Category: Volumen 6

Categories
All Galerija KIC, Zagreb novi mediji Volumen 6

IZMEĐU POGLEDA

Kneževića uglavnom poznajemo kao autora eksperimentalnih filmova za koje bi se moglo reći da ih karakterizira istraga i primjena suvremenih tehnoloških mogućnosti, a u posljednje je vrijeme to 3D prikaz. No, za razliku od usporedivih ‘tehnoloških’ filmova, Kneževićevi se ne iscrpljuju na uspješnom baratanju alatom, nego ga koriste kao optimalnu formu koja ne samo da dolazi u službu narativa, nego je ponekad i njegov nositelj.  

(za pravi doživljaj fotografije koristiti 3D naočale)

Primjerice, u eksperimentalnom filmu “A.D.A.M.”, već je i ime prvog čovjeka duhovito izvedeno iz inicijala funkcije glavnog lika filma – Autonomus Drone for Asteroid Mining – dakle, naprave, robota, odnosno reprezenta tzv AI (Artificial Intelligence), uglavnom nečovjeka. Stoga je i posve logično da  je njegov pogled sugeriran 3D stereoskopskom slikom i animacijom fotografija visokih rezolucija, što rezultira začudnim prizorom kojem teško uspijevamo otkriti porijeklo ili način proizvodnje. Ovakva slika ne bi bila moguća bez 3D prikaza, no njena posebnost ponajprije proizlazi iz baratanja tradicionalnim filmskim alatom – rakursom, odnosno perspektivom, odnosno oblikom vođenja kadra po fotografiji. Upravo aktivnošću tog kretanja uspješno se mimikrira dojam žive slike ispred kamere. A promjenom panorama portretira se i kontekst: doživljaj planete kroz različite posljedice ljudskog postojanja, pri čemu neobičan rakurs sugerira vizuru umjetne inteligencije. 

Prvotno zamišljen i realiziran kao film 3D formata za gledanje u kinu, na izložbi TH nagrada “A.D.A.M.” doživljava formativnu transformaciju za galerijsku prispodobu – prikazuje se na plazmi obješenoj na zidu i okruženoj drugim radovima. Gledajući kroz obavezne 3D tv naočale, plazma na zidu postaje prozor u drugi svijet. Uvjerljivost trodimenzionalna prikaza kao da je pojačana činjenicom galerije, kao da promatramo produkcijske mogućnosti galerije budućnosti, gdje slika ne samo da oživljuje na zidu, nego postaje i de facto trodimenzionalna. Kao da smo izrezivanjem okvira u zidu dobili mogućnost uvida u svijet što se iza cijelog tog zida prostire. Budući da su i sadržaj ove slike, kao i forma prezentacije tog sadržaja također futuristički, tada zid, galerija i cijeli kontekst izložbe na kojoj se upravo nalazimo, sve to postaje element prezenta, a plazma prozor u budućnost.

U ovom se slučaju, međutim, događa upravo suprotno: dvije okomito postavljene plazme u zamračenom su prostoru smještene jedna nasuprot drugoj, a korištenjem 3D stereoskopske slike postignut je dojam da vizualni elementi ulaze u prostor, dapače, kao da pozivaju da i sami uđemo u prizor i zateknemo se unutar njega, između dijelova tog prostornog kolaža, između, dakle, onog što pogledom obuhvaćamo stojeći na distanci. S druge strane, u sadržajnom smislu, tih petnaestak kolaža imaju povijesnu referencu, nastali su pred dvije godine kao svojevrsni hommage dadi, obilježavanje stogodišnjice avangardnoga pokreta začetog 1916. u Cabaret Voltaire u Zürichu. Zbrajajući formu i sadržaj, proizlazi kako u prostor našeg prezenta, kroz plazmu kao otvorena vremenska vrata, ulazi prošlost.

Možda upravo nagovoren činjenicom uspješnog preformatiranja “A.D.A.M.”-a za galerijsku prezentaciju, televizijski i filmski redatelj Knežević odlučuje zbrojiti 3D fillm i televizijski ekran, te takvu formativnu simbiozu predstaviti u, reklo bi se, klasičnom galerijskom formatu ‘tableau vivant’. Iz čega proizlazi kako sadržaj izložbe “Između pogleda” nije preformatiran za ovu priliku, iako ima prethodnu etapu u dvodimenzionalnim kolažima, nego je galerija njegova optimalna konačnica. Tek je u tom kontekstu moguće sagledati sve dimenzije, pa čak postati svjestan i činjenice kako 3D projekcije preuzimaju format ambijentalne instalacije, budući da trodimenzionalan ulazak elemenata tih kolaža u izložbeni prostor diskretno asocira i ambijent njihova povijesna ishodišta.  Kao da se nalazimo u autorskoj simulaciji tog legendarna lokala.        

Pritom svakako treba ponoviti kako, za razliku od “A.D.A.M.”-a, ovi ‘tableau vivanti’ nisu oživjeli pomicanjem sadržaja unutar okvira slike, nego upravo njegovim izlaskom iz tog okvira. Taj je izlazak, međutim, i simbolički i konceptualno posve opravdan. Što se tiče ovog prvog, ukoliko se prisjetimo da je jedna od bitnih komponenti umjetnika iz kruga dade povezivanje izoliranih fragmenata prikaza stvarnosti u cilju stvaranja novog, drugačijeg smisla, ta da ti fragmenti gube značenje originalnog konteksta i oblikuju nešto novo, pri čemu velikog udjela ima i slučaj, tada bi se moglo reći kako Kneževićevi fragmenti, detalji izvađeni iz medijske svakodnevice, za razliku od onih dadaističkih ne koriste slučaj, nego su sadržajno komponirani tako da nizom imagea asocijativno portretiraju pojedine dimenzije te medijske svakodnevice. Pri čemu, bez obzira na usložnjene motive pojedine slike, upravo trodimenzionalan izlazak iz okvira precizno ilustrira oblik njihove sadašnje prisutnosti.

S druge, pak, strane, govoreći o tehnici kolaža, odnosno postupku nanošenja raznih materijala na plohu u nastojanju da se postigne određena vizualna i sadržajna cjelina, Goran Trbuljak u svom tekstu Décollage, kolaž i tkolaž primjerice kaže: “/…/ Navodno, prve su kolaže počeli izrađivati kubisti, a teško je povjerovati da i prije njih nije bilo onih koji su ih radili. Naime, ta je tehnika vrlo jednostavna i ne podrazumijeva znanje crtanja ili slikanja. Kasnije su kolaže počeli izrađivati dadaisti i slični umjetnici. Kolaž je ubrzo od dvodimenzionalne slike postao trodimenzionalni objekt (bricolage), a do danas je toliko evoluirao da se slobodno može reći: sve što se danas proizvede u umjetnosti više je ili manje kolaž. /…/”

Knežević, međutim, uvođenjem tehnologije predstavlja slijedeću evolucijsku stepenicu: simulaciju brikolaža postiže trodimenzionalnim prikazom kolaža. Taj vidljivi, ali nematerijalan brikolaž, međutim, kao da zaustavlja, ili filmskim žargonom, ‘zamrzava’, etapu procesa proizvodnje kolaža, trenutak kad elementi još uvijek pristižu i tek se spremaju preuzeti svoje mjesto u cjelini. Taj trenutak zapravo ilustrira i ideju kolaža, naglašavajući činjenicu da je on sastavljen od slojeva, budući je i u konačnici njihovo prisustvo vidljivo – iluzija prostornosti u dvodimenzionalnom je kolažu i postignuta postavljanjem nekog elementa preko drugog. Stoga bi se moglo reći kako postavljanje pojedinih dijelova u prostorne layere zapravo konceptualizira tu tehniku, te na scenu uvodi novu formativnu kategoriju: autoreferencijalni kolaž.

No, istodobno je vizual moguće promatrati i drugačije: dijelovi ne pristižu nego odlaze, pa bi se u tom slučaju radilo o brikolažu dekolažiranog kolaža.

Na sadržajnoj razini svih petnaestak slika očito pripadaju cjelini, izranjajući iz crne podloge, a zahvaljujući nepravilnom izrezu perspektivno postavljenih elemenata, preuzetih iz novina, časopisa ili pojedinih kadrova filma, i motivima i kompozicijom reprezentiraju striktno postavljeni sustav, kojeg na prvi pogled identificiramo kao  parafrazu ‘noir’ kriminalističkog žanra, s eksperimentalnim naglaskom.  

Kurioziteta radi, treba spomenuti neobičan efekt, naime, tek stavljanjem 3D naočala, pri čemu je na lijevom oku crveni filter, a na desnom plavi, kolorirana dvodimenzionalna slika postaje trodimenzionalna crnobijela. Slike su sastavljene uglavnom od karakterističnih, ikonografskih označitelja masmedijskog prostora, bili to bombastični naslovi ili pripadajući podnaslovi, gradske noćne vizure, ulični neredi, pištolji, poput protagonista filmova povećana ženska i muška lica, nerijetko s neizbježnim sunčanim naočalama, prepoznatljive zgrade kao ilustracije moći, dakle, cijeli asortiman prizora koji u totalu neodoljivo podsjećaju na mimikriju njujorška, londonska, hongkongška ili bilo kojeg drugog Times Squarea. Međutim, njihov crnobijeli prikaz, perspektivna kompozicija, apsurdne ili bar neočekivane kombinacije teksta i slike ili pak slikovnih dijelova kolaža asociraju konstruktivizam, Rodčenka i ostale. Iz čega proizlazi kako izdvojeni masmedijski simboli našeg vremena, isprepleteni s povijesnim osobama, izjavama, prizorima i filmovima, zapravo predstavljaju sliku današnjice u koju jednako ulaze ikonografski elementi prošlosti i prizori s naslovnih strana sadašnjosti. Ili, drugim riječima, ta je cjelina zapravo portret proteklih sto godina doživljen kroz Kneževićevu svjetonazorsku i autorsku optiku.

Categories
All Galerija Greta, Zagreb skulptura Volumen 6

KONDOR, QUE PASA?


Zarzuela El Cóndor Pasa, peruanskog kompozitora Daniela Alomía Roblesa, napisana je 1913. godine, a temeljena je u tradicionalnoj andskoj glazbi, specifičnoj peruanskoj narodnoj muzici.

Pedeset i sedam godina kasnije, zahvaljujući obradi Simona & Garfunkela, pjesma postaje svjetski hit.

Dapače, postaje jedna od himni slobodi hipi pokreta, koji je tada otkrivao područja poput Indije i Južne Amerike, pomalo preuzimao i njihove filozofije, te neke njihove derivate ugrađivao u svoju platformu.  

Jedan od karakterističnih peruanskih instrumenata – andska Panova frula, antara ili sika, poslužio je kao predložak Rufove instalacije, za koju bi se moglo reći da zauzima središnje mjesto na izložbi – na bijelom pravokutnom postamentu složeno je devet boca piva, od skoro posve praznih do gotovo punih. Razina tekućine u bocama sugerira oblik antare, čije su pojedine cjevčice također složene od najkraće do najdulje.

Drugi dio instalacije,  postavom odvojen i tretiran samostalno, predstavlja svojevrstan intro, etapu koja je prethodila i koja obrazlaže pivsku sugestiju Panove frule. Na stražnjem dijelu pravokutne bijele plohe (190 x 80 cm)  nalazi se mini video projektor što projicira sliku na posve smanjeni ekran (20 x 30 cm), a ispred njega je crno postolje s izduženim stupićem, zapravo nosačem za jedno jaje. Koje, očito osvijetljeno odozdo nekakvim infra ili ultra svjetlom, postaje crveno.

Usporedivo poigravanje s perspektivom također je bilo prisutno u formi multimedijalne instalacije “Medvjedolav”- skulpture medvjeđih nogu, gdje se umjesto trupa i glave, pojavljuje projekcija video zapisa autorova performansa. Karikatura perspektive postiže se odmicanjem projekcije od skulpture, čime je njegovo obličje znatno smanjeno s obzirom na pretopstavljivu prirodnu veličinu, ustanovljenu skulpturom nogu. Isti recept vidimo i ovdje, s tim da ulogu medvjeda sada ima jaje, koje, smanjivanjem autorova lika na projekciji postaje dramatično veće.

