(U suradnji s 90-60-90/Platforma za suvremenu umjetnosti i Design District Zagreb 2016.)

Povjesničarka umjetnosti, Evelina Turković, urednica je emisije “Triptih” što se već dugi niz godina emitira na Trećem programu Hrvatskog radija, a posvećena je prostoru likovnosti. Nije naodmet spomenuti kako je ta emisija, uz “Kretanje točke” Ružice Šimunović’ (Prvi program Hrvatskog radija), ovoga časa zapravo jedini ‘klasični’ medij (uz svo poštovanje nekolicini web portala) koji kontinuirano prati zbivanja na suvremenoj sceni. 

Detaljno, dakle, upoznata s recentnim događanjima, Evelina Turković prije nekoliko godina (2009.) odlučuje aktivnije participirati i realizira svoju ideju o preformatiranju (post)konceptualnih i multimedijskih praksi, koje i inače obiluju hibridnim formama, u audioradove, što ih pod imenom “Slika od zvuka” sukcesivno i emitira u radijskom programu. Koristeći poznavanje konteksta iz takozvana teorijskog diskursa, identificira se kao autorica koncepta, ali i kao producentica serije: bira umjetnike/ce, realizira njihove ideje, emitira ih, a po završetku određena perioda i kompilira u obliku tiskanih izdanja koja sadrže konkretne radove na dvd-ima i knjižicu s tekstualnim prikazima.  Svaki je period, osim te materijalizacije, zaokružen i izložbom. U toj se finalnoj etapi Evelina ponovo pojavljuje kao autorica, vrlo uspješno rješavajući neobičan problem: kako u galerijskoj formi predstaviti isključivo zvučne radove.

Posve različiti pristupi pojedinih autora/ica audio radova, što u potpunosti i proizlaze i nadovezuju se na karakteristike njihovih opusa, a kreću se u rasponu od ‘pripovijednih oblika, manipulacija dokumentarnim snimkama, konceptualizacije ready made zvukova, do naturalističkih i performativnih zvukova ili pak posve imaginarnih zvučnih pejzaža’, svakako iziskuju originalan ili inventivan oblik galerijskog predstavljanja. (Moglo bi se čak reći da skupnih izloži isključivo zvučnih radova, osim “Sound Art Inkubatora” u produkciji Kustoskog kolektiva Kontejner, gotovo da i nema.)

Imajući na umu kako je i svaki od autora/ica, temeljno proizlazeći iz likovna backgrounda, te služeći se isključivo drugačijim medijskim alatom, što će reći, audio studijem, na sebi svojstven način uspio izgraditi ‘sliku od zvuka’, moguće je zaključiti da se postavljajući u galeriji, oni ponovo vraćaju u svoj matični medij. Pa, iako neki od njih možda podsjećaju na radio drame, ukoliko se taj format doživi malo eksperimentalnije, reklo bi se da ih njihovo ishodište i njihovo finale u potpunosti svrstava u likovnu kategoriju. A samim time i kako takva serija zapravo širi područje likovne kategorije.

Polazeći, međutim, od povijesno umjetničkog, dakle, teorijskog backgrounda, a potom uključujući i produkcijsku dimenziju, upravo širenjem područja svog djelovanja na konceptualnoj razini ova inicijativa postaje autorska.

Pretpostavljam da su to razlozi zbog kojih je Evelina i dobila godišnju nagradu hrvatske sekcije AICA-e (kao i godišnju nagradu HRT-a).

A ovom bi, inače trećim po redu, galerijskim uprizorenjem “Slike od zvuka”, mogla konkurirati i za godišnju nagradu za najbolju izložbu.

No, krenimo redom. Dva su formalna zahtjeva za uspješno predstavljanje dvadeset i jednog audio rada, od kojih svaki traje otprilike dvadesetak minuta: prvo, to je nužnost zvučne izolacije svakog pojedinog rada, a drugo je omogućavanje posjetiteljima da ih percipira. Odnosno da ih doživi u adekvatnim okolnostima, to jest da sjedne i posluša ih, a ne da mora stajati 440 minuta! I dakako, kao treće, ali ništa manje bitno, da to sve skupa ima i neki vizualni nazivnik, zato što se i ostvaruje u galeriji. Pri čemu je važno spomenuti kako je zadatak galerijske prezentacije potpora, ali ne i nadogradnja izvornog audio rada.

U prvoj je izložbenoj epizodi “Slika od zvuka” u vizualnom smislu preuzela formu minimalističke prezentacije, prvotno zamišljene i izvedene u MKC-u u Splitu (2010.), no s mogućnošću realizacije i u drugim galerijskim prostorima, što se poslije dogodilo u Galeriji NO u MSU-u u Zagrebu, te potom i u Art radionici Lazareti u Dubrovniku (obje izložbe 2011.).

Aktivni vizualni elementi instalacije proizlaze iz originalna rješavanja njihove funkcionalnosti. Mnoštvo se žica spušta s visokog stropa galerije i svojim okomicama kao da ilustrira gusto napučen prostor etera. Na donjim se krajevima žica nalaze slušalice što dopiru, u MSU izložbenoj varijanti, do suvremeno dizajniranih bijelih stolica u obliku stilizirana slova S. Na žicama su obješeni i minijaturni playeri koji reproduciraju zvuk, kao kartice s otisnutim kratkim tekstovima što prate svaki rad.  Specifičnom rasvjetom ti elementi dolaze u ‘kontralajt’ i, gledajući iz određene perspektive, na bijeloj podlozi zida postaju sadržaj slike.

