program kinokomune koji je počeo davno nakon zatvaranja kina, a sastoji se od predstavljanja autorskih plakata za filmove koje Bijelić gleda. ‘King’ je skraćenica od kino Nova Gradiška, ‘Kong’, osim što je prezime jednog od glavnih filmskih likova, skraćenica je od komuna Nova Gradiška, a plakati su King Kong formata.

Odabir je filmova, dakako, slučajan, ovisi o onome što televizijski program nudi. Bijelić mnogo gleda i brzo reagira, svaki dan jedan film i jedan plakat. Proizvodni proces nema produkcijskih sredstava, a zahtijeva promptnu reakciju, pa se može odvijati jedino u kućnoj izradi. Plakati su naglašeno veliki i crnobijeli, u dijelovima isprintani na običnom A4 papiru i ‘uživo’ slagani u jednom izlogu napuštene trgovine, pa postaju javnom instalacijom koja mimikrira uobičajeni ulični izlog s plakatom za film.

Oblikovanje se nekad koristi kadrovima iz filma, nekad se ideja filma izražava tipografijom, no uglavnom se, načelom fotomontaže, kolažiraju razni find footage materijali (koji ovdje imaju istu ulogu kao i ready made u objektima). Njihova postojeća značenja dolaze u novi kontekst i sugeriraju čitanje iz drugog kuta. Kao što je to, primjerice, poznati crtež vojaka Švejka koji u strip-oblačiću donosi njegova maštanja, a to je u ovom slučaju naziv filma: „Vojničina“, klasik Clinta Eastwooda. Plakat za film „Obala komaraca“ također poseže za klasičnim motivom: majmun koji u hodu postaje čovjekom. Ovdje čovjek malo-pomalo u hodu postaje majmunom, koji i dalje u ruci ima automatsku pušku.

Uvodnim, a možda i manifestnim, bismo mogli označiti plakat za film „Metropolis“. U gornjem se dijelu nad scenu nadvijaju tamni oblaci u kojima je horror tipografijom izveden naziv. Ispod toga je fotomontaža, glavni lik, odnosno filmska personifikacija programa, King Kong, popeo se na crkveni toranj u Novoj Gradiški, program je zavladao gradom.

Mogućnost za ilustraciju odnosa spram nove uloge bivšeg kinematografa – trgovina namještajem – servirao mu je TV program emitiranjem slavnog filma Giuseppea Tornatorea „Cinema Paradiso“. Preko fotografije trenutačne situacije: ispred zgrade koja se smatra klasikom arhitekture pedesetih godina je kafić, nad gornjom je terasom dograđen improvizirani krov, a u njezinu je uglu zidani roštilj, stavljen je naziv filma. Riječ ‘Cinema’ koristi se karakterističnom tipografijom Coca-Cole i nalazi se na vrhu zgrade, poput velike neonske reklame za trgovinu, dočim riječ ‘Paradiso’ dominira pročeljem bivše kinodvorane, a izvedena je, rekao bih divljoistočnom interpretacijom ‘western‘ tipografije kojom je na Divljem zapadu na pomičnim vratima obično pisalo „Saloon“. Stvarnost je podosta različita od Tornatoreove filmske idealizacije.

Tags GORDAN BIJELIĆ

All Muzej moderne i suvremene umjetnosti, Rijeka razne tehnike Volumen 10

VI STE PARTIJU IZDALE ONDA KADA JE TREBALO DA JOJ POMOGNETE

Post author By Admin
Post date October 26, 2023
No Comments on VI STE PARTIJU IZDALE ONDA KADA JE TREBALO DA JOJ POMOGNETE

Kustosice: Irena Bekić i Anca Verona Mihulet, suradnice: Renata Jambrešić i Dubravka Stijačić

*Naziv izložbe izjava je upraviteljice logora za žene na Golom otoku i Svetom Grguru, kojom je vjerojatno dočekivala novopridošle kažnjenice, koje u velikoj većini nisu znale u čemu se sastojala njihova izdaja.

Naime, logor na Golom otoku utemeljen je 1949. godine, nakon Rezolucije Informbiroa, namijenjen smještaju političkih neistomišljenika, odnosno onih koji nisu na vrijeme čuli povijesno NE što ga je Tito uputio Staljinu. A slijedom toga i onih za koje je netko rekao da nisu čuli. Prihvaćajući, štoviše, nagrađujući ishitrene optužbe sustav širi strah, Goli otok ogledalo je tamne strane socijalističkog poretka. A bez obzira na njegove proklamirane parole o ravnopravnosti spolova, političkom scenom i dalje vladaju i obračunavaju se muškarci, stoga je institucija ženskog političkog logora još apsurdnija.

Pogled iz današnje perspektive otkriva kako je apsurd i dalje prisutan, ne komemoriraju se žrtve, nego se Goli otok poput vrućeg krumpira ostavlja u vatri. Za razliku od, primjerice, Jasenovca, gdje su lijeva i desna politička opcija suprotstavljene, u ovom slučaju ispada kako su na istoj strani, desne ne zanimaju obračuni među ‘komunjarama’, a lijevi teško komemoriraju žrtvama za koje su odgovorni njihovi politički istomišljenici.

Na izostanak odgovarajućeg mjesta Golog otoka u kolektivnoj memoriji (kojem treba dodati i logor na otoku Sveti Grgur) nastojala je ukazati umjetnička akcija „Goli otok“. Projekt okuplja više desetaka umjetnica i umjetnika te njihove autorske interpretacije predstavlja izložbama i opsežnom publikacijom.

Ova je izložba proizišla iz Andrejina sudjelovanja u projektu, fokus je na ženski dio logora, posve izoliran na sjevernom, najgolijem dijelu otoka, kroz koji je prošlo oko 850 žena.

Osim teškim, posve ‘muškim’ tjelesnim radom, tucanje i prijenos kamena, ‘kažnjenice su bile prisiljavane i same kažnjavati, nadzirati i isljeđivati jedna drugu, što je rezultiralo njihovom dubokom traumom i dugogodišnjom šutnjom. Projekt dekonstruira hotimičnu amneziju ženske povijesti Golog otoka da bi otvorio prolaz pamćenju. Pritom poseže za subverzivnom komemoracijskom formom – antispomenikom – koji ne nameće sjećanje, već ga traži u stalno obnavljajućem prožimanju osporenih sjećanja i spoznajama i osjećajima publike.’

