U dnu velikoga crnog prostora izgrađen je dugačak bijeli zid visine oko dva metra. Kroz okrugle rupe na zidu vire ruke, a sasvim na lijevoj i sasvim na desnoj strani viri i par nogu. Na noge je položena staklena ploha. Na onoj lijevoj hrpica je smeđeg pijeska, a na desnoj ništa. Ruke su raspoređene jedna do druge, takoreći, na rukohvat, u blagom luku koji se prema sredini diže, pa na drugu stranu spušta, povezuju lijeve i desne noge, uglavnom miruju, čekaju početak. Uvodna je scena prilično rječita, gole ruke što vire iz zida podsjećaju na nešto između lutkarske i pantomimičarske predstave, ruke bi mogle biti ‘na koncu’ pa da ih, poput lutaka, povlače nevidljivi izvođači želeći njihovim međusobnim položajima možda proizvesti neku sliku, znak, jednom riječju, ostvariti dijalog. Baš kao što bi to mogli i pantomimičari, jer nema dvojbe da su ruke žive, te da su na ovoj sceni one jedini protagonisti, štogod se treba reći ili dogoditi, njihovim će se pokretima to odigrati. Koliko god naviknuli da je na pozornici i ono nemoguće moguće, ipak nas se prizor doima nadrealnim, ruke ispred zida su autonomne, poput plesača u ansamblu, poštuju koreografiju, no pristaju na to, imaju svoju volju, a ne nekoga tko im određuje kretnje. Sveukupno je šesnaest plesačica, ako dva puta po dvije noge proglasimo nepokretnim nosačima staklenih ploha, odnosno scenografskim elementima. Plohe diskretno najavljuju sadržaj: hrpica pijeska preselit će se na drugu stranu. Tako i započinje, jedna autonomna ruka koja, s obzirom na položaj rupe iz koje viri nominalno pripada nepostojećem tijelu iz kojeg vire i noge, šakom uzima malo pijeska s hrpe i predaje ga drugoj ruci. Dakako, naslijepo, jer ruka nema oči, no ipak su desnica i ljevica u nekakvu dosluhu, uz minimalan gubitak pijesak preuzima druga ruka. I dok ga druga ruka predaje sljedećoj karici ručnog lanca, prva već uzima novu šaku pijeska. Predaja je unekoliko otežana jer je sljedeća ruka malo iznad, potrebna je dodatna usklađenost, kao pri izmjeni štafete, u jednom trenu prednji trkač pruža ruku natrag, a stražnji naprijed, tako se i gornja ruka spusti i otvori dlan, da bi joj donja, koja se maksimalno podigne, usipala sadržaj. Ne može se pijesak prenijeti prema gore. Osim toga, ova donja ruka koja se diže ne zna je li se gornja već spustila i otvorila dlan za preuzimanje. Preuzevši teret, predaje ga svojoj susjedi na istoj etaži pred kojom je još jedno podizanje. Najbolje prolazi plesačica na vrhu luka, jer, prebacujući ga ovoj ispod, eventualni gubitak nije više njezina odgovornost. Pijeska je sve manje, no ipak putuje. Putovanje bi svakako bilo lakše da to nije upravo pijesak, naime, kad se metaforički želi izraziti nezaustavljivo nestajanje nečega, recimo novca, ili recimo vremena, onda se kaže da nam curi poput pijeska kroz prste. Također, kad se želi izraziti neizbježnost životna ciklusa, govorimo o pijesku, nazivamo ga prah. Pa čak i u postapokaliptičnoj viziji pijesak je taj koji pomalo prekriva bivšu civilizaciju. U ovom ga, pak, slučaju doživljavamo kao sadržaj klepsidre, „to su stoljeća smrvljena u prah“, kako kaže Raymond Queneau. „Ta je ura zlokoban, zastrašujući, ravnodušni Bog“, slaže se Baudelaire, „čiji nam prst prijeti i podsjeća: sjeti se.“ Pa ako je početna hrpica donji dio pješčanog sata, što bi značilo da je vrijeme isteklo, tada akcija simulira njegovo okretanje, trenutak u kojem ono počinje curiti otpočetka. Možda lučna putanja simulira ljudski vijek u kojem se također prvo dižemo, a potom spuštamo. Ili je to možda ljudska civilizacija koja sljedećem pokoljenju predaje esenciju, na koncu koje će ipak nešto preostati. Pretposljednja ruka prihvaća ostatak pijeska i zajedno sa zadnjom na svom staklu oblikuje hrpu nalik početnoj, ali znatno manju. Ipak nekakav rezultat, za razliku od Sizifa, na čiji nas posao, s obzirom na kompliciranu, ali besmislenu djelatnost, prizor može podsjetiti.
