OSVOJENA PODRUČJA

ARHIV
INFO
336/442

DJEČAK S BALONOM

PREDRAG PAVIĆ

Galerija AŽ, Zagreb / travanj 2020.

Dječak je već malo veći, ali još uvijek nosi prugastu majcu. Balon nije crveni nego bijeli, ali je također malo veći. Izvedba se događa na otvorenom, što odgovara trenutnoj situaciji, ali bi se i bez nje, s obzirom na sadržaj, morala odvijati vani.

Vrijeme sunčano, lagano vjetrovito, nebo plavo. Dječak s balonom inače je kipar, a jedna od ključnih karakteristika njegovih skulptura jest da one rade, ne da su tek pokrenute, nego da obavljaju djelatnost onoga što oblikom reprezentiraju. Od “Zoopraksiskopa”, preko “Instalacije za zimu” do “Par aviona”, makete jedrilice što ju je zračnim putem u okviru izložbe “Succeeding dangerously” trebalo dopremiti iz atelijera na Žitnjaku u galeriju u Studentskom centru. Kontekst te izložbe djelomično bi se mogao primijeniti i na ovaj performans, zato što se i ovdje radi o letenju i stoga što je i ovdje ishod također neizvjestan. S time što balon nije Pavićeva skulptura nego ready made, odnosno meteorološki balon za visinska ispitivanja napunjen helijem. Iz čega proizlazi kako se letenjem, za razliku od “Par aviona”, ne bi trebalo savladati horizontalnu udaljenost, nego vertikalnu. Pa ako je ta udaljenost jednaka, ako je početna točka na Žitnjaku, pa onoliko koliko ima do Studentskog centra, toliko se sada ide u zrak, tada je performans moguće protumačiti kao dio projekta “Succeeding dangerously”. Koji je možda tada i bio zamišljen, no tek su mu, posve neočekivano, trenutne okolnosti omogućile realizaciju. Naime, na nebu je tek nešto ptica, malo vjetra i to je sve, reklo bi se, zrak je čist, radar je prazan, nema letjelica čija bi krila mogla zapeti za traku kojom će Pavić puštati balon put granice atmosfere.

Dokaz o procesu dopreme aviona u okviru izložbe u SC-u bio je emitiran na ekranu. U prepoznatljivu satelitsku sliku Google map-a, koja je kadrirala područje preleta, bila su uklopljena tri manja prozora, jedan je prikazivao sliku snimljenu iz aviona, drugi Pavića dok je daljinskim komandama pokušavao avion dovesti do cilja, a u trećem je bila putanja kretanja aviona s obzirom na predviđenu putanju.

Dokaz o puštanju balona u stratosferu će za buduću galerijsku prezentaciju performansa vjerojatno također biti potkrijepljen satelitskom slikom u podlozi. Analogno prvom, u jednom će prozoru biti Pavić dok stoji kraj kartonske kutije i drži u ruci bijelu traku koja izlazi iz kutije, a kojom je vezan balon što lebdi iznad njega. U drugom će biti snimka iz kamere, umjesto u avionu, obješene za balon, a treći će prozor proces dokazivati iz žablje perspektive, to jest otklon putanje balona od predviđene okomite putanje prema gore.

 Pavić, dakle, stoji na sredini prostora ispred bivše osnovne škole na Žitnjaku preimenovane u Centar periferije, pozornicu mu uokviruje zgrada sa svojim bočnim stranama, a publika je raštrkana po ostatku dvorišta poštujući propisanu međusobnu distancu.

Još uvijek ga ne otpušta, kao da čeka da se prizor dječaka s balonom ucijepi u pamćenje gledatelja. Koji još uvijek zapravo i ne znaju hoće li otpustiti stisak šake oko trake i osloboditi balon ili ga neće otpustiti, nego će otpustiti svoja stopala od asfalta i otići s balonom. (Kao što je, posredstvom svoje plastične inačice kao pilota skulpture “Par avion”, trebao odletjeti u Studentski centar.) Kao što dječak koji drži balon i zamišlja da se zapravo drži za njega, ovaj bi ga svakog časa mogao i odnijeti, prvo preko livade, zatim preko Save, a onda još gore, iznad nebodera.

Pavić, međutim, zamišlja film “Crveni balon” (Le Ballon rouge), bajku o prijateljstvu dječaka i balona na ulicama Pariza, gdje dječak Pascal pronalazi crveni balon zavezan za semafor i od tog ga trenutka ‘oživljeni’ balon u stopu prati, izazivajući nevjericu kod susjeda i ljubomoru kod ostale djece.

