Categories
All Galerija SC, Zagreb razne tehnike Volumen 6

DOLINA

Otvorenju izložbe u Galeriji SC prethodi istoimeni performans, izveden u polukružnoj dvorani Teatra ITD. Razlog tome je format izvedbe što se svojom strukturom sasvim približava kazališnoj predstavi. Na ambijentalno osvijetljenoj pozornici, koja se u ovoj dvorani nalazi ispod, a ne iznad gledališta, nalazi se autorica, odjevena tek u proziran plastični mantil. Na dva su zida obješene lutke, što prizoru daje, ako ne baš zlokoban ton, ali svakako priziva svojevrstan nespokoj – te dječje lutke, naime, te bebe za igranje, u pravom su smislu riječi obješene, užetom oko vrata, postavljene u nizu, izgledaju kao stratište lutaka. Što se u kasnijem razvoju i može protumačiti kao završetak djetinjstva.   

Ispod njih nepomično leži naga žena na leđima, s raširenim nogama podignutim uza zid, nagovoreni lutkama, te zahvaljujući njenoj pozi i nju doživljavamo poput lutke. 

Za vrijeme dok traje ta nepomična uvodna slika, ozbiljan muški glas iz zvučnika, očito pripada doktoru, služeći se stručnim izrazima informira trudnicu o tome što se događa za vrijeme poroda.

Autorica započinje predstavu vadeći jedan po jedan list papira zataknutih za debeli kožni remen, čita sadržaj pojedina papira, koji zapravo najavljuju narativ – okolnosti autoričina poroda, zatim ih dodaje oživjeloj lutki koja ih, jednog preko drugog, lijepi na svoj trbuh. Osim, dakle, uvoda u kontekst, tim se narativnim potezom uvodi izvođačica i određuje joj se uloga – igrat će nju, autoricu, u vrijeme njena poroda. Moglo bi se zaključiti kako autoričin prozirni ogrtač simbolizira vrijeme, nevidljive slojeve tih trideset godina koliko je proteklo od njena poroda, budući da se izvedba događa upravo na trideseti rođendan njene kćeri Doline. Pa kao da je izvođačicu, Josipu Bubaš, koja je iste dobi kao i autorica tada, prijenosom uvodna teksta delegirala da koreografirano reinkarnira okolnosti poroda. Preciznije, petnaestak sati što su mu prethodile, vrijeme ispunjeno strahom, neugodom i boli. I snažnim osjećajem nebrige, poniženosti i jada, što je, još k tome, kulminiralo i vrlo kompliciranim porodom.

O tome kako su ti sati prolazili, što se za to vrijeme događalo i kako se ona pritom osjećala, govori autorica, reklo bi se, glasom u off-u, bez obzira što se nalazi na pozornici. Ozvučena mikrofonom, te prozirnom koprenom simbolički odvojena od inscenirane realnosti što ju utjelovljuje izvođačica, ne prepričava događaje iz prošlosti, nego se javlja iz prezenta, čime kao da podražava kazališni oblik narativa.  Dapače, budući da njen glas dolazi iz zvučnika i ispunjava prostor, zapravo slušamo njene misli, u izravnom prijenosu doznajemo kako se što događalo, pri čemu je ich forma izraza dodatno potkrijepljena prezentom iz kojeg se javlja, naglašavajući kako se u tom trenutku ne zna što će biti dalje, što ju još sve čeka. Dojam izravna izviješća naglašen je i činjenicom da i izvođačica ponekad izgovara tekst, bez mikrofona, stoga to više nije glas u off-u, uzimajući u obzir teatarski format performansa, to je glas što pripada reinkarniranoj stvarnosti. Narativ je, dakako, u kontinuitetu, razvoj se nastavlja, no dok autoričin glas, posredstvom zvučnika, ali i izvedbom ipak izražava svojevrsnu distancu, reklo bi se upravo onoliku koliko ju i prozirni ogrtač  odvaja od vremena radnje, onaj od izvođačice je nedvojbeno izravan, autentičan u okolnostima izvedbe. Ona i jest u prvom planu, prevodeći riječi, osoban iskaz koji uključuje i to što se događa i to kako se pritom ili uslijed toga osjeća, u koreografirani pokret, pri čemu taj prijevod niti jednog trenutka nije doslovan, a istodobno u svakom trenutku uspijevajući gestom reflektirati izraženo, ona ponekad i prestaje biti tek Vlastina mlađa replika, nego postaje univerzalan glas. Autentično iskustvo, potkrijepljeno ich formom osobna iskaza, postaje zajedničko iskustvo. Tekst što ga izgovara izvođačica, bez obzira što pripada autoričinu narativu, moguće je promatrati izdvojeno, u tim fragmentima taj njen glas postaje zajednički vapaj.

