OSVOJENA PODRUČJA

ARHIV
INFO
077/442

KOLAŽI NA FACEBOOKU

Željko Badurina

/

Dakako, vrijeme ide naprijed, sve se mijenja. Nekad smo imali Peru i Grgu u Vjesniku i Večernjem, danas se sve doznaje s manjeg ili većeg zaslona. Nekoliko neprestano otvorenih prozora kompiliraju informaciju. Zamjerka ovome vremenu svakako jest ta da ljudi ne gledaju jedni druge nego u svoje prenosive komunikatore sa stvarnošću. Protesti se, međutim, sve manje čuju stoga što i onih koji ih upućuju ima sve manje, vrijeme, nažalost, i za njih prolazi. No, kao što je i djeci uvijek ispočetka nemoguće odoljeti šarenim bombonima tako je i odraslim suvremenicima ovoga doba nemoguće odoljeti šarenim sadržajima što neprestano stižu iz cijele updatirane planete.

Mogućnosti primjene ne zaustavljaju se tek na zabavljanju dokonih čekača na tramvajskim stanicama, one služe i daleko ozbiljnijim svrhama, primjerice, tijekom nedavnih nemira u Egiptu, pobunjenici su putem facebooka dogovarali trenutnu strategiju i lokacije, pa su ti događaji i poznati pod imenom facebook revolucija. Pokrivajući cijelokupan prostor između okretišta tramvaja na zagrebačkoj periferiji i središta grada u Kairu, ne radi se, dakle, tek o uspostavi novog medija nego o činjenici kako je taj medij u kratkom vremenu postao jedan od najmoćnijih. Zahvaljujući sve bržem okretanju civilizacijskog kotača nije trebalo dugo čekati niti na pojavu umjetničke forme koja se ostvaruje kroz taj medij i koja ga koristi kao ključnu izvedbenu polugu. Ta umjetnička forma, između ostalog, uključuje i činjenicu kako je njena facebook pojava zapravo i njena konačnica odnosno da bi bilo kakva naknadna materijalizacija tih virtualnih artefakata bila tek dokumentacija. Iz čega proizlazi i dojam kako je takav medij objave idealan za specifičnost sadržaja kojeg prenosi te da se taj sadržaj ni u kojem drugom mediju ne bi mogao adekvatnije predstaviti.

Najaktivniji, pa u tom smislu i najprisutniji, provoditelj facebook arta izgrađenog i posve adaptiranog autorskog izraza jest Željko Badurina kojem je ta forma zapravo i logičan nastavak višegodišnje serije pod imenom ‘Post art’. Preformatiranje autorskih komentara koje je u obliku razglednica poštom slao na sto pedeset adresa u uobičajenom dvotjednom ritmu u formu koju objavljuje na facebooku proveo je zadržavajući prepoznatljivu intonaciju u odnosu na sadržaj kojeg i dalje poglavito čini medijska svakodnevica. Pa su i realizacije gotovo svakodnevne a proizvod uvijek uključuje postojanje nekoliko layera koji označavaju prisutnost nekoliko različitih svjetonazorskih, medijskih, povijesnih i izražajnih modela. A jednako tako ilustriraju i istodobno otvorene prozore na ekranu kao obrazac življenja sadašnjice. Stapajući ih u jednu sliku dobiva se kolaž čiji se apsurd temelji upravo na sukobljavanju pojedinih layera podrazumijevajući referencijalnost ili autorske reakcije na sve obrađene platforme odnosno poigravanje s njihovim ikonografskim značenjima. Trenutnost autorske objave omogućuje seriju čiji je osnovni okvir upravo ta trenutnost, okvir koji se može i ne mora izgrađivati pojedinim tematskim podvrstama, čiji elementi pak počinju otvarati međusobnu komunikaciju a nerijetko i dijalog između tih podvrsta. Takav razgovor jedino je i moguć u dnevnom ritmu objavljivanja koji je u tom smislu prevedena inačica obilaska galerijskih eksponata tijekom posjeta izložbi. S druge strane, brojnost publike svakako nadilazi posjećenost bilo koje izložbe, a sukcesivno se upoznavajući s osobenošću autora, publika se gotovo neprimjetno identificira sa sadržajem pa tako i integrira u rastuću jezgru koja svakodnevno pulsira i prema van i prema unutra obnavljajući se tek prispjelim kolažem kao pogonskim gorivom takvog organičkog sustava. Tim više što se pojedinci iz publike pojavljuju i kao protagonisti nekih epizoda.

