Categories
All Muzej suvremene umjetnosti, Zagreb Volumen 4

NAGRADA THT – MSU.HR

O smislu i koncepciji, o korporacijskom okviru, o eventualnim mogućnostima, o problematičnom aranžmanu THT-a i MSU-a, o apsurdnom načelu odabira radova, o motivima autora, te o postavu, dakle, kompletnom dojmu ove revijalne izložbe, mnogo je već puta i na raznim mjestima bilo i previše riječi.

Stoga bih pažnju usmjerio na pokušaj tumačenja ili komunikacije s izabranim radovima, što zapravo i jest temeljna namjera ‘Osvojenih područja’.

Odmah na početku spominjem kako sam o radovima kojima se ovdje predstavljaju Željko Badurina, Nadija Mustapić, Predrag Pavić i Viktor Popović, već ranije opširnije pisao, što je moguće vidjeti u ‘OP – volumen 2 i 3’.

Osim toga, a s obzirom da komentara o nagradama zapravo i nije bilo, što je možda i logično zato što je teško, gotovo i nemoguće ulaziti u prostor ili načela kriterija kojima se žiri vodi, bit ću slobodan izdvojiti desetak autora što po mome mišljenju nagradu zavrijeđuju. I smjesta, dakle, ove dosad nabrojane uvrstiti na taj popis. Dakako, temeljem osobnih kriterija kojima sam se vodio prvotno i pišući o njihovim ostvarenjima.

Pa ako se krene abecednim redom, što katalog i predlaže, odmah iza Željka Badurine (Facebook kolaži, OP – vol 2, str. 160) je  Nina Bešlić koja se predstavlja radom «Cross Dissolve / Transparentni prostori II». Prvi bismo dio naslova eventualno mogli prevesti kao ‘izgubljeni u ukrštanju’ pri čemu je asocijacija na poznati film S. Coppole možda i uključena. Međutim, varijacija prijevoda tih dviju engleskih riječi je jako mnogo, stoga ga osobno i shvaćam kao mistifikaciju korištenjem riječi što u suvremenoj umjetnosti trenutno dobro figuriraju. Stojeći pred tom instalacijom, potpuno mi je nejasan drugi dio naslova. Kao što je i pridruženi statement posve općenite naravi… ‘Prostor je glavna tema koja se  provlači kroz autoričin umjetnički rad s ciljem stvaranja ambijenta nejasnih prostornih odnosa u kojem se sve može doživjeti na više načina ovisno o perspektivi gledanja’.

Nejasan prostorni odnos ovdje je materijaliziran u obliku kockaste bijele drvene kutije što sa svih strane ima otvore koji sužuju mogućnost pogleda i fokusiraju minijaturne sličice u sredini. Čak i uz pomoć povećala što je obješeno na kutiji, fotografije su relativno nejasne i prikazuju četiri prizora iz, reklo bi se, svakodnevna života. Sudeći po najavi u tekstu, te bi scene trebale biti intimne: ‘… objekt/kutija/kuća s minijaturnim prikazima scena intimnih međuljudskih odnosa…’ Kako prizvati nečiju intimu u jednom prizoru nije lak zadatak, pa uopće i nije neobično da se iz ovih prizora ne doznaje baš previše o nečijoj intimi.  Kao što se ništa ne doznaje niti o ‘pitanju sterilnosti vanjskog izložbenog prostora’ (?). Ne uspijevajući konkretno odgovoriti na teška pitanja koja sama sebi postavlja, ostaje dojam izgubljenosti u prostorno intimnim općenitostima.

Serija fotografija «O Njoj» Jelene Blagović predstavlja ‘fotografski portret njene majke nastao iz ljubavi i straha’. Tridesetak fotografija gotovo je instalativno raspoređeno u nekoliko grupa i smješteno u kut galerijskog prostora. Motivi su uglavnom prigušeno osvjetljeni, sfumato ugođaj ilustrira nostalgično raspoloženje, pri čemu je vidljivo da se autorica u izboru kadra vodila likovnošću a ne sadržajnim narativom. Izolirani su detalji obiteljskog prostora, dapače, poneki su i višekratno predstavljeni s minimalnim perspektivnim varijacijama, pa bi se, s obzirom na prisutnost brojnih zavjesa, refleksija i sjena moglo zaključiti kako to nisu snimci stvarnog prostora, nego fotografije autoričina sjećanja na njega. Na ponekima se pojavljuje i majka, no i ona kao da je snimljena kroz neku koprenu, i ona obojana tim uvijek istim, prigušenim svjetlom. Zahvaljujući multiplikacijama istog prizora stiče se i dojam usporenog pokreta, kao da je i preko vremena također prebačen isti veo. Moguće taj filter, ta zavjesa prigušenosti označava metaforu odnosa između bilo koje majke i kćeri što odrastanjem blijedi.

Tako i u cjelokupnom dojmu ta smećkasta maglovitost što se prelijeva preko svih fotografija pobuđuje dojam stranica autoričina sentimentalna dnevnika predstavljena kroz njeno prisjećanje raspoloženja što su ih ti motivi u njoj nekad pobuđivali.

No, uslijed prenaglašene dimenzije okvira fotografija, te stranice ne teku tako fluidno kao što to magličasto raspoloženje predlaže.