Akcija se doima poput relativno usklađena mehanizma, svaka poluga ima svoj zadatak, no do gubitka zapravo i dolazi zbog činjenice da poluge nisu mehaničke nego ljudske, za ovaj posao manje podobne od stroja. Dodatan problem predstavlja izostanak komunikacije sa zapovjednim centrom, nema ni ulazne ni izlazne informacije, kontrolna je soba slijepa, ekipa na terenu prepuštena sama sebi. Iako je zadatak dovoljno složen da bi i u idealnim uvjetima opet dolazilo do osipanja sadržaja, ljudske poluge, ne toliko precizno poput teledirigiranih mrava, i ne toliko raspršeno poput slobodnomislećih pčela, nego motorički disciplinirano unatoč nemogućem zadatku, ipak uspijevaju, istina, uz velike gubitke, ostvariti misiju i predati dalje ono što trebaju predati dalje. Ahil nikada neće dostići kornjaču, uvijek će bar malo pijeska stići na odredište.
S druge nas strane akcija može podsjetiti na portret života u kojem smo prisiljeni biti karike u lancu, žive poluge na pomičnoj traci nečije proizvodnje, nosači pijeska u izgradnji faraonove piramide, dok nam nestaju dani i godine, da bi nas na kraju životne avanture, poput smeđe hrpice na srebrnom pladnju, dočekala penzija.
Pa ako je pijesak vrijeme, a performativna akcija simulira okretanje pješčanog sata, ispada da nam vrijeme neprestano negdje curi, da ga trošimo putem. Nije ono nestalo, na podu se oblikuje mala, duguljasta dina, nego ga mi sve manje imamo, doslovno nam je iscurilo kroz prste. Na kraju izvedbe ono neće biti bačeno, nego pometeno i spremljeno za novu izvedbu, za novu koreografiranu inscenaciju procesa koji i jest i nije ciklus. Nije zato što ima početak i kraj, a jest zato što nakon kraja dolazi početak. Svakog je jutra gornji dio pun, danju ga ruke prenose, svake se večeri isprazni, ruke se odmaraju, okrenute prema gore, ispruženih prstiju. Dok spavaju, ura se izvrnula, ujutro iznova.
Transport se odvija pravilnim, ponešto usporenim ritmom, možda točno toliko usporenim koliko nam se čini da vrijeme sporo prolazi onda kada gledamo kazaljke. Uigrani, uvijek jednaki koliko je to čovjeku moguće, pokreti šesnaest ruku, gledajući ih sve odjednom, načas će nas podsjetiti na ono što se događa iza brojčanika, gdje zupčanici kotača za sekunde potjerani kontroliranom energijom opruge precizno ulaze u utore na osovini kotača koji nosi minutnu kazaljku, a ovi opet to isto čine satnom. No, koliko god ritam bio pravilan, a pokreti uglavnom jednaki, pred nama je isprepleteni koloplet radnji tog ručnog lanca, pri čemu nijedna pojedina primopredaja nije ista. Odnosno, sve je neprestano isto i neprestano različito, kao što ne možemo zadržati pogled na vijuganje jedne zmije u klupku, tako nam pogled neprestano bježi s akcije jedne ruke na drugu ili treću. Fokusirane svaka na svoj, nimalo jednostavan zadatak, ruke su personificirane, ali identifikaciju ometa konstantno gibanje. Činjenica da imaju jasnu ulogu, uz čvrsti okvir, bijeli zid, odnosno platno u kojem djeluju, performans proglašava ne ‘živom slikom’, nego svojevrsnim živim mozaikom, čija je privremenost, odnosno početak i kraj, također narativno djelatna jer, između ostalog, ilustrira i načelo postojanja.