OSVOJENA PODRUČJA

ARHIV
INFO
437/455

IGRA SKRIVAČA

Nina Kamenjarin

Galerija AŽ, Zagreb / listopad 2023.

Glavni izlagački prostor Galerije AŽ zapravo je predvorje bivše osnovne škole, tehnički, dakako, dotjerano galerijskom rasvjetom i projektorima. U izložbene se svrhe često koristi i takozvani lijevi hodnik koji je dvjema plohama pretvoren u improvizirano kino. Tim je plohama prošle godine Vesna Pokas za potrebe svoje instalacije dodala i treću, istovjetna formata kao i postojeće. Treću su plohu korisnici ostavili i nakon njezine izložbe, pa sada ulaz u lijevi hodnik izgleda poput meandra ili ulaza u labirint. Izložbe se uglavnom nastoje prilagoditi netipičnim prostornim okolnostima, pa često preuzimaju format site specific instalacije, ponekad se koriste i desnim hodnikom, primjerice, Goran Škofić, Bojan Gagić, kolektiv Ljubavnice, pa čak i čitav prostor, predvorje i sve hodnike, primjerice Toni Meštrović u audioinstalaciji „Presretanje“. 

Hodnici bivše osnovne škole, koja je prije dvadesetak godina djecu zamijenila likovnim umjetnicima,

kao da imaju neku svoju ćud, neprestano su gladni, neprestano gutaju razne sadržaje, sirovine za izgradnju novih umjetničkih radova korisnica i korisnika, ali i njihove realizacije. Tu je konstrukcija instalacije Kate Mijatović s njezine izložbe u Veneciji, staklene cjevčice iz ambijenta Vesne Pokas „U kvadratu“, daske Vlaste Žanić iz instalacije „Klackalice“, kartonske kutije Frane Rogića s izložbe „Grad je pun opasnih ljudi“, drveni sanduk Predraga Pavića s objektom „Paraplan“, oslikana ogledala Hrvoja Mitrova s izložbe „Duhovi“ i vespa Borisa Cvjetanovića koja čeka da joj prođe vrijeme, pa da je, kao oldtajmer, Žitnjak donira Tehničkom muzeju.

Sve u svemu, reklo bi se, idealno poprište za igru skrivača, čiju bismo izvedbu mogli označiti kao instalativni site specific performans. On uključuje sveukupno šest projekcija raspoređenih u čitavoj zgradi i nastup uživo. Ovo drugo publika prati u ‘glavnom’ galerijskom prostoru.

Ušavši u zgradu, naime, publika je zadržana projekcijom na ‘glavnom’ zidu. Izvedba još nije počela, sadržaj projekcije jest prikaz žitnjačkog Facebook profila namještena na opciju online link, a u dijelu profila namijenjena prezentaciji jest slika upravo ovoga galerijskog prostora. Pozornost zadržava činjenica da se taj prikaz malo-pomalo multiplicira, u slici se pojavljuje jednaka, ponešto umanjena slika i tako dalje. Razlog tomu jest propozicija Facebooka o delayu, odnosno sigurnosnom zakašnjenju slike prenošene uživo od desetak sekundi (pa budući da kamera u iščekivanju početka u kadru drži sučelje prijenosnog računala, ono se svako toliko pojavljuje umanjeno).

