Category: All

Categories
All Lauba, Zagreb, razne tehnike Volumen 2

WE USED TO CALL IT: MOON

Ovaj je rad produciran prošle godine od strane Steirischer Herbst festivala u Grazu i umjetničkog kolektiva WHW, a ovom se izložbom premijerno predstavlja domaćoj publici u proširenom obliku. Sastoji se od desetak malih light boxeva (u formatu klasične razglednice), dva crteža, videa napravljenog stop animacijom, te obimne serije starih (vrlo rijetko i novijih) razglednica na kojima je izvršena autorska intervencija.

Naslov izložbe baš kao i osnovni motiv što se provlači kroz gotovo sve radove predstavljene u raznim medijima ima ishodište ili tematsku podlogu u svojevrsnom doživljaju znanstveno fantastičnog žanra. Nisu, međutim, u pitanju nikakvi akcijski pa čak niti bilo kakvi narativni procedei, prevladava metafizička, kontemplativna ili pak filozofska atmosfera koju primjerice nalazimo u Kubrikovoj ‘Odiseji’, Tarkovskovljevom ‘Solarisu’ ili pak, u novije vrijeme Von Trierovoj ‘Melankoliji’. No, za razliku od najozbiljnijeg mogućeg tona (što se ponekad približava patetici) kojim govore slavni redatelji, svome razmišljanju, moglo bi se čak reći i fantaziranju, o refleksiji univerzumskog fenomena materijaliziranog u pojavi drugog Mjeseca, Tadić dodaje diskretnu ali ipak primjetnu dozu humora. Formalno, taj motiv najčešće obrađuje karakterističnim alatom: autorskom intervencijom na pronađenim razglednicama. Te su intervencije učinjene rukom: linijskim crtežom, bojama, ponekom riječju, štambiljnim otiscima, izrezanim dijelovima… Ponekad dominiraju, drugi put su jedva zamjetne, upotpunjuju postojeću scenografiju vješto ubačenim detaljem ili postfestumski reagiraju na posljedice izmišljena realiteta. Širenje spektra mogućih oblika intervencije dobivenih asocijativnim putem do, često puta i apstraktnih daljina, uspostavlja i načelo valorizacije u kojem već prestaje biti važno koja se tematika obrađuje, kriterij je premješten upravo na tretman odnosno prostor kreativna djelovanja. No, da bi to bilo moguće, svaki dio tog složenog mozaika na ovaj ili onaj način i dalje mora biti odgovoran početnom konceptualnom naumu.

Većina je pronađenih artefakata/razglednica stara između pedeset i sto godina, (neke su nešto mlađe ali to nije bitno) i prikazuju razne dijelove svijeta, njegove totale, detalje, opskurnosti, karakteristične destinacije, prirodne fenomene i svi ti elementi, pretpostavljam, imaju ulogu svojevrsnog portretiranja svijeta. Da ne kažem Zemaljske kugle, što bi Tadiću možda i odgovaralo s obzirom da u njenu orbitu uvodi drugi Mjesec. Dakle jedan layer je cijeli svijet a drugi je intervencija na njegovim brojnim uprizorenjima. Ona je nak­nad­na i najčešće apsurdna (tom svijetu nepripadajuća i nerazumljiva) što na neki način sugerira dimenziju današnjice. Jer tretiran je cijeli taj ondašnji svijet, što je, dakako, moguće tek ako je on od nas udaljen, na ono je vrijeme djelovano iz ovog. A ako ne baš iz ovog, a ono iz nekog drugog, možda čak i nekog sa strane. Jer prošlost prevladava tek radi lakšeg čitanja, kada bi, primjerice, background bio portret današnjice, intervencije bi pobudile isti dojam. Pojava novog svemirskog tijela u našoj orbiti postavlja neku novu nulu, crtu razgraničenja što sve dosadašnje relacije povlači u istu kategoriju kao što, recimo, ubacivanje šećera, soli, mesa, ribe i povrća u jednu torbu od njih proizvodi namirnice. Ondašnji, ili sadašnji, svijet je do trenutka toga ubacivanja posvema bio nesvjestan svega ovoga što mu sada, posredstvom Tadićeva tematskog filtera, postaje jasno. Odnosno nama, publici, koji smo dobili nove naočale, postaje jasno da je kroz apsurdnu pretpostavku relativizirano i postojeće stanje – jednim potezom sve postaje drugačije. Naravno da sve zapravo ostaje isto, nema tu nikakve kataklizme, tek je sve obasjano dodatnim svjetlom, doživljena kroz perspektivu takve pretpostavke uobičajenost se pred nama razlaže u podatan materijal, metaforički diferencirajući stvarnost i maštu, materiju i duh – gdje je materija uvijek ista a duh joj pridaje nova značenja. Ta metafora tek mi se u tumačenju pojavljuje, kada skinem naočale čija su stakla valjda metalizirana. Ili ju to autor uspješno prikriva tonirajući izloške, premazujući ozbiljnost slojem ironije.

Uprkos tome što izostaje uobičajen sf siže, prostor naracije ipak je prisutan. On se događa na vizualnom planu – likovnim uplivima u ishodišno fotografirane prizore Tadić ih ne posvaja, nego otvara prostor u kojem se odvija komunikacija između njega odnosno njegove konceptualne zamisli i postojećeg terena, materijala kojeg koristi kao aktivnu plohu koja zadržava svoja temeljna obilježja. Njegova je intervencija uljez, pukotina u doživljaju te stvarnosti, rez manje ili više dubok, površinska ogrebotina ili posvemašnja probušenost nostalgična pogleda što ga uglavnom upućujemo idiličnim razgledničkim prizorima. Točno, ta diverzija jest formalno, žanrovski obrazložena činjenicom svemirskog fenomena ili pak njegovim pretpostavljenim refleksom na postojeće stanje stvari, no to je tek ilustracija, efektna tematska prispodoba. Konceptualan kontekst ili odijelo u kojeg su odjevena osnovna ili općenita pitanja. Strano tijelo u uobičajenoj panoramskoj situaciji što je paradigmatski manifestirana u mediju razglednice proizvodi rupturu na doživljajnom planu. Neobjašnjivo prisustvo na striktno vizualnoj razini simbol je jednake takve neobjašnjivosti na slojevima što se nalaze ispod površine, apsurd kojem smo neprestano izloženi no on najčešće nije do te mjere vidljiv. Brojnost i različitost formi Tadićevih intervencija sugerira bezbrojne mogućnosti uprizorenja nekih nelogičnosti što ih u svakodnevici najčešće previdimo. Mrlje kojima su obojani odnosno sakriveni pojedini dijelovi na fotografijama što posjeduju perspektivu istodobno sukobljuju plošnost ovog dodanog i dubinu onog postojećeg ali i predlažu otvaranje nekih vratiju u drugu, nejasnu, metafizičku dimenziju u kojoj vladaju drugačija pravila. Je li to treće oko, podsvijest, mašta, svejedno, u svakom slučaju nešto irealno. Ponekad je to i de facto crni ulaz u tunel naslikan u nekom arboretumu, drugi puta zlatnom bojom ispunjen obris ljudske figure – formalno objašnjen obasjanošću zlatnim mjesečevim svjetlom. Kao kada Juan Ramon Jimenez za svog Sivca kaže: ‘gledaj ga dok kaska, kao izliven u bronci, ali ima tu i mjesečeva srebra’. Dapače, serija lightboxova proizvodi sličnu, bajkovitu atmosferu. Motivi razglednica uglavnom su večernji ili noćni, autorovom su rukom izrezani prozori kuća ili dvoraca kao i Mjeseca i zvijezda. No ispod razglednica sa izrezanim dijelovima stavljen je onaj tanki papir (već požutio od vremena) dobiven odlijepljivanjem poleđinskih slojeva od kojih se sastoji karton na kojem je otisnuta razglednica. Kroz taj tanak sloj prodire svjetlo i naglašava postojeću atmosferu prizora dajući mu ‘pravo’ svjetlo mjesečine.

U predstavljenom videu, napravljenom tehnikom stop animacije, Tadić se autorski posve otvara, nema više auto/ironična filtera, poanta rada više nije na rezultatu igre ili dijaloga između zatečenog i dodanog, to je gotovo autoportretni prikaz procesa njegova kreativna djelovanja. Složenim i dugotrajnim poslom naizmjenična crtanja i fotografiranja svake nacrtane etape pratimo asocijativan put nastanka određene scene i njene promjene u slijedeću pri čemu se neprestano mijenja i forma tih promjena kao i scena odnosno prostor adekvatan za izraz neke od slikovnih poruka. Kao što se i u procesu pisanja, nasumce odapeta iz tišine, slova na vrhovima željeznih motki glasno zabijaju u natopljeno crno platno, otiskujući svoje oblike na bijele zidine, jedan za drugim, isprva pojedinačno, kao na probi, potom u nizovima razdvojenim razmakom… Kao i neki saksofonist na trećem katu nebodera koji pušta da zvuk što stiže odozgo prođe kroz pisak i kroz njega otputuje u donje katove put središta zemlje.

Tadićevo se crtačko putovanje, dakako, i dalje odvija na istim tračnicama, pod istim nazivnikom, kojeg se međutim, povremeno potpuno napušta pod udarom improvizacije, no poslušno se zatim vraćajući na utvrđene kolosijeke.

Categories
All Galerija Greta, Zagreb site specific Volumen 2

1 : 10

Ili Greta u Greti, moglo bi se reći s obzirom da je izložen izložbeni prostor ‘prostora Greta’ smanjen u razmjeru 1:10. Precizno su poštovani svi građevinski parametri, ulazna vrata, prozori, stražnji izlaz, uključujući i ulično pročelje s karakterističnim natpisom koji je preostao iz vremena kada je Greta bila modni salon, a sada je postao već skoro i zaštitni znak novih umjetničkih kretanja koje Greta na kulturnoj gradskoj mapi simbolizira. I upravo je ta simbolika osnovna pokretačka poluga odnosno konceptualni okvir kroz kojeg doživljavamo Natalijinu, usudio bih se reći, sociološku maketu.