U opisu treba spomenuti i to da dio plohe ispred ekrana ima tanke uzdužne otvore, zato što je ispod postavljen zvučnik, budući da je zvuk ovog performansa za video prilično bitan. Film, naime, prati autora u izradi svoje verzije Panove frule od pivskih boca, tako što tonalitet određuje ispijanjem piva do zadovoljavajuće razine. Kad ugodi jedan dio instrumenta, otvara novu bocu. Sve dok, petnaestak minuta kasnije, ne bude čitav ugođen i i spreman da na njemu autor, koristeći grla pivskih boca kao pojedine cjevčice frule, odsvira slavnu melodiju El Cóndor Pasa.  

Zbrojivši ulogu te pjesme u prošlosti i način izrade instrumenta dobili smo njenu profanaciju, skidanje s povijesna prijestolja pop kulture, kao da ju je ukrao iz muzeja i odnio sa sobom do dućana, gdje je uzeo gajbu piva, pa se onda smjestio na starom mjestu – ispred garaža. Nalazeći joj odgovarajući prijenos u sadašnjost upravo posredstvom prijevoda iz svjetskog u lokalni kontekst, te koristeći se fenomenom ispijanja pive kao ilustracijom trajne dokolice, pjesmu tretira kao medij za propitivanje općih simbola iz ulične perspektive.

Takvo je propitivanje podržano i nazivom izložbe, dakle parafrazom izvorna imena pjesme, što pomalo updatira i njenu, od strane Simona & Gartfunkela pridodanu, hipi simboliku. Moglo bi se reći: Što ima, kondore, sad kad si u penziji?… Kad je tvoja sloboda odavno prodana, tvoje vrijeme odavno prošlo, a tvoja istina odavno zaboravljena. Ili, kako ti izgleda svijet odozgo sada, kada dolje više nema ondašnjih ideala, kada više nema simbola generacije, čak štoviše, reklo bi se da uopće i nema nekakve generacije, združene u kakvom svjetskom pokretu. Ili, još patetičnije, kada uvidom u današnji poredak svjedočimo posljedicama poraza generacije ’68.

Da ipak nije sve tako crno, svjedoči crveno jaje, koje kao da stoji na obelisku znatnih dimenzija, pomalo poput vječne vatre, ali ne ‘vatre gnjeva’ (kao što kaže Martinis), nego vatre (ostajući u patetičnom tonu) spremne da ju buduće generacije rasplamsaju. Jaje je veće od čovjeka, future is unwritten, zametak uvijek postoji, koliko god ga nastojali zatrti, on poput gejzira nađe put do površine. Kad ga zatrpaju ovdje, pojavit će se negdje drugdje.

“Neke ptice nesu određeni broj jaja bez obzira što se s njima dogodi. Kokoš nese dok ne ispuni određeni broj u gnijezdu. Ako predator ukrade jaja, kokoš će snijeti drugo da ga zamijeni. I tako unedogled.”*

Stoga bi se na narativnoj razini moglo zaključiti kako kondor kaže da jest, njegovo vrijeme jest nedvojbeno prošlo, ali stvar time ipak nije propala, jaje bi na suvremena pitanja moglo dati konstruktivan odgovor. Dok on ponovo ne zastari.  Ali i iza sebe ostavi novo jaje.

Uvođenje jajeta, dapače, njegovo pozicioniranje na pijedestal, istodobno otvara i ontološka pitanja, kondor se povlači sa scene i svoje mjesto ustupa kokoši.

Ruf, međutim, ne tretira kokoš kao jednog od mogućih ishodišnika, priklanja se tumačenju kako ta “enigma ne uspijeva zahvatiti bitak, koji je istodobno savršeno manifestan i apsolutno neiskaziv, te da je to sad prava enigma, pred kojom ljudski um ostaje skamenjen”.** Ne zanima ga, dakle, kokoš kao takva, nego, slijedom izložbene ideje, a to je desakralizacija ideala uvedena oblikom izvedbe koji sugerira svojevrsno postfestumsko stanje, zato što uključuje sve ono što se dogodilo između, ono što se s ove distance pričinja poput privida (budući da su stvari u međuvremenu otišle drugim putem), kao što i enigma života, prenesena u svijet filozofskih pitanja, zapravo postaje samo privid pitanja, pa nakon što je obradio ikonu slobode, na sličan način prizemljuje i vječnu enigmu predstavljajući  postfestumsku verziju kokoši – pečenku. Kao da stavlja karte na stol – to nas u vezi kokoši ipak zanima mnogo više nego njena uloga u enigmi.  

Ali, avaj, enigma uzvraća udarac – poliesterska skulptura kokoši u prirodnoj veličini, pripremljene za pećnicu, svoj naziv “Htio sam reći pile” obrazlaže diskretnom intervencijom na kokošjem zatku: s dvije crne točke na mjestu očiju, te mrvicom smeđeg plastelina koji glumi nos, taj zadak postaje glava jazavca. Što bi se moglo protumačiti time da je jazavac progutao cijelu pečenku i preuzeo njenu formu, kao i kad zmija proguta slona. Ruf je, dakle, htio reći pile, ali je jazavac bio brži.

Pa kao što je činjenica pečenke smjesta anulirala mogućnost jajeta, tako je i ukaz sudbine, u formi nacrtana predatora, čijom neočekivanom pojavom i autor kao da je zatečen, anulirao mogućnost zalogaja i sad više nema ni jednog ni drugog. Ubili smo odgovor, a da nismo pojeli ni pitanje. I u našem post festumu ostali bez ičega, tamo gdje smo i bili prije početka.

Takvo činjenično stanje negira slijedeći nedostojan tretman nositelja esencijalna pitanja u formi skulpture manjih dimenzija pod imenom “Vojin konjic”. Ona kao da stoji u zraku, pričvršćena je, naime, tankom žicom na postament, no pažljivijim uvidom shvaćamo da to zapravo i nije skulptura, nego ready made – to je vrh pečenog krila kojeg kolega i prijatelj Vojin Hraste jednom prilikom nije pojeo.

* iz predgovora izložbe (Ugarković, Wittgenstein, Greiner)

** ibid

Categories
All Galerija Greta, Zagreb instalacija Volumen 6

DAJ SE SMIRI

Nova epizoda zaigrana Kraškovićeva opusa dodaje i nove stanovnike njegovu zoološkom vrtu, odnosno bestijariju. Nakon ptica, insekata, vodenkonja, svinja i krokodila stiglo je i četrnaest kuna u prirodnoj veličini. Nisu, nažalost sve uspjele preživjeti, jedna je od njih pritom stradala. Ostale su se našle u čudu – što sad?, suočene sa smrću kolegice, reagiraju različito – jedna je na stražnjim nogama, a prednjim odlučno pokazuje da je sad bilo dosta, druge pak dvije, također na stražnjim, spuštenih prednjih iskazuju neodlučnost. Ostale oprezno njuškaju, ova ne samo što nepomično leži, nego je već izgubila i boju. Stoga bi se, s obzirom na kolore ovih živih, moglo zaključiti kako boja označava dušu, kada ona ode, kuna posivi.

Takvu, naglašeno ‘doslovnu metaforiku’, iako ovo određenje zvuči pomalo oksimoronski, zapravo je moguće pridružiti i izloženim slikama, kao i većini radova Kraškovićeva opusa, kojeg bi se moglo proglasiti prilično konzistentnim, dobrim dijelom upravo zahvaljujući inistiranju na preciznoj narativnoj poruci. Osim što su, dakle, kune zatečene u konkretnom narativu, dapače, drami, koju bismo mogli proglasiti i basnom, budući da neke od njih imaju ljudske geste, dočim sve zajedno također podsjećaju na ponašanje grupe ljudi u dotičnoj situaciji, naziv instalacije “Blizu kraja” nemilosrdno ih definira kao portret našeg monetarnog sustava. Doslovan prijevod monete u životinju, koje kao da igrokazom iskazuju ugrozu u kojoj bi se mogla zeteći moneta, predstavlja ogledan primjer Denisova autorska razmišljanja. No, bez obzira na, reklo bi se, dvostruku značenjsku doslovnost – kuna je i novac i životinja, moneta nam ne stoji blistavo –  njihovo šarenilo, poze i razmještaj izmamljuju smiješak, iako se radi o nedvojbeno ozbiljnoj situaciji. Kao da je upravo njena ozbiljnost napadnuta neočekivanim oružjem, onim dječjim, zato što zaustavljena sekvenca iz tog igrokaza sugerira, ne banalizaciju problema, nego njegovo zaigrano čitanje, koje, dakako, polazi od okolnosti i činjenica odraslih, no s njima barata poput djeteta. Pa kao što Vasilij Rozanov govori prijatelju Šperku da su ‘djeca ovdje prisutnija od nas, za nas je stolica komad namještaja, ali dijete ne zna za kategoriju namještaja i za njih je ta stolica tako ogromna i živa kako za nas ne može biti’, tako i ‘vragoljasti’ Denis postavlja perspektivu iz tog ugla, oživljujući monetu, ilustrirajući smrt sivilom, a život šarenilom. Pojednostavnjenje poruke, kao da je šalje ‘iz dječjih usta u Božje uši’, rezultira karikaturom, hineći naivnost upravo temeljem te poslovice, ilustriran je konekst – kao što mi gledamo zabezeknute životinje tako i viša instanca promatra zabezeknute ljude koji ne znaju kako bi reagirali na monetarnu ugrozu. Osim toga, Bog je već pomalo gluh, pa istina iz dječjih usta odlazi u prazno.

Na sadržajnoj bi se, pak, razini instalaciju moglo promatrati kao uprizorenje poznate Žižekove izjave: “Situacija je katastrofalna, ali nije ozbiljna”.  

Situacijom revoltirani Krašković, no ipak nažalost svjestan kako ništa bitno zapravo ne može promijeniti, kaže sam sebi “Daj se smiri”. To si kaže dvaput, prvi puta slikom koja predstavlja njegovu ruku, dlanom prema gore, na kojeg je položena šapa nekog čupavog psa. Iz čega proizlazi da to pas zapravo govori njemu, tješi ga, razumije njegovu uznemirenost i smiruje ga energijom ideje svog postojanja. Dapače, kao rješenje predlaže bratimljenje ljudi i životinja, dogovor o suradnji od koje će ljudi benefitirati tako što će posredstvom kontakta s drugačijim oblikom života, postati svjesni i globalne konstrukcije, a posljedično minornosti svoga monetarna problema.  

Dosljednost narativu, kao ključnom odreditelju sadržaja slike, očituje se neumoljivom eliminacijom svega osim ruke i šape na jednobojno koloriranoj pozadini. One su naslikane u pomalo stripovskoj maniri, što bi značilo da je tamnom linijom izvučen obris čija je unutrašnjost potom obojana, a ta forma ponovo podsjeća na odgovornost vizualizacije određenom značenju, na njenu ilustrativnu funkciju. Međutim, narativ što ga ona ilustrira uključuje i asocijaciju na dvije ruke koje tek što će se prstima dodirnuti, ali ipak na kraju neće zato što jedna pripada čovjeku a druga Bogu. Ovdje je rukovanje uspjelo, pa bismo, slijedom drevne kineske filozofije koja je umjesto ideje Boga postavila ideju Nebesa, kao namjesnika na Zemlji imenovala Prirodu, kao provoditelja postavila Tao, odnosno put, a zlo definirala zaustavljanjem prolaska, mogli reći kako Denis simboličnim rukovanjem s psom, kao predstavnikom Prirode, nastoji potaknuti prolazak zaustavljen činjenicom ili razmišljanjem o sveopćoj krizi kao rezultatom zapadnjačka dualizma.