Diskretnim kostimografskim elementom dodatno je naglašena neugoda, sram, jednom riječju neodgovarajući tretman, što u tom izvanrednom životnom trenutku proizvodi osjećaj poniženja. Naime, nakon što je od autorice preuzimanjem izjava na papiru postala njen avatar, ona oblači gaćice, bijele, prevelike, a autorica škarama izrezuje rupu na pubičnom dijelu. Taj detalj vrlo slikovito informira o gubitku dostojanstva, na doživljaj se žene, u tim elementarnim, životnim šah mat situacijama, uopće ne obraća pažnja, ona više nema ime i prezime, poništava se njena osobnost, pokidana je njena zadnja obrana intime.

Razvoj događaja, međutim, objašnjava i razlog doktorova informativna izlaganja. Taj ozbiljan, neupitan, ton, ta platforma sigurnosti koju glas izgrađuje, zapravo je već na početku izvedbe dobrano napukla.  Da bi ta pukotina bila sve većom i dubljom, sve dok se u finalu ne ispostavi kako se stvari uopće ne odvijaju po njegovu planu. Te kako bi za neočekivanu komplikaciju nužna bila njegova opservacija, ali njega trenutno nema. 

Poput postfestumskog hepienda, u konačnici izvedbe na scenu ulazi i ona koju bismo mogli prozvati sadržajem predstave, u muci rođena, a sada lijepa tridesetogodišnja žena, kraj iscrpljene izvođačice stavlja par zlatnih ženskih cipela. Kao da time, ne zahvaljuje, nego metaforički ispunjava želju majke koja ju je upravo rodila, a ta je želja uspješan život ikonografski simboliziran zlatnim cipelama, kao da joj u prošlost poručuje kako joj se u budućnosti želja ostvarila. Jad i bol su nagrađeni.  

U kontekstu performansa izložbu bismo mogli doživjeti kao međuvrijeme. Ono što se događalo između performansa i današnjeg dana, kojeg bismo, ponovno simbolički, mogli označiti kao kraj Dolinina djetinjstva i mladosti.

Ispred oba bočna zida obješene su dvije dugačke crvene trake, poput uobičajenih konopa kao klasične galerijske oznake distance. Traka je, međutim, od svile i u ovom slučaju simbolizira kontinuitet ženskosti. Linija spaja tri generacije, autoricu, njenu majku i kći, čak bi se moglo reći i da je imenovana crnim, rukom ispisanim, tekstom na frontalnom zidu: POEZIJA GENETSKOG PONAŠANJA.  

Na zidovima iza crvene trake su razne fotografije, dokumentarne ili iz obiteljska albuma, što ih prikazuju zajedno ili pojedinačno, a iz kojih je moguće primijetiti njihovu veliku međusobnu sličnost. Preko fotografija su napisani tekstovi koji donekle određuju i njihovu grupiranost, kao da predstavljaju pojedine životne epizode, kako one posve svakodnevne prirode, tako i one snažnijeg emotivnog naboja ili pak one esencijalna značaja. Stoga ispada da njihova grupiranost predstavlja odsječke života ispričane foto stripom i komentirane tekstom. Međutim, fotografije su nastajale kroz tih trideset godina i nisu grupirane nikakvim kronološkim načelom, niti bi se moglo reći kako u bilo kojem smislu komentiraju napisano, nego je, dapače, u pojedinim mikro cjelinama izmiješano vrijeme njihova nastanka, a sadržaj teksta ih koristi kao identifikaciju izgovaratelja određene replike, pitanja ili odgovora. Kao što je to primjerice, u diptihu koji prikazuje fotografiju lica autorice i fotografiju lica njene kćeri, pri čemu su obje slične dobi, pa na fotografiji Vlaste piše: “Jesi našla posao?”, a na Dolininoj: “Nisam.” Dijalog se dakle odvija u nedavno vrijeme, no njegove protagonistice pripadaju različitim vremenima, iz čega proizlazi da se postavljeno pitanje jednako tako moglo pripisati i Vlastinoj majci, kao i njen odgovor.

Pa dok s jedne strane svjedočimo etapama Dolinina odrastanja, odnosno dosadašnjeg života, s druge nas pak načelo postava podsjeća da niti u memoriji slike nisu postavljene kronološkim redom, nego ih razne asocijacije neočekivano prizivaju ili spajaju.

Dočim dimenzija teksta kao da potcrtava dotični period, odnosno koristi simboličnu priliku za iskaz, ili bismo mogli reći, pozdrav s onime što ju je u to vrijeme određivalo, veselilo ili opterećivalo. Ili kako sama kaže: “Ovaj intiman zapis svojevrstan je obračun sa svim frustracijama u odnosu majke i kćeri, u odnosu dviju žena koje se pokušavaju nadograđivati uzajamno bez obzira na sve sličnosti i različitosti.”

Osim kontinuiteta, crvena traka označava i svečanost, kao da je cijeli taj period što ga izložba predstavlja  njome ukrašen, kao rođendanski poklon.