Zagreb i jest i nije velik, ovisi s čime ga se uspoređuje, veličina je relativna. Postoji čak i boja za veličinu koja odražava upravo tu relativnost. Ta boja je plava, zagrabimo li, naime, čašu vode iz Atlantika, bit će prozirna, pogledamo li ga iz aviona, on je plav. Slično je i sa svemirom. Sa Zagrebom je također slično, u nepreglednim prostranstvima napuštenih tvornica, zgrada, stanova i uličnih lokala što tavore odloženi na zagrebačkom tavanu čekajući ukaz koji nikako da stigne, boje su sasvim izblijedjele. Pogledaš li ga iz aviona, on je i dalje šaren. Iz aviona se ne vidi da su iščezle gostione (o kavanama da i ne govorimo), dokrajčilo ih je vrijeme, kao što je nestalo i nekad popularno piće nazvano ‘Musolini’, nestalo je zajedno s ljudima koji su ga pili. Jer i vrijeme je relativna stvar. Možda čak i najrelativnija. Pa će se onda u nekoj budućnosti (nadam se ne tako bliskoj), sjećajući se ovih dana umjesto formulacije ‘prostor Greta’ govoriti ‘vrijeme Grete’. U tom bi smislu Natalijina maketa mogla poslužiti kao dokaz da nije sve bilo tlapnja, sok iz glavice maka, san. Slažem se, bilo bi ugodno prolaziti galerijskim jedan-naprema-deset-ulicama pored Blata, Podruma, Tingl tangla, Zvečke, starog MSU-a, Korza, Zadra i tako dalje. Polako šetati dok se u sjećanju pale lampice pri pogledu na lakom zaštićeno šarenilo nekadašnjih punktova, okupljališta, sabirnih točaka bivših generacija.

Da, boje su bitne, pa kao što na zamišljenom poetsko slikarskom platnu plava znači veličinu, a izblijedjele nijanse vrijeme, tako i u Natalijinoj umanjenoj replici boje precizno zrcale karakter. Slučajno (ili ukazom proviđenja), naslijeđeni je natpis crvene boje. Treba li reći da je to boja ljubavi, strasti i revolucije, a u Martekovom ali i ne samo u njegovu prijevodu, da je to boja umjetnosti. Mogla je to biti i tirkizna, ljubičasta ili narančasta, s obzirom da je to ranije bio modni salon, ali ne, Greta je krvavo crvena. Ono što je ovdje također u boji jest pod. Ali ne u boji nego u bojama, dapače, pod je intenzivno šaren. Do te je mjere šaren da su začetnici Grete, obojica arhitekti, pri prvom ulasku u prostor okrenuli lica prema nebesima izražavajući komplimente. To je šarenilo i geometrizirano. No, u pitanju je infantilno apsurdna (možda čak i umjetnička) a nipošto ne Euklidova geometrija, ukoliko se to, izlomljenim crtama ispresijecano mozaično tkivo, smije nazvati geometrijom. Ukratko, Gretin pod u svakom smislu nadilazi standardna estetska riješenja podloge što pruža sigurnost našim koracima. Stoga i nije neobično da se jedina autorska intervencija na izloženoj Greti tiče upravo poda.

Stropa, logično, nema. Pa se odozgo nadvirujemo u unu­trašnjost aktualne gradske atrakcije, poput nekih viših bića ili stanara s prvog kata koji je u stanju gledati kroz beton, i vidimo ponov­­ljenu ornamentiku poda, ali sada uprostorenu, dodana mu je treća dimenzija – visina. Dijelovi podnog mozaika rastu, naravno, anarhistički, jedni su viši, drugi niži, a treći se još nisu uspjeli odlijepiti od druge dimenzije. Ta je intervencija zapravo karakterističan potpis autorice, odgovor na ključnu vizualnu značajku prostora kojem kao kiparica prilazi.

Primjerice, nedavno je u Galeriji ‘Green room’ u Zaboku izložila apstraktnu skulpturu načinjenu od ogledala aludirajući na tamošnji minijaturan izložbeni prostor. Ovaj puta, naslovom izložbe, 1 : 10, autorica ipak u središte pažnje stavlja odnos. I to razmjerom određen, koji se obično pojavljuje na kartama, mapama ili maketama olakšavajući nam uvid u okolinu u kojoj se nalazimo. Da bismo mogli steći takav uvid okolina mora biti proporcionalno smanjena. Smanjivanje omogućuje pogled sa svih strana, istodobno ustanovljava i distancu, mogućnost sagledavanja predstavljenog. U ovom slučaju, portretiran je kontekst. Izlažući Gretu na ovaj način, kao prvo, odnosno kao nulto, izražava se doživljaj (plastično ostvaren eliminacijom stropa) kako je i u pravoj Greti sve vidljivo, ništa se ne događa sakriveno iza paravana, jer nema čak niti poluvidljiva paravana u galerijskom svijetu nazvanog program, sve je transparentno. Zatim, gledajući ovako odozgo unutra, glavom prolazi misao o relaciji – udaljiti kameru malo gore i nas koji gledamo unutra smanjiti za 1 : 10, što bismo vidjeli? Gomilu ljudi u tom prostoru što gledaju u taj isti smanjeni prostor, koji je, međutim, prazan. I dobili smo sociološko biće sastavljeno od jedinki usmjerenih na to isto biće, dakle, sebe. I ne radi se ovdje o postuliranju praznine unutar svakog čovjeka, pa čak niti o nekakvoj kolektivnoj praznini, nego o činjenici da se grupa oko nečeg sakuplja. Prije je to bila vatra kao zajednička potreba, sada vatra više nije bitna, ostala je ogoljena potreba za zajedništvom. Ona je ipak nečime simbolizirana, materijalizirana nekim zajedničkim interesom. Ili ne mora biti materijalizirana, osnova privlačenja može biti i intuitivna spoznaja energije koju želiš osjetiti ili podijeliti ili pojačati. Stoga, podna intervencija na maketi ne mora biti ništa drugo do li simbol ideje autorske intervencije. Koji tek označava kako je osnova za ovakvo okup­­ljanje umjetničke prirode. Na taj je način portretiran kontekst Grete.

A kada bismo još malo udaljili kameru, još za 1:10 puta (to je sada već 1:1000), vidjeli bismo da takvih žarišta i nema previše, čak i da ih nema dovoljno. I tada bismo dobili sociološki kontekst unutar kojeg postoji Greta. Postoji poput osvijetljena kutka na zagrebačkom tavanu u kojeg ne zalaze suvremeni šišmiši, ne zanima ih, stoluju u Radničkoj (kojoj, usput budi rečeno, žele promijeniti ime); ili poput privremene oaze anti salonskih stremljenja kojoj umjesto vode presušuju financije i kojoj bi Natalijina maketa mogla poslužiti i kao dobrodošla kasica prasica (to bi se zvalo: ulaganje u Gretu)… Ali ponajprije postoji kao živa točka u živčanom sustavu grada kojem su (kao uostalom i mnogim drugim gradovima) arterije već dobrano začepljene a epitel se nastoji ukrasiti usputnim make-upom, po kojem samozvani kirurzi besramno operiraju jer ‘malpractice’ nije kažnjiv. Kojem se mozak ponaša nalik razmaženom djetetu što ne mari za slom­ljene igračke a oči si neprestano zatrpava kremšnitama… No, poput ove smokve na Žitnjaku što je lokalni znalci bezuspješno pokušavaju kastrirati i grad tjera svoje mladice. Otvara pore i klija. Zaronivši obrnutim putem (razmjerom 1000:1) u jednu od gradskih pora svjedočimo (naravno, na metaforičkom planu) kako je u toj pori, uz pomoć babice Natalije, svjetlo dana ugledao i materijalizirani odslik njene utrobe, noseći u sebi genetski kôd. Taj je odslik, za razliku od mame Grete, mobilan, a kôd kojeg u sebi nosi mogao bi biti još i prepoznatljiviji izložen u drugim galerijama. Što se tiče lampice koja nad maketom svijetli, ona je također tek metaforički šarena, jer će tek u budućnosti, u našem budućem sjećanju postati raznobojna, crvena, žuta i zelena kao što je nekad svijetlio ugao Gundulićeve i Masarykove.

Naravno, u mom sjećanju, nekom drugom to je možda neki drugi ugao.

Categories
All dizajn Muzej suvremene umjetnosti, Zagreb Volumen 2

SLIKA I ZVUK

Ono što prvo primjećuje posjetitelj ove izložbe plakata jest identičnost formata i njegova neuobičajenost. Radi se o tzv ‘švicarskom formatu’ – 128 x 90 cm. Gotovo da se nigdje drugdje on ne koristi a tamo je uobičajen. Slijedeća njihova karakteristika jest tehnika tiska: to je, u nas već pomalo i zaboravljen, sitotisak. Ukoliko je posjetitelj grafički dizajner, što nije nimalo neobično s obzirom da je izložba postavljena u okviru i produkciji 11. ZGRAF-a, osjetit će zavist prije nego što je i dospio pomnije pregledati motive. Jer imati mogućnost realizacije serije od pedesetak velikih plakata u sitotisku, pretpostavljam, velika je želja svakog dizajnera.

Takvu želju još više pokrijepljuje i tematski prostor prema kojem je velika većina izloženih plakata usmjerena: u pitanju su, naime, jazz koncerti. Naslov izložbe, stoga, ne samo da informira o tematskom okviru nego u svojoj drugoj razini čitanja upućuje na svojevrsnu suštinsku povezanost odnosno mogućnost vrlo velike autorske slobode vizualne interpretacije zadane teme. Govoreći, naime, o jazzu kao mediju, gotovo da i nema zahvalnijeg zadatka za dizajnersku obradu. Taj glazbeni pravac istodobno od izvođača zahtijeva vrhunsku glazbenu naobrazbu kao što omogućuje i apsolutnu slobodu improvizacije. Obje kategorije ravnopravno sudjeluju u kvaliteti izvedbe i njenoj valorizaciji. Imajući to na umu, nije neobično da mnogi smatraju kako jazz nije samo oblik glazbena izraza nego da često sugerira i specifičan svjetonazor, dapače i način života koji uključuje i na tim temeljima izgrađen vrijednosni sustav. Taj je vrijednosni sustav i općenito u umjetničkom smislu značajan ponajprije zbog, rekao bih, postuliranja slobodna prostora u kojem se odvija međusobna komunikacija glazbenika u okviru zadane skladbe. U najopćenitijem smislu to bi bila ideja na koju grafički odgovara Troxler. Određuje format i tehniku, no u rješavanju svakog pojedinog plakata kreće od nule. Koristi se fotografijom, tipografijom, crtežom, štambiljnim otiskom, bojom, vrstama podloge odnosno papira kao i svim mogućim kombinacijama. Izostaje bilo kakva primjetna sličnost između pojedinih radova, što ponovo upućuje da u izloženosti novom zadatku nema nikakva predumišljaja, nikakva oslonca i da nikada ne poseže za formom kojom se već koristio a što bi moglo proizvesti maniru. Sloboda u izboru istodobno pretpostavlja svijest odonosno vladanje svim mogućnostima kao i znatiželju što rezultira raznovrsnim grafičkim inovacijama. Dakako, u okviru zadanog – tema, format, tehnika. Dakle, svojim pristupom apsolutno odgovara značajkama medija kojeg obrađuje. A koje, zapravo, istodobno i jesu ključne značajke medija kojim se izražava. U tom su smislu, na suštinskoj razini, povezana dva pojma iz naslova izložbe.