“Daj se smiri II” potkrijepljuje istočnjačku verziju tumačenja, budući da predstavlja Denisovu ‘zahvalu, pozdrav i poštovanje upućeno tajlandskom narodu i njihovoj kulturi utemeljenoj u budizmu’. Na sadržajnoj je razini rad ponovo doslovan: predstavlja autora koji ima sklopljene ruke i pognutu glavu. Iskrenost te zahvale kao da je ucijepljena u samu srž materije: u staklenom je kvadru manjeg formata (3 x 3 x 7 cm) laserskim postupkom ugravirana trodimenzionalna Kraškovićeva bista. Ona je, dakako, transparentna, te, gledajući je s raznih strana, daje razne vizure. Iz profila je to tek naznaka trodimenzionalnosti, pri čemu su posve prepoznatljive frontalne linije lica, dočim stražnjeg dijela glave nestaje. Gledajući je, međutim, ‘straga’, glava mu je podignuta i prati nas pri pomicanju. Ovu tehnološku novotariju, u ovim krajevima posve nepoznatu, a u Tajlandu ne više niti eksperimentalnu, nego komercijalno posve prisutnu, Denis je konceptualno potpuno iskoristio, s jedne strane ilustrirajući neobičan spoj između napredne istočnjačke tehnologije i posve tradicionalne kulture. A s druge, pak, strane ispada kao da se i jednome i drugome zahvaljuje, no kao da se ispod te skrušene i iskrene zahvale, razvija neki smiješak, a tom je smiješku nemoguće odoljeti, zato što se taj predmet izvrsno uklopio u koncept, dapače, predstavlja njegov kamen temeljac, minimalistički odgovarajući karakterističnom istočnjačkom minimalizmu, odnosno sugerirajući kako u tome treba tražiti smirenje. Taj je smiješak materijaliziran i kutijom na kojoj je smješten, kutijom što na gornjoj strani ima mutno staklo, ispod koje dolazi svjetlo. To svjetlo se svako toliko mijenja, radi se o banalnoj simulaciji televizijskog programa, da eventualni lopovi misle da se unutra gleda televizija.

Slika pod imenom “Plava kuverta” ponovo prikazuje dvije ruke, ali ovaj puta obje ljudske, konkretno jednu žensku i jednu mušku. One se ne rukuju, nego jedna drugoj predaje plavu kuvertu. Ne može se sa sigurnošću reći koja kojoj, ipak, budući da se muška u ovom prijevodu nalazi na poziciji Božje, koja se u kadar spušta ispod gornjeg desnog ugla, ispada da žena, čija je ruka okrenuta prema gore, njega nastoji podmititi. Rijetko se kada podmićuje prema dolje. Iz čega proizlazi da je u potpunosti zadovoljen narativni zadatak, dapače, doslovno je ilustriran inkriminirani čin, pri čemu se kuverta, kao glavna uloga, dakako, nalazi u sredini. Stoga ona, ne samo da kompozicijom nedvojbeno podsjeća na legendarni detalj slavne Michelangelove slike, nego ova interpretacija i značenjski posve odgovara klasičnom predlošku. Čovjek je, naime, u međuvremenu shvatio da do tog dodira neće doći ukoliko malo ne podmaže stvar. Pa kao što je vidljivo da je Michelangelov Bog čovjeku ipak naklonjen, pruža mu ruku, tako i Denisov svoju dobrohotnost izražava preuzimanjem kuverte.

Categories
All Galerija SC, Zagreb razne tehnike Volumen 6

SUCCEEDING DANGEROUSLY

Navigation was always a difficult art

    Though with only one ship and one bell:

    And he feared he must really decline, for his part,

   Undertaking another as well.

Uspjeti opasno ili opasno uspijevanje… Ili pak opasno oduvijek, kako to Google prevoditelj predlaže?…

Pa iako bi se to određenje moglo postaviti kao jedno od metaforičkih postulata umjetnosti, što bi značilo da njen uspjeh dobrano ovisi o izletima u nepoznato područje, odnosno o rizicima što ih je autor spreman prihvatiti, ono što će Pavić predstaviti na izložbi konkretno i posve doslovno jest opasno. Ukoliko, dakako, uopće i uspije nešto predstaviti, budući da postoji veliki rizik da to što misli predstaviti ne uspije i realizirati.

Moglo bi se protumačiti kako je naziv izložbe zapravo postavljeni cilj, a autorska je namjera opravdati ga sadržajem. I tek će se u trenutku otvorenja izložbe saznati da li je cilj ispunjen ili nije. Da li se zamišljeno uspjelo ostvariti ili su opasnosti bile veće. U prvom bi se slučaju moglo primijeniti prvo značenje, a u drugom ono koje predlaže Google.

U ovom trenutku to još nije poznato, stoga bi nastavak teksta trebao biti u kondicionalu – ukoliko Pavić uspije, izložba bi predstavila dva videa, jednu instalaciju u prostoru i jednu zidnu. Ova zidna je najmanje upitna, iako niti ona ne baš posve bezazlena. Radi se o prilično velikom objektu (170 x 135 x 15 cm), u funkciji vitrine za grafiku. Međutim, grafika što bi trebala doći unutra već je nekoliko godina obješena na Pavićevu zidu u atelijeru – to je nešto deblji bijeli papir na kojem je crnom bojom otisnut okvir, a s tri njegove strane su otisnute riječi: SJEVER, ISTOK, ZAPAD. Nedostaje jug, on bi trebao biti dolje. Slika je čavlićima pribijena na zid i tijekom vremena krajevi su se ponešto savinuli, odvojili, te je ona tako postala objekt. Osim što je dobila na volumenu, grafika je dobila i zamjetne naslage paučine po obodima i konfiguraciji tog volumena. Spasiti sve njene atribute prilikom premještanja u vitrinu prva je Pavićeva opasnost. Ukoliko konzervacija uspije, taj bi se objekt mogao nalaziti na frontalnom zidu nasuprot ulazu u galeriju. Njegovo bi ime bilo “Paraplan”, što bi se moglo protumačiti kao plan koji se predstavlja kao pravi, ali nije. Dakako da nije, tri strane svijeta tek čekaju upis konkretnih koordinata ili lokacija. Ukoliko se, međutim, naziv prevede metaforički, pri čemu ‘plan’ ne označava lokaciju nego namjeru, ono što se planira, tada njegova neispunjenost i paučina reprezentiraju elemente te namjere – trajno se ne planira ništa – što u potpunosti ilustrira naziv rada portretiranjem oblika njegove proizvodnje.

No, bez obzira što je u međuvremenu, bivajući tijekom godina obješena na zidu, postala metafora umjetničke proizvodnje, grafika ima konkretno literarno ishodište, dapače, poetsko. Formalno se radi o aproprijaciji, inače jednom od Paviću vrlo dragih umjetničkih postupaka, motiv prazne karte s tek ucrtanim okvirom i imenovanim stranama svijeta, preuzeo je iz knjige “The Hunting of the Snark”, Lewisa Carrolla, gdje je služila kao ilustracija dijela teksta:

    He had bought a large map representing the sea,

   Without the least vestige of land:

    And the crew were much pleased when they found it to be

   A map they could all understand.

     Other maps are such shapes, with their islands and capes!

     But we’ve got our brave Captain to thank

    (So the crew would protest) “that he’s bought us the best—

    A perfect and absolute blank!”

Pa kao što je to bio slučaj s nedavnom izložbom “Instalacija za zimu”, gdje je na zidu otisnuti citat iz Bernhardove knjige “Mraz” činio konceptualnu platformu kojoj su pojedini elementi instalacije odgovarali, pa se pomalo ponašao poput vodiča kroz izložbu, tako i sada Carrollov Snark precizno odgovara izložbenim zahtjevima (ili oni njemu), predmnijevajući kontekst plovidbe kao metaforu umjetnosti koja ima samo tu mogućnost, samo taj jedan brod i to jedno zvono, i najiskrenije mora otkloniti preuzimanje drugog. U tom je smislu i logičan ironičan protest posade (a u ovom slučaju publike), zato što samo umjetnice i umjetnici preferiraju praznu mapu, jer je u onu ispunjenu nemoguće staviti svoj sadržaj, no kao što perfektna i apsolutna praznina prispodobljuje početak kreativna razmišljanja, tako i “Paraplan” na razini izložbe konceptualno uvodi u ideju putovanja koju će nastavak izložbe konkretizirati.

Video pod imenom “Parachute” projiciran na desnom bočnom zidu (također tek moja pretpostavka, možda će biti na lijevom, a možda i neće biti snimljen), potvrđuje lokacijsku funkciju  “Paraplana”, budući da bi trebao prikazivati padobranca Pavića u slobodnom padu, prije nego što mu se padobran otvorio. U semantičkom smislu, događa se međujezična igra riječima, iako se radi o doslovnom prijevodu, padobrana u tom videu zapravo nema, nego autor tek simulira njegovo postojanje. On se pravi da je padobranac, zapravo leti u zračnom tunelu, a u toj mu simulaciji onaj plan koji se pravi da je ‘pravi’ sasvim odgovara. Na vizualnoj razini također postoji poveznica između “Parachutea” i ” Paraplana”, zato što bi prostor kroz kojeg Pavić propada trebao biti bijel, pa kad bi se te dvije situacije promatrale zajedno, proizlazi da on pada unutar tog plana, kao da imamo dvostruku sliku, njega kako pada kroz bijeli prostor i njegovu perspektivu prema dolje, gdje ga čeka ateriranje u Paraplan.

Drugi bi se video (projiciran na suprotnom zidu), uklapao u sadržajni narativ: prikazivao bi gradsku panoramu snimljenu iz aviona, dakle, prije nego što je ovaj iskočio.

Tom bi videu trebala biti priključena i maketa aviona, preciznije jedrilice, u čijoj se kabini na mjestu pilota nalazi adekvatno smanjena figura autora.

Kondicional je u ovom slučaju najprisutniji – ideja je da Pavić skulpturu zračnim putem dopremi iz atelijera na Žitnjaku u galeriju u Studentskom centru. Video bi trebao biti snimljen prilikom tog preleta kamerom iz jedrilice, što će ju autor voditi daljinskim komandama. Opasnosti je pregršt: ptice, zračne rupe, vjetar, radar, kao i uvijek prisutna mogućnosti da satelitske komande zakažu, a sve bi te ne/predviđene okolnosti mogle rezultirati padom aviona na gusto naseljeno gradsko područje.

Ukoliko se prisjetimo kvalifikacije što sam ju pridružio recentnim Pavićevim radovima – “Zoopraksiskopu” i “Instalaciji za zimu”, da su to ‘skulpture koje rade’, obje, naime posve skulpturalne i obje u funkciji, jedna prikazuje film a druga proizvodi vatru, po ovome bi se moglo zaključiti kako je Pavić i dalje odgovoran takvom određenju. Pa ako je zahtjev da skulptura radi, a skulptura je u ovom slučaju maketa aviona, onda taj avion mora letjeti. Iz čega proizlazi da naziv izložbe nije postavljeni cilj kojeg bi sadržaj trebao opravdati, nego je to zapravo deskriptivno objašnjenje proizvodnje izložbe čiju je procesualnu etapu odredio njen sadržaj. A sadržaj – jedrilica – jest zapravo autorova reakcija na, za njega posve iznenađujuću, informaciju kako kolegica kiparica Vesna Pokas leti u jedrilici!… Nije, dakle, unaprijed postavio naslovno određenje kao zadatak, nego je to umjesto njega učinila autorska pomisao, nagnavši ga da na činjenicu svog iznenađenja reagira izradom jedrilice / aviona. Što se uklapa i u njegovu dosadašnju praksu vlastoručne izrade onog što već postoji ili onog što je moguće kupiti, ponovo u cilju karikaturalna određenja umjetničkog postupka kao besmislene djelatnosti. Upravo angažiranje svih svojih kapaciteta, uključujući zavidnu vještinu, mnogo vremena i ogroman trud, u izradu nečeg nepotrebnog, što uostalom već i postoji – u čemu bismo opet mogli prepoznati prisustvo aproprijacije – duhoviti je nož u leđa što ga sam sebi zabija, ilustrirajući kontekst djelatnosti kojom se predano i strasno bavi.