Postav zauzima tri dvorane, pa je i na formativnoj i na koncepcijskoj razini izložba podijeljena na tri dijela koje autorski tim u popratnom materijalu naziva tri postaje: ‘prostor za promišljanje, mjesto za gestualnu interpretaciju i zona sudjelovanja’. Ono što povezuje sve tri postaje, poput svojevrsna vodiča kroz izložbu, jesu izjave kažnjenica ispisane velikim slovima po zidovima galerije, sasvim drukčije od one naslovne, izjave koje dolaze s one strane rešetaka i govore o oblicima sankcija njihove navodne izdaje: „Kamen smo nosile iz mora na vrh brda, a kad bi hrpa bila dovoljno velika, nosile smo ga nazad.“ „Onaj tko je tukao jače, brže je izlazio van. Oni koji su se odupirali, ostajali su dulje, ali svi smo bili tučeni i svi smo tukli druge. Svi su tamo spušteni na razinu egzekutora.“

U prostoru za promišljanje svjedočimo Andrejinu autorskom promišljanju i reakcijama, s jedne su to strane intervencije u samo tkivo otoka, a s druge, njihovi ‘galerijski’ otisci. Čak bi se moglo reći kako ovaj prostor gotovo plastično predstavlja proces autoričine umjetničke interpretacije, odnosno transformacije autentična dokumenta u izložbeni format. Primjerice, započinje se dvjema izjavama kažnjenica, koje se potom uklesalo u stijenu na lokaciji ženskog logora na Golom otoku i onoga na Svetom Grguru i na taj su način stijene postale vrlo konkretnima, no s obzirom na teško pristupačan teren, prilično nevidljivim spomenicima. U drugoj se etapi izrađuju gipsani odljevi tih dijelova stijena, koji su sada izloženi na galerijskim zidovima i na prvi se pogled doimaju poput arheoloških artefakata, gotovo poput Bašćanske ploče. Osim trodimenzionalnog galerijskog uprizorenja otočkih spomenika, na njih nailazimo i u dvodimenzionalnom izdanju: njihove su fotografije otisnute na plakate. Naklada im je po 850 komada, a svaki je plakat autorica numerirala i potpisala, da bi im time naglasila jedinstvenost. Izložene su čitave naklade i čine, rekao bih, interaktivan objekt, zato što je publika pozvana da uzme svoj primjerak i ‘da na taj način sudjeluje u prenošenju memorije i stvaranju zajedničkog antispomenika’.

Sličan je slučaj i s fotografijom spomen-ploče koju je autorica u okviru zajedničkog projekta 2020. postavila na jedan od vanjskih zidova bivšeg zatvora. Željezna ploča s natpisom o ustroju logora zapravo je prvo spomen-obilježje koje na memorijalan način predstavlja mračnu povijest otoka, odnosno izražava ‘gestu odgovornosti umjetnice kojom nadomješta nezainteresiranost vlasti’.

Autorske interpretacije uključuju i klasične galerijske formate, sliku i objekt. No, dok se objekti izvode na licu mjesta, videozapis prikazuje Andreju koja glinom oblikuje dodatke zloćudnim stijenama, slike realizira u svom atelijeru. Preciznije, radi se o seriji uokvirenih crteža raznih formata, uglavnom na natron papiru, koji prikazuju ‘obrise žena koje vrište, nose kamenje strahuju ili štite svoja tijela’. Iz linijskih se crteža ugljenom ponekad izdvajaju siluete izvedene bijelom bojom, kao da se iz zajedničkog užasa izdvajaju pojedinačne sudbine.

Mjesto za gestualnu interpretaciju trokanalnom videoinstalacijom transferira iskustvo kažnjenica posredstvom glasa, pokreta i dodira, odnosno zvuka tog dodira. Izvođačice se nalaze na lokacijama Golog otoka i Svetog Grgura, što će reći usred surova kamenjara, pa nas gotovo istovjetan okoliš na svim projekcijama velikog formata smješta na lice mjesta. Jasna Jovičević radi na kamenju asocirajući zvukove njihova posla, Annette Giesriegl vokalnom interpretacijom evocira njihove uzdahe i krikove tijekom teškog posla i psihičke torture, a Zrinka Užbinec na stjenovitoj morskoj obali izvodi koreografiju s ovećim kamenom, kojom kao da ilustrira izjavu stradalnice Vere Winter o nošenju kamenja iz mora na brdo i natrag.

Zona sudjelovanja predstavljena je u formatu site-specific instalacije koja uključuje dvanaest traka od crvene tkanine s ručno ispisanim imenima, radionicu „850 žena za 850 žena“, mentalnu mapu, novinske isječke, zbirku referentnih tekstova, natpise na vinilu, čitateljske večeri, dokumentaciju glazbene radionice i mrežnu stranicu projekta. Instalaciju bismo mogli razdvojiti na njezin informativni dio i na onaj proizvodni koji preuzima work in progress format. Na crvenu tkaninu tijekom izložbe posjetiteljice i posjetitelji upisuju ime pojedine zatvorenice logora, sudjelujući tako u izradi antispomenika, koji će, ‘nakon što se upotpuni popis od 850 imena putovati u druge ustanove bivše Jugoslavije gdje će biti izložene kao pokretni i premještajući antispomenik’. Istu sudbinu očekuje i 850 glinenih skulptura kao rezultat radionice što je autorica vodi s posjetiteljicama, pri čemu je svaka simbolično posvećena jednoj od kažnjenica. Spreman je i njihov budući postav koji je već gotovo dopola i ispunjen sadržajem, glinene su figurice jedna do druge odložene na policama i na prvi pogled podsjećaju na situaciju u ćelijama nekadašnjeg zatvora.

Pa ako je ideja čitave izložbe obnavljati prožimanje osporenih sjećanja oblikovanjem antispomenika u svijesti publike, tada vidimo kako upravo ta ideja povezuje odnosno prožima sve tri postaje gdje razni elementi u sebi, svaki na drukčiji način i u drukčijem mediju, odgovaraju tom određenju, od autentičnih izjava uklesanih u nepristupačnu stijenu, preko izvedbi bez publike, do sudjelovanja publike u izradi traka i figurica. Tome treba dodati kako je i taj termin, antispomenik, zapravo svojevrsna provokacija općeprihvaćenom značenju ideje spomenika, zato što ne komemorira potvrđenom sjećanju, nego onome osporenom, kakva ne bi smjelo biti.

Tags ANDREJA KULUNČIĆ

All fotografija Galerija Prozori, Zagreb Volumen 10

DVIJE FOTOGRAFIJE

Post author By Admin
Post date October 26, 2023

Galerija Prozori nalazi se u Knjižnici Silvija Strahimira Kranjčevića, koja je smještena u zgradi Općine Peščenica, čija je fasada, odnosno cjelokupna vanjština nedavno obnovljena u skladu s učinkovitijom energetskom potrošnjom. Između ostaloga, na gornju trećinu velikih prozora u čitavoj zgradi, pa tako i onima u knjižnici, postavljeni su pomični štitnici, poput trostrukog reda šiltova, koji se mogu pomicati ovisno o godišnjem dobu, propuštati više ili manje svjetla. Cjelovito riješen dizajn može nam se svidjeti ili ne, ali prozori knjižnice, koji istodobno predstavljaju i izložbene plohe Galerije Prozori, po kojima je i dobila ime, teško su time stradali. Osim što im je površina štitnicima drastično smanjena, to više nisu prozori modernističke zgrade osamdesetih, koji umjetnički sadržaj nisu ni na koji način vizualno ugrožavali, štoviše, autorice i autori često su se i konceptualno koristili prozirnošću galerijskih ploha, sada su to elementi cjelovito oblikovane vanjštine i vizualno gotovo da ne dopuštaju bilo kakvo autorsko predstavljanje, što dovodi u pitanje budućnost galerijskog programa.

Kustosica Irena Bekić izlaz pronalazi u izlasku galerije u eksterijer, odnosno na mali trg između knjižnice i parkirališta, odnosno u citylight koji se ondje nalazi. U tom bi se smislu moglo reći da je Boris Cvjetanović prvi izlagač u novom izložbenom formatu Galerije Prozori.