Iz dokumentarnog filma koji prati izložbu doznajemo i treću, rekao bih, povijesnu povezanost Troxlera, svjetski vrlo uvaženog dizajnera, i jazza. Troxler je iz Wallisaua, gradića u Švicarskoj (otprilike nešto manjeg od Samobora) gdje i dalje uglavnom živi. Svoju, očito veliku strast prema jazzu odlučio je konkretizirati i 1976. osnovao jazz festival. Otada, pa sve do danas, taj festival vrlo uvjerljivo djeluje i u Wallisau su se predstavili gotovo svi značajniji jazz glazbenici iz svih kontinenata. Troxler bira program, kontaktira izvođače, organizira nastupe, pojavljuje se čak i kao najavljivač na koncertima i naravno, za te koncerte radi plakate. Nemoguće je ustanoviti da li je utemeljio festival da bi mogao raditi za njega plakate s kojima je, u međuvremenu, stekao svjetsku slavu ili radi plakate koji su i inače nužni u cilju propagande festivala koji je u međuvremenu postao svjetski poznata jazz destinacija. Sagledavajući njegovu cjelokupnu djelatnost vezanu za “Jazz in Wallisau”, ovdje, a vjerojatno i inače, galerijski podnaslovljenu kao “Slika i zvuk”, jedini je zaključak kako se radi o multimedijalnom konceptualnom projektu koji u najuniverzalnijem smislu ilustrira i sublimira već pomalo i potrošenu sintagmu lokalno i globalno. Istodobno, taj primjer zorno dokazuje kako je interesom, zalaganjem i sposobnošću jednog čovjeka na vrlo vidljivoj razini moguće bitno promijeniti ustaljene tokove i osobnu strast podijeliti s okolinom koja time svakako benefitira dok osobna strast pritom ništa ne gubi. Tome svjedoče glazbenici iz svijeta, publika iz šire regije, mnoštvo volontera iz samog Wallisaua pa i sam ozareni Troxler dok zajedno s njima u tisuće kuverata pakira propagandni materijal. Na svim je licima dobro raspoloženje, pozitivna je energija uhvatila maha i ne posustaje.

Govoreći o Troxleru kao dizajneru, reklo bi se da je taj šezdesetpetogodišnjak ostao vjeran onome što ga je u mladosti po svoj prilici najviše i privuklo: plakatu u sitotisku. Što je u današnje vrijeme prilično teško postići jer sitotisak pomalo ali sigurno iščezava s pozornice, mnogo je više prisutno sjećanje negoli svakodnevna izloženost artefaktima napravljenim tom tehnikom. Brojni su tome razlozi, od kojih je, osim svakako materijalnog, jedan od najvažnijih pojava ink jet printa na velikim formatima koji daje gotovo istovjetne rezultate a eliminira ograničenja sitotiska. Moguće je u ljubavi prema sitotisku nazrijeti odraz mladenačkih strasti, no ipak bih se usudio reći kako nije stvar u tome da je ink jet print nekakva laž, koliko da je sitotisak istina. Jer polazi od ograničenja i nužno je dovinuti se autorskoj ideji koja će na grafičkoj razini ta ograničenja pretvoriti u prednost. Naime, njegova je karakteristika ili ili situacija. Dakle, ili će neka točka (bilo koje boje) biti otisnuta ili neće, nema muđutonova (za razliku od offset tehnike koja ih dopušta). Kemijskim se putem na svilu nanosi emulzija koja ne propušta prolazak boje na papir. Tamo gdje emulzije nema, na papiru ostaje otisak. Ta svila može biti rijeđa ili gušća, a ona najgušća dozvoljava i tiskanje kolor fotografije. Pri pomnijem pogledu ipak će se na njoj vidjeti da je sastavljena od točaka. Time ona gubi svoje bitne značajke, pa ako se u situ i koristi, prestaje biti fotografija i postaje grafički materijal, iako uglavnom prevladavaju motivi koji se sastoje od crteža i teksta, dakle linijski, pripremljeni u tzv ‘štrihu’ ili ‘bitmapi’ a ne u ‘grayscaleu’. Tiska se svaka boja zasebno, ona je gusta i pokrivna, nakon otiska mora se posušiti da bi se mogla otisnuti druga. Zbog toga se motiv najčešće i izražava u dvije do tri boje. Što je itekako vidljivo u ovoj izložbi gdje je većina plakata tiskana u dvije boje. Boravak u redukciji na planu motiva kao i na planu kolora usmjerava autora prema inovaciji u prostoru ideje. Promatrajući raznolikost pristupa, taj je prostor Troxlerova domovina. Iako vješt crtač, ne forsira nikakav specifičan stil, crteži su uvijek u službi dizajna, kao uostalom i postojeća ili za tu priliku izmišljena tipografija. Sve što jest na plakatu, ponekad je to čak i nekakva banalna geometrija u jednoj ili dvije boje, podređeno je osnovnom naumu i na prvi se pogled, pa čak i kada poruka nije sasvim čitka, odmah razumije u čemu je ideja pojedina plakata. U pripremi tiska koristi se film odnosno prozirna folija ili paus papir što omogućava izravnu autorsku intervenciju čak i u toj fazi proizvodnje. To je primjerice vidljivo u jednom Troxlerovom motivu gdje je na paus rukama ostavljao otiske proizvodeći autentičnu tipografiju kojom, dakle, tekstualno rješava informativni dio ostavljajući cjelokupnom dojmu potpuno grafički, gotovo crtački karakter. Jačim ili slabijim nanosima postiže kompozicijsku usloženost. To bi mu, naravno, bilo moguće postići i virtualnim putem, no to bi bio jedan korak više. Taj je korak suvišan, to je oslonac što prokazuje, od njega istina trpi. Istina kojoj je Troxler očito prilično vjeran i od koje ne odstupa.

Categories
All dizajn Galerija HDD, Zagreb Volumen 2

KOLAŽ / PRAKSA

Lucija Frgačić i Niko Mihaljević su mladi dizajneri, oboje nedavno diplomirali. No, dok Lucija izlaže neke prototipove i studije budućih uporabnih predmeta, Niko predstavlja radove u kojima baš i ne nalazim bitne značajke grafičkog dizajna. Ti se radovi moguće naslanjaju na alate za dizajnersku proizvodnju ili uključuju odjeke grafičkog razmišljanja no ponajprije bi ih se moglo označiti konceptualnim. Ono što Luciju i Niku formalno, u galerijskom predstavljanju, povezuje, svakako je situacija svojevrsne radne cjeline. Niko svoje radove pozicionira na radnom stolu a Lucija na višenamjensku zidnu plohu poviše radnog stola, što je njen ako ne ključni a ono bar grupirajući izložbeni artikl. Iako sasvim drugačijeg ishodišta i u Nike se pojavljuje motiv kojeg bih nazvao ‘iznad radnog stola’.

Ali krenimo redom: produkt dizajn Lucije Frgačić. Blackboard je, dakle, višenamjenska ploha od stirodura, rekao bih, aktivne prirode ne samo radi pripadajućih aluminijskih polica koje se po želji mogu premještati nego i zbog mogućnosti jednostavne izbrisivosti eventualnih zapisa ili lako prikačivih podsjetnih papirića. Jeftin, podatan i vizualno efektan materijal istodobno rješava i funkciju i interijersku dimenziju radnog prostora. Ilustrirajući mogućnosti zidne plohe Lucija na nju samu i na police smješta tzv propagandni materijal dosad nerealiziranih predmeta. Njihova se imena nalaze na etiketirajućim papirićima što u potpunosti približava uporabni doživljaj plohe. Najmanji no možda i najsimptičniji produkt dizajn što ga Lucija na taj način ‘propagira’ je Ulika – rekao bih, nova riječ a ne samo ime jer je kao takva prilično transparentna. U Uliki je dakle ulje i njome se ulijeva to ulje. U pitanju je ambalaža za male količine maslinova ulja i za jednokratnu uporabu. Ona ima oblik povećane masline iz koje viri masline list. Zapravo je to pumpica jer je meka, a list čačkalica jer je tvrd, pa je moguće njime napiknuti komadić sira ili pomidora a pritiskom na pumpicu adekvatno ga začiniti zelenozlatnim nektarom. Sve je to, naravno, vidljivo iz fotografija na propagandnom letku tog budućeg nezaobilaznog stanovnika naših trpeza. Rješavajući neke druge dimenzije vezane za činjenicu jela, Lucija izlaže koncept u cilju cjelovita rješavanja studentske prehrane pod imenom Studentska menza. ”Zidne su novine istodobno i podloga za meni, za čitanje tijekom čekanja u redu. Posude za hranu modularnog oblika u nekoliko dimenzija lako se premještaju po podlozi i stavljaju jedna u drugu”, vrlo precizno Lucija opisuje taj proizvod. Slijedi zgodan zavežljajčić nazvan Rožica namijenjen pripomoći u proizvodnji namirnica ponajprije stanovnicima velikih zgrada što u improviziranim vrtovima uzgajaju povrće. U njemu je priručni komplet lako sklopivih alata: ručke i više promjenjivih nastavaka. Kad se taj ‘pinklec’ rastvori on postaje dekica, pa odlazak u vrt postaje izlet. Od prototipova Lucija izlaže i Ambalažu za olovke koja jednostavnim rastvaranjem postaje displej, zatim vaze za cvijeće napravljene od plastičnih otpadnih cijevi koje smještene jedna u drugu omogućuju podizanje visine vaze koja na taj način može udomiti ciklame, klinčiće i ružu. Vrlo je uvjerljiv i posve dovršeni stolac Ala čije fluidne forme naglašavaju suvremenost a zaobljeni spoj sjedala i naslona olakšava sjeditelju okretanje, pomicanje i nekoliko različitih načina sjedenja. Dvije su ključne dimenzije prisutne u Lucijinim izlošcima: izbor sadržaja koji predlaže posve nove a vrlo dobrodošle predmete za svakodnevnu uporabu. Njihova nedvojbena utilitarnost istodobno otkriva autoričin pronicljiv pogled u obične okolnosti života što pronalazi sitnice koje nedostaju i vrlo zrelo promišljanje koje rezultira korisnim ali i duhovitim rješenjima. No, osim samih proizvoda i njihova je prezentacija na visokoj razini – konceptualno grupiranje proizvoda oko tzv radne cjeline, grafičko oblikovanje pripadnih materijala i precizna tekstualna objašnjenja – što sveukupno predstavlja i obrazac takva nastupa.

