Categories
All Galerija Greta, Zagreb instalacija Volumen 6

DAJ SE SMIRI

Nova epizoda zaigrana Kraškovićeva opusa dodaje i nove stanovnike njegovu zoološkom vrtu, odnosno bestijariju. Nakon ptica, insekata, vodenkonja, svinja i krokodila stiglo je i četrnaest kuna u prirodnoj veličini. Nisu, nažalost sve uspjele preživjeti, jedna je od njih pritom stradala. Ostale su se našle u čudu – što sad?, suočene sa smrću kolegice, reagiraju različito – jedna je na stražnjim nogama, a prednjim odlučno pokazuje da je sad bilo dosta, druge pak dvije, također na stražnjim, spuštenih prednjih iskazuju neodlučnost. Ostale oprezno njuškaju, ova ne samo što nepomično leži, nego je već izgubila i boju. Stoga bi se, s obzirom na kolore ovih živih, moglo zaključiti kako boja označava dušu, kada ona ode, kuna posivi.

Takvu, naglašeno ‘doslovnu metaforiku’, iako ovo određenje zvuči pomalo oksimoronski, zapravo je moguće pridružiti i izloženim slikama, kao i većini radova Kraškovićeva opusa, kojeg bi se moglo proglasiti prilično konzistentnim, dobrim dijelom upravo zahvaljujući inistiranju na preciznoj narativnoj poruci. Osim što su, dakle, kune zatečene u konkretnom narativu, dapače, drami, koju bismo mogli proglasiti i basnom, budući da neke od njih imaju ljudske geste, dočim sve zajedno također podsjećaju na ponašanje grupe ljudi u dotičnoj situaciji, naziv instalacije “Blizu kraja” nemilosrdno ih definira kao portret našeg monetarnog sustava. Doslovan prijevod monete u životinju, koje kao da igrokazom iskazuju ugrozu u kojoj bi se mogla zeteći moneta, predstavlja ogledan primjer Denisova autorska razmišljanja. No, bez obzira na, reklo bi se, dvostruku značenjsku doslovnost – kuna je i novac i životinja, moneta nam ne stoji blistavo –  njihovo šarenilo, poze i razmještaj izmamljuju smiješak, iako se radi o nedvojbeno ozbiljnoj situaciji. Kao da je upravo njena ozbiljnost napadnuta neočekivanim oružjem, onim dječjim, zato što zaustavljena sekvenca iz tog igrokaza sugerira, ne banalizaciju problema, nego njegovo zaigrano čitanje, koje, dakako, polazi od okolnosti i činjenica odraslih, no s njima barata poput djeteta. Pa kao što Vasilij Rozanov govori prijatelju Šperku da su ‘djeca ovdje prisutnija od nas, za nas je stolica komad namještaja, ali dijete ne zna za kategoriju namještaja i za njih je ta stolica tako ogromna i živa kako za nas ne može biti’, tako i ‘vragoljasti’ Denis postavlja perspektivu iz tog ugla, oživljujući monetu, ilustrirajući smrt sivilom, a život šarenilom. Pojednostavnjenje poruke, kao da je šalje ‘iz dječjih usta u Božje uši’, rezultira karikaturom, hineći naivnost upravo temeljem te poslovice, ilustriran je konekst – kao što mi gledamo zabezeknute životinje tako i viša instanca promatra zabezeknute ljude koji ne znaju kako bi reagirali na monetarnu ugrozu. Osim toga, Bog je već pomalo gluh, pa istina iz dječjih usta odlazi u prazno.

Na sadržajnoj bi se, pak, razini instalaciju moglo promatrati kao uprizorenje poznate Žižekove izjave: “Situacija je katastrofalna, ali nije ozbiljna”.  

Situacijom revoltirani Krašković, no ipak nažalost svjestan kako ništa bitno zapravo ne može promijeniti, kaže sam sebi “Daj se smiri”. To si kaže dvaput, prvi puta slikom koja predstavlja njegovu ruku, dlanom prema gore, na kojeg je položena šapa nekog čupavog psa. Iz čega proizlazi da to pas zapravo govori njemu, tješi ga, razumije njegovu uznemirenost i smiruje ga energijom ideje svog postojanja. Dapače, kao rješenje predlaže bratimljenje ljudi i životinja, dogovor o suradnji od koje će ljudi benefitirati tako što će posredstvom kontakta s drugačijim oblikom života, postati svjesni i globalne konstrukcije, a posljedično minornosti svoga monetarna problema.  