Citylight je samostalan objekt i ima dvije vidljive strane, čemu prva izložba odgovara nazivom, a pomalo i najavljuje moguće programsko usmjerenje, što će reći, komunikaciju između dviju strana istoga. To na neki način nastavlja dosadašnju koncepcijsku pretpostavku postava koji je prozirnošću galerijskih zidova uključivao dvije strane, unutarnju i vanjsku.

Cvjetanović predstavlja isti motiv na objema fotografijama: prednji vjetrobran na dvama osobnim automobilima. Vide se i dijelovi haube, jedna je crvena, a druga crna. U vjetrobranima se odražavaju gole grane drveća ispod gotovo vedra neba, što pomalo odgovara i poziciji citylighta koji se nalazi ispod golih grana drveta pa se doima kao da se one odražavaju u vjetrobranskom staklu. Međutim, dok su ispod obaju brisača jednog snopovi parkirnih kazni, ispod onih na drugome snopovi su Cvjetanovićevih fotografija. Čak prepoznajemo gornju, ona pripada seriji „Mesnička 6“ koju je prvi puta pokazao u Galeriji Događanja, također ovdje na Volovčici, niti sto metara udaljenu od Galerije Prozori. I kazne i fotografije u jadnom su stanju, očito su već dugo ispod brisača, brojnošću sugeriraju vrijeme, ali istodobno iskazuju i apsurd. Ponajprije je to akcija redara, koji ne obraća pozornost na to da vlasnik vozila ne uzima kazne, nego ih neumorno svakog dana ponovno ostavlja. Ne pomišlja da je njegova akcija očito uzaludna, ne zanimaju ga razlozi, kad ih pod jedan brisač više nije moglo stati, prešao je na drugi, bez obzira što ih već ima toliko da je i vrapcima jasno kako ih nitko nikada neće platiti.

Cvjetanović se višestruko deklarirao kao registrator apsurdnih prizora, primjerice, u fotomonografiji „Grad“ uopće se i ne pojavljuje čovjek kao ključni čimbenik grada, nego tek posljedice ili tragovi njegova postojanja i djelovanja. Njegove su registracije često završne slike pojedinih priča, onaj komadić koji viri izvan klupka, pa kad ga se povuče, klupko se odmota. Kao što bismo se u ovom slučaju mogli zapitati što je bilo s vlasnikom, nije valjda da se ne sjeća gdje je parkirao pa se onda s vozilom i oprostio ili je auto možda ukraden, pa ovdje ostavljen…

Gomila kazni ispod brisača vjetrobrana u kojem se odražavaju gole grane uklapala bi se i u seriju „Priroda i grad“, no ovdje se ne portretira ni urbanost posredstvom neočekivanih posljedica što ih za sobom ostavljaju ljudi, niti se predstavljaju fragmenti dijaloga organskog s organiziranim, nego je jedna od tih posljedica poslužila kao predložak za autoironičnu autorsku repliku. Koja na svoj način ilustrira izjavu francuskog pisca Raymonda Queneaua: „Knjige su kao i kamenje koje se baca u more, neke naprave dvije, tri žabice, ali na kraju sve potonu na dno.“

Cvjetanovićeve su fotografije dobrano uzburkale površinu, ali su na kraju završile pod brisačima. Metaforički prijevod stvarnosti: unatoč ulozi koju su imale na suvremenoj sceni, njegove se serije ne nalaze u odgovarajućim kolekcijama, bilo bi više nego logično da je, primjerice, „Mesnička 6“ u zbirci MSU-a ili „Štrajk rudara u Labinu“ u MSUI-ja.

Cvjetanović kreće od objekta citylighta koji već sam po sebi sugerira predstavku lica i naličja. Jedne i druge strane iste medalje. Zatim identificira te strane, pri čemu bi kazna pod brisačem svakako bila ona loša, ono što nitko ne želi dobiti, a nasuprot tomu, fotografija pod brisačem zapravo je poklon. Ili, kad smo već ispred knjižnice, kao što bi Njegoš rekao: „Čaša meda ište čašu žuči.“

Istodobno, dvije strane simboliziraju i dvije dimenzije stvarnosti: svjetovnu i umjetničku. Obje se, međutim, nalaze u istom citylightu, kazna je ono što se mora platiti, a fotografija ono čime fotograf može platiti. To podsjeća na kraj mjeseca kad se dobije plaća pa se novčanice, kao u pasijansu, slažu na račune. Usporedba nestaje jer sadržaj dokazuje kako se radi o izjednačavanju devalvacije njihovih vrijednosti, pa bi nas eventualna transakcija mogla podsjetiti na onu kad se miris kruha plaća zveketom kovanice.

Fotografiju vjetrobrana s kaznama moguće je označiti kao primjer registracije apsurdne djelatnosti, ona bi se po svemu uklopila i u „Grad“ i u „Prirodu i grad“. Takvom, rekao bih primarnom fotografskom pristupu, koji bismo već mogli prozvati i ‘Cvjetanovićevim žanrom’, u ovom se slučaju pridružuje konceptualan fotografski pristup. Dokumentiranom prizoru replicira fotografska instalacija, preciznije, fotografska instalacija postavljena za fotografiju, drugim riječima, instalacija je etapa, a njezina je fotografija konačnica, koja tada preuzima svoju ulogu u izložbi „Dvije fotografije“. Ako se prisjetimo online rada „Fotografija i grad“, gdje su također predstavljene fotografije njegovih fotografija instalacijski postavljenih na pročeljima gradskih ulica, možemo ustvrditi kako je fotografska prezentacija fotografskih instalacija od njegovih fotografija također već karakterističan postupak.

No, za razliku od digitalne simulacije u kojoj virtualni prolaznici mogu vidjeti presjek njegova stvaralaštva, ovdje su snimljeni snopovi fotografija, od kojih vidimo samo gornju. Instalacija na taj način simulira postav ulične ili ‘vjetrobranske’ retrospektive koju bismo u cijelosti mogli pogledati tek ako podignemo brisače.

Ono što, međutim, spaja ta dva rada jesu crno-bijele fotografije s vidljivim rubovima negativa kao potvrde izostanka naknadne manipulacije kadrom, čime identificiraju razdoblje osamdesetih i devedesetih godina prošlog stoljeća i smjesta se izdvajaju u sadašnjem koloriranom i manipuliranom vremenu. Osim toga, fotografije pod brisačima jesu ‘prave’, ručno napravljene, pa i time izražavaju nepripadnost današnjici. Ali već savijene po rubovima, neke i oštećene, kao da ih se izvadilo iz ladica gdje su dugo boravile, izražavaju solidarnost s kaznama, koje će također na kraju završiti u smeću.

Cvjetanović, međutim, ne nariče zbog njihove sudbine, preciznim kadrom žalopojke pretvara u duhovitu fotografsku igru, koja citylightu, kao izložbenom formatu, odgovara formatom diptiha, a njegovoj poziciji između knjižnice i parkirališta, odgovara sadržajem diptiha, s jedne strane parkirne kazne, a s druge autorskog ostvarenja. Igra će trajati sve dok netko ne uđe u auto, uključi brisače i krene, a kazne i fotografije se razlete i u zraku izmiješaju.