Uključivanje Mirana Blažeka s radom «Monument s Dreamcatcherom» možda je i najemotivnija reakcija žirija. ‘Dreamcatchter’ je, naime, naziv slike što ju Blažek okreće licem prema zidu, ‘bijelom bojom premazuje njeno naličje, te ju, uklopivši u zidnu masu, sakriva od promatračeva pogleda’. To što se ‘monument’ baš i ne uklapa u zidnu masu i ne sakriva od pogleda, što je smjesta uočljivo i na izložbi i na fotografiji u katalogu, tek je nesporazum između naslova, statementa i izvedbe, no činjenica uvrštenja slike okrenute k zidu, čija je ideja upravo u tome i ni u čemu drugome, jedino može biti u nostalgičnom sjećanju članova žirija na studij povijesti umjetnosti, na duge šetnje i prve studentske ljubavi, na vrijeme kad su se izmjenjivale prve osobne spoznaje u zadimljenim lokalima općih umjetničkih istina.   

Rad Tanje Dabo «Nelagoda, tjeskoba», sastoji se od ispisivanja njena teksta o razlozima (trudnoća i rođenje djeteta) višegodišnjeg prekida kontakta s umjetnošću. Ona ga rukom ispisuje na zidu galerije zato što to ‘naglašava važnost samog procesa pisanja kao umjetničkog čina i osobnog oslobađajućeg čina završetka razdoblja jednog odnosa spram umjetnosti’. 

Forma ispisana teksta priziva dojam dječje početnice iz prvog razreda (što moguće simbolizira Tanjin doživljaj kako prema umjetnosti sada kreće sasvim ispočetka), a određeni, no još prazni prostori neispisanih stranica na zidu, kao i izložene olovke, sugeriraju performativnost, odnosno činjenicu da će ga ona nastaviti ispisivati tijekom trjanja izložbe.

Ukoliko krenemo od činjenice da je tekst njeno klasično izražajno sredstvo (budući statementom obznanjuje kako je ‘korištenje teksta sastavni dio gotovo svih njenih radova’), ona sada tu izvedbenu polugu istodobno promovira u sadržaj, budući se dio teksta odnosi upravo na to, ali i kao oblik posvajanja galerije – zid postaje njena bilježnica, što na nekoj simboličkoj razini predstavlja i materijalnu potvrdu autoričina povratka u umjetničko okruženje.

Ivan Dujmušić predstavlja zidnu instalaciju «Ukidanje linije». Rad, kako kaže autor, ima polazište u slici Josipa Vanište «Srebrna linija», no u njegovoj je interpretaciji ta vodoravna linija izvučena plavim pigmentom i počinje na zidu, zatim prelazi preko bijelog obješenog papira B1 formata i nastavlja se ponovo na zidu. Ispred nje, po konstruiranoj ‘polici’, pričvršćenoj tik ispred slike, prolazi nekakav aparat pokretan elektromotorom koji na sebi ima četkice koje pomalo brišu pigment s papira, pa na koncu dobivamo tek početak i kraj te linije na zidu. Proces brisanja traje nekoliko sati i on je, nažalost, jednokratan, tako da posjetitelji zapravo svjedoče tek rezultatu – ukinutoj liniji.

Stiče se dojam obrnuta procesa, za razliku od proizvodnje slike, ovdje je vrlo  malo vremena potrebno da bi se ona učinila, dočim je njena eliminacija dugotrajna. Konačnica je također obrnuta zato što predstavlja njeno iščeznuće a ne postojanje. Tragovi na zidu, međutim, svjedoče njenom kratkotrajnom i sada već bivšem životu i efikasno postavljaju pitanje sadržaja, na što je smjesta i odgovoreno zamjenom ideje sadržaja s konkretnog poteza u konkretnom okviru slike u proces njena nastanka i nestanka, dakle, kao sadržaj je definiran određeni vremenski period, što i proizlazi iz naziva koji označava radnju. Pomalo se nameće i prispodoba Sizifova posla, no, također u obrnutom smislu. Trud je uložen u eliminaciju a ne proizvodnju, dakle, u silazak a ne uspon.

U referentnom odgovoru Vaništinoj premisi o ustanovi horizonta kao činjenice koja razdvaja zemlju i nebo, koja razdvaja ono konkretno od onog što nekonkretno postoji, što se pak metaforički može protegnuti i u univerzalnije dimenzije, Dujmušić kao da ukida prostorno razlikovanje i uvodi vremensko.

Ili, budući se piše slijeva nadesno, a tako valjda i povlači linija, stroj što ukida liniju ide također tim putem, stoga je ovdje proces nastanka i nestanka predstavljen na pravcu po kojem istim smjerom prvo ide nastanak, da bi njegovu egistenciju dokinulo brisanje, što ide istim putem malo iza njega, a što zapravo i odgovara našem prolasku životnim pravcem. Tehnološki, ukinuta slika i dalje ostaje slika, u formi  bijelog prozora u bijelini galerijskog zida o čijem postojanju informira početak i završetak plave linije. Višestruko grananje mogućih tumačenja ove elementarne situacije uvrštava Dujmušića na moj popis mogućih dobitnika nagrade.