Popratni letak što prati i objašnjava izloške njenog generacijskog kolege također predstavlja vrlo precizan uvid koji međutim otkriva posve različit pristup i izlagački interes autora. Taj letak/plakat na naslovnoj stranici donosi fotografiju ove njegove izložbe koju čine predmeti raspoređeni po stolu, a na poleđini opis pojedinih radova poredanih u smjeru kazaljke na satu s obzirom na predmete na stolu. Dakle, već i sam po sebi taj je info materijal svojevrstan rad što najavljuje konceptualno ishodište i utočište autora. Dakako, izbor predmeta na tom stolu logičan je, to su olovke, blokovi, mape, slušalice i mali glazbeni aparati, radni stol i jest njihovo prirodno stanište. No, svaki od njih iskorišten je i ima drugačiju ulogu u tom working playgroundu. Sveukupno, kao da smo se odjednom zatekli pred updatiranim, zaigranim Fluxusom. Primjerice, debeli blok grubih sivih papira na svakoj stranici donosi riječ ‘repetition’ koja je ručno otisnuta štambiljem pa iako je riječ uvijek ista svaki je otisak drugačiji. Grafička mapa Ocrtane činele sadrži desetak linijskih crteža kojima je autor dokumentirao uništene činele svog prijatelja. Po njegovim riječima te forme sugeriraju zamrznute trenutke zvukova. Električne i akustične olovke pretvaraju grafički zapis olovke po papiru u zvuk kojeg istodobno čujemo iz slušalica. Osobno mi je posebno zanimljiv rad Twelve Dead Wax Loops – kompilacija zvukova tišine ili mehaničkih šumova što se nalaze na kraju long play gramofonske ploče. Ali, naravno, precizno je navedeno o kojim se točno pločama radi. Dakle, osim forme koja bi mogla biti i posveta prostoru Cagea ili Paika, prisutna je i intimna, čak bih se usudio reći i kontemplativna dimenzija stoga što upućuje na mentalni prostor odnosno stanje svijesti nakon preslušane glazbe. Sličan motiv nalazi se i u radu Dio zida mog nekadašnjeg stana u Herucovoj 17 na zidu u Agnietenplaats 2. Naime fotografiju zida u Herucovoj autor je fotokopirno povećao do stvarne veličine i iz tih elemenata sagradio njenu grubu repliku koju postavlja iznad radnog stola u Agnietenplaatsu (tamo se nalazi na postdiplomskom studiju) da ga podsjeća na nekadašnje i nepovratno prošlo vrijeme jer u Herucovoj sada živi drugi stanar.

Uspješno ispreplitanje stvarnosti i njena prijevoda omogućeno je pronalaskom osobna kreativna izraza, rekao bih, vrlo slobodne vrste. Taj autorski izum vidljivim čini također i ispreplitanje etapa u procesu realizacije. Istodobno je, naime, jasno da je njegovo polazište doživljaj, posvješćivanje detalja koji kao teleskopom prepoznati i izdvojeni označuju bitne intimne dimenzije njegova života. Kao i da su te intimne dimenzije prepoznate i iskorištene kao čimbenici razvoja putem kojih se ustanovljuje i dovršava konkretan, prepoznatljiv rukopis. Dakako, pojedini elementi automatski bivaju uključeni u shemu autentične osobne križaljke i u konačnici ju promoviraju u složenu konceptualnu instalaciju. Kronologija nastanka ne samo da je očita, nego i naglašena, jer za razliku od čestih slučajeva gdje finalizacija ne dopušta uvid u proces, ovdje je upravo proces jedna od ključnih poluga kako generalna dojma cijelog izložbenog istupa tako i djelovanja pojedinih uključenih dijelova. Točno, kada ne bismo znali da je autor grafički dizajner, po ovoj izložbi to ne bismo mogli zaključiti. Stoga se ni približno ne može pretpostaviti kakva će biti njegova profesionalna budućnost. No, sudeći po hrabrosti izdvajanja i predstavljanja pojedinih motiva kao i zrelog osmišljavanja njihovih finalnih izraza u kojem je osim plastično vidljiva putovanja do cilja, prisutna čak i svojevrsna autoironija s obzirom na taj put, prorekao bih mu svijetlu autorsku budućnost. Pa ako bi, u nekoj relativno plošnoj pretpostavci, bilo moguće diferencirati hermetičniji pristup konceptualnom izrazu (kojeg njeguju recimo Žuvela ili Toumin) i izravniji, odnosno transparentniji (izdvojio bih Trbuljaka), Mihaljevića prepoznajem kao pobornika ili nastavljača ovog potonjeg.

Categories
All Muzej turizma, Opatija videoinstalacija Volumen 2

GODIŠNJA DOBA

U ikonografskom sustavu prošle epohe Opatija je bila sinonim turizma na ovim prostorima. Ustanovljena kao privlačna destinacija u srednjeeuropskim krugo­vima još na početku prošlog stoljeća, u ozračju neobičnog socija­lizma šezdesetih, sedamdesetih, pa i osamdesetih, zamah krilima njene popularnosti dodali su estradni protagonisti slavnih festivala i u građanskom je svje­tonazoru uspijevala zadržati izdvojenu i povlaštenu poziciju. Svekolike promjene što ih je nova, odnosno sadašnja epoha provela u gotovo svim ključnim sferama društva tzv zapadnog kruga, jednim je od svojih valova i ideju turizma personificiranu kroz opatijski primjer smjestila u muzej.

Ulazeći u turistički muzej smješten usred prekrasnog, decentnog vrta ‘bajne’ dame, suvremeni umjetnik Labrović asocijativno taj kontekst konkretne, gotovo aristokratske lokacije uključuje u platformu kojom nastoji portretirati socijalne dimenzije te djelatnosti u univerzalnijem smislu. Interpolirajući svoj rad u stalan postav muzeja na formalnoj razini kao da inaugurira svojevrsnu diverziju ustanovljene svjetonazorske ikonografije a zapravo metaforički skida prsten sa zelene naranče1 – konkretno zavirujući iza naličja servisnog sustava u okviru kojeg provodimo godišnji predah između ratova2. Kao subjekt ili paradigmu svog sociološkog portreta izabire sobaricu, snima je skrivenom kamerom dok ona obavlja svoj posao, a svakoj od četiri projicirane snimke pridružuje odgovarajući stavak Vivaldijeva evergreena ‘4 godišnja doba’ čime, između ostalog, naglašava trajnost odnosno vječnost tog posla.

U svom statementu Labrović izjavljuje kako je ovaj rad posvećen ljudima čiji rad je u temeljima turizma, a sami su najčešće nevidljivi (ili bi, idealno, takvi trebali biti). Njihova ne­vidljivost i nevidljivost obavljenoga posla, znak je njihova dobroga rada. S obzirom da je takvo određenje moguće primijeniti i na neke druge oblike servisnih djelatnosti, posveta bi se mogla proširiti na velik broj ljudi koji omogućuju da se mehanizam koliko toliko podmazano pokreće. Iz tog se velikog broja ljudi uglavnom regrutira i velik broj turista odnosno gostiju koji bi gledajući ovaj fokusi­rani kadar mogli zaključiti kako bi i njihov nevidljivi posao ponekad trebalo pojavniti. No ipak su to najčešće poslovi koji traže određenu stručnost, dočim je ovdje u pitanju skrb koju inače ljudi sami o sebi vode. Pa bi se moglo reći da je pažnja ovdje usmjerena prema naročitoj ljudskoj osobini a to je da odgovornost ili zasluge za određenu brigu o njima samima pripišu ‘čarobnim patuljcima’, ponajprije u želji da anuliraju izvršeni posao jer ih jedino takva anulacija zapravo abolira od činjenice da su tako nešto sami trebali napraviti, stoga im je lakše proizvesti u sebi dojam kako takvog posla uopće nije niti bilo jer oni za njegovu neizvršenost tada ne mogu niti biti odgovorni, pa ako posao već i jest postojao i netko ga jest obavio, daleko je bolje da taj netko nije vidljiv. A s obzirom da se nalazimo na zasluženom odmoru, dakle, u okolnostima kad baš ništa osim ugode ne bismo trebali raditi, kontekst kojeg plaćamo izlazi nam ususret, u djelo provodeći problematičnu pretpostavku kako je temeljna činjenica novac, te kako baš ništa ne bismo radili kad bismo novca dovoljno imali. Srećom, tek je mali broj onih koji ga za takav život doista imaju, jer takav je život tek surogat pravoga života, kao što je i godišnji odmor nažalost često puta tek surogat idea­lizirane slike života. A jedine su stvarne osobe u tom surogatu upravo servisni djelatnici.

Ulazeći, dakle, u turistički muzej Labrović smjesta proizvodi dvostruki konflikt. On u njega takoreći upada izravno iz prezenta, ne stavljajući na oči sentimente za nostalgičnu prtljagu, što je već samo po sebi apsurd zato što je muzej ustanovljen s namjerom čuvanja predmeta koji zrcale prošlost. Osim toga, stavljajući u prvi plan ono što turizam nastoji sakriti, on se bavi suštinskim ili konceptualnim dimenzijama a ne lukrativnim, koje zapravo karakteriziraju identitet muzeja. Muzej, međutim, pozivajući Labrovića po svoj prilici i ne očekuje da se ovaj ponaša drugačije nego što se i inače ponaša, a to znači da pristaje na propitivanje identiteta onoga što reprezentira a to je turizam. Takav pristanak ponajprije zrcali ideju o tome kako bi kritičko promatranje sustava trebalo postati elemenat samog tog sustava i na taj se način domoći lucidne svijesti što nezačaranim okom promatra svijet. Temeljno pitanje kojeg bi nezačarani muzej turizma mogao postaviti jest postoji li uopće mogućnost definiranja svjetonazorske ideje turizma sadašnjice. Odnosno kakvog će oblika biti gradovi u pijesku što će ih valovi promjene za sobom ostaviti. Ili, kakav obrazac predložiti u želji da ‘predah između ratova’ ne bude ‘surogat idealizirane slike života’ kakvu predlaže instant turizam nego nekakav oblik aktivne dokolice koja nema veze s lijenošću, kada čovjeku u eliminaciji svakodnevnih obaveza počinju biti važne stvari koje mu inače nisu – kako kaže ideolog dokolice, fotograf Boris Cvjetanović.