Tags BORIS CVJETANOVIĆ

All Galerija SC, Zagreb razne tehnike Volumen 10

NA RUBU

Post author By Admin
Post date October 26, 2023

Odmah na ulazu u galerijski prostor, gotovo poput uvoda, dočekuje nas grafika imenovana „Svemir“. Svemir je, dakako, u negativu, raspršene ili tek donekle grupirane bijele točkice na crnoj pozadini. Tankim bijelim vodoravnim linijama preko točkica je skiciran prostor prvog plana, odnosno ekrana koji se nalazi između nas i svemira. Štoviše, unutar naznačenog sinemaskopskog ekrana je i bijeli pravokutnik u kojem prepoznajemo vrata. Svemir, dakle, promatramo kroz određenu optiku, što će reći, kroz autorski prijevod. No, budući da je sadržaj unutar skicirana kadra isti kao i izvan, znači da je okvir prazan i da intervencije zapravo nema. Osim u tome što je njezina prisutnost bijelim crtama najavljena, što znači da se upravo o njemu i radi, o okviru kao svojevrsnom portalu postavljenom u apsolutnom prostoru, linije predstavljaju rubove, a vrata sugeriraju mogućnost prolaska u područje onoga što se slikovito naziva ‘s druge strane svemira’. No, osim što takav portal otvara uvid u bezbroj zamišljenih svjetova, ostali radovi na izložbi, na koje nailazimo prošavši kroz njega, bave se upravo njime, prevodeći ih kao rubove izložbenog formata. I dok se u slobodnoj grafičkoj interpretaciji svemira oni, poput uvodna portreta, nalaze unutar same slike, odnosno njezinog izložbenog formata, ostali ga ili ne poštuju ili okvir ne poštuje njihovu namjeru.

Ovo drugo je, primjerice, iskazano u video diptihu u kojem izložbeni format, u ovom slučaju video prikazan na plazmi, preuzima ulogu odreditelja sadržajna prostora, konkretno, prostora igre autorice s crvenom loptom. Iako se ona nalazi na otvorenom: zelenoj livadi / usred polja žutog cvijeća, lopta koju baca nema prirodnu putanju, nego se u jednom slučaju odbija od gornjeg ruba plazme, a u drugom se frontalno, ali s one druge, reklo bi se ‘unutarnje’, strane, odbija od ekrana i vraća natrag autorici. Prostor njezina sadržaja određen je samovoljom izložbena formata, lopta se odbija od njoj nevidljivih rubova, njezina je sloboda prividna. Pa dok Ana kao lik u videu, nesvjesna uokvirenosti svog prostora, ponavlja radnju u loop-u, Ana kao autorica radova „Rezanje“ i „Rezanje II“ transcendira, izlazi iz okvira svoje uloge, pomiče se korak unazad i iz šireg koncentrična kruga promatra aktivnost zarobljenu unutar okvira ekrana. Pa ako ekrane shvatimo kao slike, koje se pojavljuju kao prozori u naoko beskrajan prostor cvjetne livade, pa na taj način repliciraju vratima u zamišljeni dio svemira, vidimo kako je realizacija tog zamišljaja ograničena medijskim posrednikom.

Sličan je slučaj i s velikom projekcijom preko čitava zida u dnu dvorane. Ponovo je u pitanju lopta, ovaj puta šarena poput zemaljske kugle, no unutar projekcione površine se nalazi još jedan okvir unutar kojeg se sadržaj projekcije odvija. Lopta je, naime, ubačena s lijeve strane kadra i odbija se od njegove desne strane, pa poskakuje po donjem dijelu i nestaje u smjeru iz kojeg je bačena, što znači da je lijeva strana projekcije ‘otvorena’. To ponovo u priču uvodi rubove, no ovoga puta nije projekciona površina čimbenik koji određuje prostor sadržaja, lopta se ne odbija od zida okomito postavljena s obzirom na onaj projekcioni, nego od okvira unutar projekcije. Pa bi se moglo reći kako izložbeni format, naoko jednostavnim tehnološkim trikom, ponovo vodi glavnu riječ, čak i zemaljska kugla igra po njegovim medijskim pravilima.

Ponekad, međutim, sadržaj pobjeđuje. U radu „Trokut“ video prikazuje crnu maramu trokutasta oblika, okrenutu vrhom prema dolje koja leprša na vjetru. Marama je veća od ekrana, pa njezinu projekciju prekida donji rub, na taj se rub nadovezuje materijalni komad tkanine koji izlazi iz izložbenog formata, dovršavajući cjelovitost marame, odnosno sadržaja.

Na sličan se način ponaša i instalacija „Druga realnost“, sastavljena od dva galerijska postamenta koji su autoričinom intervencijom proglašeni skulpturama. Na postamentima, naime, nema očekivanog sadržaja, nego se svakome duž jedne strane spušta papirnati plašt, na gornjoj plohi je zalijepljen trakom, a djelomično se nastavlja i na podu. Papirnati plašt preuzima ulogu izloška budući da mu je početak na mjestu na kojem se ima ostvariti funkcija postamenta i svojim lagano ovalnim oblikom omekšava jednu njegovu stranu pridajući mu novu formu, te se, također mekano, nastavlja po podu. Na mjestu spoja, bijeli, odnosno crni, plašt prelaze u print motiva poda, nastoje se s njime mimikrirati, no, bez obzira na taj pokušaj, može se reći da su rubovi izložbenog formata prijeđeni, sadržaj je ponovo izašao u prostor.

Instalacija „Mjesto koje ne postoji“ sastoji se od nekoliko fotografija kaširanih na aluminijske ploče raznih veličina zakrivljenih u formu nedovršena stošca, pa pomalo podsjećaju na oglasne ulične stupove. Ploče su, naime, samostojeće, a fotografije prikazuju autoricu dok raširenih ruku stoji u urbanim situacijama. Prizor je, međutim, deformiran, poput cirkuska ogledala koje proširuje odraz, doima se da je aluminijska ploča zakrivljena nakon što je na nju kaširana fotografija pa se i njen sadržaj proširio. To se naročito odnosi na autoričine ruke koje su raširene preko cijele fotografije. Radi se, dakako, o simulaciji, koju, međutim, sada ravnopravno ostvaruju sadržaj i izložbeni format.

„Poderano vrijeme“ (inkjet na papiru, 100 x 100 cm) moguće je proglasiti kolažem, zato što se sastoji od nekoliko slojeva isprintanih fotografija koje prikazuju svjetloplavo nebo s rijetkim bjelkastim oblacima. Na ‘gornjoj’ je fotografiji nepravilno rukom istrgnut srednji dio, pa se vidi ona ispod,vrlo slična, tek nešto drugačije konfiguracije oblaka, kojoj je također istrgnut srednji dio i otvara uvid u najdonji sloj nebeskog svoda. Reklo bi se kako ovdje nema propitivanja izložbenog formata, on ne postavlja granice od kojih se sadržaj odbija ili ih uspijeva prijeći, kolaž je klasično uokviren i propisno smješten unutar bijelog paspartua. No, unutar njega se odvija neočekivan razvoj, fotografiji neba je vjerojatno nejasno zbog čega joj je istrgnut srednji dio, kao što je to i onoj srednjoj nejasno. Ostavljajući vidljivima rubove poderanih dijelova naglašeni su slojevi, a budući da se radi o motivu što bismo ga mogli protumačiti nepromjenjivim, odnosno vječnim, odgovor na pitanje što se nalazi iza ovog vremena slikovito je riješen tretmanom. Pa kao što se iza nacrtanih vratiju u drugi dio svemira nalazi taj isti svemir, tako se i iza poderanog vremena nalazi to isto vrijeme. Odnosno njegovi novi / stari koncentrični krugovi ili spirale.