Odlično konceptualno zamišljen, rad «Arhitektura optimizma», Igora Eškinje kao nosača vizualne poruke koristi zavjesu. Naime, na dvije zavjese, međusobno pod pravim kutem (iako bi možda njihova sučeljenost bila efikasnija), isprintana su pročelja dvije zgrade, jedne u Rijeci i jedne u Parizu. Snimljene su noću, na riječkoj su svjetla po stanovima ugašena, nasuprot njoj, ona u pariškoj su mahom upaljena. (Što je zapravo i logično, nije li upravo  Pariz ‘grad svjetla’.) Činjenica zavjese u ovom slučaju uključuje obje dimenzije, onu idejnu – kao nekakva označitelja socijalne prirode, načina stanovanja i slično,  te onu formalnu – kao lapidarnog dijela interijera smještenog najbliže vanjskoj stijenci, no još uvijek unutra. Eškinja, dakle, na simbolično izvađenoj unutrašnjosti zgrade projicira njenu vanjskost koja, između ostalog uključuje i ono unutar – upravo zavjese u pojedinim prozorima.

Zavjesa kao da je iskoračila naprijed i izašla van, gdje ju ponovo dočekuje to vanjsko,  čime kao da je duplicirana granica između unutarnjeg i vanjskog.

Osim toga, uz malo mašte, u zavjesama prepoznajemo i obrise njenih stanovnika, preko kojih sada pada nekakva cjelokupnost. Taj je til istodobno i njihov formalni ekran, ali i simbol polupropusne opne što se nalazi između osobe i stvarnosti.

Kontrastiranje Rijeke i Pariza kroz ugašena svjetla riječkih nebodera spram onih u Vitryju ‘u kojima svjetla ostavljaju trag i formiraju svjetlosne crteže’ nedovoljno je precizirano. Niti je riječka ‘spavaonica visokog modernizma’ primjer ‘konutinuirana smanjenja stanovništava’, niti je ona pariška primjer ‘vitalnosti i živosti’, što je trebalo biti identificirano svjetlosnim crtežima. Koji se, bez obzira na nešto više osvjetljenih prozora ipak nisu pojavili.  Moguće stoga što print na polupropusnoj zavjesi i ne može pojavniti svjetlosni efekt, nego ga u sebe upija, akomulira a ne emanira. Kao da ta tehnološka nemogućnost identificira i nedovoljan kontrast na značenjskoj razini.

Pa koliko god dobro bila postavljena konceptualna platforma, na njoj se nije odigrao odgovarajući sadržaj, nego tek nekoliko nepovezanih epizoda što tematiziraju opća mjesta, tipa zgrade kao masovne spavaonice, odnos periferije i centra, tranzicija, multietništvo i slično.

Sličan je prijepor i u drugom dijelu instalacije – neotisnutim primjercima riječkog ‘Novog lista’, na kojima je sunce ostavilo tragove. Ponovo se, ovaj puta koristeći tzv. ‘sunergy’ tehniku (print suncem) – šablona preko praznih stranica novina izloženih suncu – dobila izvrsna konceptualna situacija koja sadržajno nije dostojno potkrijepljena. Multietnička prezimena stanovnika zgrade u Vitryju ni na koji način ne sugeriraju miješavinu s riječkim urbanim vedutama.   

Stanko Herceg predstavlja se videom, ili preciznije eksperimentalnim filmom «Pogled s prozora». Film je snimljen digitalnom kamerom bez objektiva i posvećen nastanku prve sačuvane fotografije Josepha Nicéphorea Niépcea. Autor se pita što bi se dogodilo da Joseph nije davne 1826. godine camerom obscurom uspio fotografirati prizor sa svoga prozora? Ne bi se zapravo dogodilo ništa, da nije uspio Joseph, uspio bi netko drugi. Camera obscura prvi put se spominje još u drevnoj Kini, a ovdje ju tijekom 16. stoljeća usavršavaju Talijani, a tijekom 19. stoljeća mnogi se bave tim fenomenom.

To još uvijek ne znači da Stanko dostojno ne replicira Josephu. Dapače, uglavljuje kameru na svom prozoru, registrira svjetlosne promjene tijekom dana, a moguće i tijekom dužeg perioda, što zatim montira vrlo uspješno fingirajući one take film. Kadar koristi zatečenu situaciju, ali ju kompozicijski interpretira posve likovno, prozorski okvir okomito razdvaja kadar u dvije simetrične polovine, linija gradske panorame završava u zlatnom rezu, a u gornjem se dijelu pojavljuje vodoravna linija antene, koja u ponekim dijelovima efikasno služi kao nosač iskaza svjetlosnih efekata. Glazba je također vrlo primjerena, posve odgovara kontemplativnpoj atomosferi filma. Jedini problem je tekst – riječi što ih naratorica naglas izgovara na francuskom, a titl prevodi na hrvatski. Vjerujem da bi sve dobro funkcioniralo i bez tog teksta, koji zapravo niže posve opća mjesta – noć, antena, fasada, sunce, grad, svjetlo, prozor, itd… S obzirom na izostanak narativa i na spori tempo filma, te riječi dobivaju dodatno na značenju, a predstavljajući standardne pojmove vezane za kontekst fotografije (ili kontekst Niépcea) ipak ne otvaraju nikakvu značenjsku razinu.

