Galerija Božidar Jakac već je dugi niz godina poznata i omiljena kiparska destinacija, što je svakako ostavilo traga i na samoj Kostanjevici, koja brojem javnih skulptura u gradu konkurira svom, rekao bih, svjetskom bratu, Münsteru. Galerija je smještena unutar samostana čije je veliko dvorište pravi park skulptura. Ogromna zgrada samostana prilično je sačuvana, gotovo posve u funkciji, a umjetnicima na izbor nudi razne izlagačke prostore.
Korkut se odlučuje za crkvu u središnjem dijelu unitarnjeg dvorišta, gdje predstavlja izložbu pod imenom “Tijelo”. Čime odmah na početku otvara pitanje dvojnosti, budući već i sama činjenica crkve simbolizira odnos između dvije, reklo bi se, elementarno suprotstavljene strane – materije i duha. Građevinu u funkciji duhovnosti moglo bi se nazvati i mjestom njihova pomirenja. Jednako kao što je to i galerija.
Staviti tijelo u odnos s platformom elementarne pomirbe, ustanovljava i konkretnu frekvenciju u univerzalnoj komunikaciji, budući u tom slučaju tijelo označava čovjeka, a crkva Boga.
Ukoliko to primijenimo na galeriju, dobivamo isti rezultat – novu frekvenciju u univerzalnoj komunikaciji, s time da galerija identificira umjetnost, dakle ideju dvojnosti ne pronalazi u odnosu čovjeka naspram Boga, nego unutar čovjeka, u njegovoj svijesti i podsvijesti, srazu racionalnog i iracionalnog, onoga u nama i onoga izvan nas, ali i dalje u nama.
Izložba skulptura što su formom karakteristični primjerci galerijskog iskaza (dapače, primjećuje se i svojevrsna autoironija na račun kiparskog medija) na poprištu drugačijeg oblika komunikacije s univerzalnim, kao da izravno suočava ideju crkve i ideju galerije, čime na generalnoj razini ilustrira različitost oblika pristupa nepristupivom.
Prijevod različitosti tih pristupa u vizualan jezik također je simptomatičan za obje strane. Crkvene su forme monumentalne, a linije pravilne i pouzdane, dočim Korkutova “Tijela” kao da u sebi nemaju nikakve čvrstine, izvijaju se i prevaljuju, kao da su zaustavljena u procesu gubitka načela što ih je određivalo. Ili je upravo proces taj što ih oslobađa početna okvira, ne ukipljuje ih u vječnost, nego oživotvoruje, personalizira, pri čemu se oni, iako su očito krenuli od istovjetna oblika, različito mijenjaju.
Ovdje treba reći da ta tijela nisu ljudska, nego geometrijska, a osim toga, to uopće i nisu tijela, nego, reklo bi se, kosturi kocke i kvadra. Pa ne samo što im izostaju plohe, nego nestaje i geometrije, kao da su se ti likovi, što zauzimaju volumen od oko dva kubična metra, zatekli u svojevrsnom bezgeometrijskom stanju, vrhovi vuku u raznim smjerovima, a bridovi se razvlače i lelujaju. Zakrivljenost njihovih linija može sugerirati i pojavu neke nepoznate sile, dovoljno snažne da ih, bez obzira na sasvim solidnu debljinu konstrukcijskih dijelova od cca petnaestak centimetara, stisne ili razvuče i tako im promijeni početno stanje. Također, s obzirom na oblik, te figuracije mogu podsjetiti i na crtani film, budući se upravo tamo pojavljuju situacije u kojima predmeti na neubičajeni način gube osnovne značajke. Poznavatelje Korkutova opusa, međutim, ti će likovi ponajprije podsjetiti na video triptih, u kojem tri iste kocke u vrlo usporenom snimku padaju na podlogu. Ali, tek su formom iste, materijal je različit, pa dok je jedna očito gumena i odbija se od podloge, druga je od krhkog materijala i pri udaru se razbija na sitne dijelove. Treća je pak od gline, plastelina ili slično, pa izgubi formu slijeganjem po površini.
Osim toga, sugestija fluidnog u tvrdom materijalu, ili suprotno, pomicanje onog što pretpostavlja nepomičnost, primjerice, postamenta na kojem je skulptura, koji kao da svako toliko izgubi snagu i ulekne se pod njenom težinom, jednom riječju promjena početne ili očekivane forme, bilo sadržajem ili materijalom, ili još preciznije, intervencija upravo na toj očekivanosti, trajna je Korkutova kiparska orijentacija.
Stoga bi se moglo reći kako se, nastavljajući istim smjerom, u ovom slučaju tim karakterističnim autorskim pristupom, služi konceptualno, njegovim naglašavanjem kao da prispodobljuje upravo takvu orijentaciju, na nju se referira. Ona mu je ključna poluga, ona je taj jezik na kojem komunicira s onim istim, s kojim je u dijalogu i prepoznatljivi vizualan jezik crkve.
I dok ovaj potonji visokim svodovima, monumentalnim stupovima i savršenim lukovima stremeći prema gore, svima mora biti jasan i razumljiv, dotle Korkutov podsjeća na kakav egzotičan svahili, rasplesan je i razuzdan, izražava odgovornost ritmu a ne sintaksi. Za razliku od crkvenog, taj jezik ne miruje, tijela su u pokretu služeći se jedinom mogućnošću što im stoji na raspolaganju, a to je neodgovornost geometrijskim zakonima. Svoju gramatiku, dakle, reprezentira odbijanjem poslušnosti načelima u okviru kojih se odvija.
Jasno, ta se neposlušnost očituje na sadržajnoj razini, dočim je na onoj izvedbenoj vidljivo kako sva tijela poštuju određenu koreografiju. Dvanaestak je figura raspoređeno po prostoru, pa iako su u zamrznutom trenutku nihove poze međusobno različite, razina i način izmaknutosti od standarda, kao i bijela boja, svrstava ih u jedan ansambl.
Članstvo u njemu, međutim, nije osvojeno primjenom klasičnih kiparskih postupaka: dodavanjem ili oduzimanjem forme, nego promjenom forme. Njihov je volumen jednak kao i na početku, prije intervencije, budući njihova konačnica nedvojbeno upućuje na prvotno stanje, dapače, daleko više nego što izdjeljana skulptura upućuje na komad drveta. Čak na prvi pogled ispada da je krenuo od ready madea – pravilnih kocaka i kvadara, te ih stlačio poput tijesta ili razvukao poput gume. Što, dakako, nije točno, zato što im je konstrukcija kruta, a veličina i čvrstoća isključuju mogućnost da se na njih fizički djeluje. Međutim, težište se ovdje ne stavlja na materijal, niti na tehnologiju izrade, nego na formu, svejedno nam je od čega su skulpture i kako ih je napravio, ono što odmah registriramo jest da im je promijenjena forma, to više nisu pravilna geometrijska tijela. I ne radi se o tome da nam je jasno kako skulpture to nikad nisu ni bile, nego o tome da oblikom sugeriraju da jesu. Iz čega proizlazi kako im se forma nije uistinu promijenila, nego je na sadržajnoj razini to sugerirano.
Na sličan se način skulpture odnose i prema nazivu. Ukoliko krenemo od crteža olovkom kocke ili kvadra, zatim tu skicu oprostorimo, nismo dobili geometrijsko tijelo, iako njeni bridovi zatvaraju zamišljeni volumen, nego njegovu konturu. Pa kao što se u promijenjenim oblicima može nazrijeti ishodište, tako se i u konturama može prepoznati tijelo. Oblikom je, dakle, sugeriran pokret, a prazninom volumen.
Što u kiparskom svijetu i nije baš tako neobično. S time što se ovdje ne radi o sadržaju koji bi bio na taj način predstavljen, ne radi se o vjetru što je savio krošnju, niti o zraku što je poslužio kao model za oblik prostora, nego je model koncept geometrijskog tijela kao nečeg elementarnog, nečeg što samo po sebi nema nikakva značenja, te konačno, nečeg čija funkcija isključivo i jest u tome da bude nepromjenivo.
Proizvodeći kocke koje to nisu, Korkut kao da primjenjuje patafizičarski naputak o tome kako pri računanju dva plus dva jednako četiri nikad nije uzeta u obzir brzina vjetra.
Međutim, pri interpretaciji geometrijskih postulata, on ne uzima u obzir brzinu vjetra, nego uprizoruje doživljaj djeteta, priklanjajući se Rozanovu koji kaže da ‘dijete ne zna za kategoriju namještaja, pa je za njega stolica ogromna i živa kako za nas ne može biti. Djeca su ovdje prisutnija od nas’.
Sastavlja ansambl od tijela bez volumena u formi deformiranih kocaka i uvodi ga u crkvu poput kakve rasplesane parade koja se njiše u istom ritmu, te na taj način manifestira prisustvo života, što se jednako kao i crkva sastoji od materije i duha, ali koji komunicira sasvim drugačijim jezikom.
Za članice autorskog dueta moglo bi se reći da se uglavnom ne realiziraju u prostoru galerije. Što se tiče Zrinke Užbinec, to je zapravo i logično, budući ona proizlazi i najčešće se ostvaruje u području suvremenog plesa. Nasuprot njoj, Andreja Kulunčić je likovna umjetnica (ukoliko bi ostale kategorije bile književnost, kazalište, film, glazba…), međutim, iako se koristi takozvanim ‘umjetničkim’ sredstvima, njene se autorske zamisli rijetko kada realiziraju u galeriji, kao što niti ciljana publika nije ona galerijska. Ona tek post festum svjedoči projektu čiji se finale dogodio na terenu, pred pravom publikom.
Isto se može reći i za projekt Art-Act-Box – “… Kroz radionički format i plesnu koreografiju, u interakciji s publikom, projekt tematizira, dekonstruira i reaktivira konceptualne umjetničke prakse 60-ih i 70-ih godina, a izvodi se u knjižnicama, staračkim domovima, kulturnim centrima, srednjim školama i psihijatrijskoj bolnici.” (iz predgovora Irene Bekić).
To također vrijedi i za Galeriju AŽ, čiji izložbeni prostor, bez obzira na dvanaest godišnju intenzivnu programsku aktivnost, zapravo nije galerijski. Formalno, ona jest smještena u predvorju zgrade bivše osnovne škole, gdje se danas nalazi petnaestak umjetničkih atelijera, ali, kao što je u pitanju ulaz u zgradu, tako je i taj galerijski prostor zapravo ulaz u brojne mogućnosti što se autorima predlažu, a oni ih nerijetko i koriste, u svim hodnicima zgrade.
Dakle, u galeriji koja nije white cube, predstavlja se projekt koji se inače realizira izvan galerije, od autorica koje ne biraju galeriju kao mjesto izraza.
Rezultat je interaktivni audio video performans.
Ideja projetka Art-Act-Box jest približiti konceptualne umjetničke prakse 60-ih i 70-ih neinformiranoj publici, a izvedbena poluga je performans koji ju uključuje. Koristeći rekvizite što ih donosi u kutiji, koji u načelu nisu umjetničke sirovine, nego pripadaju uobičajenu uporabnu asortimanu, performerica u suradnji s publikom proizvodi vizualan rezultat što bi ga se moglo proglasiti karakterističnim za dotična autora.
Sada se sadržaj mijenja, ali suština ostaje ista.
Ne predstavlja se neinformiranoj publici djelatnost značajna umjetnika, reprezentirajući određeni autorski sustav putem njegovih karakterističnih izvedbenih poluga, budući se pretpostavlja da se radi o galerijskoj publici koja to zna. Ali ju se ipak dovodi u poziciju onih koji ne znaju – penzionera, školaraca, bolesnika, čitatelja, dakle, standardne Art-Act-Box publike, predstavljajući koreografsko načelo kojeg se pridržava izvedba peformansa. O čemu galerijska publika, dakako, ne zna ništa. Umjesto da plastično, materijalnim utjelovljenjem, dočara alat dotičnih likovnih umjetničkih praksi, ona u galeriji performativno reprezentira svoj alat, plesni pokret.
Da bi se portretirao alat nužno je eliminirati njegovu ključnu ulogu, a to je da dostavi određenu poruku, potakne osjećaj ili ispriča neku priču. Ili, u slučaju Art-Act-Boxa, dapredstavi neku sliku. Izvođačica izvodi pokrete odgovorne istom načelu po kojem ih je izvodila tijekom prethodnih performansa izgradnje slike, s time što je sadržaj ove slike upravo to načelo. Definira se njegova osnovna poluga – odnos prema prostoru. Ili, preciznije, odnos tijela i prostora. Ili, još preciznije, dijelovima tijela se mjeri prostor, što je zapravo preduvijet za izvođenje pokreta u prostoru. Ilustrirajući pokretom analizu pojedina pokreta, kako i zašto je došlo do njegova poduzimanja, izgrađuje se slika alata, odnosno onoga što prethodi njegovoj uporabi.