Sada već veliki dječak, Pavić ima i veće apetite, nevjericu publike namjerava izazvati odlaskom na deset kilometara, gdje je zrak već posve rijedak, iskoristiti lift i na svojoj koži osjetiti atmosferu, svojim se očima uvjeriti u granice globala. Ili, prevedeno u kontekst dosadašnjih radova, umjetničku djelatnost predstaviti kao zaigrano, strasno i odgovorno bavljenje besmislicom. Odnosno onime što bi odrasli svijet proglasio besmislenim. Kao što je i ova akcija zapravo ready made, meteorološki se baloni i inače puštaju, kao što i jedrilicu nije potrebno mjesecima izrađivati, kad ju je moguće u dućanu kupiti gotovu.

Procijenivši da je prepoznata metafora života neopterećena gravitacijom, van triju protega, da je predstavljen prostor iz kojeg su odrasli dezertirali ili procijenivši da se vjetrić stišao, Pavić započne otpuštati traku i balon krene prema gore.

Oni što, zbog opravdanih razloga, nisu mogli pratiti performans uživo, nego će u budućnosti, u galerijskoj prispodobi promatrati razvoj situacije na dokaznom ekranu, prepoznat će satelitski prikaz  žitnjačkog prospekta u službi podloge. U prvom se prozoru, statična kamera što drži Pavića postupno udaljava (prvotna je slika bila jako zumirana), sve dok se više nema kamo udaljiti, pa  kadar predstavlja već vrlo smanjena Pavića i tanku bijelu prugu koja vodi od njega preko neba do bijele točkice koja izlazi iz kadra. Što joj kamera polaganim švenkom prema gore ne dozvoljava. Sve dok, dakako, balon ne nestane u visini, a preostane posve plavo nebo s tek jedva vidljivom bijelom prugom.   

U drugom prozoru, kamera obješena za balon isprva otkriva Pavića kraj kutije u sredini asfaltirana dvorišta. Zatim se pojavljuju i krovovi i publika oko drveća, zatim čitava zgrada, uključujući i njeno unutarnje dvorište,  koje se s te visine pričinja vrlo malim, pa još manjim, sve dok se slika u prozoru što reproducira snimak kamere odozgo, ne približi podlozi, odnosno satelitskom prikazu.

Treći prozor prati dizanje takoreći iz prvog reda partera, iz žablje perspektive bilježi kako bijelinu balona postupno osvaja plavi firnament kojeg potom balon, poput okrugle strelice, razdvaja na pola – bijela traka što ostaje iza njega, dolje šira, gore nestaje, kao da ga cijepa. Zahvaljujući zastavicama što su postavljene svakih desetak metara i lepršaju poput rijetkih listića na povjetarcu, traka izgleda kao nevidljivim jedrima napeti jarbol snimljen s palube čiji vrh nestaje u nebeskoj praznini.

Oni, međutim, što uživo prate akciju, svjedoče i onome što dokazni materijal ne uspijeva zabilježiti, budući da dvije kamere odozdo u fokusu drže dizanje balona, a ona gore je već jako visoko. A to je dječak u prugastoj majci koji se svim silama bori s nevidljivim vjetrom za prevlast nad balonom. Nije da ne uživa u borbi, gleda gore, ne vidi ga više, ali osjeća ga u rukama, kako poigrava, kako se otima, kako se naglo zalijeće. I onda, kao da se probio kroz kovitlac, mirno nastavi otpuštati traku. Akcija će nekog podsjetiti na pecanje velike ribe, unatoč tome što je sve obnuto: ne povlači se odozdo, nego otpušta prema gore.

 Promatrajući situaciju iz perspektive usputna prolaznika koji se zaustavlja privučen raštrkanim pojedincima što stoje i gledaju prema gore, prizor bi bio slijedeći: čovjek stoji kraj kutije i u ruci drži bijelu traku što se diže prema gore. Zatim bi i dotični pogledao gore, tamo ne bi vidio ništa i zaključio da se traka nema odakle spuštati, nije nigdje obješena, nego se diže. I pomislio kako je zacijelo u pitanju neki trik, traka se iz kutije digla kao kobra iz košare.

Sa znanstvene je strane sve jasno, nema trika, helij je lakši od zraka. Pa kao što se mjehurić zraka u vodi diže prema gore, tako se i balon s  helijem diže u zraku.

Pa dok balon koristi svojstvo helija, Pavić koristi motiv balona kao simbol mašte koja je, baš kao i helij, manje odgovorna gravitaciji od stvarnosti. A trakom što stoji u zraku uspijeva to i dokazati.