Instalaciju Luke Kedže pod imenom «Kyklop» čini pet objekata i jedna fotografija. Objekti se sastoje od improviziranih, preciznije rečeno priručno sklepanih predmeta što izgledaju kao fotoaparati, a koji su postavljeni ispred podloga različite boje i materijala.  Autor se pita ‘kako bi izgledao i kakve bi fotografije mogao napraviti fotoaparat koji posjeduje mogućnost neprestana prizivanja povijesti fotografije u sadašnjost?’ To je svakako zanimljivo pitanje, no nema nikakve veze s izloženim sklepotinama. On dalje navodi kako je ‘napravio aparat s tako podešenom memorijom’, što uopće nije točno. Kao što niti ništa u tome ne poziva na ‘uvijek ista  i bitna pitanja o samome mediju’. Kao što niti izložena fotografija baš ni o čemu ne informira. Sve u svemu, posve zagonetna odluka žirija o uvrštavanju ove ‘instalacije’ na izložbu.

«Orsonov putokaz» Željka Kipkea sastoji se od projekcije eksperimentalnog filma i aluminijske ploče na kojoj su ispisane riječi «sell On Worse», dakako, anagram imena i prezimena slavnog Orsona Wellsa, a čiju smo proizvodnju tijekom filma i pratili.  U svom statementu Kipke informira da je Wells bio rado viđen gost u Zagrebu, te da ovim filmom ‘obilježava stogodišnjicu njegova rođenja, te ispravlja ‘nepravdu’ i upisuje njegovo ime i prezime na kartu dvojnika koja je izložena u stalnom postavu zagrebačkog Muzeja za umjetnost i obrt, među anagrame Duchampa, Bunuela, Apollinairea, Mangelosa, Bretona, braće Micić itd.’

Film dakle, kompilira prikaz Kipkeova iscrtavanja teksta na pločici s izdvojenim sekvencama Wellsovih filmova, čiji izbor komentira glas naratora u offu. Završena se pločica filmskim postupkom ‘umontirava’ u video snimak već postojeće slike izložene u MUO. Originalan način naknadne intervencije u završenu sliku korištenjem posve različita medijska alata, komunikacija na sadržajnoj razini i s temom postojeće slike i s razlogom ove filmske posvete, korištenje pločice s tekstom kao jedno od svojih ustanovljenih i potvrđenih izražajnih formata, stavljanje te pločice u funkciju donekle šifrirana putokaza koji posve odgovara onima što se na toj slici već nalaze, u zbiru daje posve inovativan multimedijski rezultat. Tome treba pridodati i intrigantno posvajanje autentičnih podataka s ciljem uključivanja povijesne dimenzije filmaša Wellsa u autorski opus slikara Kipkea, pri čemu bitnu ulogu ima i postuliranje vremenskih točaka, Wellsova smrt, prvotna proizvodnja slike, stogodišnjica rođenja i filmska proizvodnja konačnice slike. Te vremenske poveznice zajedno s onima povučenim između filma i slikarstva, te između stvarnosti i fikcije proizvode koncepcijski višestruko zaokružen umjetnički proizvod, a ujedno ga i smještaju u već ranije otvoren Kipkeov tematski prostor («Unyielding Look into the Future», eksperimentalni film u kojem Kipke  također koristi svjetski poznate filmske autore i sekvence u takozvanom obrazloženju svojih autorskih interesa).

Pa čak i činjenica predugačkih kadrova Kipkeova iscrtavanja pločice biva poništena izložbenom prezentacijom te pločice i kao slike i kao svojevrsna dokaza cijele priče.

Zahvaljujući svemu tome «Orsonov putokaz» bih svrstao u kandidate za nagradu. 

Kipkeov abecedni susjed Vladislav Knežević predstavlja se također eksperimentalnim filmom «A.D.A.M.». Ime prvog čovjeka ovdje je duhovito izvedeno iz inicijala funkcije glavnog lika filma – Autonomus Drone for Asteroid Mining – dakle, naprave, robota, odnosno reprezenta tzv AI (Artificial Intelligence), uglavnom nečovjeka. U razvoju filma postaje jasno kako se A.D.A.M. malo pomalo otima kontroli, namjerno proizvodeći smetnje na vezi u komunikaciji s centralom. Tehnološki, Knežević se služi 3D stereoskopskim pogledom i animacijom fotografija visokih rezolucija, što rezultira začudnom slikom kojoj teško uspijevamo otkriti porijeklo ili način proizvodnje. Ovakva slika vjerojatno ne bi bila moguća bez 3D prikaza, no njena posebnost ponajprije proizlazi iz baratanja tradicionalnim filmskim alatom – rakursom, odnosno perspektivom, odnosno oblikom vođenja kadra po fotografiji. Upravo aktivnošću tog kretanja uspješno se mimikrira dojam žive slike ispred kamere. A promjenom panorama portretira se i kontekst: doživljaj planete kroz različite posljedice ljudskog postojanja, pri čemu neobičan rakurs sugerira vizuru umjetne inteligencije. 

Prvotno zamišljen i realiziran kao film 3D formata za gledanje u kinu, «A.D.A.M.» doživljava formativnu transformaciju za galerijsku prispodobu – prikazuje se na plazmi obješenoj na zidu i okruženoj drugim radovima, pa je logično očekivati kako će ovakvom prezentacijom izgubiti na uvjerljivosti (govorim iz iskustva jer sam film vidio u kinu). 