I tek je tijekom izrade, odjednom, reklo bi se, negdje iz prikrajka, izronila i odgovornost kategoriji ‘skulptura koje rade’, što je dovelo do naziva izložbe, zato što je u ovom slučaju svakako opasno realizirati rad skulpture, a njen uspjeh ili neuspjeh potvrdit će izložba. Dakle, sve je odjednom na kocki. I upravo to što je sve na kocki, a na kocki je zato što je iz razvoja događaja jasno da nije moglo biti drugačije, osim da sve završi na kocki, na objektivnoj razini zaslužuje, ukoliko se u nakani uspije, biti nazvano uspjehom.

U slučaju uspjeha panoramska video snimka i maketa aviona trebali bi biti objedinjeni pod imenom “Par Avion”. U semantičku je, dakle, međujezičnu igru riječima uključen i francuski. Ta oznaka za avionsku poštu posve odgovara video snimci, koja kao da predstavlja izravan prijenos dostave sadržaja – izložbena artefakta – zračnim putem od atelijera (kao simbola ishodišta umjetničke proizvodnje) do galerije (kao simbola njene konačne etape). S time što je u ovom slučaju prenositelj tog paketa ujedno i njegov sadržaj. Ali i proizvoditelj vizualna sadržaja kojeg na projekciji gledamo. Ili, da se vratimo u priču, gledamo ono što poštanski pilot Pavić vidi iz kabine. Ukoliko ga, dakako, pritom ne primijeti jato divljih vrana ili kakva zaljubljiva siva čaplja ili ga ne pogodi kakav projektil iz NATO baze u Italiji koja kontrolira i naše nebo. 

S druge strane, što se tiče samog izloška, kroatizirajući francusku oznaku zračne pošte – para avion – dobili smo njegovu vrlo preciznu oznaku – nešto što se pravi da je avion ali nije. Kao što se to prave i plan i padobran.

Kao što zapravo i izložba, kao i bilo koji drugi umjetnički medij izraza, simulira stvarnost. No u ovom je slučaju upravo ta himba, konkretno i definirana prefixom – para, raščlanjena različitim asocijativnim usmjerenjima, zapravo poslužila kao platforma na kojoj se prijevod stvarnosti smjesta denuncira. S druge, pak, strane, ta formalno denuncirana himba, ima upravo suprotan prijevod u stvarnosti, s obzirom na stvarnu opasnost u izvedbi, moglo bi se reći kako će stvarnost ipak imati posljednju riječ u definiranju njene forme, odnosno uspjeha.    

Ili možda i neće, kao što to sugerira Lewis Carroll, alias Charles Lutwidge Dodgson, redovni profesor matematike na Oxfordu, u čijoj je arhivi registrirano 98.721 poslano pismo:

     This was charming, no doubt; but they shortly found out

     That the Captain they trusted so well

     Had only one notion for crossing the ocean,

     And that was to tingle his bell.

Categories
All crtež Galerija AŽ, Zagreb Volumen 6

BIĆANIĆI

Ono što prvo privlači pažnju jest svojevrsna točnost. Naime, svi radovi, svih trideset i osam uistinu i predstavljaju Bićaniće, nema na slikama nikoga i ničega što nije Bićanić. Pa, osim što svaka slika precizno odgovara nazivu predstavljajući po jednog Bićanića, one su sve međusobno različite, iz čega proizlazi da ima trideset i osam Bićanića. Osam ih je nacrtano olovkom na plahtama, a trideset kavom na papirnatim ubrusima.

Obitelj Bičanić živi u Hvaru i bavi se turizmom, iznajmljivanjem apartmana. Majka, otac, dva sina, supruga jednoga od njih i njihovo troje djece. Nacrtani su u prirodnoj veličini, reklo bi se 1 : 1, s obzirom na klasični format plahte. Također, sudeći po mrljama raznih oblika i veličina na plahtama, ispada kako su one bezbroj puta upotrijebljene, sve dok, konačno nisu i umirovljene, a potom, umjesto da ih se baci, Dino im je poklonio novu inkarnaciju, koja bi im vrlo lako mogla osigurati i vječni život u kakvom značajnom svjetskom muzeju. Samo što, nažalost, dotični muzeji imaju čvrsto zatvorene uši i potrebno je glasno vikati, a Dino je prilično tih, gotovo da uopće i ne govori. Ali, kad bi ti muzeji kojim slučajem imali i neke doušnike, oni bi im smjesta dojavili kako serija portreta na plahtama precizno ilustrira hrvatsku današnjicu, i to kroz njenu najsnažniju ekonomsku granu. U kojoj ima bezbroj Bićanića koji na pet ili šest mjeseci godišnje sele na rezervne lokacije, garaže, podrume, tavane i slično, zato što iznajmljuju svoje domove, kao da ih je plimni val turizma odnio u privremene špelunke i odložio na te stare plahte.

Istina je nešto drugačija, bio je u pitanju plimni val, ali onaj pravi, morski, koji je lani potopio Hvar, a ujedno i portrete nacrtane na novim plahtama što ih je Dino složene držao u podrumu. Pa bi se moglo reći kako je serija nastala u suradnji s prirodom, priroda je dodala svoj layer, pobrinula se da slike dobiju na autentičnoj uvjerljivosti, da njihova mjestimična požutjelost preuzme formu što plahtama i inače daje često preklapanje, odlaganje, pranje i peglanje, jednom riječju, trošenje.  Plimni je, dakle, val, vođen od strane prirode, a u funkciji koautora, otisnuo svoj pečat, te time fermentirao značenje. A moglo bi se reći i kako je zapravo zatvorio ciklus, budući da je kontekst tog portreta potakla priroda posredstvom ljepote i privlačanosti morske obale i tako dalje, što je između ostalog i dovelo do neprirodna sezonskog seljenja.

Portreti su točnih proporcija i posve prepoznatljivi, bez obzira na problem što ga postavlja tehnika izrade – crtanje olovkom po plahti, njeno bi rijetko tkanje, naime, tražilo deblji nanos tuša, boje ili čega sličnog, no upravo zahvaljujući toj tehnici oni izgledaju prozračno, kao da je u pitanju mimikrija karakteristična ulegnuća na krevetu. Kao da su pravi Bičanići, oni u punoj boji, ustali i otišli, a na plahtama je ostao tek izblijedjeli monokromni grafitni otisak.

Međutim, ukoliko zbrojimo motiv plahte i motiv ljudskih obličja, dobili smo motiv ‘duha’. Na istu pomisao upućuje i transparentnost crteža, budući da tanka olovka ne može ispuniti poroznost plahte, baš kao što se i duhovi na filmu, ukoliko im se želi pridati identitet, predstavljaju transparentno. Ti duhovi u ovom slučaju označavaju jednu vrst prisutnosti, onu koja se trudi biti nevidljiva, koja poput nevidljivih čarobnih patuljaka obavlja i sve nevidljive servisne poslove da bi boravak ovim vidljivima učinila što ugodnijim. 

Preostalih trideset Bičanića, zahvaljujući formatu, tehnici, pa i uvijek istom kadru, predstavljaju koherentnu cjelinu, čija konceptualna platforma proizlazi iz činjenice da se radi o autoportretima, no da njihova međusobna različitost sugerira trideset protreta raznih slikara, napravljenih na isti način, koji portretiraju autora.

“Krajem prošle godine našao sam se u dubokoj krizi i završio u bolnici. Bilo je to novo i zanimljivo iskustvo. Nisam imao ništa osim vremena i kave. Počeo sam crtati autoportrete s kavom na salvetama. Popio bih kavu i s talogom slikao. Rad je doprinio mom oporavku. Nastalo je 30-tak radova i nakon 15 dana izašao sam iz bolnice.”

Varijacije na temu širokog su spektra, te premda bi se njihova različitost mogla pripisati različitim stanjima autorova duha, ipak su one ponajprije rezultat neobična slikarska istraživanja u kojima autora ne zanima izraz određena duševna stanja, koje je ionako, sudeći po okolnostima, više manje nepromijenjeno, odnosno jednako nisko, nego mogućnosti različita predstavljanja uvijek istog lica, posredstvom slikarske vještine pronalazeći inovacije unutar zadana okvira. Stoga bi se moglo zaključiti kako je terapeutska dimenzija rezultat aktivna kreativna angažmana. Koji, međutim, nije poduzet s idejom zdravstvena boljitka što bi ga mogao polučiti, nego slijedom očito neugasiva kreativna interesa, što zadane okolnosti pretvara u poluge svog izraza. Pa, iako bi se te autoportrete moglo shvatiti kao autoterapiju, a seriju jednobojnih ‘akvarela’ proglasiti konvencionalnim medijem, njeni pojedinačni dijelovi govore o autentičnoj istrazi unutar tog medija, dočim ih zajednički rezultat jasnom koncepcijskom platformom smjesta iz bolničkog okruženja prebacuje u Muzej suvremene umjetnosti i smješta na zid pokraj onog sa slavnom Kniferovom serijom autoportreta.

Treba, međutim, reći kako se Dino osim kave jednako aktivno služi i podlogom, papirnatim salvetama, njihova voluminoznost, odnosno upojnost postaje sredstvo na koje se računa. Cijela serija, što bi ju se koloristički moglo podnasloviti “sedamdeset nijansi smeđe”, linijski i plohama anticipira nemogućnost povlačenja preciznih poteza, te njihovo razlijevanje uključuje u razložnu konačnicu. Dapače, upravo to, naizgled nekontrolirano nanošenje kave koja se širi po upojnim salvetama, često postaje nositelj identiteta pojedina portreta, koji slijedom toga postaje dvojbeno figurativan, no ništa manje ekspresivan. Kao što je to, primjerice, slučaj s onim gdje zadržava temeljnu formu, no nekoliko mu mrlja priskrbljuje vizual Lucifera. Ili ga u drugom slučaju pretvara u Nicholsona u legendarnoj sceni iz filma “Usijanje”.

I kao što bi razni slikari, slijedom svojih različitih slikarskih pristupa, to i učinili, tako i Dino koristi različite stilove, primjerice takozvanu ‘laviranu’ kavu, sadržaj proizvodi međusobno tek malo različitim, svjetlim nijansama smeđe, zatim klasični outline povlači tamnijom nijansom, čiju unutrašnjost ispunja svijetlijom. Ili pak, stvar rješava potpunim kontrastom, ponekad je on napravljen gotovo stripovskim, Crumbovskim linijskim potezima tek osnovnih crta lica, ponekad poentilizmom, a drugi put dramatičnim sučeljavanjem tamnih i svijetlih ploha, pa Dino podsjeća na Dostojevskog.

Možda je u primisli i imao ideju neke posvete, možda svi autoportreti u sebi kriju i naznaku još nekoga osim njega, čiji je lik vješto i vrlo diskretno ugrađen u sliku. Ili je to tek slutnja raznih likova, mimikrija koja se ne libi intenzivnijih uplitanja, ponekad primjerice ima tanke brčiće, a već možda sutradan odjednom nabujalu gustu kovrdžavu kosu.

Promatrajući u cjelini mozaik, što ga proizvodi pet linija po šest slika, prevladava dojam svojevrsne istodobnosti. Iako identičnih okvira i formata, što ga je odredila veličina salveta, samo jedne boje u raznim nijansama, što ju je odredila kava, te uvijek istog motiva, što ga je odredilo lice Dine Bičanića, istodobno su sve slike drugačije. Dapače, kao da je ta istodobnost – da je to on, ali da nikad nije isti – utridesetorostručena, zato što se na svakoj pojedinoj slici različito realizira.