Rad „Bite size“ također se bavi okvirom. Komunikacija između sadržaja i izložbenog formata ovdje je riješena ekstenzijom fotografiranih elemenata u materijalno uprizorenje. Dvije fotografije prikazuju ostatke zidova srušenih kuća. U prvoj glavnu ulogu preuzima dio zida prekriven bijelim pločicama, a u drugoj je to prozor, čiji se okvir malo izdiže iznad gornjeg ruba zida, začudo je ostao čitav i nakon rušenja. Jednako kadrirani, pločice i prozor postaju ekrani, odnosno okviri unutar fotografije. U prvome asociramo moguću projekcionu površinu, a u drugome se umjesto projekcije pruža uokvireni prizor u prostor iza prozora. Baš kao i u slučaju „Svemira“ i „Poderanog vremena“ i ovdje se prizor iza ne razlikuje bitno od onoga ispred, sve je srušeno i ovdje i tamo.

S obzirom na perspektivu i koloritet, fotografije proglašavamo diptihom, tim više što se očito radi o zidovima iste kuće, čemu doprinose, gotovo na razini dokaza, u prostoru instalativno postavljene cigle i pločice s fotografija. Iznad gornjeg ruba zida nema ničega, on kao da je pravilno odrezan, a istovjetni kadar na dva prizora sugerira kako je manifestacijom nekih viših sila cijela kuća jednim potezom odrezana, odnosno odgrižena, kako je nazivom precizirano. Veličina tog ugriza svakako plaši, baš kao što, svaki na svoj način, plaše i ostali. Autorica predstavlja njegove rubove, kao što i u ostalim slučajevima, prostornom, vremenskom i medijskom, portretira rubove koji je uokviruju.

Tags ANA PETROVIĆ

All audiovizualna instalacija Muzej suvremene umjetnosti, Zagreb Volumen 10

MASKERON GOVORI

(o kamenu neidentificirane vrste, o spiralno izvijenoj zmiji, o plitkoj zdjelici s poklopcom, o debeloj zelenoj patini prigušena sjaja –)

Točno dvije godine nakon realizacije „Muzeja kristalne lubanje“ u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci, Niko Mihaljević predstavlja se u Black box galeriji Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu novom muzejskom instalacijom. Za razliku od brojnih artefakata „Muzeja kristalne lubanje“ ovdje je samo jedan, koji, također za razliku od sadržaja „Muzeja kristalne lubanje“, nije njegov, nego ga je za ovu priliku posudio iz zbirke Benka Horvata koja se skladišti u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu. Dijametralno suprotnim pristupom fenomenu muzeja, Mihaljević kao da postavlja dvije točke ili koordinate unutar kojih se odvija njegov autorski interes: nije toliko važno kakav je sadržaj koliko to da je on muzejski. Pa ako bismo u prvom slučaju mogli govoriti o izlaganju zbirke predmeta izravno izvađenih iz suvremene masmedijske ponude i predstavljenih po najvišim muzeološkim standardima, sada je sve suprotno. Nalazimo se u skladištu, predmet je samo jedan, a potječe iz 2. st. n. e.

Ispred Black boxa ogromna je fotografija koja prikazuje detalj iz procesa produkcije izložbe, preko koje je mjestimično zalijepljena ljepljiva traka koja inače služi za pakiranje ambalaže i simulira kako je fotografija zapravo papir u koji je bio umotan sadržaj koji se nalazi u Black boxu. Na ulazu su široke trake debele prozirne plastike koje također simuliraju ulaz u skladišni prostor. Pod je prekriven kartonima propisno zalijepljenima onom ljepljivom trakom, pa ne samo da smo ušli u skladište, nego smo se pritom i smanjili i zatekli unutar jedne rasklopljene kartonske kutije, odnosno u privatnom prostoru glavnog junaka Maskerona, koji već odavno stanuje u toj kutiji u tom skladištu tog muzeja.

Maskerona je Mihaljević pronašao listajući katalog arheološkog dijela zbirke pod brojem 399, to je vodoriga od mliječno bijelog mramora sa zdenca ili fontane iz Sirakuze na Siciliji. Ima izgled maske kombinirane s formom debla, odnosno stilizirana grotesknog ljudskog lica široko razjapljenih usta – okrugla otvora kroz koji je bila izbacivana voda u mlazu. Iz uvodnog teksta saznajemo kako je autora vodoriga podsjetila na Bonellijev strip Martin Mystère, u kojem negativac koristi čudotvorne moći Borgesovske „Knjige zapovijedi“ i protivnicima začepi usta tako da iz njih poteče voda. Pa se tako autor zapitao nije li upravo Maskeron bio žrtva takve kletve. A mi zaključujemo da je upravo Martin Mystère poveznica između dviju muzejskih instalacija, zato što je u postavu prve i fotokopija i ‘originalni’ strip njegove epizoda s kristalnom lubanjom. I ostalo se poklapa, fantomsku mitološku lubanju zamijenio je konkretan arheološki artefakt, ali priča je slična, kamena maska ljudskog lica jednako je misteriozna kao i kristalna unutrašnjost lubanje. Poveznica je previše da se ne bi posumnjalo kako je vodorigu upravo autor i imenovao Maskeronom.

Sišao je u skladište, uzeo sa sobom profesionalni snimač zvuka, otvorio kutiju, izvadio artefakt i dao mu riječ. To je scena koju smo vidjeli na velikoj fotografiji ispred ulaza. Da upravo autor vodi intervju dokazuje i komad rukava njegove karirane narančasto-bijele košulje, koju bismo također mogli proglasiti dijelom instalacije, zato što, poput identifikacijskoga koda dokazuje autentičnost postupka jer je autor nosi i na otvorenju izložbe. Autentičnost Maskeronove izjave, pak, dokazuje njezin transkript, u cijelosti otisnut u katalogu i preveden na engleski.

Instalacija predstavlja reinkarnaciju Mihaljevićeva postupka, nalazimo se u skladištu, u sredini je stol, na njemu je kutija, na kutiji Maskeron, odmotan iz poliesterske vune i pucketajuće folije, ispred njega mikrofon. Za koji trenutak ćemo saznati što nam ima reći.

Niko je dizajner, iako ga ta činjenica u autorskom smislu nimalo ne određuje, u izvedbenom ipak dobro dođe. Primjerice, ključna dimenzija postava „Muzeja kristalne lubanje“, koji zapravo ne parodira ideju muzeja, iako po svemu na to podsjeća, nego portretira jedan segment stvarnosti izdvajajući ga u stalni postav, jest dizajn. Pod je bio prekriven ljubičastim tapisonom, jedan zid reklamnim naljepnicama, čiji je, dakako, kristalna lubanja zaštitni znak. Prostor je bio ispunjen izlošcima, veliki screen, staklene vitrine s raznim memorabilijama dignute na razinu dragocjena nakita, po svim zidovima citati, nalik prirodoslovnom muzeju uvlače u priču, no otisnuti u jednoj liniji ponajprije su bili odgovorni dizajnu čitava prostora, koji reprezentira zagušenost stvarnosti masmedijskim sadržajem.