No, gledajući kroz obavezne 3D tv naočale, plazma na zidu postaje prozor u drugi svijet. Uvjerljivost trodimenzionalna prikaza kao da je pojačana činjenicom galerije, kao da promatramo produkcijske mogućnosti galerije budućnosti, gdje slika ne samo da oživljuje na zidu,  nego postaje i de facto trodimenzionalna. Kao da smo izrezivanjem okvira u zidu dobili mogućnost uvida u svijet što se iza cijelog tog zida prostire. Budući da su i sadržaj ove slike, kao i forma prezentacije tog sadržaja, također futuristički, tada zid, galerija i cijeli kontekst izložbe na kojoj se upravo nalazimo, sve to postaje element prezenta, a plazma prozor u budućnost.

Odnosno, metaforički, upozorenje ilustrirano pesimističkom vizijom budućnosti što bi mogla stići kao rezultat sadašnjih aktivnosti čovječanstva.

Knežević također ide na popis kandidata za nagradu.

Pa da odmah stavim karte na stol, i Davora Konjikušića također ću uključiti u klub potencijalnih dobitnika (ispada da je važno prezivati se na K.). Njegov rad «Aura: F37» sastoji se od ‘led panela’ i zvučnog zapisa. Led paneli projiciraju fotografije što bilježe migrantske prelaze schengenske granice, a koje je snimio pomoću policijskih termovizijskih kamera koje se upotrebljavaju za noćni nadzor vanjskih granice Europske unije. Pretpostavljam da je takav materijal teško skinuti s interneta, što postavlja pitanje dostupnosti takvoj aparaturi, pa jedino objašnjenje ovakvom produkcijskim alatima nalazim u Konjikušićevom dvostrukom identitetu.

Te fotografije, međutim, izgledaju kao akvareli. Ili kao ulja. Ili kao grafike. U svakom slučaju, posve likovno. Bez obzira proizvodi li takav dojam svjetlo ‘led panela’, ljudske konture ponekad su gotovo transparentne, drugi put su njihove siluete poput ‘štrihova’, no uvijek je dojam, koji ponajprije proizlazi iz tehnike snimanja, kako se nalaze na tzv ‘neprijateljskom teritoriju’, kao istraživači sjevernog pola suočeni s dramatičnim ćudima prirode. Poneki detalji, međutim, uvijek dokazuju dokumentarnost, autentično bilježenje stvarne situacije. Pa kad se visokoj razini likovnosti pribroji i sadržaj, nedvojbeno jedan od ključnih problema današnjice, dobivamo uvjerljivu autorsku interpretaciju civilizacijske pustopoljine na koju su ljudi ubačeni poput hrane za vukove. Koji odasvud vrebaju.

Audio zapis je kompilacija telefonskih razgovora što očito autora (jer kako bi inače došao do tih snimaka) informiraju o tome kako je protekla poneka od njihovih turobnih avantura. Čime se uspijeva oživotvoriti te prilike što se na fotografijama probijaju kroz neprijateljski teritorij, slušajući ta izviješća kao ih poimence i prepoznajemo.

Ana Kovačić predstavlja se trokanalnim videom «Kuće priče».  Tri filma portretiraju isti sadržaj – posve napušteno i polurazrušeno selo Jasenaši kraj Virovitice. U filmovima se posredstvom titla pojavljuju svjedočanstva i sjećanja nekih bivših stanovnika o prošlosti pojedinih ljudi, obitelji i zgrada. Pritom slika odgovara sadržaju njihovih pripovijesti, pa se stiče dojam da akteri gledajući film komentiraju ono što vide. Da ih prizori razbijena interijera, ispreturana namještaja, pa i polurazrušenih kuća vraćaju u vrijeme kad je selo normalno živjelo, djeca išla u školu, sve do nekog trenutka kad je sve odjednom stalo. S obzirom da izostaju njihovi glasovi, prizore pratimo u tišini, što pospješuje dojam napuštenosti, pa i nepopravljivosti. I upravo zahvaljujući tom, rekao bih diskretnom, autorskom postupku otvorena je nova perspektiva, zajednički pogled na istu stvarnost, stiče se dojam da ta sjećanja izviru iz izravne komunikacije, otvorena dijaloga između ljudi i kuća, riječi se nadovezuju na prizore, upotpunjujući dojam kompletne i odavno završene katastrofe. Pa, bez obzira što su sve priče posve autentične, potkrijepljene stvarnim podacima, te što sve slike pripadaju istoj lokaciji, upravo činjenica što se tri filma paralelno vrte, ponovo nas podsjeća na brojnost takvih situacija, napuštenih sela i iseljenih ljudi. Koje su se dogodile, a i dalje se događaju negdje u prikrajku i u posvemašnjoj tišini.  

«Zadnji dan dostave radova na natječaj T-HT@msu.hr» naziv je kolaža Zlatka Kozine. Izravno se naslovom referirajući na vremenski posve definiran termin, ispada, međutim, kako je taj termin definiran isključivo kontekstualno, te kao da se ta kontekstualnost malko i proširila i postala nekakva opća, sveprisutna činjenica. Time se pomalo karikira dimenzionalnost ove izložbe, odnosno njena težnja da se predstavi možda značajnijom nego što to jest. U asocijaciju je neizostavno uključen i nedvojbeni pokretač na dostavu radova istovjetan i razlogu njene ‘važnosti’, a to je novac.