S druge se strane može zaključiti kako preuzimanje raznih likova, u kojima uvijek prepoznajemo i onaj autorov, ilustrira dvojnost. Uzimajući u obzir okolnosti njihova nastanka, takva dvojnost kao da otkriva još jedan značenjski sloj, budući da se u tim okolnostima ona prevodi kao podvojena ličnost. Stoga proizlazi kako je takvo, generalizirano tumačenje psihičke bolesti, poslužilo kao temelj vizualnoj platformi, ona sa svoje strane odgovara općeprihvaćenom doživljaju, dakle ga pomalo i karikira. Karikatura, ukoliko se uopće smije i upotrijebiti taj izraz zato što se ovdje ne komentira na duhoviti način određeni kliše, nego je sadržaj beskrajno složen i nedvojbeno ozbiljan,  postaje vidljiva tek post festum, drugim riječlima, nama koji s distance promatramo čitavi mozaik. Zato što su mu svi dijelovi proizvedeni iznutra, reklo bi se s one druge strane od nas koji ga gledamo, zato što se on formalno i nalazi u toj poziciji, dakle, kao subjekt tog konteksta. Koristeći, međutim, tu subjektivnu perspektivu u autorskom smislu, poput izvedbene poluge, iznutra proizvodi portret konteksta što bi ga mi izvana mogli proglasiti prilično objektivnim.

Categories
All Galerija Vladimir Bužančić, Zagreb instalacija Volumen 6

SILVER CITY

Najnovija postaja u itinereru Boženinih izložbenih putovanja jest Remetinec. Pa kao što je to i dosad bio slučaj, primjerice u Maloj galeriji na riječkom Korzu, Galeriji Forum u zagrebačkom centru, Galeriji Baza na Trešnjevci i tako dalje, Božena će se zaustaviti, prošetati, promatrati, popričati s ljudima, zaviriti u arhivu, te konačno izložbeno kompilirati portret Remetinca, u kojem glavnu ulogu ima Modul 4 x 4, arhitektonska maketa jednosobnog stana u zgradi montažna tipa JU-60. 

Te karakteristične zgrade, kojima su zbog izolacije naknadno na vanjske zidove dodane aluminijske oplate, te su zbog toga dobile nadimak ‘limenke’, Remetinčani su od milja, ali i poluironično, prozvali Silver City, aludirajući na srebrni sjaj što su ga reflektirale osunčane limenke.

Njihov nadimak Božena u sadržajnom smislu potkrijepljuje svojevrsnom reinkarnacijom šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća služeći se autentičnim ili literariziranim izjavama stanovnika i arhivskim materijalom, dočim na vizualnoj razini izložbom prevladava dojam prozračnosti, fragmentarnih odbljesaka, jednom riječju, bezbojne svjetline, kojoj bismo lako mogli pridružiti pojam ‘mjesečeva srebra’, odnosno interpretaciju idealizirana Srebrna grada.

Takav doživljaj ponajprije sugerira ekran na samom ulazu u galerijski prostor na kojem se izmijenjuju fotografije unutarnjih stubišta modularnih zgrada JU-60, koja i formatom odgovaraju temeljnom modulu veličine 4 x 4 metra. Nasuprot uobičajenom, ta su bijela stubišta izvrsno osvijetljena, pravilno geometrijski kadrirana, s ponekim detaljem zelenih biljaka, ilustriraju, reklo bi se, idealno stubište. Ravne linije ograda i stepenica sugeriraju modernizam, a s obzirom na velike prozore stubištima dominira svjetlost, stoga bi se moglo zaključiti da komplimentiraju arhitekturi.

Izložbu nastavlja serija od dvadesetak crteža olovkom na papiru manjeg formata koji prikazuju prozore zgrade. Na sadržajnoj razini crteži raskrinkavaju devastaciju što ju kontinuirano provode stanovnici ne vodeći uopće računa o vanjskom izgledu zgrade. Prva dva crteža, naime, prikazuju njihov inicijalan izgled, a ostali njihove recentno zatečene promjene. Na vizualnoj, pak, razini, uokvireni svjetlim okvirima, koji kao da i sami na bijelom galerijskom zidu već predstavljaju sugestiju prozora, u kojima, međutim, također dominira bjelina – linije geometrijski pravilno nacrtanih prozora izvučene tankom olovkom vrlo su diskretne – što ponovo izražava odgovornost generalnoj ideji redukcije vizualna sadržaja, istodobno prizivajući prispodobu grada u oblacima, ali i vremena uslijed kojeg je već dobrano izblijedio.

O tom vremenu govori i audio pridružen maketi Modula 4 x 4 – u formi dokumentarne radio drame predstavljaju se okolnosti života jedne od prvih stanovnica, po tom arhitektonskom sustavu, napravljene zgrade.  

Maketa pred nama sastoji se od dva jednaka modula izvorne veličine četiri puta četiri metra, jedan za sobu i drugi za kupaonicu, kuhinju i predsoblje. Sustav gradnje dozvoljavao je da se jednoj sobi pridruži još jedna ili dvije. Ovaj drugi modul je uvijek bio isti. 

Maketa predstavlja zatečeno stanje na koje nailazi gospođa prilikom useljenja 1960. godine. U žargonu bi se za takav slučaj reklo: ključ u ruke, što znači da je prostor posve spreman za useljenje, u sobi su parketi, u kuhinji je postavljen sudoper, a u kupaonici sve instalacije.

Audio je koncipiran u formi radio emisije: glas profesionalne spikerice i simulacija dokumentarnih zvukova što povremeno ilustriraju tekst. Sadržaj je autoričina literarizacija, a povremeno i konfabulacija, temeljem onoga što joj je ispričala dotična gospođa, pa iako predstavljen u trećem licu, kao da ju portretira, tekst, između ostalog, podastire vrlo konkretna sjećanja i postaje posve intiman, drugim riječima, simulira oblik izravna prepričavanja. Postaje,  međutim, jasno da je narativ sagrađen kompilacijom njena svjedočanstva i vještim uklapanjem bitnih podataka, relevantnih kako za njen slučaj, tako i za dostavu informacija vezanih za maketu, što je to zapravo, te kakvu ulogu ona ima, ali i onih što se odnose na tih dvadesetak crteža, odnosno na izložbu u cjelini. Taj  se narativ, dakle, ponaša poput vodiča, a taj je vodič istodobno i najkvalificiraniji, budući da je gospođa bila jedan od prvih stanovnika i još uvijek u tom modulu stanuje. Općenite informacije garnirane su epizodama iz njene prošlosti koje zvuk u pozadini ilustrira, primjerice nije imala metar kad je prvi puta ušla u sobu i mjerila je koracima, te korake i čujemo u pozadini. Kao i smijeh raspoložena društva, goste su uvijek primali u sobu, u kuhinji nije bilo mjesta.

Slušajući spikeričin sugestivan glas i gledajući iznimno uvjerljivo napravljenu maketu, kao da u izravnom prijenosu pratimo spomenute događaje. Stojeći iznad makete,  pratimo njeno kretanje po kuhinji, sada joj se, naime, uopće više ne čini da je stan malen, posve se navikla, a budući da u zadnje vrijeme više ne prima mnogo gostiju odjednom, uopće niti ne dira stol na izvlačenje, koji sklopljen već odavno stoji u tom kutu.

Portretiranje prošlosti Remetinca, sporadično uvedeno gospođinim sjećanjima, sadržaj je četiri kolaža napravljenih u formi zidnih novina – na bijelim podlogama zalijepljene su izrezane fotografije, razni papiri, dopisan je tekst i dodani crteži –  koji skiciraju kontekst tog dijela grada u mikro i makro smislu.

Zahvaljujući dizajnu kolaži se doimaju poput povećanih dijelova nekog dnevnika ili bi to mogla biti snimka zida u istražiteljskom uredu za vrijeme istrage raznih slučajeva ili, drugim riječima, stilizirana predstavka Boženina istražiteljska procesa.

Ponovo prepoznajemo mimikriju autentična izviješća, kompiliraju se izjave stanovnika s relevantnim informacijama iz arhive, pri čemu je čitav tekst ispisan rukom, čime se i na grafičkoj razini simulira jedan glas. Taj se tekst izravno odnosi prema pronađenoj fotodokumentaciji, kao da ga komentira iz perspektive očevidaca. Pojavljuje se, međutim, još jedan glas, to je onaj autoričin, istraživački s obzirom na organizaciju teksta i fotografija, ona docrtava neke elemente, postavlja strelice da bi bilo nedvojbeno jasno na što se tekst odnosi, dodaje skicu urbanističke situacije, pa čak i linijskim crtežom predlaže silhuetu bitnog protagonista, čuvara parka koji je znao imena sve djece, a čiji je sin, Stjepan Kvakan, bio najvažnijim predsjednikom remetinačke općine, koja je tada igrala bitnu ulogu u Zagrebu. 

“Općina je bila moć. U njoj je sve bilo kako treba. Tamo su bile sve službe koje su zadovoljavale potrebe građana, ali i potrebe sela. Nije se moglo dogoditi da tajnica kaže: ‘Drug načelnik vas nemre primit’.”

“Kad god se u Zagrebu nešto ljuljalo, uvijek se išlo u Remetinec. Nikad Kvakan nije išao u grad, svi su dolazili k njemu.”

Ta je izjava potkrijepljena i podatkom da su tada postojala dva mercedesa u Zagrebu, u smislu dokaza, fotografijom su predstavljena oba, dakako, ista je fotografija dvaput ponovljena, jednog je imao gradonačelnik Holjevac, a drugog općina Remetinec. 

Osim strateške uloge Remetinca u kontekstu Zagreba, saznajemo i detalje o kvartovskom životu, o fontani što je u međuvremenu zatrpana, o izletima što ih je organizirao Cvjetko Nosić, “… izuzetan čovjek, legenda, kasnije je proputovao cijeli svijet. Radio je u općini”. Tu je i portret restauranta Galeb s prvim televizorom, a da ne bi bilo nikakve sumnje, tu je i njegova fotografija. Tu je i navodni faksimil skice tlocrta Galeba, nacrtana na nekakvom blokiću, pa i simulacija njegova plesnog podija.

Drugi je televizor imala policija, koja je, sudeći po očito autentičnoj izjavi imala posve neobičnu ulogu u društvu: “Prve televizijske emisije gledale su se u policiji. Na katu se moglo igrati i stolni tenis, imali su i streljanu. Ondje su se nedjeljom okupljali muškarci. Bilo je i odbojkaško igralište. Danas se govori o policiji u zajednici, a to je bila prava policija u zajednici.”

Predstavljanje Silver Cityja kombinacijom subjektivnih sjećanja i dokumentarna materijala diskretno uvodi još jednu dimenziju, uspostavlja odnos između tog vremena – šezdesete i sedamdesete godine prošlog stoljeća i današnjice. Planskoj izgradnji suprotstavljena je današnja neplanska, što primjećuje i gospođa govoreći kako su nestali parkovi i zelenilo, a betonska su se zdanja nagomilala, pa s prozora vidiš ‘koliko je njoka u susjedovu tanjuru’, a što smjesta i asocira današnje šire društvene okolnosti u kojima se takođe primjećuje izostanak bilo kakva plana.

Iako nigdje konkretno i postuliran, taj refleks današnjice u remetinačkoj prošlosti proteže se kroz cijelu izložbu. I u stubištu u kojem se marilo za svjetlo i u prozorima koji su s izostankom kontrole podivljali i u gospođinu svjedočanstvu i u rezultatima autoričine detektivske istrage, kako na graditeljskom tako i na socijalnom planu, Remetinec je tada živio bolje dane.

Categories
All dizajn Galerija HDD, Zagreb Volumen 6

DVOSTRUKI ŽIVOT: DIZAJN, UMJETNOST, AKTIVIZAM

Prvi dio naziva izložbe zapravo je ime autoričina rada iz 1975. godine, kojem je duhovito pridruženo objašnjenje njena sadržaja. Ili, preciznije, spram tog se sadržaja već odnosi aktivno, hineći nepreciznost – budući da proizlazi kako bi trebalo stajati trostruki život – izložba zapravo pokazuje da nema čak niti onog dvostrukog, nego se jedan autorski život paralelno odvija u nekoliko različitih kategorija. Pri čemu je vidljivo da se zapravo u svakoj od tih, formalno razdvojenih kategorija, uvijek pojavlju i ostale dvije. Koliko ima dizajna u umjetničkim ostvarenjima, toliko ga ima i u aktivističkim, kao što i recipročno, rijetko koji autorski rad ne počiva na aktivizmu i ne koristi dizajnerske alate. Pa tako i striktno dizajnerski posao kao sadržaj često uzima aktivističke teme, a u oblikovanju se koristi konceptualnim polugama.