Uvid u manje vidljive poluge mehanizma kojim se manje ili više benevolentno ali svakako površno služimo vrlo je jasno raskrinkavanje iluzije o preobrazbi stvarnosti prema našim željama ili potrebama za koje nam se čini da na njih u turizmu imamo pravo. Što je, pak, dobrodašao prvi korak u cilju promjene uvriježene konstante Homo touristicusa. Konstante koju po Labrovićevu mišljenju karakteriziraju relacije između ljepote i kiča, različitosti i monotonije, apstrakcije i očiglednosti, prirode i društva, stvarnosti i želja. Čemu bih dodao i relaciju između realiteta i mogućnosti drugačijeg ili paralelnog postojanja. Mogućnosti što ju je, u nekakvoj drugoj razini čitanja, Labrović zapravo i predložio dodavajući Vivaldijevu glazbu slici sobaričina trajna, nevidljiva posla.

Categories
All instalacija Muzej moderne i suvremene umjetnosti, Rijeka Volumen 2

MEĐUPROSTORI

Što razlikuje međuprostor od prostora? Moglo bi se reći da je to omeđenost. Jer kad se zatvore vrata, to je prostorija, a kad se otvore, prolazimo iz jedne prostorije u drugu. S obzirom da su vrata ipak vrata, prostor otvorenih vratiju bi, dakle, bio međuprostor. Po istoj logici, to nisu niti zidovi nego prostor gdje bi, po nekom načelu, mogli biti zidovi a nisu. U nekom drugom smislu, međuprostor je i teren između granica dviju država, takozvana ničija zemlja. Pa iako se neka njiva može nalaziti na ničijoj zemlji, ona ipak ima svoga vlasnika kao što se i nečija krava može najesti trave s ničije zemlje. Dakle, međuprostor može istodobno biti postojeći i nepostojeći, pitanje je kakvo se načelo na njega primjenjuje, na koji način ga se tumači.

Ukoliko se ideja međuprostora prenese u galerijski konekst a tome pridoda i dvostruko autorstvo, prvo što pada na pamet jest da će ta ideja na neki način biti materijalizirana međuprostorom između dva autora. Što se u nekom smislu i potvrđuje jer oni naslovnom pojmu prilaze s posve različitih, odnosno svaki svog autentično autorskog polazišta. Ono što, međutim, ne poštuju jest vidljiv ili bilo kako naznačen međuprostor između predstavljenih radova. Nego je autorstvo moguće identificirati (ako zanemarimo legendu) tek kad se identificirao, u formalnom i suštinskom smislu, različiti pristup istoj ideji. Iako izloške povezuje prostorno razmišljanje u pristupu svakom pojedinom radu i koliko god oni bili u postavu vrlo skladno izmiješani, pri pažljivijem će se pogledu učas otkriti što je Garbinovo a što Petercolovo. I upravo takav, s jedne strane vrlo precizan odgovor naslovnoj ideji, a s druge jasna različitost u senzibilitetu i izvedbi proizvodi doživljaj putovanja apsurdnim ali paralelnim kolosijecima, pa čak i zaustavljanja na istim stanicama što govori u prilog ponovo apsurdnoj ali i ostvarenoj komunikaciji na raznim jezicima. Dijalogu koji ne samo da ne odstupa od naslovne teme, nego ponajprije širinom asocijativnosti odgovara na neodređenost pitanja koje ona postavlja. Ali, naravno, ti su odgovori artikulirani proizvod njihovih različitih afiniteta i senzibiliteta.

Pa dok se Petercolove replike odvijaju na području istrage temeljno likovna medija, Garbinove asocijacije u obzir uzimaju značenjske elemente iz drugih sfera i pretvaraju ih u poluge galerijskog izraza. Ideju međuprostora obojica transponiraju, bilo striktno mater­ijalnom izvedbom bilo šifriranim putokazom, u metafizički doživljaj gdje zapravo takva ideja jedino i može postojati. Obojica se pritom često služe priručnim artefaktima, gotovo ready madeovima na kojima ipak vrše određeni tretman pretvarajući ih u poslušne izvođače ili objekte kojima ispunjavaju zadani mozaik. Jer cijela izložba zapravo i odaje dojam ispunjena mozaika, iako su svi njegovi dijelovi, promatrajući ih zasebno, samostojni, odnosno funkcioniraju i lišeni nazivnika u čiju su službu ovom prilikom stavljeni. Garbin, primjerice, klasični slikarski štafelaj razrezuje po visini, na mjesto tog razreza postavlja staklo, a odrezani dio odmiče dvadesetak centimetara. Jednostavnom intervencijom uspostavlja međuprostor između dva dijela istog predmeta, kojeg istodobno i poništava jer zahvaljujući refleksnom optičkom efektu stakla ta dva dijela, iz određenog kuta gledajući, izgledaju spojeno. Odmah pored postavlja jednog ispred drugoga dva samostoj­na drvena okvira u kojima je staklo. Između njih je košarkaška lopta. Loptu drže stakla. A stakla postaju vidljiva tek ako je između njih lopta. Koristeći staklo i Petercol često sugerira ideju međuprostora – u seriji radova ‘Polovice’ poprečno reže plastične cijevi a mjesto reza nadomješta staklom. Ponovo, dakle, silom proizvodi međuprostor istodobno ga poništavajući i ustanovljujući ne/vidljivim staklom. Međutim, koliko god njegova autorska istraga u galerijskom kontekstu i bila rješavana prijevodom općih pitanja optičkim efektima, preuranjeno bi bilo zaključiti kako je staklo Petercolov sinonim za međuprostor. Jer, s obzirom da u pitanju jest teško odrediv pojam, upravo se prema toj nemogućnosti konkretne definicije prilazi apsurdno asocijativnim potezima. Jedno od često korištenih obrazaca jest izmještanje kojim se osvaja međuprostor tamo gdje ga inače nema i tek se u misaonom procesu doživljaja rad rea­lizira. Petercol na jedan postament stavlja stolnu lampu iz koje žicom izvlači struju i vodi je do drugog postamenta gdje žica ulazi u lampu koja svijetli. Garbin stolnu lampu stavlja na rub, pa čak i, s obzirom na težište lampe, malo preko ruba, s kojeg lampa, zahvaljujući magnetu, ipak ne pada. Zatim iz­mješta težište klasičnoj klackalici iz sredine, no ona zbog oku nevidljiva opterećenja ipak stoji u ravnoteži. Petercol izmješta izložbene artefakte malo izvan prostora uobičajenog za gele­rij­sku prezentaciju (u nišu predviđenu za vatrogasni aparat ili ispod stijenke zida koji zaklanja grijanje) čime pozornost usmjeruje u ne/prostor galerije. Replicira mu Garbin instalacijom sastavljenom od pronađenih predmeta – plastičnom kantom, drvenim jarbolom za zastavu i spužvom što ju pričvršćuje na zid čime proizvodi trokutast prolaz. Ideju prolaza kao ‘materijalizaciju’ međuprostora Garbin ponavlja postavljanjem također naoko pronađenih drvenih okvira što izgledom pomalo sugeriraju kako je na njima bilo razapeto slikarsko platno. Odmah kraj tih okvira/prolaza stavlja na hrpu posložene tepihe na kojima je otisnuo štambilj pripadnosti – ime država i datum. Pa tako, jednim potezom, ostvaruje nekoliko pristupa istom zadatku: ukida nužan međuprostor između dva različita rada, zatim izmješta dva dijela istog rada – jer tepisi logično pripadaju radu na drugoj strani prostorije budući se tamo, na drvenim pločama rasklopljenog ambalažnog sanduka, nalazi metalna oznaka pripadnosti na kojoj također piše 1 m2 teritorija San Salvador. I konačno, oznakama pripadnosti lokaciji s druge strane zemaljske kugle priziva svojevrsnu globalnu izmještenost. Na rasklopljene sanduke postavlja stalke za zastavu, kao neki putokaz prema simbolu pripadnosti jer izostaje i jarbol i sama zastava. Takav putokaz prema zemljopisnoj dimenziji međuprostora u najelementarnijem smislu podržan je i serijom reljefa i kolaža što načelno pripadaju istoj domeni: na jednome je kartonom (od kojeg je i podloga) plastično izvučena riječ “kopno”; na drugome je taj karton u sredini izrezan i odignut i dobiva se doživljaj mora i kopna; slijedi nekoliko radova gdje u mrljama istrganog materijala ponešto različitom od podloge prepoznajemo konfiguraciju država.

U poigravanju asocijacijama Garbin odlazi i korak dalje pretvarajući osnovni pojam ‘međuprostor’ u ‘međuvrijeme’. Naime, ispred konkavnog okruglog tanjura satelitske antene na mjesto prijamnika stavlja upaljenu svijeću. Predstavljaju li ta dva postulata različita vremena simbole različita oblika komunikacije s postojećim ali nevidljivim eterom, uokviruju li oni doba jedne epohe ili možda refleks pojedinog u ogledalu univerzalnog, teško je sa sigurnošću ustanoviti, ostaje tek neodređen no vrlo prisutan dojam plastična pokušaja oblikovanja ili izricanja nečeg neizrecivog. Što bi zapravo vrijedilo i za izložbu u cjelini – ne toliko konkretizacija takva pokušaja koliko izvedbom definirano utjelovljenje jednog drugog međuprostora: onoga koji se otvara između autora i njegova proizvoda. I koliko god bili različiti sustavi što Garbinu i Petercolu određuju pravila u tom prostoru, vidljivo je da su ona precizno postavljena i da ih obojica odgo­vorno poštuju. I da ova izložba, između ostalog, prezentira lucidno razrađeni mehanizam dolaska do odgovora na apstraktna pitanja. Jer kao što kaže Petercol: najviše me za­nima ono što u umjetnosti mogu iskoristiti. S obzirom da su prezentirane ilustracije tog interesa ovdje zapravo tek završne riječi filozofskog ali autorski šifrirana dijaloga što ih obojica neprestano vode sami sa sobom, ono što bih mogao zaključiti iz ovog izložbenog ogledala obrasca njihova djelovanja jest da je pitanje simbol, a odgovor forma.