Vrlo jednostavno olovkom na papiru, reklo bi se da je u pitanju više skica nego završeni crtež, nacrtana je zgrada MSU i nekoliko prilika koje joj prilaze. Dojam skice svakako odgovara ideji u naslovu, zato što se s obzirom na istek roka ipak nije stiglo temeljito ga završiti. S druge strane, međutim, sve je tu, sve je dovoljno za ilustraciju onoga što se želi izraziti, zapravo se i nema što više reći – zgrada je tu i ljudi joj prilaze. 

Nakalemljeni detalj jest motiv crne zastave izravno preuzet sa slavne istoimene slike Ljube Babića, koji, nacrtan tušem, kao da je pao preko crteža i dodatno zapečatio činjenicu zadnjeg dana. Kozina u svom statementu kaže kako je ‘citirana babićevska zastava prikaz kraja svih epistemoloških fiksacija postmoderna čovjeka’.

Crna zastava temeljno i simbolizira završetak, i ne samo da simbolizira, nego eksplicite o njemu i informira. Zadnji dan također označava završetak natječaja. Ali, ukoliko sam Zlatka dobro shvatio, i završetak takozvane spoznajne tendencije u suvremenom stvaralaštvu. Pa da bi se ta tendencija adekvatno završila, kao simbol njena kraja izabran je umjetnički portretiran motiv završetka, interpretiran kao dio njena korpusa.

Istodobno, to se odnosi na konkretan dan i na sve konkretne dane, označava i završetak ovogodišnjeg natječaja kao i bilo kojeg natječaja. Ali i završetak takve konkretne forme umjetničkog izražavanja i predstavljanja. No, taj zadnji dan nikad ne završava, zato što će on i slijedeće godine postojati. 

Dvokanalna video/audioinstalacija Nine Kurtele «Priroda i društvo», interpretira taj naziv osnovnoškolskog predmeta kao odnos društva spram prirode u kojoj ne vrijede ekonomske kategorije, te mu pridodaje scenario iz bajke o Ivici i Marici.

Film prikazuje autoricu kako kreće iz centra grada i hoda sve dok ne zađe duboko u prirodu i pritom s vremena na vrijeme ostavlja tragove svog prolaska bacajući kovanice eura. Pa dok u gradu kovanice ipak izazivaju pažnju, u šumi su one izgubile svaku vrijednost.

Moram priznati da je ovaj rad izgubio dosta na uvjerljivosti s obzirom na originalno izdanje u Galeriji Jedinstvo. Tamo je taj film bio razložen na tri dijela a svaki od njih projiciran na jednoj strani (ekranu) trokutasta objekta, stoga slike kao da su ulazile jedna u drugu, na grad se tako izravno nadovezivala šuma, što je je pomalo tanak koncept postavom sasvim učvrstilo. 

Videoperformans (iako mi se čini da bi preciznije određenje bilo performans za video) Vesne Mačković pod imenom «Pozdrav» ima autobiografsku podlogu. Iz statementa doznajemo kako je ona 1990. doselila u Sisak, no rat i bolest su je tijekom dugih trinaest godina držali u izolaciji. Pa kad je, zahvaljujući sretnim okolnostima, ponovo izašla, grad je bio uništen. S obzirom da video fokusira detalje njena tijela dok izvodi performans, vidimo da je bolest nažalost ostavila teške posljedice.

Produkcijski izvrsna fotografija uspijeva bojom Vesnine odjeće izraziti njen intimni doživljaj dugo očekivana ponovna izlaska u svijet. Pa onda i sudar s nepovoljnim okolnostima prezenta ilustrirati vizualnim kontrastom između njena crvena kombinezona i žute kacige s gotovo akromatskom pozadinom razrušena, no i dalje vrlo fotogenična ambijenta napuštene sisačke željezare.

Simbolična radnja udaranja čekića po ruiniranom zidu tvornice, što ih ona s obzirom na tjelesne probleme teškom mukom izvodi, kao i kontakt s ostavljenom šalicom za kavu koja priziva ljudsko prisustvo, međutim, isuviše je plošno. Sisački slučaj dosad možda i nismo vidjeli ovako dojmljivo likovno interpretirana, no na suštinskoj mu se razini niti značenjski niti metaforički ništa novo ne doprinosi.

Božica Dea Matasić izlaže objekt od imenom «Vreća bez dna». U pitanju je metalna konstrukcija visoka četiri metra što oblikom sugerira kostur klasične vrećice za izdavanje robe u većini trgovačkih centara. Uočava se svojevrstan nesporazum između rada i naslova rada, jer ako se za metalnu konstrukciju kaže da nema dna, tada se to istodobno odnosi i na stranice kojih također nema. No, u tom slučaju izostaje metafora, odnosno poanta ovog rada, koja je usmjerena na neumjerenu potrošnju ili na aktualno pitanje o rješavanju osobnih frustracija šopingom ili pak na ovisnost o šopingu, itd.