Prilikom izvedbe performerica govori. Oblik njena narativa preuzima formu razmišljanja naglas, ona kao da sama sebi govori ono što radi. Pa tako saznajemo da mjera može biti jedan lakat, širina trupa ili glave, dužina stopala, pa čak i jedna ‘špaga’. Točka u prostoru od koje se kreće ili spram koje se odnosi, može biti bilo gdje, sredina zida na ulazu, zamišljena linija na podu koja spaja dvije razmaknute galerijske plohe, čak ju izvođačica i sama može svojevoljno ustanoviti, da bi onda prema njoj bila u odnosu. Putanja kojom se kreće povezujući određene dijelove prostora može biti pravocrtna ili zakrivljena, no kakva god bila, ona je rezultat primjene načela, do pokreta isključivo dolazi uspostavom mjere ili njenim ponavljanjem. Pa kao što je točaka u koordinatnom sustavu prostora u kojem se nalazimo zapravo bezbroj, tako je i mogućnosti za njihovu lokaciju ili definiciju, slijedeći načelo izmjere tijelom, također gotovo bezbroj (to može biti potkoljenica i dva prsta, tri okreta tijelom što je ispruženo na podu…), a jednako tako može biti i bezbroj linija povučenih tako ustanovljenim gibanjem. Predstavljajući koreografiju što polazi od tih premisa, postaje jasno kako njenih varijacija također može biti bezbroj, bez obzira što se nalazimo u vrlo fiksno određenom prostoru. Do te mjere da bi izvedbu, bez usmena objašnjenja, na prvi pogled mogli doživjeti kao improvizaciju. Pa kao što se neinformiranoj publici pojašnjava struktura pojedina primjera iz konceptualne prakse, tako se i mi sada upoznajemo sa strukturom što stoji u pozadini tih pokreta, shvaćamo da se ne radi ni o kakvoj improvizaciji, nego o preciznoj provedbi načela, odnosno razrađenom sustavu primjenjivom na bilo koji prostor.
Primjena ideje Art-Act-Boxa na format galerije očituje se, dakako, i u vizualnom smislu. Preseljenje (ili povratak) u galeriju, ili bi bolje bilo reći, uzimanje galerijskog formata u obzir, manifestira se na više razina.
Četiri video projekcije emitiraju sliku što je razlomljena po prostoru, a uključuje pod, strop i hodnike. Ne postoji, dakle, klasična projekciona ploha, nego je to unutrašnja arhitektura zgrade. Zahvaljujući njenoj konfiguraciji, te projekcije kao da odlaze iza uglova, neočekivano se pojavljuju u refleksu na staklu pa kao da hologramski izlaze iz zgrade i emitiraju se na elementima eksterijera, različitim projekcionim uglovima realiziraju neobične perspektive, sveukupno proizvodeći jedinstveni ambijent. A budući je sadržaj tih projekcija plesna pozornica, dakako, uključujući i plesačice u izvedbi, moglo bi se reći kako je poprište plesnog medija preseljeno u ono galerijsko. Te da su pri tome oba djelatno iskorištena u realizaciji vizualne dimenzije ove analize plesnog materijala.
Osim toga, argumentirajući svoje postupke, performerica kao da ih dodatno ilustrira postavljanjem vidljivih markacija, povlačenjem crvenih ili crnih traka svoje putanje. Stoga se može reći kako u kontekstu analize svog medija, ona zapravo iscrtava sliku tog medija u galeriji.
Primjerice, epizoda u kojoj se polako odmiče od jednog projektora, istodobno spuštajući ispred njega rolu papira što služi kao projekciono platno, te se približava zidu iza nje, na kojem se također emitira ista slika i projekcioni se papir u jednom trenutku poklopi sa zidom ostvarujući istu sliku, kao da metaforički spaja dva medija. Zato što je papir kojim je uvela sadržaj, projekciju plesačice u pokretu, kasnije, pričvršćen na zid, poslužio kao podloga na kojoj flomasterom iscrtava skicu pokreta što ju plesačica na projekciji izvodi. Te potom i sama uživo izvodi ono isto što i na projekciji. I iscrtanom shemom i izvedbenim pokretom predstavljući način dolaska do ‘točke koreografije’.
Tu točku ustanovljava kao središnji element, manifestno ju predstavlja kao ishodište ili kao riješenje formule iz koje će kasnije svi ostali pokreti proizaći. To je ona ista točka što može biti ustanovljena bilo gdje i prema kojoj se pokretom izražava odnos, stavlja iznad glave, uzima u ruku ili oko nje obilazi.
Taj se ključan dio sadržaja koristi i kao platforma za interakciju. Prisutnima su podijeljene male okrugle naljepnice u raznim bojama, s uputom da ih nalijepe tamo gdje im se zadržao pogled ili pak oni sami ili iz bilo kojeg razloga želje obilježiti baš ta mjesta. Pri tom poslu oni ulaze u prostor performerice čineći izvedbu interaktivnom, dočim, ostavljajući svoje markacije po prostoru i izgrađuju zajedničku sliku.
Analiza, logično, završava ispred projekcije prazne pozornice, rezimeom svih dotad učinjenih pokreta, čije je značenje elaborirala tijekom izvedbe. I nakon toga ulazi među publiku, ostavljajući scenu praznom.
Ukoliko instalaciju i performans izmijestimo iz prostora galerije u kazalište, tamo ih nazivamo scenografija i glumačka izvedba. No, što se događa ukoliko scenografiju i glumačku izvedbu umjesto u kazalištu gledamo u izlogu galerije? Je li to i dalje teatar, kao što je to bilo u slučaju Jelčićeve predstave “Izlog”?… Ili je pak sama činjenica da se taj izlog sada nalazi u galeriji smjesta preuzela njen medijski format?…
Na oba pitanja odgovor je ne. Dogodilo se to da su kazališni atributi u ovom slučaju iskorišteni kao konceptualne poluge izložbe: instalacija se konceptualno predstavlja u formi scenografije, a glumci preuzimaju uloge performera. Iako su kazališno kostimirani i smješteni u narativni kontekst, oni ne realiziraju nikakav linearan razvoj. Istina, njihova aktivnost upućuje na dimenziju vremena, na to da izvedba ima trajanje, da se ne radi tek o ‘živoj slici’, no to kao da je jedini razlog njihova pomicanja, oni zapravo simuliraju da glume. Stoga bi se moglo reći da je sve zajedno zapravo simulacija kazališnog medija (koji u načelu simulira realnost). Ne radi se, dakle, o predstavi, nego o portretu predstave. Kao što niti činjenica galerije nije ta koja presuđuje u korist izložbe, ona tek svojom konotacijom – mjesta gdje se izlažu portreti (oni slikovni kao i figuralne kompozicije, što je ovdje naročito analogno) – omogućuje predstavku konceptualne ideje, slikovito govoreći, ona pruža okvir za portret.
A kazališni se redatelj, u svojoj praksi i inače sklon rušenju uobičajenih teatarskih formata (a i doslovno, budući su u predstavi “Na kraju tjedna” glumci srušili dobar dio HNK-a), preoblači u vizualna, multimedijska ili takozvana ‘suvremena’ umjetnika, uzimajući svoju djelatnost kao temu. Galerijskim se okvirom koristi poput svojevrsne meta optike, nekakva izmještajna sredstva što mu i omogućuje takav portret, budući se jedan medij i ne može predstaviti u njemu samome. Može se, primjerice, u kazalištu govoriti o kazalištu, no još smo uvijek unutra, nije se ono predstavilo. No, ukoliko njegovi ključni čimbenici nisu u funkciji dostavljanja konkretna sadržaja, nego ih se izdvaja i koristi funkcija koju inače imaju u izgradnji predstave, tada oni postaju građevni elementi njegova portreta.
Pakao što kazalište izolira pojedinu dimenziju društva, tako je i ono sada izolirano, smješteno je u izlog, ono se izlaže, iako publika čak ima i priliku sjesti na dva reda stolica na ulici, ona tu predstavu, zahvaljujući izostanku razvoja i minimalnim aktivnostima aktera, prestaje doživljavati kao predstavu.
Nakon što vrlo brzo dobije vizualno izvješće o kontekstu, publika kao da svjedoči kratkom isječku iz neke drame, isječku koji se opetovno ponavlja, kao u loop-u, dakako uz sitne varijacije, kao da se neprestano vrti isti dio iz različitih izvedbi jedne predstave. Ona se, dakle, ne prati, nego se gleda. Gleda se kako ona izgleda.
Ponekad ona čak i reagira na reakciju iz publike, kao što, primjerice, reagira i izvođač mimikriran u skulpturu na kakvu trgu. No, za razliku od njega, ovdje je ta reakcija dio scenarija, ostvarena kretnjom tipičnom za kontekst pojedina aktera, ona kao da iz njega proizlazi. Čime se predstava dodatno personalizira, ona je ta koja reagira na publiku kroz kretnju ili mimiku svog izgradbena elementa.
Formalno govoreći, sadržaj pjesme može biti pjesma ili film sadržaj filma, ili će netko reći da je nacrtao melodiju ili da je odsvirao boje, no rijetko se događa da te boje pritom imaju i sadržajnu prepoznatljivost, a pogotovo je teško u jednoj slici portretirati medij glazbe.
Jelčić u svom radu, koji se zapravo zove “Izložba u pripremi / Izložba je postavljena”, predstavlja tri slike, odnosno tri sižea ili detalje iz tri, moglo bi se zaključiti, već napravljene predstave. Sve tri epizode bile su nekoliko puta reprizirane ili, preciznije rečeno, elementi iz tih, zapravo nepostojećih, predstava bili su višekratno odigrani. Izlog Galerije Forum bijaše nešto malo produžen, uzeo je i komadić galerijskog prostora. Eventi bijahu vrlo neodređeno najavljeni, a jedina informacija na licu mjesta jest tek bijeli papir na vratima s tekstom: Izložba u pripremi.
Drugi dio naziva odnosi se na drugi dio rada, na klasično postavljenu izložbu u cijeloj Galeriji. Osim video snimaka pojedih etapa izložbe u pripremi, iz kojih posjetitelj propisno najavljena otvorenja, koji im moguće i nije svjedočio, saznaje njihov sadržaj, izložba uključuje i fotografije tih situacija. Međutim, ne samo onoga što se događalo u izlogu, nego cijele scene koja se tijekom ljeta odvijala u Teslinoj ulici, a sastojala od izvedbe u izlogu, publike što je sjedila u dva reda kazališnih stolica i slučajnih prolaznika. Što ponovo govori u prilog tome da se radi o portretu kazališta, te da je ‘izložba u pripremi’ bila jedina mogućnost da se taj portret uopće i napravi. Drugim riječima, izložba se sastoji od predstavljanja njene pripreme. Njome nije izgrađeno finale, što bi, primjerice, bilo, da smo kroz mjesec dana gledali slikara kako u galeriji proizvodi sliku, koju onda gledamo na otvorenju, nego kao da umjesto slike, na otvorenju gledamo fotografije njega kako slika. Ali, za razliku od tih fotografija, iz kojih doznajemo tek da on slika, ovi, također dokumentarni materijali, predstavljaju prave, završene, slike, koje, dakle, izložba postavlja, te njima rješava i svoj, izložbeni, zadatak.
Naime, okolnost korištenja galerijom, ne kao prostorom u kojem se događaj odvija, nego mjestom gdje se tek informira o nečemu što se odvijalo izvan nje, prilično je prisutna u prostoru suvremene umjetnosti. Pa je već i samim time Jelčićevo riješenje legitimno i format izložbe zadovoljen.
Ali njegov izložbeni cilj time nije riješen. Za predstavu se, naime, obično kaže ima tri čina. No, kad je treći završio, onda nema ništa više od toga, nikakav konačan moment izvan tih činova. Izložba slijedi taj koncept i sastoji se od tri etape, ali u ovom slučaju upravo ona proizvodi još jedan moment izvan činova, a to su svi oni zajedno, kao da smo ih sagledali iz šireg koncentrična kruga, u njihovoj cjelokupnosti.