Što je ovdje dominantno?

Oksimoronski rečeno, prevladava akromatska boja, ikonografski bismo je proglasili arheološkom, to je boja pijeska, kojoj svojom patinom odgovara i nekad mliječnobijeli Maskeron i njegova kutija i karton na podu. Pa čak i narančasti kvadrati na autorovoj košulji. Iako je mramor u međuvremenu potamnio, sveukupno prevladava dojam izblijedjelosti, možda bi se moglo reći i ispranosti. Postav je međutim, striktno funkcionalan, gotovo da ga i nema, karton na podu određuje prostor scene, u sredini je stol, na njemu Maskeron izvađen iz kutije i ispred njega mikrofon. Pa ako je intenzivan dizajn „Muzeja kristalne lubanje“ bio preslika suvremenosti, tada je njegov intenzivan izostanak preslika svevremenosti, predrazdoblja, postrazdoblja i paralelna razdoblja. Pustinjsko-skladišna situacija skicira Maskeronovu arheološku prošlost i muzeološku sadašnjost. Tu je i asocijacija na međuvrijeme u kojem je skinuta kletva, sve je naglašeno suho oko nečega što je izbacivalo vodu.

Gledajući iz perspektive Mihaljevićeva interesa, a to je bavljenje muzeološkom tematikom (do te mjere da to područje jednako može biti završni koncepcijski format, ali i sirovinska riznica, odnosno da mu nije važno što, sve dok je muzejski), vodorigu bismo, koja već jest dio kolekcije Benka Horvata skladištene u muzeju, mogli definirati kao ready made. Bez obzira na to što se njegov tretman u ovom slučaju odvija obrnutim putem. Naime, za razliku od predmeta koji su izvađeni iz svakodnevne uporabe, dospjeli pod staklo u Muzeju kristalne lubanje i, zadržavši svoje svojstvo, preuzeli ulogu označitelja zbirke, vodoriga je izvađena iz svoje zbirke i, zadržavši svoje svojstvo, pred suvremenom publikom preuzela ulogu glasnogovornika svoje vrste.

Maskeron progovara, glas mu je dosta dubok, dvadesetak stoljeća star. Govori sporo, vrijeme tada nije prolazilo ovom brzinom. Uvodno se predstavlja: Ja sam maska kombinirana s formom debla, inventarski broj tristo devedeset devet, Sirakuza, Sicilija, sto pedeset sa sto trideset sedam sa devedeset milimetara, datacija drugo stoljeće i kasnije, mramor mliječno bijeli kristalične strukture pod zagasitom prevlakom.

Zatim nastavlja vrlo iscrpno opisivati svoj trenutačni izgled, pedantno nabraja sve napukline, geološki sastav materijala i kemijske procese, stručne analize, pa čak i jedva vidljive brojčane oznake muzeološke kategorizacije. Zatim prelazi na svoje trenutačno društvo, druge artefakte Benkove zbirke, izlaže svoje impresije njihova izgleda: eros na dupinu s bičem u ruci jaše na dupinu. I dok većim dijelom izlaganja prevladava nabrajanje mnoštva informacija, što podsjeća na sličan postupak u romanu Život način uporabe Georgesa Pereca, poslije, prema kraju, pomalo prelazi u opis doživljaja, kao da Maskeron još za vrijeme izjave polako tone natrag u vječni san, nabrajanje je i dalje prisutno, riječi su još uvijek razumljive, ali smisao bježi, poput značenja zen dadaističke poezije: spiralno izvijena zmija / kokoš okrenuta udesno / sklupčani pas šiljate njuške / zec okrenut ulijevo / košuta ili pas / vjerojatno poljske životinjice.

Tags NIKO MIHALJEVIĆ

All Galerija 90-60-90, Zagreb instalacija Volumen 10

VRIJEME PREOKRETA

Post author By Admin
Post date October 26, 2023

Tamno prostranstvo dvorane Jedinstvo pretvoreno je u unutrašnjost svemira u kretanju. Što je tu neobično, reklo bi se, kad se ionako ne može postojati drukčije nego unutar svemira koji se kreće.

Da on ima središte, na to smo oduvijek sumnjali, ali nismo imali dokaza. Što se, međutim, nalazi u središtu svemira, oko toga postoje razne teorije, zapravo, koliko ljudi, toliko teorija. Ono što ipak možemo pretpostaviti jest da je i središte okruglo te da se i ono vrti.

Već dosta dugo znamo da se sve ne okreće oko nas, ali relativno nedavno, sredinom 19. stoljeća, saznali smo da svemir nije svjetloplav, kao što smo dotad mislili, nego da je posve crn. Mislili smo da ovo što vidimo noću, da je to zato što smo u sjeni, pa nam je sve tamno, kao kad sa sunčanim naočalama ulazimo u tunel. Danas znamo da u svemiru nema svjetla, no ipak vjerujemo kako bi ono u njegovu središtu moralo biti osvjetljeno. Reflektorom, kao na pozornici, da ga cijeli svemir vidi.

Ambijentalna instalacija dopušta razna tumačenja, u prigodnom je tekstu, primjerice, interpretirana kao staklena kugla, nalazimo se unutar nje, oko nas, po zidovima pada snijeg, a umjesto snjegovića u sredini je jednorog.

Prema mitologiji, jednorog je bijeli konj s rogom na čelu čijim tijelom teče srebrna krv. Vjeruje se da će zauvijek biti proklet onaj tko ubije to veličanstveno biće i pije njegovu krv. Osim toga, vjeruje se da njegova krv spašava čovjeka na umoru, ali spašena osoba tada je osuđena na prokletstvo poluživota.

U interpretaciji Mirjane i Ive jednorog je skulptura od bjelkaste poluprozirne plastične mase koja ponekad zasvjetluca i podsjeti na srebro, a pomiče se ukrug. Oko njega se, poput ilustracije poluživota, ukrug pomiče i zavjesa od vrlo tankog, također poluprozirnog materijala. A oko svega, po svim su zidovima projicirane pahulje snijega. One se nekad spuštaju, a nekad podižu, poput svjetlom iznenađenih, uskovitlanih zrnaca prašine u tamnoj sobi.

Zbog iznimno velike, reklo bi se, u širem području jedinstvene prostranosti, kao i njezinih crno obojenih zidova, galeriju Jedinstvo mogli bismo formativno označiti ne kao Blackbox, nego kao Blackspace, pa proizlazi kako je instalacija i napravljena za ovu prezentaciju te da ju je teško moguće igdje drugdje u ovom obliku ponoviti.

Prizor bi nas mogao podsjetiti na situaciju kad smo bili novorođenčad, iznad krevetića su se okretale ptičice, a stolna lampa po zidovima je projicirala svemir.

Već malo veći, recimo u trećem razredu, u jednorogu koji se polagano kreće ukrug u ogromnu tamnom prostoru u kojem pada snijeg, prepoznat ćemo konjića iz bajke na nevidljivu vrtuljku usred svemirske šume iz koje viri bezbroj sitnih živih očiju.