Uzimajući, pak, aktivizam kao temu, a dizajn i umjetnost kao moguće pristupe, također je vidljivo da se u Sanjinom slučaju ti pristupi prilično poklapaju. Kao što su, primjerice, kompilacija, montaža, korištenje postojećeg materijala u drugačijem kontekstu, prepoznatljive karakteristike njena autorska djelovanja, istodobno su to i osnovne poluge dizajna. Pa kao što je to bio i slučaj s njenim umjetničko / dizajnerskim kolegama (primjerice Trbuljak, Martinis, Borčić, Žuvela, Bučan…), koji su se kao likovni umjetnici zatekli u profesionalnim dizajnerskim ulogama, tako i Sanja u njemu pronalazi prostor djelovanja vrlo sličan autorskom, kao da se na stolu umjesto njene ideje našao konkretan zadatak, na kojega je mogao biti primijenjen isti sustav razmišljanja.

Pa kao što su se, s jedne strane, umjetnici u toj situaciji snašli kao ribe u vodi, rješavanjem posla zadovoljavaju i svoje kreativne apetite, tako je profitirao i kontekst dizajna. ‘Slobodno’, odnosno ‘umjetničko’, jednom riječju ‘autorsko’ razmišljanje kreće od konceptualne ideje za prezentaciju određena sadržaja, ideje u koju je uključen aktivan a ne servisni odnos spram tog sadržaja. Čiji, dakle, zadatak nije tek na najbolji način grafički oblikovati informaciju, nego ju začiniti komentarom, temi pridružtii i sloj vlastite interpretacije, ustanoviti svoj glas, što je rezultiralo višeglasjem, poruka je postala slojevita, konzument je komunicirao s komunikacijom sadržaja. 

Taj se razgovor uglavnom odvijao na sekundarnim frekvencijama, sadržaj tih grafičkih oblikovanja najčešće je bio umjetničke prirode, što će reći, alternativni festivali, izložbe suvremene umjetnosti ili razne urbane manifestacije. Iz te platforme ipak treba izdvojiti jedan ‘posao’ čije su realizacije emitirane na primarnoj frekvenciji, onoj najvidljivijoj, a to je televizijski program. Naime, Sanja Iveković je, u suradnji s Daliborom Martinisom, napravila niz telopa koji su se u određenim situacijama pojavljivali u televizijskom programu, bilo u smislu najave, bilo neke općenite informacije, tipa ‘smetnje’ ili slično. Gledateljima se, dakle, ispunjava to takozvano ‘prazno’ vrijeme u programu vizualnom interpretacijom dotičnih praznina, oni svjedoče autorskoj obradi uobičajene informacije, umjesto da se ona tek dostavi, dostavlja se i njeno asocijativno čitanje, odnosno prijevod. Pri čemu je koršten vrlo suvremeni vizualni jezik. Kojeg bi, slijedom masovne uporabe, svi mogli naučiti. Poput svojevrsna uvoda u riječnik suvremene prakse. Takva edukativna uloga državne televizije danas je teško zamisliva.

Koliko god bile slične poluge Sanjina kreativna alata s onim dizajnerskima, gledajući izložbu u cjelini, ne vidimo nikakav autorski potpis. Dapače, prevladava dojam skupne izložbe. Očito koncipiran s ciljem predstavljanja određena presjeka Sanjina djelovanja, postav izdvaja po nekoliko primjera iz raznih autorskih i profesionalnih serija, što ih istodobno karakterizira posvemašnja međusobna različitost, ali i činjenica da u svakom od njih bitnu ulogu igra dizajn.

S jedne je strane to posve logično, budući da se i radi o onome što formatom svakako pripada mediju dizajna, kao što su to plakati, časopisi i knjige, no s druge se strane taj jezik koristi u autorskom prisvajanju i interpretaciji, pa čak i mimikriji karakterističnih dizajnerskih formata.

“Ona taj jezik i iskustva bavljenja dizajnom koristi od samog početka svog umjetničkog djelovanja, primjerice u publikacijama umjetnice kao što su Tragedija jedne Venere i Dvostruki život (obje 1975. – 1976.) koje prisvajaju i u u određenom smislu i izvrću formu popularnih lifestyle magazina i svakako su informirani autoričinim dizajnerski iskustvom, iako ono u tim slučajevima nije bilo presudno.” (iz predgovora, M. Golub i D. Kršić)

Osim tih publikacija, profesionalne su epizode garnirane i pojedinim radovima iz serija Gen XX i Ženska kuća: Sunčane naočale, kojima intervenira u medijski prostor preuzimajući formu i zakonitosti novinskih oglasa i reklama.

Područje klasičnog grafičkog oblikovanja zastupljeno je plakatima za izložbe u GSU i za Internacionalani festival kazališta, serijom naslovnica knjiga za izdanja GZH, nekoliko primjeraka feminističkog časopisa Kruh i ruže, te propagandnih plakata, logotipa i memoranduma Centra za ženske studije.

Pa kao što je u ograničenom području umjetničke proizvodnje autorski način razmišljanja rezultirao i odgovarajućom reakcijom na sadržaj što ga predstavlja – plakatnu bismo najavu nastupa pojedinih umjetnica i umjetnika gotovo mogli proglasiti i izložbenim sudioništvom, ili pak u slučaju plakata za IFSK gdje njegova konstrukcija na svom grafičkom terenu izravno provodi ideju ‘permanetnog kazališnog festivala’, tako i u širem društvenom području, kao likovna urednica u Grafičkom zavodu Hrvatske, nastavlja sličan aktivan pristup, ovaj puta, međutim, pred mnogo brojnijom publikom. 

Naime, pojedinim književnim ostvarenjima pridružena su neka djela iz područja likovne umjetnosti, koja asocijativno reagiraju, možda povezuju određena umjetnička razdoblja ili na bilo koji način komuniciraju s dotičnom literaturom. Pri tome, dakle, ne svjedočimo njenoj komunikaciji s određenim sadržajem, nego njenom posredovanju, dijalogu kojeg ustanovljava između dva autora, odnosno dva medija.

Jedan od karakterističnih primjera jest knjiga Marcela Mariëna “Likovi s krme”, gdje je na naslovnicu stavila dio slike “Oslikana obrazina”, Renéa Magrittea, inače jako dobrog prijatelja Marcela Mariëna, koji je kao dugogodišnji kroničar nadrealizma Magritteu objavio i prvu monografiju.

Odsustvo prepoznatljiva dizajnerska rukopisa ponajprije treba pripisati činjenici da Sanja Iveković zapravo i nije dizajnerica, iako se njime vrlo uvjerljivo služi, zato što je razlog takvom korištenju u prvom slučaju formalno zadan, a suštinski upotrijebljen za aktivnu komunikaciju sa sadržajem, dočim je u drugom slučaju konceptualno iskorišten da bi mimikrirao zadanu formu. U oba je, dakle, slučaja u službi autorske ideje, vizualom se dostavlja poruka čiji je vizual tek jedan dio. Poruka njime raspolaže onako kako joj to najviše odgovara. Iz čega proizlazi da je prisustvo poruke ono što bismo mogli proglasiti prepoznatljivim rukopisom, poruka uzima od dizajna ono što joj treba, ali tako da se što manje primjećuje da joj je uopće nešto i trebalo. Takva logika rezultate proglašava kompaktnim artefaktima, neupitnim u svojoj istini, odnosno istini koju su odgovorni iskazati, a tek se približavanjem, odnosno pomnjiim iščitavanjem saznaje da je ta istina sastavljena od nekih elemenata.

Kao što je to, primjerice, propagandni plakat Centra za ženske studije za kampanju pod nazivom “51%”, naziv što ga je Sanja i smislila, koji, dakako, upućuje na postotak ženske populacije, a što smjesta priziva činjenicu dominacije manjine, no kojem je upravo taj sadržajni postotak odredio i vizualni identitet što podsjeća na reklamne ponude po izlozima dućana. Koje, pak, sa svoje strane ironiziraju općeprihvaćeni dojam žena kao potrošačica. I kao da im se umjesto neke pogodne cijene nudi podsjećanje na činjenično stanje.

U prigodnom obraćanju na otvorenju izložbe Sanja Iveković i sama priznaje kako nije dizajnerica, nego art direktorica. Što je sasvim točno, budući da se ta funkcija, čiji je zadatak odabrati i rasporediti razne elemente s ciljem proizvodnje jedinstvena iskaza, sasvim poklapa s reprezentiranim načelom. Kao što se, primjerice, vrijeme pojavljivanja dizajnera u smislu art direktora (dakle onih koji prije svega rade s idejama, konceptima, a ne rukopisom, rukom ili autorskim stilom), poklapa s vremenom kad se kod nas javlja konceptualna umjetnost.

Stoga je i logično da, čas preuzimajući funkciju art direktorice a čas onu konceptualne umjetnice, Sanja ne mijenja pristup, u oba će slučaja svojim elementima odrediti vrlo precizne i ništa manje aktivne uloge, poput rasporeda figura na šahovskoj tabli u kojima smjesta prepoznajemo strategiju igrača.   

Categories
All Galerija SC, Zagreb razne tehnike Volumen 6

DOLINA

Otvorenju izložbe u Galeriji SC prethodi istoimeni performans, izveden u polukružnoj dvorani Teatra ITD. Razlog tome je format izvedbe što se svojom strukturom sasvim približava kazališnoj predstavi. Na ambijentalno osvijetljenoj pozornici, koja se u ovoj dvorani nalazi ispod, a ne iznad gledališta, nalazi se autorica, odjevena tek u proziran plastični mantil. Na dva su zida obješene lutke, što prizoru daje, ako ne baš zlokoban ton, ali svakako priziva svojevrstan nespokoj – te dječje lutke, naime, te bebe za igranje, u pravom su smislu riječi obješene, užetom oko vrata, postavljene u nizu, izgledaju kao stratište lutaka. Što se u kasnijem razvoju i može protumačiti kao završetak djetinjstva.   

Ispod njih nepomično leži naga žena na leđima, s raširenim nogama podignutim uza zid, nagovoreni lutkama, te zahvaljujući njenoj pozi i nju doživljavamo poput lutke. 

Za vrijeme dok traje ta nepomična uvodna slika, ozbiljan muški glas iz zvučnika, očito pripada doktoru, služeći se stručnim izrazima informira trudnicu o tome što se događa za vrijeme poroda.

Autorica započinje predstavu vadeći jedan po jedan list papira zataknutih za debeli kožni remen, čita sadržaj pojedina papira, koji zapravo najavljuju narativ – okolnosti autoričina poroda, zatim ih dodaje oživjeloj lutki koja ih, jednog preko drugog, lijepi na svoj trbuh. Osim, dakle, uvoda u kontekst, tim se narativnim potezom uvodi izvođačica i određuje joj se uloga – igrat će nju, autoricu, u vrijeme njena poroda. Moglo bi se zaključiti kako autoričin prozirni ogrtač simbolizira vrijeme, nevidljive slojeve tih trideset godina koliko je proteklo od njena poroda, budući da se izvedba događa upravo na trideseti rođendan njene kćeri Doline. Pa kao da je izvođačicu, Josipu Bubaš, koja je iste dobi kao i autorica tada, prijenosom uvodna teksta delegirala da koreografirano reinkarnira okolnosti poroda. Preciznije, petnaestak sati što su mu prethodile, vrijeme ispunjeno strahom, neugodom i boli. I snažnim osjećajem nebrige, poniženosti i jada, što je, još k tome, kulminiralo i vrlo kompliciranim porodom.