Dodatan argument za tezu kako se ovdje radi o izložbenom portretu kazališta, pronalazimo u tekstu kustosa Antuna Maračića: “… u svojevrsnim alegorijskim prizorima obiteljskog i političkog života naših prostora, s elementima tragičnog i grotesknog, Bobo Jelčić ostvario je intrigantno djelo kao svojevrsno iznenađenje u javnom prostoru grada.”
Iz čega proizlazi kako je sadržaj tih prizora zapravo metaforički predstavljena stvarnost, njena simulacija putem autorski interpretiranih bitnih karakteristika. Čija publika de facto i jest stvarnost. Dakle, stvarnost u izlogu gleda samu sebe. Odgovarajući tradicionalnim galerijskim zahtjevima, simulacija se nalazi iza stakla, što proizvodi usputnu dividendu ustanovljujući i dimenziju ogledala stvarnosti. Odraz, dakako, nije istovjetan originalu, a ono što proizvodi tu razliku upravo je autorska interpretacija, prikaz je simbolički, definirao ga je umjetnički alat. U ovom slučaju, to je ovaj kazališni.
Sliku upotpunjuje i službeni naziv izložbe. Naime, odmah kraj ulaza u galeriju, nalazi se fotografija autora izložbe, snimljenog ispred nekog zida. Ali, dakako, to nije zid, nego izlog u kojem se zid odražava. Dakle, Jelčić je snimljen ispred izloga na kojem se, u funkciji reklamna slogana, nalazi naslovni tekst. Tekst je vrlo čist i djeluje kao da je sprintan na samoj fotografiji, što je kustosa navelo da taj slogan upotrijebi kao naslov, u duhu svih prethodnih improvizacija koje su pratile i uobličavale ovo otvoreno djelo ‘Izložbe u pripremi’.
No, bez obzira na univerzalnu primjenjivost tog slogana (između ostalog i u prostoru teatra), izložba i portetom redatelja tih predstava upotpunjuje, odnosno kompletira portret teatra.
Bez obzira čisti li ga, mjeri ili jednostavno voli, bez obzira koristi li ga kao kolportažni dućan ili kao frizeraj, grad je Tomova pozornica. A prolaznici publika. On ne govori da treba izaći na ulicu, on tamo stanuje, ne pravi izlete iz galerije ne bi li proširio prostor njena djelovanja, nego obrnuto, tek ponekad gostuje u galeriji, kao da tamo održava brifinge o onome što konstantno radi na ulici.
Bez obzira da li je riječ o beogradskim šahtovima, zagrebačkim trgovima, njujorškim garažama ili unutrašnjosti zgrade, bez obzira radi li se o akcijama, performansima ili filmovima, javni istupi kao temu ili mjesto uprizorenja izabiru upravo ono mjesto gdje je javnost najjavnija. Oni se ne obraćaju izabranoj publici kao simbolu javnosti, poput većine ostalih autorskih istupa, nego javnosti kao takvoj. Tom preskače galeriju kao posrednika, ide na ulicu i tamo iznosi svoje argumente.
Pa, osim što na formativnoj razini definira ulicu kao poprište umjetničke reprezentacije, oblik te reprezentacije uzima u obzir kontekst poprišta svoje objave. Uzima u obzir činjenicu Trga, odnosno njegovu ideju kao Agore, bilo kao ideju javnosti ili pak konkretna lokacija postaje sadržaj, pozornica preuzima glavnu ulogu, a Tom se pojavljuje u funkciji njena servisa, scenskog radnika.
Međutim, on ne izlazi na ulicu poput kakva tribuna što nastoji regrutirati istomišljenike oko svoje ideje, nego javnost ustanovljuje kao publiku autorska iskaza. On joj se, dakle, ne obraća izravno poput tribuna, nego posredstvom metafore, te ju na taj način prisiljava i da prihvati jezik metafore, kao osnovne poluge umjetničkog iskaza.
Širenje prostora borbe umjetničkim sredstvima na osnovno poprište društvenih zbivanja najčešće preuzima format performansa. Za razliku od, primjerice, Grupe Šestorice koji su borbu širili izlaganjem svojih slika na ulici, Tom ne izlaže slike nego sebe. Odjeven ili gol, kostimom podržavajući određenu asocijaciju ili uniformom definirajući svoju ulogu, Tom postaje živa slika, poput trodimenzionalne projekcije filma, u kojem igra glavnu ulogu, na ekranu stvarnosti. Zahvaljujući izgledu i odgovarajućem ponašanju, on je naglašeno odvojen od te stvarnosti, a istodobno se nalazi usred nje. No, zapravo, svakim svojim performativnim izlaskom u grad, on kao da film upravo snima, bez obzira što nema nikakve ekipe, a nekmoli seta, on se ponaša kao da su svi na broju, scenarij je razrađen, definirane pozicije kamere, planovi, izmjene kadrova… Akcija!
Izlazi iz Poletove redakcije, odjeven kao Superman, gura kolica s novinama prema Trgu, gdje će ih prodavati. Najčešće ispred knjižare “Naprijed”, možda stoga što mu je odgovarao zamišljeni total na situaciju, ukoliko je kamera na balkonu Kluba književnika. Sve je izrežirano, svaki pokret, svaka gesta.
Srećom, imao sam priliku ubrojiti se među one što su svakog drugog ponedjeljka prije podne znatiželjno odlazili na Trg vidjeti što će Tom danas imati, tko će Tom danas biti?…
Već je, dakle, uspio. Potaknuvši znatiželju, nagovorio je na dolazak, sljedbenike regrutirao ne svojom slikom, nego ulogom, interpretacijom određena žanra. Dovođenjem u vezu tog imagea s konkretnim trenutkom, kojeg, zapravo, na taj način interpretira. Serija tih performansa trajala je dovoljno dugo da se inficiraju mogući kandidati i odgoji jedna generacija, ali da se i svim ostalim čekačima tramvaja ta neobična slika duboko usadi u pamćenje.
Ispada da je taj anticipator krize, anticipirao i danas vrlo moderan format, kolportaža Poleta zapravo je serija, a ne film. Epizode su brižljivo razrađene, svojom pojavnošću, odnosno karikaturom određena žanra, Tom je u odnosnu spram okvira, a to je prodaja novina, on identificira pojedine novinske rubrike, političku, medijsku, pa čak i onu, reklo bi se, gradsku, odjenuvši jednom dimnjačarsko ruho, donoseći sreću svima koji ga vide.
Pojavljuje se i na naslovnici, duhovito komentirajući ideju naslovnice da najavi sadržaj broja, on ilustrira sve rubrike odjednom, odjeven u baloner egzibicionista, kožne čizme do pola bedra, dakako golih genitalija, ispod balonera je majca s Glennom Millerom, na rukama su mu crne rukavice davitelja, ima Hitlerove brčiće, u ustima nekakvu palicu što podsjeća na pendrek, kao da je iskočio iz novina, ilustrirajući njihov kompletan sadržaj. Pa čak i odnos ovih ili onih prema tom sadržaju.
Boravak na terenu, ili, drugim riječima, konceptualan, ali i životni izbor ulice kao pozornice, uz, dakako, arhivsko znanje, budući je sve gledao i sve čitao, donosi mu titulu anticipatora krize. Jer se oblik neke krize najpreciznije i može detektirati upravo na ulici. Tamo gdje svi negdje idu, kamo idu ne znaju, pa što bude, bude…
Pa kao što se sadržaj većine predstavljenih radova odvija na ulici, tako je i kontekst njihova predstavljanja, po prvi puta u formatu retrospektivne izložbe, u novootvorenom Muzeju moderne i suvremene umjetnosti, inače bivšoj tvornici Rikard Benčić, također posve urban. Učinivši tek konstrukcijske zahvate nužne za kategoriju muzeja, da bi od ruinirana prostora postao funkcionalan, a ostavivši viljdivima njegove industrijske atribute, galerijski su prostori u ovom slučaju i idealna inscenacija za predstavku ideje Tomova stvaralaštva. Izdvajajući kapitalne radove fotografskim dokumentacijama, oni se doimaju poput epizoda, a raspoređeni po prostoru reklo bi se poput pristaništa ili važnih luka, Tomove plovidbe. Koja se ne događa na moru, nego upravo u kontekstu kojeg vrlo dobro ilustrira bivša tvornica.
Dakako da ima i velik broj njegovih filmova, tu je i uzorak kolaža, papier machea, karakterističnih instalativnih elemenata, jednom riječju, kroki presjeka djelatnosti u raznim medijima. Tu je i odlično riješena svojevrsna curricculumska situacija: zidovi jedne prostorije posve su prekriveni vizualima različita ishodišta – pojedina životna razdoblja garnirana su pripadajućim dokumentima, manje ili više poznatim fotografijama, novinskim izrescima, člancima i njegovim autorskim intervencijama. Sve to proizvodi osjećaj ulaska u Tomov svijet, ili preciznije govoreći, u svijet kojem smo bili prisutni, prolazimo kroz poglavlja kojima smo manje ili više svjedočili, no svi ti, pa i najmanji dijelovi njegova životopisa su na neki način tretirani. Svaki pojedini elemenat tog životna mozaika kao da je prošao kroz kreativni proces, doživio određenu interpretaciju, te se kao takav uključio, preuzeo svoje mjesto.
Što zapravo prilično vjerno ilustrira i ideju njegova staralaštva, izraženu kroz svojevrstan moto ‘čim otvorim oči vidim film’, koja bi se mogla protumačiti i kao metafora njegova stvaralašta, koje je u svemu vidjelo mogućnost umjetničke realizacije.
Materijalizacija tog manifesta svakako je najvidljivija u njegovu stanu, što bi ga se danas moglo nazvati i muzejem. Ali ponovo autorskim, on se u samom startu svoje stambene in situ instalacije (tko zna kada je to krenulo?…) referira na Schwittersa, ali se referira zato što mu to konvenira, Schwittersov ga autoritet potkrijepljuje, ali on je otišao korak dalje, referenca je tek usput.
Taj je autorski muzej, dakako, produkcijski nemoguće izmjestiti iz Krajiške u Rijeku. O tom projektu životna prostora, gdje je svaki djelić ispunjen nekakvom intervencijom ili tumačenjem ili produktom angažmana što samim svojim trajanjem, odnosno posviješćenošću tog trajanja, rezultira artom, o tome svjedoče dvije velike zidne tapete što što predstavljaju njegov interijer, odnosno taj životni rad.
I na kraju, treba notificirati svojevrsnu pobjedu, koja se danas, ali i inače, bez obzira na danas, rijetko bilježi. Ona je izražena jednako činjenicom otvaranja novog muzeja, kao i njegovim odgovarajućim izgledom. A simbolički kapitalizirana izborom umjetnika koji apsolutno identificira njenu orijentaciju.
Nakon što je prvih petnaest godina festival multimedijalnih ili ‘novih’ umjetničkih praksi Vizura aperta gostovao u istarskom gradiću Momjanu, a prošle se godine održao na otoku Zlarinu, za lokaciju sedamnaestog izdanja odabran je Pelješac. Iscrtavajući putanju festivala na karti dobivamo gotovo ravnu crtu što povezuje dva naša najveća poluotoka, onaj sjeverni i onaj južni, a prelazi preko dotičnog otoka na srednjem Jadranu. Možda je do zaustavljanja došlo stoga što je ta crta preduga da bi ju se preskočilo u jednom skoku, a možda, promatrajući iz perspektive naziva ovogodišnje Vizure, iz želje za simboličnim povezivanjem sva tri dijela obale.
Primjenu naziva na geografsku dimenziju pronalazimo i u činjenici da se festival održavao u četiri mjesta – Janjini, Žuljani, Dračama i Putnikoviću, a šireći perspektivu na globalni konekst, ideji veza odgovara i sastav sudionika, osim lokalnih i domaćih autorica i autora predstavili su se i oni iz Japana, Skandinavije, Velike Britanije i SAD-a, što između ostalog reflektira i podizanje produkcijske dimenzije na novu, čak bih rekao i sasvim solidnu, međunarodnu razinu. Govoreći o sastavu sudionika, reklo bi se kako se i u dobnom smislu poštovala ideja povezivanja, prisutni su bili studenti, profesori, odnosno umjetnici srednje generacije, pa i oni koji zaslužuju nagradu za životno djelo. Tumarajući Pelješcem u potrazi za pogodnom lokacijom, ruku pod ruku prolazili su i djeca i starci, žene i muškraci, domaći i stranci. No, Dom kulture u Janjini ipak bi se mogao proglasiti središnjom točkom uspostavljenja novih ili pak potvrde onih već postojećih veza.