Categories
All Galerija Forum, Zagreb razne tehnike Volumen 2

VODIČ KROZ GALERIJU

“Izložba Božene Končić Badurine prva je u ciklusu izložbi Galerije Forum koji započinje njezino novo vodstvo. Također, svojim karakterom ova izložba naglašava tu startnu poziciju, odnosno predstavlja neku vrst paradigme nastojanja da se Galerija regenerira kao živo mjesto interakcije sa svojim užim i širim urbanim i kulturnim kontekstom te boljim dijelom vlastite tradicije.”

Ovom, pomalo manifestnom, informacijom novi voditelj Gale­rije Forum Antun Maračić najavljuje prvu izložbu koja kao temu uzima upravo Galeriju Forum i na taj je način čini dvostruko programatskom. Prilikom obraćanja na otvorenju izložbe Maračić izdvaja još jednu poveznicu odnosno razlog odabira Božene Končić Badurine – naime izložba te umjetnice bila je posljednja izložba u Umjetničkoj galeriji Dubrovnik pod Maračićevim vodstvom. Ne ulazeći u okolnosti vrlo neugodnih, a javnosti itekako dobro poznatih, nedavnih dubrovačkih događaja, izdvojio bih upravo tu dimenziju kao konkretizaciju spomenute ‘interaktivnosti’ stoga što otvara programsku djelatnost galerije uključivanjem ili komentarom recentnih zbivanja na kulturnoj sceni ali i najavljuje nastavak očito jasne vizije Maračićeva dosadašnjeg rada.

‘Vodič kroz galeriju’ uvodi nas u obilazak serijom crteža pod nazivom ‘Sugestije’. Nacrtani olovkom na papiru, manjeg formata no brižno, po galerijskim standardima, uokvireni i prezentirani, crteži prikazuju posjetitelja markirajući mu kretanje odnosno mirovanje na određenim pozicijama u galeriji ili pak općenito, ideju ponašanja koja isključuje žurbu i sugerira kontemplativnost. Predlažući boravak a ne mimohodno razgledavanje autorica prostor galerije identificira kao mjesto pogodno za promjenu ritma. I tu promjenu naznačuje gotovo kao uvijet s obzirom da crteže smješta odmah kraj ulaza. Ulazak unutra prepoznat je, dakle, i formalno i mentalno, uobičajeni ubrzani tempo ulice što obiluje šarenom vizualnom ponudom zamje­njuje galerijska nepomičnost s vrlo diskretnim, gotovo jedva vidljivim akromatskim crtežima koji pozivaju na zaustavljanje. Pa bi se moglo reći da ono što ‘Vodič’, kao alter ego autorice, zapravo sugerira jest doživljaj galerije kao meditativne mogućnosti, svojevrsne kratke pauze, malog ili velikog odmora u pretrpanom dnevnom rasporedu sati. Gdje moguća dividenda, odnosno eventualni konkretan dobitak neće proizaći iz letimična pregleda izložbene ponude nego će tek promijenjeno stanje svijesti omogućiti istinsku komunikaciju sa sadržajem.

Druga serija crteža, također olovkom na papiru, smještena je u dubini galerijskog prostora i naslovljena ‘Richter’. Tom serijom ‘Vodič’ otvara slijedeću, povijesno arhitektonsku razinu prezentacije Galerije Forum. Crteži predstavljaju dijelove inte­rijera kojeg je u potpunosti osmislio Richter. U tu didaktičku dimenziju ubrojio bih i crtež na zidu na prvom katu pod imenom ‘Ured’ i istoimeni audio rad. Crtež flomasterom u omjeru 1 : 1 ‘rendgentski’ prikazuje unutrašnjost ureda voditelja što se nalazi s druge strane zida. Nadalje, ‘Vodič’ putem audio zapisa precizno nabraja elemente namještaja ali i informira o povijesti tog dijela prostora – vodstvo je galerije na početku njena djelovanja bilo prepušteno umjetnicima koji su tada, na mjestu sadašnjeg ureda, na raspolaganju imali i skromni atelijer/radionu s priručnim sito tiskom.

Sadržaj audio zapisa ‘Marija’ posjetitelj dobiva kad na uši stavi slušalice što se nalaze kraj radnog stola Marije, čuvarice galerije. Gledajući, dakle, ispred sebe Mariju koja sjedi za svojim stolom, posjetitelj prati priču o njoj. Tekst sadrži njene osnovne biografske podatke, uključuje njena općenita razmišljanja i doj­move i preuzima formu klasične pripovjedne proze što je dodatno naglašeno staloženim glasom profesionalne spikerice. Svojevrstan eksces s obzirom na, bojom glasa te intonacijom teksta, osvojenu uobičajenost narativne forme proizlazi ponaj­prije iz iznenadnog utjelovljenja osobnosti inače servisne galerijske figure a još više uspostavom ili preciznije mate­­rijalizacijom trenutka dodira teksta sa stvarnošću. Odgo­vornost za taj eksces, logično, na sebe preuzima ‘Vodič’ koji je ne samo sveznajuć nego i temporalan budući portretira i trenutnu reakciju mlade dame koja se lagano zacrveni znajući da upravo slušamo pojedinosti o njoj odnosno o trenutku kad se ona lagano zacrvenila. Taj portret, međutim, fabularizirani je fragment realnosti i niti jednog časa nije indiskretan, ne zalazi u sferu njene privatnosti nego tek poetskim izričajem postiže atmosferu intimnosti. Ta se, pak, intimnost odvija u prostoru što se otvara između nas, od svijeta odvojenih slušalicama, Marije, njene fizičke prisutnosti i njena literarizirana lika, glasa spikerice koja čita tekst, a u konktekstu – sad je to već potpuno jasno, sve su karte na stolu – konceptualiziranog obilaska galerije.

Drugi audio zapis ‘Ulica’ nastavlja širiti taj isti prostor, slušamo ga sjedeći tik uz prozorsko staklo koje odvaja galeriju od Tesline ulice. I ponovo je upravo ta pozicija, reklo bi se, čak i sadržaj teksta. Naročito ta prozirna opna što odvaja unutraš­njost od onoga vani. Tekst prelazi nevidljivu pregradu oslikavajući isprva ono vani što se s te pozicije vidi, prozore na prvom katu zgrade nasuprot na kojima su uvijek spuštene zavjese, socijalnu strukturu posjetitelja fast food restorana… Da bi potom preuzeo drugo, suprotno očište i oslikao unutraš­njost onako kako ju izvana vide. S druge strane ulice, primjerice, iz pozicije prodavačice butika nasuprot galeriji. Tekst otkriva i jedan performativan detalj, uzgred spominjući mladića s crvenim šalom koji šetka po suprotnom pločniku. Taj je mladić uvijek tamo i uvijek šetka baš kad mi slušamo taj dio teksta. ‘Ulica’ je posljednja stanica ‘Vodičeva’ itinerera. Ostavlja nas blizu mjesta na kojem je obilazak započeo. Krug, međutim, nije zatvoren, mi se nismo uistinu vratili van na ulicu iako je gotovo dodirujemo. Unutra smo, gledamo van i još jednom slušamo nabrajanje onoga što se vani nalazi, onoga na što, bez obzira na svakodnevni prolazak, nismo obratili pozornost, detalja koji se jedan po jedan upisuju u naše pamćenje. Tanka, fina prašina što se po nama tijekom boravka prosipala omogućuje da te, naizgled, beznačajnosti na njoj ostave trag. Po izlasku van, ulični će vjetar po svoj prilici odnijeti taj fini sloj, metamorfoza je privremena i nježna, ne odolijeva. Pa niti taj se mladić s crvenim šalom po suprotnom pločniku više ne šetka, sve je bio privid, sok iz glavice maka, fatamorgana.

Prevođenje ili promoviranje mjesta izložbe u njen sadržaj, pritom zadržavajući sve atribute koje galerijski nastup, pa čak i u klasičnijem smislu, u sebi sadrži možda i nije Bože­nina ino­vacija. Međutim, predloženi koncept čija je osnovna izražajna poluga upravo personifikacija same galerije u obličju ‘Vodiča’ kao njena glasnogovornika, autoričin prijevod čini posve auten­tičnim i to ne samo na prigodnoj nego i univerzalnijoj razini. Takav dojam univerzalnosti temelji se na strukturiranom načelu koje naoko nevažne pojedinosti isprepliće sa intimnim doživ­ljajem tih pojedinosti gradeći osebujan i uvjerljiv autorski govor, i to do te mjere da taj primjer, gotovo apsurdno konkretiziran ali istodobno i poetski interpretiran, postaje simbol. Uronjena u svakodnevnicu svog okruženja, potkrijepljena osobnošću svoje djelatnice, oslikana vizualnim i auditivnim detaljima vlastita interijera, Galerija ne samo da se ‘regenerira kao živo mjesto interakcije’ nego prisvaja i auru prisne i tople oaze kakva bi galerija kao naročita točka u urbanitetu u idealnom smislu i trebala biti.

Categories
All Galerija SC, Zagreb novi mediji Volumen 2

PEJZAŽI

U suvremenim pejzažima Mihaela Gibe alat i oblik proizvodnje poprilično su updatirani. Screen je preuzeo ulogu platna, kist je zamijenjen PHP aplikacijom, podaci prikupljeni softverom na webu određuju sadržaj slike, značenje pojedinih simbola nije prepušteno mašti publike nego striktno programski pridruženo određenoj dimenziji društva odnosno informaciji o njoj. Ti pejzaži, dakle, nisu niti figurativni niti apstraktni, niti uljani, niti akvarelni, nego virtualni. Motivima ne odaju porijeklo autora, atmosfera ne odiše njegovim senzibilitetom, nema govora o osobnosti a pogotovo ne o intimizmu. Dapače struktura tih pejzaža izravna je posljedica brojeva. Gdje je nestao slikar, zavapit će ljubitelji klasičnijih pristupa. Kako vrednovati izložbu na kojoj pastoralna tematika ilustrira dnevno politički kontekst, a seoska idila utjelovljuje intenzitet kriminala? Što vrijedi slika kojoj tek suha informacija u legendi ustanovljuje smisao?