Nazočna publika, za razliku od one koja ‘uživo’ gleda prijenos na Facebook profilu, desetak sekundi prije svjedoči pojavi performerice koja polagano izlazi iz lijevog hodnika, s rukama na očima nesigurno se kreće i naglas broji. Ona je, dakle, ta koja u ovom dijelu igre žmiri dok se ostali igrači skrivaju. Tapkajući nogama u traženju sigurna prolaska prekida projekcijski snop, njezina sjena privremeno skriva njezino pojavljivanje u prikazu. Pa dok publika prati prijenos onoga što je maločas u stvarnosti vidjela, igračica slijepo napreduje prema lijevom hodniku. Dok ona, praćena kamerom, zamiče iza ugla i ulazi u labirint Vesne Pokas, prateći prijenos, publika primjećuje još jedno događanje, koje igračica zatvorenih očiju, dakako, ne vidi. Druga je projekcija namještena tako da se njezin sadržaj prikazuje upravo na ulazu u lijevi hodnik, pa osim prve plohe zahvaća i okolne zidove. Prikazuje se također jedan dio hodnika, kroz koji, šuljajući se, očito u traženju pogodna skrovišta, prolazi jedna od onih koji se skrivaju. Dolazi iz mraka na lijevome bočnom zidu, promakne onim frontalnim, nestane iza njega zato što projekcija ne pokriva prazan prostor, pa se pojavljuje na desnome bočnom zidu ispred ulaza u WC i nestane u dovratku. Za to se vrijeme ona koja žmiri polako probija kroz labirint i gledatelji prate kako stiže u kinodvoranu gdje prolazi kroz novi projekcijski snop. On prikazuje jednak prostor, ali iz suprotnog kuta, iz perspektive projekcijskog ekrana. Prateći prijenos publika prepoznaje prizor izvrnute perspektive kojim se, također neopaženo, šulja skrivačica, u jednom se čak trenutku i projicirajući preko žmiriteljice, pa se mutlipliciraju planovi, projekcija snimljene performerice na onoj uživo i sjena kojom ona uživo prekriva snimljenu. Jednako su odjevene, jedna se šulja, druga oprezno tapka, jedna traži pogodno skrovište, druga je još nije počela tražiti. Ulazimo u stražnji hodnik, slabo je osvijetljen, u prijenosu je mrak, Facebook gledatelji širom svijeta u okolnostima svojih situacija koje uključuju i razne zvukove i koji dakako ne poznaju raspored bivše osnovne škole mogli bi pomisliti kako prijenos završava fade outom, gotovo je sa žmirenjem, sama će sebe sada i potražiti, a ono što će naći osobne je prirode. Galerijski gledatelji, pak, iako na projekciji nema ničega, ipak čuju da ona i dalje broji, već je na osamdeset devet, pa je nakon nekog vremena i ugledaju kako presijeca projekcijski snop usmjeren na zid nasuprot venecijanskoj konstrukciji Kate Mijatović, u kojoj se projicirana skrivačica nastoji sakriti. Nastavljajući kretanje četvrtastim žitnjačkim hodnikom već je napravila i puni krug, već ponovo izlazi u glavni prostor, a gledatelji još prate prolaz kroz desni hodnik, ispred mačke Mici, također žitnjačke stanovnice, koja se u razigranim žitnjačkim hodnicima također neprestano igra skrivača, a sad je projicirana na drvenom sanduku Pavićeva „Paraplana“.

Galerijska bi publika njezino pojavljivanje nagradila aplauzom, no tražiteljica i dalje žmiri i broji, odlazi u novi krug, hoće li uopće i započeti s traženjem?

Kako bi i mogla danas započeti s traženjem u toj umjetničkoj scenografiji prošlosti gdje je jučer snimala skrivanje? Ili, kako bi to stvarna ona uopće i mogla tražiti snimljenu sebe? Jedino kao Alisa, zaronivši u projekciju. Ali, za razliku od Alise, ovdje je iza ogledala taj isti svijet, umjesto Kraljice i Zeca, ovdje su Mijatovićka i Pavić i ostali u ulogama umjetničkog sustava u kojem se Nina Kamenjarin sprema potražiti svoje mjesto.

S druge strane, gledajući medijski, na pozornici poligona umjetničke proizvodnje skrivača se igraju performans za video i onaj uživo. Igra poštuje pravila sustava pa će i sadržaj biti autoreferencijalan. Autoričina bivša profesorica Vlasta Žanić, također korisnica žitnjačkih atelijera, kao afirmirana umjetnica u multimedijalnoj izvedbi „Prelaženje“ (Gliptoteka, 2004.) autoreferencijalno propituje odnos između sebe kao kiparice i sebe kao skulpture. Njezina bivša učenica, iako već nagrađena na Trijenalu kiparstva (2019.), igrom skrivača sa sobom preuzima ulogu dolaznice na scenu. Cilj bi mogao biti: traženjem unutarnje sebe pronaći autoricu u sebi. No, oči nikako da se otvore, nikako da se započne s traženjem. To je, čak bi se moglo reći, uobičajena situacija u umjetničkoj djelatnosti, ‘znam da sam tu, a ne vidim se’. Ili, prevedeno, ‘osjećam da postoji rješenje, samo da se digne ta koprena, pa da ga i vidim’.   

Dobro jutro, Margareta, moglo bi se reći Nini Kamenjarin, dobro došla u klub dobrovoljnih tražitelja skrivajućih sebe koji se ne pronalaze, ali se koriste onime na što su tražeći nabasali. I čestitke na uspješnoj ilustraciji toga slijepog kolosijeka po kojem se koturaju i korisnici žitnjačkih atelijera kao i ostali protagonisti svijeta iza ogledala.  

Podršku upućuje i Paul Valéry: „Onoga u nama koji odabire i onoga koji ostvaruje treba neprestano vježbati. Ostalo, što ne ovisi ni o kome, uzalud je zazivati kao kišu.“