Odrasli, shvaćamo kako je i jednorog, mitološki ustanovljen kao predstavnik drukčijeg oblika postojanja, također uokviren putanjom, kako je i ono u samom središtu svemira odgovorno pravilima.

Promatrajući instalaciju istodobno kao središte svemira i kao središte staklene kugle, njegova integralna dijela, odnosno naših pojedinačnih svijesti, u oba se slučaja mitološko značenje glavnog junaka jednako prevodi, na objema scenama vrijede isti zakoni. Pa kao što bismo na univerzalnoj razini svojim djelovanjem mogli narušiti planetarnu odnosno svemirsku ravnotežu, tako i na osobnoj zaboravljamo ideju Adamove jabuke, nečega što postoji, ali se takvim postojanjem nije dopušteno koristiti.

Što se tehnologije tiče, instalacija je prilično složena, osim nekoliko projekcija koje u punoj površini prekrivaju crne zidove bijelim pahuljama i proizvode doživljaj onog što nas okružuje, svemira ili staklene kugle, jednorog se pokreće digitalnim čitačem crne linije unutar bijele kružnice na podu. Zavjesa lebdi od stropa do malo iznad poda i teško je reći kako se ona pomiče. No, dok jednorog putuje smjerom kazaljke na satu, zavjesa u širini jedne dvanaestine kruga u svojoj, nešto široj, orbiti, ide suprotno. Prostorno podržane simulacijom svemira, njihove se putanje mogu protumačiti kao vrijeme koje u takvu univerzumu istodobno ide u oba smjera. Kao što bismo, po važećoj formuli Alberta Einsteina, i mi u našemu mogli ići kad bismo mogli ići dovoljno brzo. Ili kao što Albert Camus kaže, da postoje dva vremena, jedno koje promatramo i drugo koje nas mijenja.

U tom bismo smislu naziv mogli protumačiti kao vrijeme u kojem se zavjesa nalazi između nas i jednoroga, u kojem se preklapaju njihove putanje, ona u smjeru kazaljke na satu s onom koja ide obrnuto, a preklapanje prošlosti i budućnosti jest prezent. Iz čega proizlazi da je sadašnjica vrijeme preokreta. Njihovo preklapanje signal je za akciju, a instalacija portret takva signala, poput svjetionika, kada ako ne sada, preokret se ne može dogoditi ni u prošlosti ni u budućnosti. – Tako je, slaže se Camusov učitelj Jean Grenier, – ni manje ni više, upravo smo sada dovedeni do zida.

Dok se metafizika bavi tumačenjem svemirskog vremena, astrologija u obzir uzima i njegov prostorni raspored. Obje se discipline pozicioniraju između mitologije i znanosti, što će reći da, s obzirom na mitologiju, odnosno povijesne pripovijesti, imaju preciznije razrađen sustav, koji se, za razliku od znanosti, ne temelji u empiriji, pa su u tom smislu usporedive i s umjetnošću, čiji se sustav također ne temelji u empiriji. Astrološka bi nam optika stoga mogla odgovoriti na pitanje gdje se događa preokret. Primjerice, natalna je karta također kružna oblika, predstavlja snimku konstelacije planeta u trenutku rođenja. Osim vremenske, u natalnu je kartu upisana i prostorna koordinata, mjesto rođenja, što znači da ne postoje dvije jednake karte. Kao što nema ni dvije jednake situacije u ambijentalnoj instalaciji, projekcije pahuljica nisu sinkronizirane, svemir je neprestano u pokretu. Pa kao što natalna karta ne proriče budućnost nego skreće pozornost na čimbenike koje ne bi trebalo zanemariti, tako i instalacija ne postavlja putokaz prema nekoj konkretnoj, izvanjskoj lokaciji, nego prostor preokreta pronalazi u sredini svemirskih zbivanja, odnosno unutar staklene kugle, na mjestu gdje upravo stojimo.

Umjetnička bi kategorizacija rad smjestila u ažurirani nadrealizam. Ne toliko zbog prisutne uloge tehnologije u materijalizaciji podsvjesne slike, koliko zbog njezina ambijentalnog uprizorenja, mogućnosti da se nađemo unutar tog sna, da uistinu, bez virtualne kacige, i zakoračimo u prostor onosvjesnoga.

S druge strane, materijalizirajući prostor izvan stvarnosti posredstvom mitološki univerzumskih simbola, instalacija predstavlja i svojevrsnu karikaturu dijaloga s elementarnim pitanjima: Čemu sve ovo? – Bez razloga. Kakav je smisao svega? – Trenutačno postojanje svijesti koja ne može shvatiti smisao svega. Ima li izlaza ili je sve unaprijed postavljeno? – Putanja je određena, ali slika svega neprestano je drukčija. Drugim riječima, računalo koje raspolaže svim podatcima zna kojim ćemo putom prolaziti sutra, ali ne zna što ćemo pritom misliti. Putujemo prema kraju i posve smo nalik jednorogu oko kojeg u suprotnu smjeru prolazi vrijeme. Pa kao što u svakoj karikaturi ima i komadić istine, tako bismo i riječi španjolskoga pjesnika Juana Ramóna Jiméneza, koji u knjizi Sivac i ja za svog magarca kaže: ‘kao da je od čelika, ali ima tu i mjesečeva srebra’, mogli prevesti i kao poruku ove instalacije, u jednorogu svog postojanja pronaći srebrne odraze.

Tags MIRJANA VODOPIJA I IVA ĆURIĆ

All Galerija Vladimir Nazor, Zagreb razne tehnike Volumen 10

MENI JE TO NORMALNO

Post author By Admin
Post date October 26, 2023

Naziv izložbe jest izjava koju je autorica prisiljena cijelog života često ponavljati, što već samo po sebi uključuje pretpostavku da je njoj normalno ono što većini očito nije. Ako bismo izjavu primijenili na prostor suvremene umjetnosti, poruku bismo protumačili kao podršku stavu da umjetnost pomiče granice normalnoga, pa je autorici, kao umjetnici, normalno ono što većini vjerojatno nije, primjerice radikalni austrijski performans šezdesetih ili Kabakovljev sedamdesetih ili razbijanje automobila Pipilotti Rist osamdesetih ili recentna izložbena serija „Tijelo“ kombinata Kontejner. Kao što ni većini prolaznika u Ilici vjerojatno nije bilo normalno vidjeti golog Toma Gotovca kako ljubi asfalt. Jednom riječju, većina smatra kako umjetnici/e nisu baš normalni/e.

Izjava se, međutim, ne odnosi na obranu uloge umjetnika u društvu, nego se tiče urođene autoimune kožne bolesti pod imenom lupus (lat. lupus, vuk) koja se u autoričinu slučaju manifestira crvenilom lica u obliku raširenih krila leptira. A njome zapravo poručuje da joj je crvenilo normalno zato što je njezino lice oduvijek tako izgledalo. Kao što je primjerice fotografu Borisu Cvjetanoviću normalno da vidi samo na jedno oko jer nikad nije vidio na oba. Možda je stoga i u prednosti nad drugim fotografima: dok oni moraju zažmiriti na jedno oko da bi u ‘zuheru’ naciljali kadar, on ne mora.