Smještena u unutrašnjosti, Janjina je nekad bila centar ovog područja, čiju je ključnu ulogu malo pomalo istisnuo dolazeći turizam i sada je tek po ostacima poluruševnog gornjeg dijela gradića moguće zaključiti kako je to uistinu i bilo središte ovog dijela Pelješca. Upravo tome svjedoči i Dom kulture, nasuprot strahovanju očito i dalje vrlo djelatan, koji se svojom pozicijom, prostorom i terasom nametnuo kao poprište brojnih festivalskih zbivanja, ali i kao idealan meeting point.
Osim predstavljanja radova, koje kulminira završnom izložbom smještenom po čitavoj Janjini, četverodnevni program uključuje i niz predavanja što kao temu uzimaju bilo restauraciju lokalnih prometnih veza ili pak čvrstu poveznicu između lika i djela slikarice Zinaide Bandur i lokalna područja.
Vizura je započela otvorenjem izložbe lokalna slikara Tomislava Ivanišina, i to upravo u vrtu njegove kuće u Dračama, upravo na mjestu gdje su i nastale slike pejzaža koje sada predstavlja publici.
Nešto kasnije, na istoj toj poziciji, kao da nastavlja Ivanišinove prizore, jedino što je i on sada u kadru, Siniša Labrović u performansu Turizam prirodnu harmoniju dovodi u vezu s ekonomskim čimbenicima. Leđima okrenut moru sjedi za stolom na molu i prstima naizmjence uzima vodu iz čaše u koju je netom zagrabio more i one u koju je natočio Coca Colu. Što na karikaturalan način zapravo potvrđuje prednosti, pa čak i nužnost ekonomije.
Publika seli u Janjinu, gdje se, nakon službena otvorenja festivala, prikazuje film Borisa Cvjetanovića “Male glave mala tijela”, koji fokusira jedan dio pelješke prošlosti, točnije, dugogodišnji teror što ga je nad djecom u školskom domu u Trpnju provodio čovjek u funkciji odgajatelja. Kadrovi devastiranog interijera predstavljaju prostor gdje je živio nakon što je dom raspušten, a snimljeni su nekoliko godina nakon što je pronađen mrtav. A bizarni detalji što se nižu kao da približavaju strukturu njegove ličnosti.
Film završava čitanjem pisma jedne od žrtava njegova sadističkih iživljavanja, što ga je imala potrebu napisati na vijest o njegovoj smrti.
Program nudi i radionicu One Take Filma, što ju je vodio Boris Cvjetanović, a također i dramsku radionicu pod vodstvom Zrinke Antičević.
Osim predavanja i radionica, svakog je dana na rasporedu bilo i poneko predstavljanje autorske djelatnosti sudionika festivala, raspoređeno na sve četiri lokacije.
Otvorenje izložbe Vatrena Pekića “Put” dogodilo se u vrlo slikovitom i živopisnom prostoru njegova restorana u Janjini. Iako bi to mjesto također mogli nazvati etnološko prirodoslovnim laboratorijem. Ili pak svojevrsnim osobnim muzejem, u kojem se, za razliku od ostalih, neprestano nešto uzgaja i proizvodi, od raznoraznih trava, preko povrća do izvanrednih likera. Osim proizvodne, Pekić njeguje i sakupljačku strast, pa taj muzejsko gastronomski laboratorij ponegdje podsjeća i na ropotarnicu iz koje, po potrebi, na svjetlo dana izlaze predmeti i postaju eksponati. Stoga i postav njegove izložbe, osim što se posve uklapa u taj ‘izložbeni prostor’, aktivno uključuje i elemente što kao da su u skladištima strpljivo čekali svoju šansu. Desetak starih i vremenom dobrano nagriženih prozorskih okvira postaju idealna oprema za tridesetak crteža olovkom na običnom papiru A4 formata. Crteži su nastali, reklo bi se, u jednom dahu, u autobusu tijekom putovanja do Studenaca. U gotovo jednopoteznoj maniri Pekić crta predjele kroz koje prolazi, no u njih uvijek unaša i apstraktne elemente što ih je moguće protumačiti kao rezultat raspoloženja – stavljajući naglasak na trenutnu impresiju, ipak uključuje i poneka sjećanja i vrlo slobodne asocijacije. Tome treba dodati da se takozvani ‘nazivi’ pojedinih crteža nalaze na poleđini, ali ne samo da identificiraju sadržaj ili putokaz spram njega, nego predstavljaju naličje iste teme, stoga je izbor prozorskih okvira, što omogućava uvid u te obostrane slike, potpuno u funkciji njihova predstavljanja.
Četvrtog dana festival se odvija u Žuljani i uključuje tri performansa, dvije instalacije u javnom prostoru i jednu u lokalnoj knjižnici.
Već na samom ulazu u mjesto dočekuje nas prvi iz serije autorskih plakata “Lost Things can not be Replaced”, danske umjetnice Lise Harlev. Posve jednostavno oblikovani, grafičkim simbolom predstavljaju pojedine predmete iz svakodnevne uporabe preko kojih je otisnuta naslovna poruka.
Na žičanoj ogradi sportskog igrališta, također na ulazu u mjesto, nalazi se ‘baner’, nastao u suradnji Tanje Stanić i Borisa Cvjetanovića, na kojem velikim crnim slovima piše Dokolica, a kraj toga, manjim, crvenim – Akcija. S druge strane, one okrenute moru, također u smislu dobrodošlice, ponovo velikim crnim slovima piše Dokolica, no u nastavku jednako velikim crvenim piše Now. Ova neobična turistička ponuda doima se kao dio neke šire propagandne platforme koja promovira dokolicu. Odnosno njeno aktivno stanje. Dapače, takvoj dokolici treba pristupiti odmah.
U malom prostoru lokalne knjižnice, gotovo posve ispunjene policama, svoj je rad pozicionirao Lasse Krog Møller. Između pojedinih knjiga umetnuo je uokvirene kolaže nevelika formata, sastavljene od uglavnom starijih fotografija raznih knjižnica i citata raznih pisaca koji pak govore o raznim knjižnicama. Formatom diskretna intervencija, a sadržajem ipak prilično iscrpna, ona kao da je također dio propagande, izbor fotografija i tekstova taj tajanstveni svijet predstavlja poput riznice, iz koje vadi neke dragocjenosti ne bi li nam predočio što se sve još unutra nalazi.
Osim toga, tu su još i fotografije koje se vrte na displeju, a koje je snimio u ovoj knjižnici, detalji stranica po čijim je marginama netko nešto dopisao ili docrtao. Osim, dakle, svoje intervencije u knjižnicu, izdvaja i intervencije iz njena tkiva, ožiljke ili dobitke što ih je vrijeme na njoj ostavilo.
Prvi performans, pod imenom “Sinteza”, izvele su Tanja Stanić iz Žuljane i Naoko Takahashi iz Japana. To, odakle su, ne navodim tek uzgred, budući njihovo porijeklo igra bitnu ulogu u realizaciji. Sinteza je, naime, ovdje ostvarena kompilacijom žuljanksog i japanskog pristupa hrani. Poprište je lokalna tržnica, ukoliko je četiri štanda moguće tako imenovati. Na štandovima je, međutim, umjesto uobičajene ponuda, sada izloženo pregršt različitih jestivih elemenata, od brojnih trava i začina, preko meda, voća, povrća, sireva, do nekoliko vrsta domaćeg kruha, od čega performerice slažu zalogaje i nude ih publici. Pritom ne idu za tim da svaka predstavi specifičnosti svoje kuhinje, nego te specifičnosti u svakom pojedinom zalogaju kombiniraju proizvodeći uvijek novi okus, što se temelji na suradnji pojedinih njegovih dijelova, predstavljajući na taj način svoju autorsku kuhinju.
Nakon toga slijedi šetnja do Vučina, uvale nešto manje veličine, ali ništa manje prekrasne od ove žuljanske. Računajući na tu fascinatnu prirodu, Siniša Labrović početak svog performansa “Sjetva” izvodi u sumrak, u račun uključujući i njegove neodoljive efekte. Preko ramena prebacuje jutenu vreću, ulazi u more, šakom grabi sadržaj iz vreće te ga, pokretom klasičnih sijača na poljima, razbacuje po površini. Taj sadržaj je, dakako, sol, pa iako je ideja ‘soljenje mora’ u metaforičkom odnosno autorskom prijevodu već mnogo puta korištena, odabir lokacije i dramaturgija izvedbe Labroviću donose iskren aplauz.
Treći se performans također događa u uvali Vučine, ali ne na obali nego upravo usred nje, na moru. Pozornica audio vizualne instalacije “Nicky Speaks Vida Gee i Eclipse” smještena je na brodiću, a publika je raspoređena u okolnim barkama. Odavno je već noć, jedina su svjetla ona svemirska, ali njih je na ovome nebu doista bezbroj. To jest, bezbroj minus jedan, jedinu je naime smetnju izvedbi napravio meteor, koji je naočigled publike nakon poštene sekunde izgranja na kraju i eksplodirao.
Izvedbeni koncept uključuje video projekciju na platno smješteno na krmi brodića, čitanje i pjevanje, te audio, koji iz pozadinskog ponekad prelazi u prvi plan. Ritam čitanja, usklađen sa zvučnom slikom ambijenta, kontemplativnost sadržaja, pa i sugestivna izvedba naratorice koja polako izgovara riječi, kao da su one papirnati čamčići što ih stavlja na površinu i otpušta, sve to proizvodi doživljaj privida, poput svojevrsne zvučne fatamorgane. Nasuprot tome, svjetlina ekrana vrlo je jasno izrezana iz tamne podloge i predstavlja sadržaj koji smjesta postaje aktivan s obzirom na tu podlogu, već i na formativnoj razini, jer nebo zapravo i gledamo kao ekran. A samim time, na vizualnoj razini, sadržaj tog ekrana u ekranu biva tumačen kroz doživljaj cijele slike.
Završna večer, u ulozi grand finala Vizure aperte, započinje šetnjom u gornji, stariji dio Janjine. Nakon stotinjak metara uspona nekad glavnom janjinskom ulicom nailazimo na polusrušenu kuću bez krova na čijem derutnom podu Ben Cain postavlja instalaciju “Posters”, s obostrano otisnutim plakatima na kojima piše “Words used to describe the person next to you / Riječi da opišeš nekoga pokraj tebe”. Po autorovoj želji, ta programom nenajavljena intervencija zapravo je dio svojevrsne pop-up trilogije, čiji se prvi dio na svega dva sata ukazao u predvorju Doma kulture u obliku instalacije “Stolovi”, od četiri stola prekrivena bijelim stolnjacima na kojima su po tri plastične čaše okrenute naopako. Na nekoliko se mjesta kraj tih čaša nalaze i crvena kuglice, odnosno cherry rajčice. To je asocijacija na poznatu igru ‘trica’, u kojoj treba pogoditi ispod koje čaše se nalazi kuglica da bi se osvojio novac. Predstavljenje u formi instalacije koja ubrzo nestaje upućuje na ilegalnost te igre što se odvija po sajmovima i ulicama, gdje njen voditelj mora često mijenjati mjesto strahujući od policije. Stilizirano prevedena i prebačena u prostor ‘galerije’, ona kao da reflektira načelo odvijanja, odnosno umjetnikovo pogađanje tendencija ili opcija što će ih galerijski sustav potvrditi i nagraditi.
“Nije ruševina” je treći čin Cainova pop-upa, također u formi instalacije (napravljene u suradnji s Tinom Gverocvić), a nalazi se na staroj kamenoj terasi, gotovo na vrhu gradića, s koje se pruža pogled na imozantnu panoramu pelješke unutrašnjosti. Desetak različito obojanih papira B2 formata pravino je raspoređeno po terasi. Na svakome od njih nalazi se oveći kamen, obojan jednako kao i papir kojeg ‘pridržava’. Prizor također priziva dojam nekakve ponude, podsjeća na izložbu slika položenu na pločnicima i uličicama što se turistima posvud nudi na prodaju. Nekoliko minuta nakon prispjeća na poprište instalacije, međutim, autor, uz pomoć publike, sklanja slike iza ugla, kao se proširila vijest o nadolazećoj raciji.
Jedna od rijetkih obližnjih kuća u kojoj se i dalje živi poslužila je kao kazalište za audio vizualnu incenaciju “Room service”, grupe Vinyl-Terror & – Horror. Publika je na sceni, sjede po dnevnoj sobi i kuhinji, pa i po drvenim stepenicam što vode na tavan. Započinje zvonjavom što kao da dopire s obližnja trga, a nastavlja raznim zvucima, škripanjem parketa pod nečijim koracima, zveketom nevidljivih lonaca u kuhinji, jednom riječju, zvucima što sveukupno imaju sugerirati prisustvo duhova. Da ne bi bilo nedoumica, s vremena se na vrijeme zatrese i luster, pa na trenutak i nestane svjetla.