Tako je, upravo je egzaktnost, numerička ili bilo koja druga, u umjetnosti bila više nego nedobrodošla, ona je stajala nasuprot subjektivnom viđenju ili autorskoj interpretaciji na kojoj je pak počivao kreativni nerv. Pjesnika nije zanimala statistika nego vjetar, vihori strasti, bujice bezumlja, oceani ljubavi i magle nedoumice. No, za razliku od Byrona, upravo je statistika ključna izvedbena poluga Gibinog autorskog izraza. Jer Giba, za razliku od Glihe, pejzaž koristi namjesto grafikona – kamenje predstavlja kulturu, brda gospodarstvo, znanost oblak, drveće sport, a planine zdravlje. Statističku tabelu zamjenjuje neboder, umjesto točaka ptice lete njegovim koordinatnim sustavom.

Ustanoviti mjernu jedinicu ili korelaciju između pojedinih relevantnih ekonomskih i političkih čimbenika nije Gibin izum. Kao što to nije niti web aplikacija koja pretražuje razne stranice i po određenim tagovima prikuplja podatke i potom ih slaže u pojedine pretince koji se zatim sudaraju s drugim pretincima proizvodeći treći podatak kao rezultat prethodna dva. Naravno da je baratanje tim sustavom nužno, ali je također nužno i nasloviti pojedine pretince. Odrediti parametre odnosno tagove. Pa bi se već moglo govoriti da njegov izum jest sučeljavanje jednih, konkretnih ili specifičnih podataka s drugima pri čemu se ti podaci transponiraju u odgovarajuće vizualne interpretacije koje neprestano prate njihove promjene. Naravno da to više nije niti pejzaž niti slika uopće, nego vizual koji ima jedini cilj prispodobiti ključne elemente što uvjetuju okolnosti našeg postojanja u ovome trenutku. Taj je realitet numeričan, njegova je istina najpreciznije iskazana u statistici, međutim, mi rijetko obraćamo pažnju na statistiku, pogled nam prelazi preko brojeva bez zastajkivanja ili pak neprestane pretvorbe tih brojeva u doživljaj praznog ili punog želuca. Brojevi putem kojih Giba dolazi do slike okvirno su nam poznati ali je život kroz svakodnevicu svojih konkretnih uprizorenja ipak bliži i intenzivniji i ti nam brojevi smjesta odlaze u sekundarnu (ili još nižu) razinu percepcije.

Pa bi ovo, između ostalog, bilo i još jedno dodatno raskrinkavanje oblika ponašanja ekonomsko političkog sustava kojem je osnovna poluga (a možda čak i cilj) maskiranje vitalnih pojedinosti u nerazmrsivo klupko brojeva i fraza. A izabrana forma pejzaža efikasna je u raskrinkavanju stoga što je pejzaž uobičajeni lukrativni moment, česti ikonografski ukras dnevnih boravaka, uz regal i sjedeću garnituru gotovo izgradbeni element ideje dnevnih boravaka. Gibina namjera, međutim, nije kritika građanskog ukusa, nego korištenje klasičnog obrasca za vizualni prijevod činjenice kako su i ti brojevi, svakako znatno manje vidljiv ali jednako prisutan, izgradbeni element okolnosti naših života. Pa su se tako krupne cifre jednokratno otuđenih miliona ili milijardi što se kradu na najvišim političkim ili ekonomskim razinama nedostupnima običnom čovjeku u Gibinom vizualnom transkriptu pretvorile u pitoreskni gradić od 73.000 kuća. Te su cifre s druge strane sučeljene i sa sitnim lipama što siromašnom pojedincu sustav kroz svoje razgranate pipke oduzima svakodnevno i neprestano. I jedino dosadna i nepopularna statistika zbraja sve te pojedince. I ta je statistika odjednom postala dostupna, izdajnički virtualni svemir u svom nepre­glednom prostranstvu sadrži i sve te, ljudskom oku nevidljive, satelitiće i asteroide što nas tuku i radnim danom i vikendom. Sadržavao je on njih, istina, i ranije, samo što ih je sada neki novi teleskop koji se zove PHP aplikacija jednim pritiskom na odgovarajuću tipku sabrao, a Giba njihov misteriozni zbroj pritiskom na drugu tipku pretvorio u katove nebodera koji raste.

Ali gdje je u svemu tome umjetnik, pitaju se i dalje tvrdokorni klasičari, što on radi dok mu stroj danonoćno generira pejzaže? Sklada novu kompoziciju. Širi antene i hvata valove negodovanja kojima vrvi eter. Izlazi na ulicu i osluškuje što šapuću mase dok odgovorni grme iste parole. Obilazi punktove nezadovoljstva, registrira razinu ispražnjenosti trezora, probija se kroz gužvu besposlenih i zajedno s njima prima tektonske udare globalne sekunde.

Categories
All Radnička galerija, Zagreb razne tehnike Volumen 2

AHILOVA PETA

Izraz ‘Ahilova peta’ mitološki je simbol za slabu točku. Ili, u prenesenom smislu, za općeprihvaćenu ideju kako svatko ima neku slabu točku. Slaven Tolj koristi upravo takvo općeprihvaćeno razumijevanje naslovnog pojma kao svojevrsno asocijativno reflektirajuće tijelo koje odraz tog pojma prelama kroz sve predstavljene radove. Tako postavljena platforma omogućuje mu posve doslovno baratanje naslovnom temom i njeno istodobno tumačenje kroz takav simbolično asocijativni refleks.

Naime, on projicira rendgentsku snimku svoga stopala ispred koje je štap naslonjen na zid i stolica na kojoj su bijele rukavice. To je dakle njegova Ahilova peta. Samo po sebi, to ne znači ništa. Takva dimenzija doživljaja može se primijeniti i na sve ostale radove i također postaviti kao neka vrst platforme, jer niti jedan izloženi rad sam po sebi ne znači ništa. Kad bi netko posve neupućen ušao u galeriju, izašao bi s jednim velikim ili nekoliko manjih upitnika u mislima. Ali neupućenima se očito Slaven ne obraća. Između ostalog, na taj način pomalo otklanja još uvijek prisutnu mistifikaciju kako umjetnički rad mora u sebi sadržavati i mogućnost da ga šira javnost razumije. Ili, sličnu mistifikaciju kako nije dovoljno da umjetnik vodi dijalog sam sa sobom. No, tko su uopće neupućeni? Jer on ovdje komunicira sam sa sobom ali u kontekstu u kojem već više od dvadeset godina potvrđeno postoji na nekoliko razina – kao autor, kao javni kulturni djelatnik i kao aktivni prosvjednik protiv društvenih i političkih devijacija. Stoga, Ahilova peta, iako njegova, ovdje simbolizira slabu točku društva u cjelini koja je prispodobljena kroz osoban primjer javno aktivnog člana tog društva. Osim naslovnog, ta je simbolika potkrijepljena i ostalim predstavljenim radovima u kojima se nastoji prepoznati i ustanoviti upravo točka u kojoj se dodiruje njegova osobnost s njegovom javnom ulogom. Konkretno, rendgentska je snimka učinjena zato što je Tolju u gužvi na Stradunu neki turist nehotice zabio nokat u ahilovu tetivu nanijevši mu povredu zbog koje on još uvijek šepa. Takav, prilično nevjerojatan, incident on s pravom znakovito izolira. Kao jedan od bitnih (da ne kažem ključnih ili vodećih) pripadnika pokreta otpora masovnoj, bezglavoj najezdi jeftinog turizma, sada, u trenutku kad nakon dvadeset godina privremeno napušta front, jedan od turista ga nenamjerno ozljeđuje. U simboličkom trenutku, na simboličkoj lokaciji i, konačno, na simbolički dio tijela. On je kao javni djelatnik, kojeg, između ostalog, označava i posvemašnja tvrdoglavost što ju je moguće usporediti s donkihotovskim nasrtajima na vjetrenjaču, napadnut na tjelesnoj razini, ali upravo od te vjetrenjače. I sada, na ovoj izložbi, iz subjektivne perspektive prilazi sebi kao postojećoj činjenici u objektivnim okolnostima, odnosno kao autor koji svoj život tretira kao materijal. Jer kako drugačije i prići takvu slučaju? Što bi on trebao simbolizirati? Tko zapravo stoji iza nenamjerna udarca nogom usputnog turista? Upravo činjenično stanje kojeg ustanovljuje ili omogućuje ili preferira određena energija kao eksponent određena svjetonazora kojim dominira pohlepa. To je strana protiv koje je usmjerena Toljeva javna djelatnost. I dosljedno slijedeći donkihotovski procede, taj ga kontekst de facto i ranjava.

Spoju osobnog i javnog sebe autor Tolj prilazi iz raznih pers­pektiva dokumentirajući razne događaje. Taj spoj, odnosno liniju dodira ponovo simbolično materijalizira na tjelesnoj razini označujući kožu kao mjesto dodira ljudske unutrašnjosti s njegovom okolinom. Pa je tako na jednoj fotografiji prikazana netom završena tetovaža logotipa Lazareta (kojeg je dugi niz godina, sve donedavno, vodio) na njegovu ramenu, a na drugoj tetovaža logotipa Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci (kojem je odnedavno ravnatelj) na njegovim leđima. Osim toga, takvim upisivanjem izražava i nedvosmislen stav odnosno ideju o mjeri osobne odgovornosti s obzirom na preuzetu dužnost. Usporedivo uporište ima i rad što ga je nacrtao na zidu galerije – prepoznatljive četiri okomite crte preko kojih je povučena dijagonalno peta crta najčešće označava brojanje i povlači asocijaciju na zatvoreničko brojanje dana do slobode. Prebrojivši crte na zidu dobivamo broj 48, toliko Tolj naime ima godina. A forma predstavljanja njegove dobi istovjetna je kao i trenutan oblik registriranja broja posjetitelja u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci. Što, između ostalog, pomalo ironično upućuje na neke formalne zadatke što bi ih na novoj dužnosti morao riješiti.