Pa dok se Cvjetanović hendikepom koristi kao sredstvom, Iva Matija Bitanga koristi ga kao temu. Izložbom dominiraju razne likovne interpretacije oblika crvenila na njezinu licu, od stripa i animiranog filma, preko slika do posebna oblika tiska. Između ostalog, tu je i njegov odljev u prirodnoj veličini,’izravan’ prikaz površine lica nastao skeniranjem 3D skenerom, modeliranjem u 3D u Free form plus programu gdje je izrezan oblik crvenila iz površine obraza i konačno isprintan na Zortrax M200 printeru. Izložen na postamentu pod zaštitnim staklom simulira svojevrsnu organsku masku, koju, slikovito rečeno, autorica posredstvom umjetnosti uspijeva materijalizirati i odložiti. Kao da je ostavlja na stalku prije spavanja, ne nosi ju jedino u snu.

U tom bi se smislu mogao protumačiti i animirani film vrlo jednostavna, reklo bi se dječjeg, crteža, u kojem autorica stoji ispred ogledala dok se u prostor oko nje, u prazne ‘stripovske’ kvadrate, pomalo upisuje karakterističan oblik.Lupus je, naime, već i u skulpturi dobio volumen, sada kao da se priručnim analognim sredstvom simulira njegovo skeniranje pa se, sloj po sloj, skidaju layeri maske s njezina odraza u ogledalu (koje joj osim toga i poručuje: laku noć) i prebacuju u prazne okvire. U jednom se trenutku umjesto laku noć pojavi dobro jutro, film se prebacuje u reverse, okviri se prazne, maska puni i započinje novi dan.

U nastavku tog dana, što je sugerirano vrlo sličnim, jednostavnim, linijskim crtežima velikog formata, prolazimo kroz nekoliko uobičajenih epizoda iz života osobe s urođenim lupusom. Razna čuđenja, pitanja i savjeti koje joj, očito neprestano, upućuju ljudi s kojima dolazi u kontakt, u prodavaonici tkanine, na tržnici, a posebno u kozmetičkim lokalima gdje joj ponajprije preporučuju načine mimikrije. Osim dokumentiranja socijalnih situacija koje nalažu čestu uporabu naslovne izjave, u crtežima formata strip-sličica koje obiluju replikama pojavljuju se i osobni iskazi, one koja zamišlja tog vuka svoje određenosti čija se njuška stapa s njezinim licem. Taj bismo autoportret mogli nazvati ishodišnim, a pomalo i oslobađajućim, radi se o pristanku, vuk je preuzeo lice djevojke koja kaže da joj je to normalno. Da tako ne misle i drugi pokazuje crtež gdje je u prvom planu lice označeno maskom leptira, na čelu piše: crvena, a u pozadini gomila ljudi čiji uplašeni izrazi lica prizivaju Munchov „Krik“.

Pa ako u jednu cjelinu svrstamo strip-sličice i animirani film, nedvojbeno povezane istim crtežom, taj bismo dio izložbe mogli označiti narativnim zato što nas upoznaje s kontekstom, dok ostali dio zauzimaju slikarske interpretacije, odnosno, improvizacije na temu, uvjetno rečeno, leptirasta oblika crvenila.

U prvom je slučaju to poliptih od devet slika jednaka formata, izvedbom pomalo prijelazan oblik od crteža prema slici zato što se u svakom pojavljuje rukom relativno nepravilno iscrtan outline glave ispunjen nježnom bojom tena unutar kojeg su tek tamnocrveni otoci u funkciji lajtmotiva, odnosno crvenog leptira kao dominantne dimenzije njezina lica. Međutim, stilizirane glave s tamnim otvorima prije podsjećaju na crteže duhova, koji imaju plahtu s izrezanim očima jer i duhovi nekako moraju gledati. Ili se radi o zaštitnim samurajskim maskama gdje se stilizirani i varirani motiv lupusa koristi kao otvor kroz koji samuraji gledaju. Ili kao željeznu masku koju je francuski kralj stavio na glavu svom blizancu kojeg se nije smjelo vidjeti. Pa ako je ovu seriju moguće protumačiti iz žanrovske perspektive, radi se o okviru što ga njegov nositelj ne može maknuti, koji je zapravo već odavno postao i dio njega.

U drugom slučaju tom je neodvojivom dijelu oduzeta boja, on postaje crni oblik na smeđoj pozadini, može podsjećati na Batmana ili na sjekiru s dvjema oštricama. U smeđoj su podlozi vidljivi potezi kista koji simuliraju pozadinu, pa crni oblik podsjeća na grafit, odnosno na otisak učinjen s pomoću šablone, čime urođeni oblik postaje znak, autoričin amblem. Proizašao kao originalna i organska interpretacija poznate devize: ‘istakni ono što bi želio sakriti’, pojavljuje se u niz varijacija, kao što po svoj prilici ni original nije uvijek isti, nekad leptiri imaju manja krila, a veće tijelo, nekad je dvostruka sjekira čvršće povezana, kao da je vuk na njezinu licu neprestano u kretanju.

U trećoj slikarskoj interpretaciji također ključnu ulogu igra otisak. No dok je u prvom slučaju to bila njegova simulacija, sada se sliku doista otiskuje. Pa dok se, primjerice, u sitotisku oblik dobiva prolaskom boje kroz svilu na mjestima gdje nema emulzije, što bi značilo da se zapravo otiskuje negativ, ovdje se otiskuje pozitiv, naneseni sloj određuje oblik. I postupak je obrnut od sitotiska, ne prilazi tisak papiru, ne stavlja se okvir napete svile na položeni papir, nego papir prilazi tisku. Autorica, naime, crvenom bojom premazuje oblik što joj ga je iscrtao lupus, zatim uzima papir i rukama ga utiskujući na lice dobiva njegov izravan otisak. Dokumentacija procesa prikazana je na plazmi, a serija od devet tako dobivenih grafika uokvirena. Akcija je bila jednokratna, pratimo kronologiju otiskivanja, počevši od one gdje je crveni otisak najjači do one gdje je već jedva primjetan. Gledajući seriju u cjelini na prvi bismo pogled pomislili na niz Rorschachovih mrlja koje, uz sitne varijacije, zadržavaju istu formu. Asocijaciju smjesta otklanjamo zato što je nanos boje različit, a to je dotičnim mrljama nemoguće proizvesti. Znajući, međutim, kako se radi o otisku što ga je, reklo bi se, sudbina oblikovala, a njezina nositeljica inovativnim postupkom preformatirala u seriju grafika, shvaćamo jedinstvenu originalnost postupka zato što taj tiskarski recept može primijeniti samo ona.

S druge strane, ako se radi o autoimunoj bolesti, dakle, onoj koja dolazi iznutra, a koja se manifestira izlaskom van u obliku crvena otiska na licu, reklo bi se kako je autorica, stavljajući otisak na galerijski zid, zapravo prosljeđuje još dalje. Ponaša se poput servisera ili posebna protočnog bojlera, koji, međutim, ne grije, nego autoimunu bolest pretvara u autorsku deklaraciju. Naime, otiskivanjem njegova uprizorenja na papir lupus bi mogao biti iznenađen, nije očekivao da će se na njemu umjetnički kapitalizirati.

Tags IVA MATIJA BITANGA

OSVOJENA PODRUČJA