O tome kako su ti sati prolazili, što se za to vrijeme događalo i kako se ona pritom osjećala, govori autorica, reklo bi se, glasom u off-u, bez obzira što se nalazi na pozornici. Ozvučena mikrofonom, te prozirnom koprenom simbolički odvojena od inscenirane realnosti što ju utjelovljuje izvođačica, ne prepričava događaje iz prošlosti, nego se javlja iz prezenta, čime kao da podražava kazališni oblik narativa.  Dapače, budući da njen glas dolazi iz zvučnika i ispunjava prostor, zapravo slušamo njene misli, u izravnom prijenosu doznajemo kako se što događalo, pri čemu je ich forma izraza dodatno potkrijepljena prezentom iz kojeg se javlja, naglašavajući kako se u tom trenutku ne zna što će biti dalje, što ju još sve čeka. Dojam izravna izviješća naglašen je i činjenicom da i izvođačica ponekad izgovara tekst, bez mikrofona, stoga to više nije glas u off-u, uzimajući u obzir teatarski format performansa, to je glas što pripada reinkarniranoj stvarnosti. Narativ je, dakako, u kontinuitetu, razvoj se nastavlja, no dok autoričin glas, posredstvom zvučnika, ali i izvedbom ipak izražava svojevrsnu distancu, reklo bi se upravo onoliku koliko ju i prozirni ogrtač  odvaja od vremena radnje, onaj od izvođačice je nedvojbeno izravan, autentičan u okolnostima izvedbe. Ona i jest u prvom planu, prevodeći riječi, osoban iskaz koji uključuje i to što se događa i to kako se pritom ili uslijed toga osjeća, u koreografirani pokret, pri čemu taj prijevod niti jednog trenutka nije doslovan, a istodobno u svakom trenutku uspijevajući gestom reflektirati izraženo, ona ponekad i prestaje biti tek Vlastina mlađa replika, nego postaje univerzalan glas. Autentično iskustvo, potkrijepljeno ich formom osobna iskaza, postaje zajedničko iskustvo. Tekst što ga izgovara izvođačica, bez obzira što pripada autoričinu narativu, moguće je promatrati izdvojeno, u tim fragmentima taj njen glas postaje zajednički vapaj.

Diskretnim kostimografskim elementom dodatno je naglašena neugoda, sram, jednom riječju neodgovarajući tretman, što u tom izvanrednom životnom trenutku proizvodi osjećaj poniženja. Naime, nakon što je od autorice preuzimanjem izjava na papiru postala njen avatar, ona oblači gaćice, bijele, prevelike, a autorica škarama izrezuje rupu na pubičnom dijelu. Taj detalj vrlo slikovito informira o gubitku dostojanstva, na doživljaj se žene, u tim elementarnim, životnim šah mat situacijama, uopće ne obraća pažnja, ona više nema ime i prezime, poništava se njena osobnost, pokidana je njena zadnja obrana intime.

Razvoj događaja, međutim, objašnjava i razlog doktorova informativna izlaganja. Taj ozbiljan, neupitan, ton, ta platforma sigurnosti koju glas izgrađuje, zapravo je već na početku izvedbe dobrano napukla.  Da bi ta pukotina bila sve većom i dubljom, sve dok se u finalu ne ispostavi kako se stvari uopće ne odvijaju po njegovu planu. Te kako bi za neočekivanu komplikaciju nužna bila njegova opservacija, ali njega trenutno nema. 

Poput postfestumskog hepienda, u konačnici izvedbe na scenu ulazi i ona koju bismo mogli prozvati sadržajem predstave, u muci rođena, a sada lijepa tridesetogodišnja žena, kraj iscrpljene izvođačice stavlja par zlatnih ženskih cipela. Kao da time, ne zahvaljuje, nego metaforički ispunjava želju majke koja ju je upravo rodila, a ta je želja uspješan život ikonografski simboliziran zlatnim cipelama, kao da joj u prošlost poručuje kako joj se u budućnosti želja ostvarila. Jad i bol su nagrađeni.  

U kontekstu performansa izložbu bismo mogli doživjeti kao međuvrijeme. Ono što se događalo između performansa i današnjeg dana, kojeg bismo, ponovno simbolički, mogli označiti kao kraj Dolinina djetinjstva i mladosti.

Ispred oba bočna zida obješene su dvije dugačke crvene trake, poput uobičajenih konopa kao klasične galerijske oznake distance. Traka je, međutim, od svile i u ovom slučaju simbolizira kontinuitet ženskosti. Linija spaja tri generacije, autoricu, njenu majku i kći, čak bi se moglo reći i da je imenovana crnim, rukom ispisanim, tekstom na frontalnom zidu: POEZIJA GENETSKOG PONAŠANJA.  

Na zidovima iza crvene trake su razne fotografije, dokumentarne ili iz obiteljska albuma, što ih prikazuju zajedno ili pojedinačno, a iz kojih je moguće primijetiti njihovu veliku međusobnu sličnost. Preko fotografija su napisani tekstovi koji donekle određuju i njihovu grupiranost, kao da predstavljaju pojedine životne epizode, kako one posve svakodnevne prirode, tako i one snažnijeg emotivnog naboja ili pak one esencijalna značaja. Stoga ispada da njihova grupiranost predstavlja odsječke života ispričane foto stripom i komentirane tekstom. Međutim, fotografije su nastajale kroz tih trideset godina i nisu grupirane nikakvim kronološkim načelom, niti bi se moglo reći kako u bilo kojem smislu komentiraju napisano, nego je, dapače, u pojedinim mikro cjelinama izmiješano vrijeme njihova nastanka, a sadržaj teksta ih koristi kao identifikaciju izgovaratelja određene replike, pitanja ili odgovora. Kao što je to primjerice, u diptihu koji prikazuje fotografiju lica autorice i fotografiju lica njene kćeri, pri čemu su obje slične dobi, pa na fotografiji Vlaste piše: “Jesi našla posao?”, a na Dolininoj: “Nisam.” Dijalog se dakle odvija u nedavno vrijeme, no njegove protagonistice pripadaju različitim vremenima, iz čega proizlazi da se postavljeno pitanje jednako tako moglo pripisati i Vlastinoj majci, kao i njen odgovor.

Pa dok s jedne strane svjedočimo etapama Dolinina odrastanja, odnosno dosadašnjeg života, s druge nas pak načelo postava podsjeća da niti u memoriji slike nisu postavljene kronološkim redom, nego ih razne asocijacije neočekivano prizivaju ili spajaju.

Dočim dimenzija teksta kao da potcrtava dotični period, odnosno koristi simboličnu priliku za iskaz, ili bismo mogli reći, pozdrav s onime što ju je u to vrijeme određivalo, veselilo ili opterećivalo. Ili kako sama kaže: “Ovaj intiman zapis svojevrstan je obračun sa svim frustracijama u odnosu majke i kćeri, u odnosu dviju žena koje se pokušavaju nadograđivati uzajamno bez obzira na sve sličnosti i različitosti.”

Osim kontinuiteta, crvena traka označava i svečanost, kao da je cijeli taj period što ga izložba predstavlja  njome ukrašen, kao rođendanski poklon.

Categories
All Galerija Greta, Zagreb instalacija Volumen 6

DALJINA

Sve počinje od poda. Za kojeg Hulio Cortasar primjerice kaže da je to ‘ono što daje sigurnost našim koracima, a nalazi se ispod lakiranog parketa’.

Greta nema parketa, ali pitanje je da li njen pod daje sigurnost autorskim koracima njenih izlagača. Taj intenzivno koloriran i ništa manje intenzivno komponiran pod od mramornog teraco kulira krupna je prepreka koju postav mora prevladati. Neki ga prekrivaju posve, neki djelomično, neki nastoje ne obratiti pažnju pretpostavljajući da se publika već navikla na njegovu dominaciju, da ju je možda već i zaboravila… Neki ga u maketama koriste kao identifikacijski elemenat, što je zapravo i posve točno, pod je Gretin označitelj. Šiljati elementi proizvode apstraktan mozaik, u smislu ikonografske identifikacije svakako mana s neba, baš kao i naslijeđeno ime, image galerije je riješen, a kako će se autori nositi s njegovim intenzitetom, to je njihov problem.

Metaforički objašnjavajući kreativni postupak Paul Valéry kaže: “Nema hoda bez zapreka!… Zato je oblik tako važan: oblik mora uzeti od zapreke, koliko mu treba da se miče, ali da uzme samo ono, što najmanje sprečava pomicanje.”

Gotovo doslovno provodeći Valéryjev naputak, Tolj hoda upravo po prostornim zaprekama, po problemu što ga prazna galerija vizualno postavlja, te uzima njegov oblik – pod postaje simbolični tumač njegova životna statusa. I to hoda kao da prevodi stari svadbeni običaj, kada mlada prolazi kroz selo uz pratnju muzike, ali tako da hoda po stolicama što joj pred noge postavljaju pomagači. Krenuvši naime, od osnovna motiva mramornog teraco kulira, kao označitelja konkretna lokaliteta, na zid postavlja četiri fotografije, postavljene u parovima, što prikazuju detalje različitih podova također napravljena od dotična materijala. Stavljanje poda na zid, bar u ovom slučaju, osim što vodoravnu dvodimenzionalnost pretvara u okomitu, sugerira i promjenu perspektive, ona kao da se lomi u liniji gdje se dodiruju zid i pod. To bi, dakako, bilo očitije kada bi sva tri galerijska zida bila prekrivena fototapetama s motivima dotičnih podova. Tolja, međutim, ne zanimaju ambijentalni lomovi perspektive, treba mu samo jedan zid, njegova površina određuje format slike pod imenom “Daljina”. Dovodeći u odnos horizontalu realna poda s okomito postavljenim horizontalama fotografiranih, moguće je zaključiti kako je time u kontekst uključena i vremenska dimenzija. Koju, za razliku od prostorne označene vodoravnošću, plastično doživljavamo poput vertikale. Pa ukoliko Gretinu podu pridružimo prezent, budući da se izložba događa sada, pa zatim vrijeme pridružimo podovima na zidu, vidjet ćemo da su ona različita. Ali, reklo bi se zrcalno postavljena – i jedan i drugi par izvješćuju o prošlosti i sadašnjosti.

Promatrajući kompoziciju te slike, toga zidnog kolaža, dvije fotografije u gornjem lijevom uglu, a druge dvije u donjem desnom, dakle, sasvim međusobno razmaknute, reklo bi se maksimalno s obzirom na površinu slike, postaje jasno da one svojim pozicijama komentiraju naziv ilustrirajući najveću moguću daljinu. Nju također konkretno i materijalizira tanka traka zlatne boje, koja, dijagonalno postavljena, spaja parove. To je, dakle, točna ta daljina, po zlatnoj je traci slika dobila ime.

Dva poda gore lijevo označavaju profesionalnu djelatnost, fotografija gornjeg kulira snimljena je u bivšem prostoru MMSU, kojeg je Tolj ravnatelj, a donja u sadašnjem. Nasuprot su dva poda Slavenovih domova, gore onaj bivši, roditeljski, a dolje sadašnji, obiteljski, gdje mu stanuju djeca i žena. Nažalost, donji se podovi nalaze u Dubrovniku, a gornji u Rijeci. Zlatna crta ne samo što simbolički ilustrira daljinu između dva života, locirana na suprotnim krajevima, nego dapače, u omjeru 1:100000, precizno definira zračnu udaljenost od 420 kilometara između ta dva grada.    

Osim dužine i njena je kosina precizno određena s obzirom na horizontalnu liniju između zida i poda, kao donjeg okvira slike. Kada bismo preko te slike stavili kartu obalna područja u istom omjeru, fotografije podova na slici nalaze se točno na pozicijama Rijeke i Dubrovnika, linija zemljopisno odgovara najkraćoj udaljenosti između njih, a istodobno funckionira kao dijagonala pravokutna zida. 