Još jedna poveznica između prošlosti dubrovačkog domicila i sadašnjosti u riječkom egzilu ustanovljena je u radu nazvanom po novoj riječkoj adresi i to ponovo naglašeno isprepličući javnu i osobnu dimenziju. Na zidu je (po svoj prilici negdje ranije javno objavljena) izjava Andre Vlahušića – Nema slobode bez vlasništva. Slobodan čovjek, koji nema ništa nije slobodan čovjek. Ispod toga je nekoliko fotografija uglavnom praznog stana što ilustriraju način Toljeva riječkog života, a jedini konkretan sadržaj su pisma njegove djece. Kao prvo, dakako da nisi slobodan ako si odvojen od djece. Drugo, s obzirom da djeca ni u kom smislu ne mogu biti bilo čije vlasništvo, a materijalnoga očito nema, Tolj je, znači, dvostruko neslobodan. Treće, Dubrovnik kao najistaknutija točka na našoj turističkoj karti pomalo je kao kokoš koja nese zlatna jaja, samo tu bi kokoš ponekad trebalo i nahraniti. Odnosno podržati i angažman koji nije isključivo usmjeren prema momentalnom ostvarivanju profita ili sticanju materijalnog vlasništva nego unapređenju kvalitativne razine. Upravo to i jest osnovni razlog dugogodišnjih razmirica između Tolja i turističkih profitera koje gradonačelnik ovakvim statementom nedvosmisleno podržava. Ili drugim riječima, blagoslivlja stranu koja nastoji izbaciti Tolja kao kamen spoticanja svojim planovima. U čemu nakon dvadeset godina i uspijeva. I četvrto, problematičan doživljaj vlasništva povod je masovnom protestu Dubrovčana u akciji ‘Srđ je naš’, uperenoj protiv ekstremno skupog i ništa manje sumnjivog projekta izgradnje golf terena. Akciji u kojoj Tolj i dalje aktivno sudjeluje. Dapače, u Frankfurtu na Lüften festivalu izvodi performans (kojeg ovdje predstavlja fotografijom) u kojem si na kožu ubada beđ ‘Srđ je naš’ referirajući se na svoj raniji performans kad si je na prsa zašio crno dugme. To je crno dugme simboliziralo komemoraciju poginulim braniteljima grada. Parafraza je više nego jasna.

Snimka grafita snimljenog u Puli prikazuje Toljevo lice ispod kojeg piše ‘Tolja za župana’. U pitanju je rad nepoznata autora nastao kao reakcija na konflikt što ga je Tolj imao sa istarskim županom Jakovčićem nakon otvorenja Porečkog anala 2010. Povod tom sukobu jest Jakovčićeva kritika Toljeve koncepcije izložbe a pomalo i suvremene umjetničke scene. Već sama činjenica da političar koristi svoju protokolarnu ulogu za izraz osobnog mišljenja o temi koju ne poznaje i ne razumije govori dovoljno o političkoj aroganciji. Kad se tome pridoda podatak da je Jakovčić i nekakav funkcioner u hrvatskom golf savezu postavlja ponovo politiku u službu osobnih interesa i svrstava je na stranu suprotstavljenu suvremenoj umjetnosti čiji je jedan od prioriteta ukazivanje na društvene devijacije. Stoga je taj grafit u paradoksalnoj zamjeni uloga pomalo i karikatura utopističkog iskaza koristeći ponovo Toljevu osobnost kao paradigmu takve namjere.

Konačno, ideja donkihotizma najeksplicitnije je prisutna u videu Mutno sjećanje na jednu izgubljenu fotografiju. U pitanju je prikaz mehaničkog konja kao igračke za djecu u koju se ubacuje novac da bi ga se jahalo. To je referenca na Slavenov performans u okviru Subverzive film festivala, 2008. u kojem je on gol jahao tog konja istodobno čitajući Don Kihota. Sedlo je sada prazno. Tolj više nije Don Kihot. Vjetrenjače mogu predahnuti.

Categories
All film Volumen 2

TRANSFORMANCE

Riječ ‘Transformance’ je kovanica složena od riječi ‘transform’ što znači promijeniti i ‘performance’ što znači izvedba. Tu kovanicu u ovom slučaju ne bih preveo kao ‘promijeniti izvedbu’ nego ‘izvesti promjenu’. Međutim, već na početku filma postaje jasno da autorica ne izvodi promjenu nego dokumentira situaciju u kojoj izvodi svoj ‘performans’ dok se oko nje događa promjena. Taj bi se performans, međutim, mogao nazvati anti-performans zato što ona zapravo ništa ne izvodi nego tek zauzima poziciju na gradilištu na kojem se vrši prenamjena iz postojećeg, derutnog skladišta za popravak tramvaja i autobusa u centar za suvremeni ples i to tijekom cijelog građevnog procesa, pri čemu je vidljivo da smeta gradnji.

(Smetnja se očito događa u dogovoru s organizatorima promjene, to jest naručiteljima, jer su njeni izvođači prilično susretljivi prema obliku njena prisustva na gradilištu.) Autorica, dakle, svakodnevno izvodi svoj višemjesečni performans sama sebe fotografirajući na istoj poziciji. Dobivene fotografije potom montira u eksperimentalni film koji je konačnica njena autorske namjere.

Osnovne odrednice eksperimentalnog filma kao žanrovske kategorije bile bi nelinearnost, to jest izostanak uobičajene dramaturške linije; neuobičajene intervencije u proces proizvodnje najčešće korištenjem temeljnog elementa – filmske trake – kao subjekta, što se, primjerice, riješava određivanjem dužine kadra unaprijed zadanom dužinom trake, upotreba već snimljene trake kao aktera na objektu snimanja, te bojanje, pisanje ili struganje same trake. Ovo potonje je u posljednje vrijeme, s pojavom elektronskog medija, preuzela digitalna obrada snimke uključujući brojne efekte. Prednosti takve obrade su izvanredne optičke situacije a najčešći problem jest izostanak smisla uslijed prevelikog oslanjanja na vizualnu atmosferu. Ostavljajući po strani polemike oko održivosti samog naziva takve vrste filma (pritom se misli na možebitnu anakronost s obzirom da je do njega i došlo podrazumijevajući eksperimentiranje na samom nosaču slikovne poruke), danas bi ga se moglo označiti kao formu koju ipak karakterizira nekakav eksperiment, odnosno da ono što je osnovni označitelj takvog filma ne pripada nikakvoj postojećoj ili klasičnoj kategorizaciji. Da se ideja za takav film nalazi onkraj važećih žanrova ili preuzima oblik hibrida između njih. Tome bi se, po mom mišljenju, mogle priključiti i razne konceptualne zamisli koje svoj finalan oblik ipak pronalaze u mediju filma ili se pak u bitnoj dimenziji za predstavljanje takve zamisli služe karakterističnim elementima filma.

Primjenjujući ovakve pretpostavke tog medija na film ‘Transformance’ vidljivo je da on odgovara nekolicini navedenih načela. S jedne strane, u ovom je slučaju medij filma iskorišten je za dokumentaciju procesa gradnje. S druge, u samu je akciju autorica i krenula s idejom da to bude film. Njena se intervencija sastoji u pozicioniranju sebe u središte kadra i fotografiranja autoknipsom. Da joj je ta dimenzija važna svjedoči i naslovni plakat što ima isti kadar kao i cijeli film, s time da se umjesto nje sada na završenom podiju zgotovljene pozornice nalaze njene cipele i autoknips sa žicom. Bez njena prisustva to ne samo da ne bi bio eksperimentalni film, nego niti dokumentarni, niti film uopće, no svojim činom ona ne posvaja građevni proces koji se ionako događa, nego ga koristi kao scenografiju konceptualne zamisli koja za cilj ima proizvodnju filma. Taj je cilj, odnosno autorska ideja na nekoliko razina raščlanjena i realizirana. U prvom redu, njen postupak demistificra proizvodnju – smjesta obznanjuje na koji je način do njega došlo, te da je ona i akter i snimatelj i montažer i redatelj. Sve su te uloge međusobno isprepletene ali također i aktivne s obzirom na osnovnu ideju ‘promjene’ i ‘izvedbe’. Jer, osvojivši tu središnju poziciju kao performerica, ona ju kao redateljica smjesta degradira, svojom nepomičnošću zapravo postaje scenografija, a građevne aktivnosti iz drugog plana postaju sadržaj, čime film dobiva dokumentarni ton informiranja o dogođenim promjenama. Jednako tako je i uloga snimatelja performerska, no najavljuje, odnosno uključuje i formu montaže kao načela struktiruranja filma. Na teoretskoj razini nizanje sličica propituje jednu od ključnih dimenzija, a to je vrijeme – medij filma uključuje vrijeme za razliku od medija fotografije koja ga isključuje i predstavlja prizor u zaustavljenom trenutku. Ta je suštinska razlika u ovom slučaju optimalno simbolički iskorištena s obzirom na temu jer predstavlja građevni proces kojeg je (s obzirom na sporost promjene) najpreciznije i moguće ispratiti upravo brzim nizanjem (po nekoliko u sekundi) brojnih portreta pojedinih etapa. Jer je nemoguće snimiti jedan višemjesečni kadar i potom ga ubrzati. Stoga je ovakva forma filma istodobno i idealan alat za vizualizaciju prvog pojma naslovne kovanice. Drugi, performativni dio također je integriran u suštinu promjene zato što je i inače sveobuhvatnost promjene oko nas moguće opaziti tek ako postavimo nepromjenjivu točku. Ona tada postaje ogledalo promjene, kroz nju se reflektira okolina. Ona, dakle, nije svjedok nego medij putem kojeg mi, gledatelji, postajemo svjedoci. Ali ne samo svjedoci konkretnih zbivanja, nego posvješćivanja procesa promjene. Drugim riječima, ta točka postaje putokaz putem kojeg svjedočimo uspostavi odnosa. Jer da nema malih, ne bi bilo ni velikih. Dakle, kao što uljez na gradilištu postulira gradilište tako i postojana autoričina pozicija naglašava prolazak vremena.

Proširujući kadar izvan okvira filma, to jest koristeći se informacijama koje gledajući film nismo dobili, osvijetljen postaje i osoban autoričin interes. Derutno skladište, naime, postaje djelatno kazalište. Djelatno s obzirom na nju koja će ga kao izvedbena umjetnica koristiti za svoje eventualne buduće nastupe. I što, dakle, ona, na nekoj osobnoj (ali i univerzalno prispodobivoj) simboličkoj razini, radi tijekom svog performansa? Ona čeka postavljanje konteksta svog budućeg djelovanja, čime nas ponovo dovodi do početne kovanice jer objektivni transform prethodi njenom osobnom performu. Međutim, svojim performansom tijekom transformacije prostora autorsku ulogu stavlja u službu ili okvir cijelog procesa što ponovo dokumentira spomenutim plakatom na kojem ostavlja samo tragove poput dokaza o predstavi izvedenoj i prije službenog otvorenja centra.

U prenesenom smislu ta dimenzija ilustrira i jednu od, rekao bih, inovativnijih dimenzija eksperimentalnog filma jer predstavlja sadržaj što se u formativnom smislu odvija pod njegovim načelima ali uporište izmješta izvan njega samoga.