Drugi čin započinje glasnom glazbom, nekim poznatim hitom, što dopire s gornje etaže. Protestirajući zbog takva bezobrazluka, metla što visi ispod stropa krene u njega udarati i na taj način stišati galamu.
Zvonjava označava završetak predstave, aplauz Vinyl-Terror & – Horroru posve je zaslužen, zbog duhovite ideje o uspostavi veza ovih postojećih, nas publike, s onim nepostojećim, to jest duhovima, a onda i tih duhova s onima gore, što ih neprestano tlače. Komplimente zaslužuju i zbog izvrsna in situ snalaženja, budući je postojeći interijer upravo idealna scenografija za ovu predstavu, onakva kakvu bi ju i u kazalištu trebalo postaviti.
Povratak na terasu zbog performansa sa zborom Klapa Žuljanka pod autorskom palicom Annike Ström.
(Nije, dakle, u pitanju bila racija, nego je programom najavljeni termin performansa prekinuo izložbu, Ben Cain kao da je iskoristio pogodan trenutak da se ubaci na privremeno slobodnu lokaciju.)
Žuljanke preko odjeće imaju raznobojne plastične kabanice, malo svjetlo ispred sebe i leže na ogradi što uokviruje terasu. Zatim ustaju, oblikuju krug i započinju pjevati, na raznim jezicima izražavajući ljubav prema boji u koju su odjevene, isprva pojedinačno, pa i zajedno.
Osim što je naslovni zadatak smjesta sadržajno riješila povezujući sliku i zvuk, odnosno pjevajući boje, likovni postav tog zbora, koji uključuje kasni sumrak nad veličanstvenom panoramom, drevnu kamenu terasu i prozirnim plaštevima ogrnute žene što stoje u krugu dok pjevaju, osvjetljene tim malim svjetlima što ih drže u rukama ispred sebe, sve to podsjeća na obred, na ritual koji se mogao događati u davnoj prošosti ili bi se pak mogao odvijati i u dalekoj budućnosti.
Kamena klupa na gornjem dijelu te, glavne, janjinske ulice, u značenjskom, a i izvedbenom smislu ishodišno je mjesto javne instalacije “Ulična klupa”, Mie Roth Čerina i Tončija Čerine. Dotična kamena klupa nekad je bila zborno mjesto, pa su autori odlučili iz nje izvesti mnoštvo crvenih konopaca koji se onda raspršuju i vode do ulaznih vratiju kuća čiji su se stanovnici okupljali na toj klupi. Vodoravno rasprostiranje crvenih linija što lokacije povezuje s centrom, kao da djeluje i po okomici, postajući vidljivi označitelj jednog prošlog vremena.
Na sivom betonskom zidu kraj janjinske pošte, Luke Embden radi zidnu sliku jarkih boja, u sredini je crveno srce oko kojeg piše “Love Thy Neighbor”.
Točno nasuprot tome, na pročelje Doma kulture Anders Bonnesen postavlja javni sat, instalaciju pod imenom “Molim vas, možete li mi reći vrijeme?” Na mjestu brojeva, međutim, uokrug brojčanika nalazi se abeceda. A to, dovedeno u vezu s nazivom, osim što izrijekom upućuje na drugačiji doživljaj proticanja vremena, na njegovu paralelnost, zato što osim ovog stvarnog postoji i ono za što nam slova trebaju, dakle, ono napisano, istodobno označava i težnju za kontaktom, izražavajući želju za kazivanjem vremena, to jest za osobnim doživljajem trenutka u kojem se sada zajedno nalaze pitatelj i upitani.
Točno ispred sata, kao naručena, nalazi se plastična kabina bivše telefonske govornice. Njenu je unutrašnjost za prezentaciju svojih fotografija “Nestajanje” izabrao Zachary Wilson. Prizori predstavljaju neke od karakterističnih napuštenih javnih ili privatnih prostora, uključujući, dakako, i fotografiju ove govornice.
Na ulazu u Dom, na zidu odmah do vrata, je crtež tušem Svena Klobučara, što prikazuje otškrinuta vrata, nacrtan u njegovoj, sada već i klasičnoj, maniri karikature prizora iz horror filmova. Otškrinuta vrata uvijek sugeriraju opasnost, ta je opasnost ovdje ilustrirana onime s druge strane, onime s čime ćemo biti suočeni odmah pošto se vrata širom otvore.
Sasvim pri dnu ulice, preciznije, na dnu zidića uz cestu, malo prije izlaska na glavnu pelješku prometnicu, nalazi se grafit Predraga Pavića. Smjesta prepoznajemo kolonu veprića usmjerenu prema gore, dakle nasuprot glavnoj cesti. Međutim, posljednji u koloni ide kontra. Radi tog jednog su valjda i postavljeni brojni prometni znakovi svuda po poluotoku koji upozoravaju na divljač.
Njihova je brojnost Pavića valjda i nagnala da s veprovom siluetom sa znaka napravi kratak narativ, preko čijeg se sadržaja dolazi do naziva “Svinje smo, divlje smo”.
– Ali i među nama, kao da svinje gledaju grafit sa strane, pa iz te pozicije nastavljaju izjavu, – uvijek se nađe jedan kojem niti to nije dosta, nego još ide i u suprotnom smjeru.
Točno na križanju smještena je odavno napuštena i posve oronula kuća, za koju se ispostavlja da još uvijek pripada obitelji Jelavić. Tu činjenicu koristi Mirna Jelavić, jedna od vlasnica, provaljuje u svoju kuću i unutra postavlja zvučnu instalaciju čiji su sadržaj zvuci snimljeni u obiteljskoj kući na otoku Zlarinu, tamo gdje njena baka preselila nakon dugogodišnja boravka u ovoj kući.
U Mirnine se zvuke pomalo upliću i oni od Maje Marković koautorice, koja tonove prevodi u vizual u formi kolaža što ga postavlja u oglasni ormarić, koji i inače stoji na zide te kuće.
Glavnu prometnicu, međutim, ne prelazimo tek tako, nego preko rada Ivana Haimana, koji je, uočivši opasnost prilikom prelaze te glavne pelješke prometnice što siječe Janjinu, odlučio napraviti zebru. Ali ne uzdužno cestovnom pravcu, kao što je to uobičajeno, nego okomito na taj pravac, nastojeći i vizualno prekinuti taj prolazak. A, kao što kaže prilikom predstavljanja svog projekta, između bijelih linija stavio je i plave, zato što je primijetio mnogo ljudi odjevenih u mornarske majce.
S druge nas strane dočekuje audio instalacija Vedrana Perkova “Čekaonica”. Putem zvučnika smještena na autobusnoj stanici dobivamo informacije glasom identičnom onome s kolodvora. Sadržaj, međutim, ne odgovara onom uobičajenom, nego se radi o uputstvima i upozorenjima putnicima na najrazličitije okolnosti što bi ih na samom putovanju moge zadesiti.
I na kraju, Vlasta Žanić (koja zbog inicijala još od prvog razreda osnovne škole na red uvijek dolazi posljednja), predstavlja se interaktivnom instalacijom “Veze”. Crveno obojani štapovi raznih dužina nalaze se u tačkama ispred ulaza u Dom Kulture. Na prvi pogled instalacija podsjeća na gomilu raznog alata što ga se tačkama doprema tamo gdje je potreban. To i nije daleko od istine, te bi se crvene štapove i moglo nazvati alatima, ali alatima koje koristimo za jednu drugačiju vrstu proizvodnje. Zamišljeno je, naime, da dvije osobe drže jedan štap, recimo, svaka na svom kraju, te naj način ostvare vezu. Stoga bismo dijelove tog alata, te crvene štapove, mogli nazvati simboličnim utjeloviteljima, odnosno materijalizacijom ideje veze.
“Nikad nisam uspio prevladati taj nesnosan umor, ogroman fizički i psihički umor kojeg sam nosio na ramenima cijeli život: osjećao sam se loše u životu, ne samo svom, okružen nevoljom ostalih, isto toliko zasićenom kao što je i moja, sa sviješću da je život paklen.
Užas i ljutnja zbog smrtnosti ono je što humanost čini takvom kakva jest. Mazohizam, sadizam, destrukcija i autodestrukcija, ratovi, bune, revolucije, mržnja jednih prema drugima nije, namjerno ili ne, provocirana ni s čime do li osjećajem konačnog kraja, strahom od transformacije, od smrti.
Tek humorom, slobodnom lucidnošću, postajemo svjesni tragične ili smiješne sudbine čovjekove; do istine se može doći jedino ako se inteligenciji ostavi puna sloboda kretanja, a kretanje može predvoditi samo umjetnik; umjetnik bez sufliranih ideja, bez ideološkog ekrana, umetnutog između njega i stvarnosti, bio bi jedini u stanju da, baš tako, ostvari izravan, dakle autentičan dodir sa stvarnošću.”
Eugen Ionesco, Dnevnik u mrvicama
Klobučar nije tako precizno definirao osjećaj koji ga progoni i kojem ne uspijeva umaći onako kao što je to učinio Ionesco, ali je kao najubojitije oružje u borbi protiv tog straha također izabrao humor (ili je humor izabrao njega!). Jer kako Eugen odgovorno tvrdi, a Sven organski naslućuje – biti svjestan užasa i smijati mu se, znači postati gospodar užasa – zadatak po mnogočemu neostvariv, to jest možda i da, ali samo trenutno. Ne sastoji li se, međutim, od zbroja tih trenutaka i platforma po kojoj hodamo, od njih je iskovan i oklop kojeg nosimo, koliko smijeha toliko odgoda.
Toga je već Klobučar očito svjestan, dok, naime, pratimo njegov lik u videu, snimljenom u formi karikature horror filma, što preuzima ulogu grbavog šepavca iz crkve Notre Dame i tetura u nekom jezivom hodniku, pa prije nego što će skrenuti iza ugla i popeti se nekim uskim stepeništem, zastane i prasne u smijeh.
Smije li se taj gospodar užasa sada nama, zato što smo pomislili da će uslijediti nešto uistinu jezivo ili i dalje drži ulogu iz filma i urla od smijeha zato što smo sad već na putu prema tornju, nema više natrag, uspjelo mu je namamiti nas u zamku.
Drugi je video jednako jeziv, u nekom slabo osvjetljenom podrumskom horor prostoru, Klobučar ima krpu u ustima i svom snagom mumlja neke riječi koje kasnije raspoznajemo kao: strah umara. Nekoliko minuta slušamo njegovo zapomaganje, no video, međutim, traje i nakon što je preformans završen. Posve oznojen i ubrzano dišući poslije te bjesomučne kuknjave, u svojevrsnom izravnom making off prijenosu, autor izjavljuje da ‘ovo umara. Ja sam se sada bojao i ja sam se umorio’.
Bez obzira na posvemašnje ‘spooky’ okolnosti, ovaj bi se video mogao shvatiti i kao preporuka, pa čak i propaganda, svojevrsna psihofizičkog treninga. Kao da je taj oblik tjelovježbe dio reklamne kampanje proizvoda čiji je sadržaj strah.
Strah je, dakle, roba, njega se prodaje.
Kako u mediju propagandna filma, Klobučar se tom robom bavi i u formi crnobijelih crteža. Gotovo stripovski figurativni, filmski kadrirani, oni simuliraju karakteristične žanrovske prizore kojima se obično proizvodi osjećaj straha. Međutim, užitak što ga autor Klobučar očito osjeća u kreiranju i izvedbi karakterističnih prizora kojih se čovjek Klobučar tako boji, ovog potonjeg degradira u materijal pogodan za interpretacije ovog prvog. Pa kao što u videu trenira umarajući se vlastitim strahom, tako ga u crtežima koristi u inspirativne svrhe. Reklo bi se da se napaja na izvoru straha.
U portretiranju prostora, odnosno poprišta ili scene straha, služi se takoreći arhetipskim žanrovskim motivima, prašnjavim poluosvjetljenim podrumom, surim zidinama, golim granama osušenih stabala i, dakako, obješenim ljudima. Pri čemu treba spomenuti kako jedan od obješenih leži na zemlji zato što je stablo puklo pod njegovom težinom. Sadržaj je, dakle, u određenoj suprotnosti sa zlokobnom ozbiljošću kojom crtež inače odiše. Iz čega proizlazi kako se radi o svojevrsnoj karikaturi konteksta. Kao što i tematska platforma, po kojoj je učinjen izbor ostalih ‘kadrova’, upućuje na karikaturu cjelokupna žanra čija je tema strah.