Galerijska zapreka, odnosno Gretin pod, osim što je iskorištena kao vizualno označiteljsko sredstvo, preuzima i ulogu simbolična označitelja trenutnih okolnosti autorova života. I to, reklo bi se, preko njegova elementarna svojstva, upravo karakterističan sastav ‘kulira’, odnosno njegov apstraktan motiv, nedvojbeno dokazuje, poput otiska prsta, da se ovakav uzorak, detalj što ga fotografija prikazuje, nalazi točno tamo i da ne može biti nigdje drugdje. Takva fiksna pozicioniranost potcrtava svojevrsnu sudbinsku neumitnost, čija ukazanja Slaven i inače autorski interpretira. Kao što je to, primjerice, bio slučaj kad mu je u gužvi na Stradunu neki turist, vođen čime drugime nego podrugljivom ironijom sudbine, noktom na nozi dobrano oštetio Ahilovu tetivu, što je potom postao sadržaj izložbe pod imenom “Ahilova peta” u Radničkoj galeriji (2013.).

Ta je zapreka ostvarila formativnu platformu, pod je promaknut u generatora situacije koja osim slike uključuje i kontekst, što znači da je rad aktivan s obzirom na prostor, kreativna ga je zamisao, proizašla iz oblika zapreke, doslovno pomakla na dvije suprotstavljene lokacije. Uzeo je, dakle, od zapreke koliko mu je trebalo da se miče, no to što je uzeo, ne samo da najmanje sprečava pomicanje, nego je konkretna namjena te zapreke, u ovom slučaju poda, upravo ta da ga omogući.  

Dapače, hod, kojim Valéry simbolizira kreativni proces, a Tolj ga procesualno i realizira, moguće je i doslovno dovesti u značenjski kontekst u kojem se nalaze i pod i daljina. Jer, sve mora biti zastupljeno, ukoliko hodamo, negdje idemo i po nečemu koračamo. Vraćajući se iz tog značenjska okruženja u realnu situaciju, postaje jasno kako u ovom slučaju daljina predstavlja sadržajnu zapreku. Što bi značilo da je korištenje vizualne zapreke u cilju realizacije rada, zapravo u službi izražavanja sadržaja, onoga što inače i jest Slavenov problem, čija se realnost ovdje autorski uprizoruje. Tek je slikom moguće simbolizirati daljinu koja se ne može prehodati. Portretirati njen problem. Koji u ovom slučaju ima konkretno ime i prezime, no kao pojam temeljno i označava ono što se nalazi izvan dosega ili ono razdvojeno, u svakom slučaju suprotno od blizine.

Valéryjevo šifrirano uputstvo Tolj primjenjuje na konkretnu situaciju čime riješava konceptualnu dimenziju izložbe. No, u činjenicu njena uspješna kreativna prijevoda ugrađena je i nemogućnost prevladavanja stvarne daljine, čime se rad sasvim približio životu, kao da se priljubio za tu nevidljivu opnu koja odvaja stvarnost od njene autorske interpretacije. Kao da s druge strane te opne nijemo protestira kontra tih postavki, kontra daljine koja je egzaktna i prezenta koji će potrajati.

Na kuliru u gornjem dijelu slike će stajati on, na donjem njegova obitelj, a na ovome ovdje publike neke druge izložbe.

Categories
All Galerija Vladimir Nazor, Zagreb instalacija Volumen 6

GRAD JE PUN OPASNIH LJUDI

Složena multimedijalna instalacija sastoji se od naizgled prilično nepovezivih elemenata kojima tek jedno od mogućih tumačenja naziva postavlja perspektivu, odnosno značenjsku platformu kojoj bi svi dijelovi mogli biti odgovorni.  To se tumačenje temleji na pretpostavci da se ovo ‘opasni ljudi’ ne odnosi na razne aktivne ili pasivne diverzante ili teroriste, na kriminalce s dokazano opasnim namjerama, pa čak niti metaforički, na političare, nego da se to odnosi na one koje iz ovih ili onih razloga nisu uključeni u sustav. One na koje društvo gleda ispod oka, zato što svojim ponašanjem ne odgovaraju određenom standardu, one za koje bismo uvjetno mogli reći da ih povezuje ulica, iako za jedne to vrijedi doslovno, a za druge metaforički, drugim riječima, to su beskućnici i umjetnici. Dakako, takvo objašnjenje nije narativom podržano, poveznicu je moguće ustanoviti tek simboličnim prijevodom pojedinih dijelova instalacije, čiji zbroj skicira perspektivu građanskog svjetonazora, koja, pak, sve ono što odstupa od zacrtanih normi proglašava opasnim.

Pa dok, primjerice Zoran Pavelić vješa transparent na kojem piše “Nitko nije siguran”, aludirajući na opasnost od Velikog brata ili neke njegove inačice, Rogić kao da govori u ime Velikog brata, odnosno njegovim poslušnicima skicira situacije u kojima će ovi prepoznati opasne ljude, izloženi primjeri kao da su naputak za njihovu moguću identifikaciju.

Kad portretira umjetnost, Rogić je ironičan, zato što u taj prikaz uključuje kliše kao temelj za karikaturu, kao pretpostavku doživljaja tih koji su ga proglasili ili bi ga tek mogli proglasiti opasnim.

Pa nas tako na samom ulazu dočekuje prikaza koja lebdi u zraku – preko neke lopte, nevidljivim flaksom obješene za strop, prebačena je tanka bijela tkanina čiji donji krajevi lelujaju uslijed djelovanja kalorifera. Da ne bi bilo nikakve zabune o čemu se radi, na tkaninu je prikačen komad papira na kojem piše “Duh umjetnika”. Ilustracija klasičnog utjelovljenje duha, uključuje i njegovu klasičnu funkciju, a to je da plaši ljude.

Replika tom radu nalazi se na drugom kraju galerije, u smislu svojevrsna potpisa. On se zove “Dah umjetnika” – to je uokvirena slika malog formata gdje je na bijelom papiru naslikana mrlja od crvene, žute, zelene i plave boje. Dakle, dah umjetnika je šaren, on živi umjetnost tako da diše boju. I to cijelu paletu, pa kad bi želio naslikati realan prizor, to bi učinio fućkajući. Ovo je samo jednom dahnuo, kao potpis, umjesto otiska palca. 

Između ‘duha’ i ‘daha’ nalazi se nekoliko ‘građevina’ kojima bismo kao zajedničku dimenziju mogli proglasiti materijal od kojeg su napravljene, a to su karton i aluminijska folija, odnosno ono od čega se najčešće i grade beskućničke nastambe iili improvizirani zakloni. A to je upravo ovdje i slučaj, s jedne je strane obješena folija koje na podu ima još dovoljno da bi se netko u nju mogao zamotati, a s druge je četvrtasti šator od istog materijala. Ta je folija s jedne strane srebrna, a s druge zlatna, što nije tek tako, nego je to vrlo sofisticirana folija koja se često koristi u alpinizmu, zato što jedna strana čuva od hladnoće zadržavajući toplinu, a druga štiti od Sunca, dakle, iznimno je efikasna za život na otvorenom.

No, u ovom slučaju ona kao da označava updatirano beskućništvo, kao da smo u Parizu, gdje je i u kantama za smeće bolji jelovnik nego u našim kantama. A u kontekstu naziva se može zaključiti kako su opasni ljudi sve bolje opremljeni.

Od kartona su napravljene dvije kockaste kutije većeg formata (1 x 1 x 1 m) i obješene na zid. Materijalom i dalje simulirajući jedino dostupnu beskućničku građu, ove su ‘nastambe’ takođe posve updatirane, imaju, naime, ugrađen televizor. I to ne neki odbačeni, nego vrlo uvjerljive plazme, po čijem su formatu očito kutije i napravljene, budući da zauzimaju jednu cijelu stranu. Veliki ekran tik ispred glave gledatelja simulira cinemascop, pa ispada da su to zapravo dvije kino dvorane za po jednog gledatelja, u koje se, dakako, ulazi odozdo, krišom se ušuljavajući, te program prati takoreći iz prvog reda parketa.

Pa dok jedan film eksplicite i tematizira ulicu, odnosno portretira urbane ulične sadržaje, dotle se drugi tiče umjetnosti. Pa dok je jedan sastavljen od brojnih i bezbrojnih klipova, drugi je u jednom kadru. Oba su snimljena priručnim sredstvima, bez bilo kakve produkcije, što ponovo sugerira platformu o kojoj se radi i iz koje se nastupa. I dok bi protagonist, odnosno akter radnji u prvom mogao biti bilo tko, dotle je nedvojbeni glavni junak drugog upravo autor u ulozi umjetnika. 

Što se tiče prvog, pozicija gledatelja kao da je izjednačena s pozicijom kamere, drugim riječima s očištem snimatelja. Ich kadar je dodatno naglašen sadržajem, zato što je jasno da ista osoba čini radnju i istodobno je, po svoj prilici mobitelom, snima. Konkretno, ruka aktera / snimatelja ulazi u kadar i na određenim, posve različitim mjestima i lokacijama, lijepi prožvakanu žvakaću gumu od koje je porethodno napravljena kuglica. Distanca gledatelja spram snimljena materijala uključuje mogućnost da je on taj, da je to njegova ruka. Izbor mjesta na kojima se potpis žvakaćom događa ovisi o različtim kategorijama, ponekad se reagira sadržajno s obzirom na kontekst, bitno je gdje se to događa, u kojoj od pojavnosti grada, u tramvaju, na stajalištu, na kontejnerima za smeće, na pojedinim poznatim lokacijama… Ili je izbor likovne prirode, okrugli bijeli komadić reagira i nadovezuje se na već postojeći grafizam ili skulpturalnost, svojom intervencijom proizvodeći novu vizualnu situaciju. Ili je izbor mentalne, metafizičke naravi, budući reagira na nešto u pokretu, žvakaća dolazi na sredinu prozora prolazećeg tramvaja, vlaka ili slično, što s jedne strane priziva neprestano, gradsko pa i univerzalno kretanje, a s druge pak, imajući na umu tko je najčešće na ulicama, ilustrira neprestanost kretanja onih koji i nemaju konretna cilja. Lijepljenje žvakaćih na neodgovarajućim mjestima posve je nepristojno, to je nekorektan odnos pojedinca spram grada, djeci bi se još i moglo oprostiti kad ispod klupe zalijepe kaogumu da ih ovaj ne vidi, ali ako to radi netko odrastao, to zaslužuje naš prezir. Ali, što ako smo to mi? I što ako to radimo na taj način iskazujući građanski neposluh, nepristajanje na takve moralne norme, a za pobunu izabiremo ipak posve neubojito oružje. Pa nas se i uhvatilo, ako ne za rame, a onda kamerom, i sad nas se kao primjer onog što ne bi trebalo činiti, što, dakle, čine samo oni s opasnim namjerama, pokazuje drugima.

Drugi film, također vrlo duga trajanja, kojeg se, usput budi rečeno, za razliku od prvog nije moglo skratiti, zapravo je performans za video. Umjetnik Rogić stoji ispred pogrešnih ulaznih vratiju u MSU, iz vrećice uzima jedno po jedno zrno graška i baca ga u zatvorena stakle vrata.  Da su vrata pogrešna (?) saznajemo iz karakteristične strelice koja upućuje na druga staklena vrata. Možda uopće i ne bi prepoznali MSU, da nije tog slavnog putokaza na druga vrata. Riješivši tim detaljem cjelokupan kontekst, a istodobno i svoju konretnu ulogu u njemu, budući da sitna zrna graška ne mogu otvoriti niti vrata predviđena za otvaranje a nekmoli ova zapečaćena, autoironično ilustrira okolnosti, dočim je njegovo nepristajanje na takve okolnosti, izraženo trajnim ili vječnim, no svakako uzaludnim pokušajima.

Osim svega nabrojenog, u sredini galerijskog prostora je i veliki stol na kojem se nalaze kolači, a svaki od njih položen je na papirnatu salvetu. To pomalo asocira na Stilinovićevu interpretaciju slavne Antoinnetine izjave, no u ovom slučaju asocijacija uključuje i standardnu situaciju otvorenja izložbe, koja u svom uobičajenom izdanju pretpostavlja i prisustvo dežurnih, uvijek nazočnih ‘posjetitelja’, čije je svakodnevno životno okruženje  prilično nalik nastambama od predstavljena materijala.