Video performans «Put» Ljiljane Mihaljević prezentiran je i crtežom na podu galerije što predstavlja kružnu formu međusobno spojenih ‘školica’ (nekad popularne dječje igre) kojima nedeostaje prostor što se u igri naziva ‘nebo’. U videu autorica, dakako, skakuće po tim školicama ukrug ‘do krajnjih fizičkih granica izdržljivosti’. Izostanak ‘polukružnog polja neba kao nagrade za uloženi napor i vještinu igrača’ ima simbolično uporište u autoričinoj tezi kako je u pitanju ‘biografski vertigo u kojem igra prestaje onda kada završava i sam život’. Znači, autorica ne vjeruje da osoba kada umre ide u nebo. Ali Nick Cave kaže ‘death is not the end’. No, što se događa kada čovjek umre, autoricu očito manje zanima nego život pojedina čovjeka, ona ga metaforički predstavlja neprestanim skakutanjem ukrug.

Bojan Mrđenović serijom fotografija portretira «Uvoznu pustinju» – ‘odlagalište suspenzije fosforgipsa koja nastaje kao nusproizvod u industriji mineralnih gnojiva, a za čiju se proizvodnju upotrebljava pijesak uvezen iz Afrike’. Znači, zbog te Afrike je pustinja uvozna. Bojan kaže da je ‘cilj stvoriti fotografije koje kao dokument vremena svjedoče o relevantnim društvenim temama, a istovremeno privlače začudnom ljepotom’. Ovakve devastacije definitivno jesu relevantna društvena tema, no pojam začudne ljepote je, međutim, vrlo diskutabilan, bi li fotografije izgubile na značaju ukoliko su začudno ružne? Što zapravo i jesu. Osim ako se mutnozelenkaste pljesnive naslage ne proglase idejom ljepote.

Ukoliko ukinemo dimenziju apsurda što proizlazi iz činjenice kako nešto opasno može imati začudan izgled, što zapravo sve opasno najčešće i ima, iz ovih bi fotografija trebala proizaći neka dramatična promjena, neka nova organika što buja u naslagama uvozne pustinje ili neka mutacija što vizualno izaziva dojam posve oprečan svojoj istini.

Ili potencirati to isto, u ove muljevite naslage diskretno, tek jedva vidljivo, inkorporirati nekakve guštere i zmije od istog suspenzično fosforgipsnog materijala, a obličjem nešto između Breughela i Zimonića.

Nadija Mustapić, «Ne znam kako je drugdje u svijetu , ali ovdje…» – Osvojena područja, vol 3, str. 209.

Serija fotografija «Povezano», Branka Pašića predstavlja povučenu žicu na granici između, pretpostavljam Hrvatske i Slovenije, iako ona može biti bilo gdje i imat će uvijek isto značenje. Kao upozorenje da se tu nalazi ta suvremena žiletna žica, na njoj je povučena crveno bijela plastična traka. Pašić kreće od tog upozorenja. Proizvodi fotografsku instalaciju koja tu traku ustanovljava kao vodoravnu os instalacije. Ta se traka pojavljuje u različitim dijelovima kadra pojedine fotografije, no one su u postavu obješene tako da se vrpca uvijek nastavlja iz jednu fotografije u drugu. Pejzaži se mijenjaju, perspektive se mijenjaju, dan i noć se također izmjenjuju, ali ona ne, ona je okosnica prema kojoj se sve ostalo postavlja. A upravo je kadriranjem trake na fotografiji linija  uspostavljena, jer ona je u stvarnosti uvijek metar od zemlje. Medijskim jezikom govoreći, u pitanu je, dakle, fotografska instalacija u punom smislu riječi. Fotografija ovdje jest i početna i završna situacija, i nije tek sredstvo, ali instalativnost nalaže poziciju sadržaja u kadru, a tek konačni postav daje cjelokupnu informaciju. Pritom ne gubeći ništa od uvjerljivosti sadržaja, dapače, kao da je upravo postavom uspješno materijaliziran doživljaj opkoljenosti žicom ma gdje se nalazili. Odnosno da nas se ta žica, gdje god se ona nalazila, uvijek i osobno tiče.

Marina Paulenka i Borko Vukosav predlažu ambijent pod nazivom «Prazno nebo». Taj bih rad osobno ipak protumačio kao fotografsku instalaciju. Na zidu je obješena nedefinirana sivoplavkasta ploha, formata 2 x 2 metra. Ispred nje je na postamentu vaza sa suhim cvijeće što osvjetljena reflektorom baca sjenu na plohu. Na postamentu je također i knjiga fotografija. One su isprintane tako da pune format otvorene stranice, prikazujući se, tako reći, na duplerici. Knjiga je, međutim, oblikovana tako da svaka druga stranica ima odrezan vanjski dio. Stoga listanje knjige fotografije dovodi u izravan dijalog. On se ponajprije realizira na vizualnom planu zato što, zahvaljujući tome da su sve snimljene u prirodi i to pod vrlo sličnim meteorološkim okolnostima jesenjeg ili zimskog doba, značenjskog kontrasta zapravo i nema. Narativ se izgrađuje sličnim osvjetljenjem, te nizanjem prikaza u kojima se jasno identificira postojanje izoštrena detalja u prvom planu i neizoštrene magličaste pozadine. Reklo bi se da je vrlo učinkovito iskorištena jedna od temeljnih fotografskih karakteristika, gotovo ponuđena na uporabu. Koliko god, međutim, fotografije bile pojedinačno upečatljive, prizora znalački i po jasnom načelu odabranih, te koliko god bile efektne varijacije što se postižu kombinacijama, njihov niz ima i zajedničku ulogu. Na svima je prisutno jesenje ili zimsko izdanje prirode, ono izdanje što bi se pjesnički nazvalo mrtvim i tome pripadajuća magličastost. Prvo se iskazuje oštrim detaljima drveća, krošanja, granja i žbunja u prvom planu, a pozadina je neoštra i magličasta slika neba ili sugestija njegova prisustva. Time se neprestano identificira odnos između glavne uloge i pozadine, onoga dakle ispred i onoga iza. Navođeni tim vizualnim dojmom u ponovnom pogledu na instalaciju prepoznajemo trodimenzionalnu materijalizaciju prizora s tih fotografija. U sivkastoplavoj plohi prepoznajemo olovnosivo nebo, a vaza sa suhim cvijećem definitivno pripada istom značenjskom klubu glavnih likova s fotografija. U smislu forme bi se moglo reći kako je instalativnim medijem protumačena fotografija, a suštinski da je u pitanju manifestan prikaz prepoznata načela.