No, reklo bi se da Klobučar ovdje ne postupa pragmatično, izborom se motiva nastojeći uključiti u tržište strahom, nego organski, kao da portretira samog sebe na kojeg je reklamna kampanja tog tržišta uspješno djelovala. Osim toga, tko bi si u dnevnoj sobi na zidu, recimo iznad klavira, objesio crtež obješena čovjeka?… Ne, on se uistinu boji, no istodobno i trese od užitka što mu ga strah pričinjava. Kao da je u pitanju unutarnji portret ovisnika o proizvodima industrije straha, slike su flash backovi, što ih svijest nemilice vrti čovjeku Klobučaru, a on ih nastoji odagnati paleći televizor i prepuštajući se novim izvorima straha. No, ovdje se uključuje i autor, dvostrukim se okom prate horror filmovi, čovjek se prepušta napetosti radnje, a autor napeto iščekuje pojavu prizora iskoristiva za crtačku razradu, za sliku tog doživljaja.
Pa, bez obzira što te slike uopće nisu smiješne, kao što nisu bili smiješni niti motivi iz serije pod imenom “Causescu”, gdje je također sveukupan dojam tih crnobijelih crteža bio mučan, zlokoban, gotovo morbidan, ali ono što je iz njih probijalo gotovo je istovjetno onome što se naslućuje u pozadini ovih, a to je sprdnja. Iako posve ozbiljan u portretiranju jednog od najvećih luđaka 20. stoljeća, već je sam njegov pristup, uopće baratanje njime kao motivom dovoljno, ne da ga se poništi, njega i njegove zločine, jer je to nemoguće, nego da ga se kao osobu svede na njegovu mjeru. Da mu se oduzme aura nedodirljivosti što su je izgradili upravo njegovi zločini, a tu mu auru ne oduzima činjenica da je mrtav, nego specifičnost pristupa, fiktivna stvarnost i neposrednost komunikacije koju, na tzv ‘ravnoj nozi’, Klobučar s njim uspostavlja.
Pa kao što u “Causescuu” karikatura proizlazi iz brisanja distance, iz identifikacije anonimna Klobučara i svjetskog krvnika, predstavljajući, naime, sam sebe luđakom, autor bez problema ulazi i u njegov luđački svijet, postaje njegovim glasnogovornikom, tako se sada identificira s onim dijelom sebe koji je neprestano u luđačkom strahu. No, karikatura ovdje ne proizlazi iz brisanja distance između jednog i drugog, nego iz činjenice da se obojica nalaze u ulozi glasnogovornika straha, slike su zamišljene ne toliko da uplaše, nego kao da portretiraju taj pokušaj, pokušaj autora da vizualizira elemente kojima se strah služi ili bi se, po njegovu mišljanju, trebao služiti ako želi efikasno uplašiti čovjeka.
Upravo u tom Klobučarevu prijedlogu strahu, što mu je za činiti, nalazi se temelj te parodije.
Središnji element izložbe je istoimena knjiga. No, s obzirom na njenu izložbenu ulogu, ona kao da ne pristaje biti svrstana u kategoriju ‘knjiga umjetnika’, iako po formatu to nedvojbeno jest, pa čak niti označena kao multipl, iako je naklada tek dvadeset primjeraka. Svih je dvadeset komada izloženo, raspoređeno po prostoru, no budući uopće i ne postoji nikakva striktna organizacija tog rasporeda, ispada da su više odložene nego izložene, a s obzirom da je galerijski prostor zapravo knjižnica, gdje su i brojne druge knjige na sličan način prisutne, njihov se tretman posve uklapa u ambijent. Sve knjige su dostupne listanju i upravo ta činjenica pobuđuje znatiželju, zato što se pri letimičnom pregledavanju poneke od njih moguće uvjeriti da su sve iste, što je i logično, budući su otisnute. No, za razliku od nedavne izložbe Nike Mihaljevića u Galeriji Forum, gdje je knjiga također bila središnji element, također instalativno korištena, no otisnuti su primjerci bili složeni u stupac, odnosno bili korišteni kao građevni element skulpturalna objekta, ovdje to nije slučaj, nema nikakve skulpturalnosti. Dakako, ako izuzmemo dva objekta iz autoričine rane stvaralačke faze, dok se još izražavala u mediju kiparstva, inače njene temeljne akademske vokacije, objekta, međutim, koji u postavu imaju jednaku ulogu kao i postojeći inventar: iskorišteni su kao postamenti na kojima se nalaze knjige.
Pri pažljivijem listanju – iako, naime, u knjizi i ima nešto teksta, ipak se ne može govoriti o njenom čitanju – pronalazimo razlog za takav način prezentacije. Pronalazimo neke autoričine naknadne intervencije, no što je još važnije, ponegdje su između stranica umetnuti i, rekao bih, gostujući elementi. Gosti se ponašaju sasvim različito, negdje je umetnuta fotografija, drugdje crtež, nalazimo originalni otisak kartoline, papiriće s tekstom, izrezane komade nekog časopisa… Gosti se mogu pojaviti jednom ali i više puta, no uvijek će sami izabrati u koju će knjigu, ali i između kojih stranica knjige, uložiti svoj dodatak. No, pomaknuvši se korak unazad, sagledavši stvar u cjelini, ne radi se tek o dodatku jednoj knjizi, nego cjelokupnoj nakladi. Čime se zapravo ta naklada proglašava izloškom, instalacijom promjenjiva izleda, ali i sadržaja. A s obzirom da na promjenu sadržaja izravno utiče publika, to je onda interaktivna instalacija, u kojoj publika ne samo da sudjeluje, nego to sudjelovanje ugrađuje u konačnicu. Koju će, poput štafete, dočekati druga publika u nekoj drugoj galeriji, te svojim dodatkom napraviti novu konačnicu.
U četvrtoj etapi tog potencijalno trajna procesa, ukoliko tisak smatramo drugom, a njenu intervenciju na otisnutoj knjizi trećom, Sandra poziva kolege i prijatelje na sudjelovanje u tom “work in progress” projektu, dostavlja im preview prijeloma knjige s prijedlogom da nešto u nju umetnu. To može biti reakcija na ponešto unutra ili općenito na njene radove, na nju osobno ili pak na naslovni pojam. Pa, ukoliko su odlučili reagirati, na otvorenju izložbe im prepušta izbor u koju će to knjigu uvrstiti. Ne shvaćajući u tom trenu pravu prirodu svog sudjelovanja, to jest izgradnju interaktivne instalacije, jedni nasumce odaberu knjigu i na odgovarajućem mjestu ostave svoju reakciju, drugi prvo malo istražuju, listaju jednu po jednu da vide nije li već tu nešto ostavljeno. Upravo tim činom, nalazeći knjige s već uloženim dodacima, otvara se peta etapa, kojom se ujedno i zatvara prvo poglavlje, to jest oblikuje konačnica izložbe.
Odnosno projekta koji u prvoj etapi započinje, dakako, sadržajem knjige. Bez ikakve međusobne povezanosti, nižu se fragmenti iz Sandrina osobnog i autorskog arhiva. Prijelom isključuje margine, vizuali su predstavljeni preko čitave stranice, čime se na sadržajnoj razini potencira ulazak u detalje, kadrirajući pojedini element, izdvaja ga se iz konteksta i proglašava referentnim sudionikom obrazlaganja naslovna pojma. Takvim, naglašeno kolažiranim oblikovanjem, prijelom istodobno nudi i temeljnu platformu projekta, odnosno obrazac sudjelovanja, zato što knjiga postaje okvir u kojeg je moguće baš sve smjestiti. Kad bismo ju zamislili u originalnom, odnosno nultom izdanju, to bi bila svojevrsna ‘kupusara’, sastavljena od stranica na koje su zalijepljeni izrezani papiri iz nekih drugih bilježnica, na kojima je nešto nacrtano ili napisano rukom ili pisaćom mašinom, nije isključeno da je preko njih zalijepljena još i kakva fotografija ili pak izrezak iz neke tiskovine. Tu su i razni formulari, skice za projekte, dakako, neke stvari malo vire, neke su presavinute, druge idu preko obje strane, jednom riječju to je mjesto gdje su pospremljeni svojevrsni originali Sandrina životopisa.
Sadržaj knjige ne pravi nikakve razlike između osobnih, obiteljskih motiva i onih autorskih, između skica i već realiziranih projekata, između formulara što gotovo faksimilno dokumentiraju neke etape, odnosno lokacije ne kojima je provela određeni period vremena i sasvim intimnih poetskih zapisa, nerijetko i u formi pjesme… Ili između, reklo bi se, prethodne i slijedeće karike u u takozvanom životnom nizu, primjerice, u kolažu predstavljenom na jednoj stranici pojavljuju se njen otac i njen sin. Slijedom toga, primjećuje se da su jednako zastupljeni i motivi oblikovani isključivo za potrebe ove knjige, kao i oni izravno, bez intervencije, prebačeni iz nekog drugog konteksta. Također izostaje i odgovornost spram kronologije, dapače, jednako su izmiješani prikazi nje kao djeteta, oni iz mladosti, s ovima iz sadašnjice, kao i detalji njenih radova, kadrovi iz recentnog eksperimentalnog filma “Tvrđava utopije” s onima iz nešto ranijeg “Dekatlona”. Listanje nas također sjeća i na njene poprilično poznate performanse, pri čemu se ne pravi razlika između onih tematski usmjerenih spram globalna konteksta, ovog lokalnog kao i nekih posve intimističkih. Ili pak onog u kojem su isprepletene konkretne dimenzije lokalna naslijeđa manifestirane uvjetovanošću spolom, s manifestacijom metafizičkog fenomena, to jest vremena, što se očituje u ponavljanju istog performansa svakih sedam godina. Upravo bi ovaj potonji slučaj, repetitivnost performansa u kojem autorica, odjevena tradicionalno, s maramom na glavi, u tamnoj bluzi i širokoj crnoj suknji trči oko drveta, što nakon sedam godina izvodi na nekoj drugoj lokaciji, i tako dalje (čini mi se da ih je dosad izvedeno četiri ili pet), osim jasne metafore, kao da na svoj način osvjetljuje i značenje naslovna pojma. Uzevši precizan vremenski period kao okvir, na vlastitom se uzorku materijalizira pitanje: što je u međuvremnu zaboravljeno?, čega se ipak sjećamo?, te što bi trebalo znati. Stoga, iako bismo sadržaj mogli označiti kao memorabilije, kao slike što spontano izviru iz sjećanja, postoji konceptualna razina što takav dojam koristi poput poluge u cilju svojevrsne vremenske zaokruženosti.
Promatrajući, naime, cjelokupnost izložbe, moglo bi se reći kako njen središnji dio, manifestiran u formi knjige čiji su sadržaj razne memorabilije, identificira prošlost, odnosno prvu riječ iz naslova. Osim toga, tu je intervencija na već gotovom sadržaju, i to u trenutku otvorenja izložbe, što svakako označava sadašnjost, dočim forma te reakcije nesumnjivo upućuje na drugu riječ iz naziva. A, rekao bih, relativno izvjesna vjerojatnost, koja proizlazi upravo iz njene strukture, to jest da će se ta izložba novim izdanjima i dalje razvijati, nedvojbeno uključuje i budućnost. Projekcija budućnosti, međutim, ipak će biti uvjetovana brojnim okolnostima i mogućim promjenama koji će potvrditi ili opovrgnuti treću riječ iz naziva.
Taj se narativ, što ga definiraju, odnosno zaokružuju tri osnovna glagolska vremena, a nazivom u infinitivu prizivaju tri pojma, formalno realizira kroz tri različita izražajna medija: instalacijom, interaktivnošću i work in progress-om. Tek njihova suradnja ostvaruje konačan rezultat. Ili će ga, pak, u budućnosti, istovjetnim sudjelovanjem ponovo ostvariti.
Ukoliko broj 365, dani kada su rutine izvođene, pomnožimo s 8, sekunde trajanja pojedinih rutina zastupljenih u filmu što se projicira na glavnom galerijskom zidu, dobit ćemo broj 48, a to su minute trajanja cijelog filma. Ako, pak, broj minuta podijelimo s dvanaest mjeseci, dobili smo broj 4, odnosno broj tjedana u mjesecu, a tu četvorku sada podijelimo s brojem dana u tjednu, ispada 0,57. Dakle, 0,57 dijelova svakog dana trebalo je posvetiti proizvodnji ovog eksperimentalnog filma čije je trajanje bilo unaprijed određeno godišnjim ciklusom.