Dosljednost narativu, kao ključnom odreditelju sadržaja slike, očituje se neumoljivom eliminacijom svega osim ruke i šape na jednobojno koloriranoj pozadini. One su naslikane u pomalo stripovskoj maniri, što bi značilo da je tamnom linijom izvučen obris čija je unutrašnjost potom obojana, a ta forma ponovo podsjeća na odgovornost vizualizacije određenom značenju, na njenu ilustrativnu funkciju. Međutim, narativ što ga ona ilustrira uključuje i asocijaciju na dvije ruke koje tek što će se prstima dodirnuti, ali ipak na kraju neće zato što jedna pripada čovjeku a druga Bogu. Ovdje je rukovanje uspjelo, pa bismo, slijedom drevne kineske filozofije koja je umjesto ideje Boga postavila ideju Nebesa, kao namjesnika na Zemlji imenovala Prirodu, kao provoditelja postavila Tao, odnosno put, a zlo definirala zaustavljanjem prolaska, mogli reći kako Denis simboličnim rukovanjem s psom, kao predstavnikom Prirode, nastoji potaknuti prolazak zaustavljen činjenicom ili razmišljanjem o sveopćoj krizi kao rezultatom zapadnjačka dualizma.

“Daj se smiri II” potkrijepljuje istočnjačku verziju tumačenja, budući da predstavlja Denisovu ‘zahvalu, pozdrav i poštovanje upućeno tajlandskom narodu i njihovoj kulturi utemeljenoj u budizmu’. Na sadržajnoj je razini rad ponovo doslovan: predstavlja autora koji ima sklopljene ruke i pognutu glavu. Iskrenost te zahvale kao da je ucijepljena u samu srž materije: u staklenom je kvadru manjeg formata (3 x 3 x 7 cm) laserskim postupkom ugravirana trodimenzionalna Kraškovićeva bista. Ona je, dakako, transparentna, te, gledajući je s raznih strana, daje razne vizure. Iz profila je to tek naznaka trodimenzionalnosti, pri čemu su posve prepoznatljive frontalne linije lica, dočim stražnjeg dijela glave nestaje. Gledajući je, međutim, ‘straga’, glava mu je podignuta i prati nas pri pomicanju. Ovu tehnološku novotariju, u ovim krajevima posve nepoznatu, a u Tajlandu ne više niti eksperimentalnu, nego komercijalno posve prisutnu, Denis je konceptualno potpuno iskoristio, s jedne strane ilustrirajući neobičan spoj između napredne istočnjačke tehnologije i posve tradicionalne kulture. A s druge, pak, strane ispada kao da se i jednome i drugome zahvaljuje, no kao da se ispod te skrušene i iskrene zahvale, razvija neki smiješak, a tom je smiješku nemoguće odoljeti, zato što se taj predmet izvrsno uklopio u koncept, dapače, predstavlja njegov kamen temeljac, minimalistički odgovarajući karakterističnom istočnjačkom minimalizmu, odnosno sugerirajući kako u tome treba tražiti smirenje. Taj je smiješak materijaliziran i kutijom na kojoj je smješten, kutijom što na gornjoj strani ima mutno staklo, ispod koje dolazi svjetlo. To svjetlo se svako toliko mijenja, radi se o banalnoj simulaciji televizijskog programa, da eventualni lopovi misle da se unutra gleda televizija.

Slika pod imenom “Plava kuverta” ponovo prikazuje dvije ruke, ali ovaj puta obje ljudske, konkretno jednu žensku i jednu mušku. One se ne rukuju, nego jedna drugoj predaje plavu kuvertu. Ne može se sa sigurnošću reći koja kojoj, ipak, budući da se muška u ovom prijevodu nalazi na poziciji Božje, koja se u kadar spušta ispod gornjeg desnog ugla, ispada da žena, čija je ruka okrenuta prema gore, njega nastoji podmititi. Rijetko se kada podmićuje prema dolje. Iz čega proizlazi da je u potpunosti zadovoljen narativni zadatak, dapače, doslovno je ilustriran inkriminirani čin, pri čemu se kuverta, kao glavna uloga, dakako, nalazi u sredini. Stoga ona, ne samo da kompozicijom nedvojbeno podsjeća na legendarni detalj slavne Michelangelove slike, nego ova interpretacija i značenjski posve odgovara klasičnom predlošku. Čovjek je, naime, u međuvremenu shvatio da do tog dodira neće doći ukoliko malo ne podmaže stvar. Pa kao što je vidljivo da je Michelangelov Bog čovjeku ipak naklonjen, pruža mu ruku, tako i Denisov svoju dobrohotnost izražava preuzimanjem kuverte.