Osnovna karakteristika svih kolaža satirički je komentar ponajprije usmjeren prema onoj dimenziji koja determinira manifestnost opredmećivanja pojedine medijske potke. A koja se u načelu sakriva iza pojavne slike nastojeći mistificirati njenu poruku ili kontekst kojeg uključuje. Zahvaljujući medijskoj prisutnosti, učestaloj pojavnosti ili pak povijesnoj distanci koja bi ih trebala činiti neupitnima, te slike, što bi ih se preciznije ili univerzalnije moglo označiti engleskim izrazom – image, same sebe predstavljaju kao datosti, bez obzira na kategoriju kojoj pripadaju, one su brandovi, fait accompli, one postojano egzistiraju na svom terenu, to jest u našim svijestima, upravo uslijed djelovanja te dimenzije koja ih je i postavila na položaj, gotovo prijestol, kojeg se ne propituje.

I Badurina naoko ostavlja na miru taj pijedestal kao posljedicu njena djelovanja ali tu dimenziju napada u njenoj nutrini, razlaže elemente koje upravo ona zakriljuje stavljajući im ozračje apsolutnosti, auru koju je u najmanju ruku nepristojno dirati. Tako postavljena, ta se dimenzija osjeća sigurnom zato što se neprestano i upinje ne bi li svoje postojanje učinila nevidljivim. I već posve navikla na svoje nevidljivo postojanje odjednom ne samo da je dovedena u prvi plan, nego taj prvi plan, ta osvjet­ljenost na pozornici, postaje narativna osnova u kojoj se njoj dodjeljuje i nekakva rola, uloga u igrokazu koja nije nimalo dostojanstvena i uopće nije glavna nego je svedena na običnost kojom se dalje barata. I logično da je ta dimenzija, osvjetljena na pozornici, iznenađena, ne može se braniti kad je kontekst njene mistifikacije, dakle, onoga što ju u osnovi i čini, posve nestao, a još joj se i smiju iz publike. Ne stiže čak niti sakriti svoju golotinju jer se na nju više uopće ne obraća pozornost, Badurina ju je jednim potezom označio i već slaže drugi layer, značenje je neko treće, a ona ostaje kao usputna etapa današnje parodije.

Bez obzira radi li se o prostoru mode, kozmetike, blještava svijeta bogatih i slavnih, politici, suvremenoj art sceni ili kroz vlastiti primjer karikirajući egotrip kao generalnu pojavu, Badurina, poigravajući se s temeljnom ikonografijom pojedine tematike, prokazuje njenu tendencioznost, težnju da zauzme više prostora, da se nametne svojom sveprisutnošću, ali to čini tek usput. Moglo bi se reći da se raskrinkavanje u nultoj etapi, nevidljivim potezom, već dogodilo, a zapravo je taj nevidljivi potez upravo u tome da Badurina naoko ne samo da preuzima nego i posve prihvaća sustav i načela pojavnosti svijeta kojeg karikira. Svijeta koji, međutim, ne računa da će se na njega pucati njegovim oružjem odnosno da prihvaćanje njegove cjelokupnosti istodobno ne znači i poštovanje tog sustava te da sagledan, već i s minimalne distance, u svojoj cjelosti, on sam po sebi postaje karikatura. Dakle, upravo postupak kojim se mediji služe u mljevenju odnosno potrošnji i odbacivanju potrošena sadržaja sada Badurina primjenjuje na mehanizam takva ponašanja. Dakako da karikatura postaje još ubojitija kad se očište iz koje se ta cjelokupnost promatra pomakne i dođe iz neočekivane perspektive odnosno iz one iz koje taj svijet nikako ne bi volio da ga se gleda i takav pogled smatra nedopustivim. Lakoća kojom se prispodobljuje pa čak i precizira upravo osjećaj kako je tom svijetu neprihvatljivo da ga se na taj način vidi, temeljna je poluga Badurinine ironije.

Za razliku od Pere i Grge koji su ipak bili tek dnevnopolitički kroničari i itekako morali voditi računa o tome što se smije a što ne smije reći, Badurina nema nikakvih ograničenja, prostor njegova djelovanja je virtualan, uključuje svo vrijeme i sav prostor i ničemu osim samome sebi nije odgovoran. A čemu bi i mogao biti kad virtualan prostor zapravo i ne postoji. Ili postoji?