Činjenica da dužina filma izravno proizlazi iz njegova koncepta, jedan je od temeljnih elemenata, ili, bolje reći, smjerova razvoja, eksperimentalnog filma još od samih njegovih početaka, kad je Peter Hubelka prvo odredio dužinu filmske trake za jedan kadar, a tek potom odabrao sadržaj, degradirajući ga na taj način u sporedni plan.
Kurtelin koncept formalno odgovara takvom načelu, međutim, kao da ta, strukturalna, dimenzija ipak proizlazi iz predstavljena sadržaja, pa je sad već i nemoguće reći što je u prvom planu. Sadržaj se, naime, pojavljuje u obliku kratkih plesnih minijatura, naoko improviziranih, no zapravo precizno koreografiranih, te striktno odgovornih ritmu metronoma. A da bi se ta izvedba i percipirala kao konkretna figura, a ne kao slučajno napravljene kretnje, bio je nužan određeni vremenski period. Taj je period zbog potreba filma morao biti minimaliziran na najkraće moguće trajanje, a to je, po, rekao bih točnoj, procjeni autorice bilo osam sekundi. Dakle, svakih se osam sekundi mijenja kadar u kojem autorica i Hana Erdman, najčešće naizmjence, iako to nije pravilo, budući se ponekad pojavljuju i neki drugi, izvode plesne točke.
Načelo te promjene ponajprije je odgovorno činjenici da se u slijedećem kadru isti pokret nastavlja točno na onome mjestu gdje ga je završetak prošlog kadra ostavio. Međutim, u tom novom kadru izvođačica je u posve drugačijem okruženju. Drugačije odjevena, nalazeći se u različitim prostorijama, prostorima ili eksterijerima, nastavlja koreografiju informirajući kako je jednokadarska figura zapravo dio složene cjeline. Kretnja se nikada ne prekida, nego uvijek fluidno nastavlja. Gledajući velik broj različitih kadrova, nemoguće je odrediti ponavljaju li se neki elementi koreografije, nego preteže dojam kako se neprestano događa nešto novo, linija što ju svojim pokretima iscrtavaju plesačice neprestano se razvija, i to neprestano prema naprijed. Dakako da takav dojam ponajprije proizlazi iz tog finog prijelaza iz kadra u kadar, odnosno prijelaza iz kretnje jedne u kretnju druge. Kad se to dovede u odnos s naslovom, ispada kako je plesom izvučena linija jedne godine. Definirana s jedne strane brojem 365, a s druge vremenom nužnim za izvedbu plesna elementa, predstava traje 48 minuta, što je i inače standard za plesne predstave. Izvedena na brojnim točkama zemaljske kugle, o čemu nas informira titl sasvim pri dnu projekcije, ispada kako je ta plesna predstava, u kojoj dvije glavne uloge igraju Nina i Hana, koje ne samo da su međusobno geografski dislocirane, nego i same neprestano mijenjaju gradove, a sporedne, reklo bi se, domaćini konkretne lokacijske epizode, zapravo izvedena u cijelom svijetu. Pri čemu sada ulogu poveznice tog cijelog svijeta ima neprekinuta plesna linija, neprestano koturanje klupka, koji se, dakle, bez prekida odmotava povezujući razne zemljopisne točke, ispreplićući na taj način svoju mrežu oko cijele kugle. Čime je osim vremenske dimenzije jednakoporavno zastupljena i ona prostorna, slikovito govoreći, kao da su se materijalizirale u obliku dvije kružnice, pri čemu su obje te kružnice napravljene od istog materijala, neprekinute plesne linije.
Definirajući mu kategoriju, činjenica da je izvedba plesne predstave u cijelom svijetu tijekom godine dana sadržaj filma, nedvojbeno ga svrstava u onu eksperimentalnu. A s druge strane, taj medijski format zapravo i jest jedina mogućnost adekvatne prezentacije tog projekta. Ono što ga, međutim, također svrstava u dotičnu kategoriju, jest i neprestano postojanje dva plana: jedan što ga proizvodi neprekinuta plesna struktura, i drugi, što ga proizvodi sve ostalo u kadru – scena, kostimografija, izvođači. Pri čemu ogroman broj posve različitih kadrova, za koje bi se reklo da baš tom različitošću identificiraju plan slike, istodobno ilustrira, odnosno odvaja dimenziju prostora od one vremenske izražene neprekinutom linijom pokreta.
Odvojenost ta dva plana naglašena je i drugačijim perspektivama, različitim osvjetljenjima, otvorima blende, kolorima, reklo bi se kompletnim snimateljskim procedeom. Priručna kamera uz izostanak seta dakako da je bio produkcijski kontekst u okviru kojeg je i jedino bilo moguće ovo uopće realizirati, no time se ponovo uspijeva osvojiti koncpetualan poen. Bez obzira, naime, koliko slika bila dobra ili loša, kadar prljav ili čist, to smjesta odlazi u drugi plan, odnosno biva iskorišteno u cilju promocije poveznice tih posve različitih prizora. Odnosno u cilju promocije sadržaja filma, plesne predstave.
Pridodajmo tome da je oblik snimanja filma, iz čega i proizlazi njegova konačna kompozicija, zapravo već odavno jedan od klasičnih galerijskih formata: performans za video. Ulazeći u sastavne elemente filma, promatrajući pojedinu njegovu epizodu, jasno je da su sve one režirani komadi u kojima se vodilo računa o odnosu kostimografije i scenografije, da je kontekst često puta i žanrovski obojen, da su dakle, izvedbe performativne minijature, čija je publika, međutim, jedino kamera.
Dakle, taj ishodišno galerijski format poslužio je kao izgradbeni element filma. Filma, međutim, koji je ipak tek dio galerijske konačnice. Naime, nakon što je publika u galeriji odgledala jedan dio filma, dovoljno da bi u potpunosti shvatila o čemu se u njemu radi, započinje i performans dvije plesačice koje izvode koreografirane pokrete istovjetne onima na projekciji. Dakako, često puta i prekidajući projekcioni snop, pa se njihove sjene pojavljuju na ekranu, a budući te sjene, baš kao i njihove vlasnice, te baš kao i akterice trenutne epizode, izvode isti pokret, kao da se osnovna tema ne samo multiplicirala, nego i izvukla u novu dimenziju, u realnost prostora galerije.
Pa ne samo da činjenica performansa format nastupa definira galerijskim, pritom ne tretirajući film kao pozadinu performansu, nego kao ravnopravan element i na sadržajnoj i na vizualnoj razini, ta izvedba u trajanju od dvadesetak minuta svojim završetkom istodobno označava i kraj programa. A to što se film i dalje vrti govori kako je njegov sadržaj, godišnja plesna predstava, iskorišten kao značenjska platforma za izvedbu finalne, odnosno večerašnje, predstave uživo.
Uspoređujući ovaj Kurtelin godišnji projekt, s onima Tehching Hsieha, gdje je ponajprije u fokusu bilo ispitivanje granica fizičke izdržljivosti, bilo da godinu dana nije ulazio u zatvoreni prostor ili da se cijele godine svakoga sata snimao, vidljivo je kako je u oba slučaja prisutna fizička komponenta. No dok je po Hsiehov psihofizički integritet to bilo gotovo letalno, nasuprot tome, ovaj bi Kurtelin od njena projekta mogao benefitirati. Posve odgovorna metronomskom ritmu, što ga je vrlo lako simbolički pridružiti metronomskoj izmjeni dana, iz čega proizlazi da se na predlošku izvjesna ritma realizira uvijek drugačija forma, baš kao što niti dani, bez obzira na možebitnu sličnost ipak nisu isti, ova plesna cjelina doima se meditativno. Dapače, gledajući film, stiče se dojam kako obje izvoditeljice svakog dana izvode cijelu plesnu kompoziciju (za potrebe filma snimajući tek jedan njen dio), što ju slijedom toga možemo doživjeti poput složene mantre. To, dakako, potkrijepljuje i činjenica izvedbe uživo, gdje je sinhronizacija sa slikom potpuna. Različite situacije, scena i kostimi, osim što govore o svakodnevnm upražnjavanju te koreografirane psihofizičke vježbe, kao da ju pomalo i predlažu, poput uputstva za uporabu, slikom prizivajući njenu primjenu u posve različitim okolnostima.
Iako je pri otvorenju izložbe spomenuto kako je ona tek jedna etapa u procesu razvoja projekta čija će završnica biti predstavljena premijerom u HNK krajem ove godine, ta etapa ipak sadrži dovoljno formativnih, a i značenjskih elemenata što reprezentiraju i strukturu i suštinu tog projekta, ne zaokružujući ga, nego kao sadržaj izložbe izdvajajući referentan segment, te tako posve odgovaraju zahtjevima galerijskog nastupa.
Dapače, ukoliko proces zamislimo u obliku filma, tada bi izložba bila stil iz tog filma, u konceptualnom smislu ona to i jest, no u izvedbenom je jasno vidljivo kako ipak postoji i organizacija tog stila, ona koju uvjetuje dimenzija galerije, izgled te fotografije, dakle, u sebi uključuje dvostruku odgovornost, i prema projektu i prema izložbi, stoga proizlazi kako je ovaj naoko zaustavljeni kadar, zapravo režirani portret procesa. Odgovornost konceptualnoj zamisli koja zaustavljanjem procesa, odnosno zamrznutom slikom filma, nastoji približiti i pojasniti motive, izvedbene alate, razloge i obrasce njihova korištenja, pa konačno i temeljnu ideju, platforma je s koje jednako polazi i Bad.Co, kao kolaborativna izvedbena skupina i Marko Tadić, kao likovni umjetnik.
Bivajući dvostruko odgovorni, autori ostvaruju i dvostruke dividende, osim što procesualnost prezentiraju u formi konkretne, zaokružene galerijske činjenice, upravo će to iskustvo po svoj prilici ugraditi i u konačnu, kazališno zaokruženu činjenicu.
Osim toga, koncepcijsko predstavljanje etape izložbenim finalom, znači da se kolaboracija između likovnog umjetnika i izvedbene skupine odvija na oba teritorija, a iz jednaka vrednovanja procesa i završnice proizlazi kako niti jedan niti drugi ne inzistiraju na prednosti domaćeg terena. Dapače, relacija formativno izgrađena suradnjom dvaju medijskih prostora, postavlja se kao ishodišna platforma koja istodobno i reflektira odnos spram naziva izložbe. Identificirajući etapu izložbom, a finale predstavom, ustanovljena je horizontalna poveznica, pa ukoliko taj kontekst sagledamo iz šireg koncentričnog kruga, drugim riječima, ako točku gledanja izmaknemo malko iznad ili pokraj, ispada kako je i završnica zapravo dio šireg procesa. Zavisno od toga odakle se gleda.
Iz čega proizlazi kako izložba nije objektne prirode, iako je prostor galerije ispunjen raznim objektima, pa čak niti subjektne, koja predlaže različite perspektive što omogućuju osoban doživljaj konkretnih elemenata raspoređenih po prostoru, nego konceptualne, zato što te, eventualno različite perspektive u ovom slučaju nisu alati doživljaja, nego su one u prvom planu, apostrofirane naslovnom imenicom u nominativu, o tim se alatima radi. Instalacija s prigodnim performansom uključuje asocijacije oba medija, isprepliće ih, manifestirajući ili materijalizirajući dimenziju koja ih se jednako tiče, ali ne dvojezično, nego zajednički uspostavljenim esperantom govori o dispozitivima gledanja.
Prostorom dominira mnoštvo stolica raspoređenih u pravilne redove, pa podsjećaju na gledalište, osim što su neke okrenute na drugu stranu, pa nije jasno gdje bi se trebala odvijati akcija što će ju eventualna publika gledati. Neke su stolice drugačije od ‘gledališnih’ i ne poštuju osnovnu organizaciju, nego su složene ukrug, čineći poprište nekakva kružoka. Između redova strši prazan stativ, očito čekajući svoju namjenu. Središnji je dio pomalo raskrčen, na čistini je smještena razna oprema, reflektori, zvučnici, kamera, čak i displej u službi ‘blesimetra’ na kojem se vrti tekst. Na zidovima je ponegdje nešto obješeno, no na tim je kartonima moguće razaznati tek započete skice. Gdjegdje je na stolicama odložen sličan materijal ili ga se još nije izvadilo iz kutija što se nalaze između redova. U lijevom su uglu kartonom prekrivene ljestve. Kada ne bi bilo tih stolica, prostor bi se doimao poput pozornice, ali ne za vrijeme predstave nego za vrijeme probe, dok se predstava još definira.