Drugo izdanje izložbe “Slika od zvuka”, odnosno prezentacija drugog dvogodišnjeg ciklusa audio radova produciranih za emisiju na Trećem programu HR-a, uprizorilo se u zagrebačkom Pogonu Jedinstvo u organizaciji Galerije 90-60-90 godine 2013., i s obzirom na ogroman produkcijski zahvat, teško ga je moguće ponoviti. Naime, desetak je automobila uvezeno u izložbeni prostor, čime su pitanja izoliranog i udobnog slušanja audio radova vrlo efikasno riješena. U golemoj crnoj kocki Jedinstva svjetla su ugašena. Upaljena su, međutim, ‘štop’ svjetla svakog automobila i njihovi farovi. Crvena ‘štop’ svjetla proizvode efektan vizualan dojam u tamnom prostoru, a bijela svjetla farova omogućuju čitanje uvodnog teksta na zidu koji prati svaki audio rad. Osim vrlo snažnog sveukupna dojma te, reklo bi se, grandiozne ready made instalacije, istaknuta je i karakteristična dimenzija ili okolnost slušanja. Konceptualno, naime, prizivajući, s jedne strane dugotrajno putovanje auto cestama, ili beskonačno sporo pomicanje gradskim gužvama, proizveden je kontekst koji, u izostanku drugog sadržaja, pažnju putnika gotovo u potpunosti usmjeruje na konzumaciju zvuka.

Kao poprište trećeg izložbenog izdanja “Slike od zvuka” (ovaj puta s dodatkom u naslovu “u gradu”) izabrana je stara vojna bolnica u Vlaškoj ulici. Za razliku od prijašnjih prostora, ne radi se o galerijskom prostoru, a izložbu također, uzimajući sve faktore u obzir, nije moguće reprizirati. Izložba se prostire na dva kata, a svaki je audio rad u zasebnoj prostoriji. Sve su sobe, kao i cijela ta golema zgrada u centru grada, ne samo napuštene, nego i prilično devastirane, pa osim svojeg konkretnog cilja, izložba pozornost usmjeruje i na više nego prisutan problem neumitna propadanja tih i takvih prostora, kao i na velike mogućnosti njihova korištenja.

U svakoj se sobi nalazi zvučnik, info tekst na panou naslonjenom na zid i nešto na čemu se sjedi. To nešto uvijek je drugačije i uvijek je u pitanju vrlo konkretan, dizajnerski riješen komad namještaja. Nedvojbena dimenzija tih sjedalica u dvostrukoj je funkciji, onoj utilitarnoj i onoj konceptualnoj. Ova potonja proizlazi iz smjesta uočljive vizualne kontradikcije tih komada namještaja s prostorom u kojem su se našli. Oni su, kao prvo, iznenađenje, jer bi se, na razini izvedbe, u derutnim sobama očekivale i stolice iz nekog bivšeg vremena, a kao drugo, i neizmjerno važnije, ti objekti preuzimaju aktivnu ulogu. Ne samo stoga što već samom svojom formom označavaju određeni oblikovni period ili stilsko usmjerenje, što u njihovoj množini priziva i dimenziju produkt dizajna na razini izložbe, nego su i vrlo pažljivo razmješteni s obzirom na veličinu i izgled prostorija. Odabirom broja, oblika i boja tih sjedalica, te njihovom pozicijom i specifičnim osvjetljenjem, postiže se dojam instalativnosti. Kao da postojeći prostor s tom opremom, na nebičan način stvara odgovarajuću podlogu ili scenografiju za svaki određen audio rad. Takav tretman priziva galerijsku situaciju u posve negalerijskom prostoru, koji, usput budi rečeno, bodove osvaja već i samim sobom, kako svojom poviješću, tako i svojom fotogeničnošću. Konkretno oblikovanje situacije u pojedinim prostorijama očito je krenulo od sadržaja svakog pojedinačnog audio rada, da bi se potom radilo na spoju tog rada, prostora i komada namještaja potrebnog za mirno slušanje. Vidi se da se nastojalo da  se audio rad podupre, ali se pazilo da mu se ne dodaje ono što ovaj sam u sebi već nema, a što je i logično zato što dijelovi te instalacije i jesu u misiji, na zadatku koji izvršavaju maksimalno funkcionalno.

Dodatan element u postavu izložbe jesu legende izložaka. To su grafiti na zidu hodnika kraj ulaza u svaku prostoriju. Autorsko podsjećanje na tu, više nego prepoznatljivu, vizualnu okolnost napuštenih zgrada.

Velika brojnost audio radova (sveukupno je u emisiji dosad realizirano sedamdesetišest autorskih ideja, a ovdje je predstavljena dvadeset i jedna) onemogućuje da se ovom prilikom govori i o pojedinačnim pristupima ‘slikanja zvukom’. Posvemašnja različitost tih pristupa, kao i različitost autora (jednako na dobnoj kao i na razini medijske potvrđenosti) koji svi odreda prevode karakteristične poluge svojeg izraza u prostor zvuka, dovoljno govori o veličini ovog poduhvata, ali i nezaobilaznoj ulozi koju preuzima u neprestanom oblikovanju suvremene umjetničke scene. Osvjedočiti se u razloge takvoj tvrdnji moguće je preslušavanjem tri izdanja dvd-a “Slike od zvuka”, no, osvjedočiti se u neobičnu isprepletenost forme i sadržaja, kao ključnih dimenzija ove ili bilo koje druge izložbe, a u ovom slučaju potencirane i isprepletenošću slike (prostora) i zvuka (koji zvukom tendira proizvodnji slike), nažalost, više nije moguće. Tko nije vidio, magarac je bio.