Da je taj dojam točan potvrđuje Goran Sergej Pristaš, član BAd.Co, informirajući u uvodu prisutne kako upravo u ovom prostoru već više od deset godina skupina uvježbava svoje nastupe. Iz čega proizlazi kako ovaj sada raspored služi onome što upravo rade, a to je predstava “Ispravci ritma”, zajedno je s Tadićem pripremaju za premijeru u HNK. Za izložbene potrebe, dakle, ništa nije trebalo micati.
Ali kao što je izložba namijenjena posjetiteljima, tako je i predstava gledateljima, stoga ova situacija očito proizlazi iz težnje da se cijela predstava izloži u galeriji, odnosno da se u nju stavi i gledalište, kao njen neizostavan dio. A budući je u pitanju tek jedan moment u njenoj pripremi, logično je da je gledalište prazno. “Malo se govori o manifestaciji teatra, o tome da teatar uvijek već uključuje i gledatelje, čak i tijekom proba, kad je njihov pogled samo pretpostavljen, kad se teatar događa pred još nerođenim gledateljem. ” (G.S.Pristaš u katalogu izložbe) Akterima je, dakle, tijekom procesa nužna pretpostavka perspektive gledatelja, pa unosom gledališta na scenu, oni kao da materijaliziraju dispozitiv publike. I kao što pretpostavka njihova dispozitiva akterima postaje djelatna u razvoju predstave, tako je djelatna i njena reprezentacija u galeriji, manifestirajući naziv izložbe time što predlaže posjetitelju izmaknutu točku gledanja, onu koja omogućuje sagledavanje konteksta u cjelini.
Ili se zapravo uopće ne radi o tome, nego je to ta scenografija, predstava će se odigrati u gledalištu. Ili će se gledalište preseliti na pozornicu… No, u oba će se slučaja eliminirati ona klasična membrana između aktera i publike, membrana putem koje se i očituju njihovi dispozitivi. Uobičajenom situacijom ustanovljeni, a klasičnim rasporedom suprotstavljeni, na njih se sada djeluje, s njima se barata, oni se sada prelamaju ili isprepliću, što je i dodatno naglašeno okretanjem nekih stolica u suprotnom smjeru od ostalih.
Zatekavši se, u ovom slučaju na svom, domaćem, galerijskom, terenu, Tadić kao da gentlemantski gostima prepušta inicijativu, ‘njihovu’ inscenaciju upotpunjujući svojim elementima poput kartona na zidu, onih na stolicama ili još u kutijama… On, međutim, ne preuzima ulogu scenografa, uostalom, scena je već i postavljena, nego, reklo bi se, onu scenarističku, predstava se koristi njegovim elementima u razvoju svog narativa. Primjerice, u kratkom se performansu, kao svojevrsnom krokiju buduće izvedbe, Nikolina Pristaš koristi njegovim artefaktima, koji zapravo reprezentiraju početnu etapu njegove likovne proizvodnje. U koreografiranom se nastupu tom ‘praznom’ plohom služi kao podlogom na kojoj će ‘uokviriti’ pojedine dijelove tijela ili ih njome sakriti. Takvom akcijom plohu promovira u sadržaj, a svoju izvedbu definira kao sredstvo prezentacije tog sadržaja.
Stoga, imajući na umu kako Tadić i inače u svom autorskom djelovanju temeljni sadržaj svog rada postavlja u instalativni kontekst koji sugerira određeni dispozitiv gledanja, moguće je protumačiti kako ova cjelokupna instalacija zapravo predstavlja optimalan okvir za prezentaciju njegova sadržaja, koji definitivno jest likovan, ali na onoj razini završenosti kao što je to uostalom i zaustavljeni moment probe, odnosno cijelog projekta.
Site-specific art is artwork created to exist in a certain place. Typically, the artist takes the location into account while planning and creating the artwork. (Wikipedia)
Po ovoj definiciji sudeći, unatoč prvotnom dojmu, Bavoljakova fotografija zapravo ne ulazi u dotičnu kategoriju. Prvo, zato što bi ona posve dobro egzistirala i bilo gdje drugdje, i drugo, zato što lokacija nije uračunata u planiranje i izvedbu rada, nego je lokacija sadržaj rada (što ga smješta u nepostojeću ladicu pokraj ili čak malo iznad site-specifica).
Ili, preciznije, sadržaj bi bio ulaz u lokaciju. Ili izlaz, dakako, ovisno o tome koja je naša pozicija, s obzirom na sadržaj fotografije. Pa, pod pretpostavkom da u lokaciju prvo treba ući, kao sadržaj bi se ipak mogao proglasiti izlaz. Dakle, sadržaj izložbe u Galeriji AŽ jest njen izlaz.
No, bez obzira bio to ulaz ili izlaz, njihova uloga na sadržajnoj razini jest razdvajanje ovoga unutra i onoga vani, koje je, zahvaljujući prozirnosti te razdjelnice, posve vidljivo. Pa ako tome pridružimo činjenicu da je i na vizualnoj razini fotografije, zahvaljujući osvjetljenju, interijer također odvojen od eksterijera, kao da smo dobili dva putokaza upravo prema toj razdjelnici, odnosno onome između. Sadržaj, dakle, fotografije zapravo je ona zamišljeno stvarna ploha što galeriju odvaja od vanjskog svijeta.
Ili bi se, s obzirom na dva prozora smještena lijevo i desno od ulaza, moglo govoriti o nekoliko ploha, koje, međutim, imaju istu funkciju – odvojiti unutra od vani. I tek kada je to definitivno odvojeno, tek tada možemo reći kako je tema fotografije zapravo prostor galerije.
Dakako da je taj prostor moguće izložiti i u nekoj drugoj galeriji – uzdužna formata, u odnosu 4 : 1, ta panoramska fotografija svoje kompozicijske adute pronalazi u specifičnoj simetriji prostora, dočim slojevima svjetla uspostavlja elementarnu relaciju unutarnjeg i izvanjskog. Prepoznatljivost lokaliteta, pak, u suradnji s pozicijom što je Galerija AŽ ima na suvremenoj sceni, čini je višestruko tematski rječitom.
Ovdje, međutim, postoje neke dimenzije koje bi u njenom predstavljanju u nekoj drugoj galeriji ostale prešućene. Između ostalog, to je i pozicija odakle je ona snimljena – točno s tog mjesta gdje se sada nalazi, dakle, to nije niti ptičja, niti žablja, nego zidna perspektiva. To je ono u što glavni galerijski zid gleda, prizor kojeg vidi kad mu neka izložba ne zaklanja pogled.
Perspektivi zida kao da je suprotstavljen doživljaj posjetitelja, za razliku od zida, kojemu taj prizor predstavlja prozor u svijet. Posjetitelju u prvi mah to također jest prozor, budući je omjer stvarnosti i fotografije 1:1, ali prozor kroz koji vidi ono što se nalazi iza njega, dakle, fotografija je ogledalo. Jedina je razlika u tome što u ogledalu nema njegova odraza. Nalazeći se u situaciji gdje je njegovo prisustvo retuširano, posjetitelj će se suprotstaviti mišljenju kako ova fotografije ne ulazi u site-specific kategoriju. Zato što umjetnik upravo jest uračunao lokaciju u izvedbu rada, no u taj je račun uključio i posjetitelja. Tek njegovim prispijećem u galeriju, to postaje site-specific. Koji se, dakako, jedino i može sagledati iznutra, posjetitelj se nalazi usred poprišta zbivanja.
On je na toj pozornici, međutim, nevidljiv, kao što to bilo koji posjetitelj u bilo kojoj galeriji i jest, ne mijenja se slika kada on dođe ispred nje. Ali ako slika sugerira nužnost njegova odraza, odnosno prisustva, koje je, međutim, izostalo, tada se može govoriti o konceptualizaciji site-specifica. Ona formalno polazi i završava na karakteristikama prostora, no ta je forma u službi, to je aktivna poluga u proizvodnji doživljaja posjetitelja. To može biti doživljaj nedoumice, možda i zbunjenosti, možda potaći razmišljanje o prenesenom značenju; uglavnom nešto što polazi od konkretno viđenog, ali završava u domeni irealnog. Ta, formalno dosljedno izvedena preslika, posjetitelja metaforički smješta između stvarne i artificijelne realnosti, točno na mjesto gdje bi se mogla locirati i pozicija umjetnosti.
Ispričana na konkretnom, žitnjačkom primjeru, ta priča ne samo da ne gubi ništa od univerzalnog značenja, nego ga svojom autentičnošću dodatno potkrepljuje. Žitnjački je kontekst, odnosno okruženje u kojem se galerija nalazi, u gotovo paradigmatskom kontrastu sa suvremenošću programa kojeg provodi. U usporebi s ostalim galerijama, takozvana ‘vaninstitucionalna prstena’, što svojim programima također vrlo aktivno sudjeluju u definiranju suvremene scene, Žitnjak se razlikuje upravo po povijesnim, a i recentnim specifičnostima svoje lokacije. Dakako da je Bavoljak svjestan kako te specifičnosti nema potrebe nabrajati, eksterijer na fotografiji i jest lišen dodatne informacije i pojavljuje se tek kao asocijativni označitelj konteksta. No, kroz njega smo ipak morali proći, pa bez obzira što ga često ulaskom u galeriju zaboravljamo, ipak ostaje u prikrajku svijesti. I prostor što ga na fotografiji zauzima kao da odgovara prostoru koji se nalazi u našoj svijesti.
Dapače, nalazeći se već unutra, ispred fotografije, odnosno na poziciji iz koje se i ispred, i iza nas nalazi istovjetan prizor, taj eksterijer i doživljavamo kao periferiju tom prizoru, jednako u stvarnosti kao i na fotografiji. Pa kao da nas taj vizualan doživljaj sjeti kako iznad ulaza u zgradu piše ‘Centar periferije’, pa je zapravo i logično da se i s jedne, i s druge strane, s obzirom na taj centar, odnosno na tu točku, opet nalazi periferija. Taj oksimoronski apsurdan, no metaforički vrlo precizan naziv, sada kao da je dobio jednako apsurdnu, ali teritorijalno vrlo preciznu lokaciju: centar je upravo ovdje, ispod naziva, na ulaznim vratima, tri metra dalje, predočen fotografskom iluzijom, ponovo će započeti ono što više nije centar.
Ukoliko načas po strani ostavimo dvojbu pripada li rad, što poigravanjem optičkim efektima galerijskog prostora ilustrira njegove metaforičke dimenzije, kategoriji site-specifica ili ne; zanemarimo li čak i dilemu predstavlja li ulaz ili izlaz ta, jednako prozirna kao i zamišljena, ploha što je fotografija iskazuje kao svojevrsnu sadržajnu okosnicu, a fokusirajući se na dvije njome razdvojene strane, zapitat ćemo se na koje bi se sve razine simbolički mogla primijeniti platforma temeljena na odnosu unutra – van. Osim prvotna odgovora kako ovdje galerijski prostor, spram onoga vani, simbolizira odnos svijeta umjetnosti spram onog stvarnog, kao što je to izvrsno izrazio Antonin Artaud nazivom svoje knjige “Le Theatre et Son Double”, što odgovor produbljuje dodatnim pitanjem, a to je: što je zapravo gdje?, gdje započinje stvarnost a završava iluzija?, nailazimo i na mogućnost simboličke preslike odnosa unutra – van na relaciju prostor galerije – zgrada u kojoj se ona nalazi. Razlog tomu je fotografija snimljena iz očišta zida koji razdvaja galeriju od ostatka zgrade, pa bi ona, dakle, ilustrirala ono što zgrada vidi. To bi očište moglo preuzeti ulogu ulaznih ili izlaznih vratiju na snimci, a iza tog očišta smo mi koji to gledamo, ne da imamo oči na leđima, nego smo s one druge strane. Mi smo, dakle, unutra, a ovo sve je vani.
Ili je ovo ispred također unutra? Što postavlja granicu: precizna, gotovo naciljana, narativna linija fotografije ili pozicija fotografa?
Stoga, unatoč posjetiteljevu protivljenju, te bez obzira na sve njegove argumente u prilog site-specifica, možda upravo to pitanje svojom problematikom ovaj rad ipak svrstava u kategoriju fotografije.
Ali, kako između nas i tog posjetitelja ipak ne bi došlo do ozbiljnijeg sukoba, predlažem da pristanemo na kompromis: space-specific-photo.