«Prazno nebo» kandidira za nagradu.

Predrag Pavić, «Studija pokreta» – Osvojena područja, volumen 3, str. 28

Goran Petercol, «Simetrija», instalacija. Olovkom su na zidu povučene dvije crte što se sijeku pod pravim kutem proizvodeći kontekst, situaciju ili okolnosti nekog bazičnog koordinatnog sustava. Gotovo poput scenografije nužne za uspostavu međusobna odnosa. Relativno tanka bijela traka zalijepljena je na zid malo poviše i paralelno s vodoravnom crtom desno od njena sjecišta s okomitom. S lijeve strane okomite crte i ispod one vodoravne, na zidu je svjetlosnom projekcijom oblikovan trapez. Njegova je gornja linija paralelna s vodoravnom crtom. Na taj je način ustanovljena simetrija. 

‘Dvije polovice pokazuju sve značajke simetričnosti, ako ne uvijek formalne, onda sigurno na pojmovnoj razini’, a također ih se ‘može razumijeti kroz odnos između onog više i onog manje’. Simetrija, dakle, ne znači tek reciprocitet iste materije s obje strane označene granice, nego uključuje i pretpostavku takozvane značenjske mase, one koja se realizira na pojmovnoj razini. Patafizičar Queneau, primjerice, upozorava kako se pri računanju 2 x 2 = 4 nikad ne uzima u obzir brzina vjetra. Uključivši tu dimenziju u svoj geometrijski prikaz, Petercol izjednačava materičnost (iako neznatnu) uske bijele trake s posve nemateričnim svjetlosnim oblik znatno većih dimenzija. Pri čemu bi bjelina trake i bjelina svjetla tako ostvarenu simetriju realizirale na bjelini zida i bez izvučena crtovlja, koje je i de facto znatno manje dimenzionirano, odnosno tek jedva vidljivo, tek nužna naznaka konteksta. Polazeći od Aristotelova ukazivanja na prvo od tri ‘opća mjesta’: na odnos između onog više i manje, Petercol, postavljajući svjetlosnu projekciju i bijelu traku u reciprocitet, tek u takvim okolnostima može duplicirati odnos između onog više i manje, zato što je svjetlo manje materično, ali veće površinom od trake. I obrnuto. Pa bi se moglo zaključiti kako upravo razina pojmovno ostvarene dvostrukosti konačno i definira njihovu simetriju.

A Petercol definitivno ide na moj popis potencijalnih dobitnika nagrade.  

Neven Petrović svoj rad naziva «Destinacija», a predstavlja ga putem pet ispritnanih fotografija i dvadeset i četiri razglednice. Naime, fotografije što ih je snimio tijekom privatnih putovanja otiskuje na razglednice koje šalje ili dijeli s uputom slanja na Galeriju Lang. Poštom, dakle, dobiva materijal za izložbu. Zgodna ideja, koja međutim, ostaje na razini dosjetke. Niti se iz tekstova na poleđinama razglednica a upućenima autoru doznaje nešto specifično, niti prizori na njihovim naslovnim stranicama odaju autorov razlog za snimak u kontekstu definiranja neke, ipak nužne, međusobne veze. Stoga preostaje dojam da je solidan koncept tek samo nabačen, a nikako ne i razrađen.

Vikotr Popović, «Bez naziva (Arhiv ST3)» – Osvojena područja, volumen 3, str. 103

Ivan Posavec predstavlja se crno bijelom fotografijom panoramska formata (90 x 360 cm) pod imenom «Slikom protiv slike». Tamna linija horizonta što putuje vodoravnom sredinom kadra pomalo je narušena obrisom drveća i razdvaja svjetle plohe neba i zemlje, očito prekrivene snijegom. U sredini prizora, u glavnoj ulozi fotografije je nakupina granja, reklo bi se, ugrubo složena. U svom objašnjenju Posavec kaže da je prije trideset godina poklopljen stablom poginuo njegov susjed, čiji otac, lugar, cijeli život čuva svako stablo u toj šumi.

Sliku nesreće Posavec nije vidio, no njeno zamišljanje mu godinama stvara mučninu i nelagodu, pa je ovaj rad napravio kako bi zaboravio tu sliku.

No, čak i da nismo saznali tu pripovijest, slika nas opčinjava atmosferom što podsjeća na onu iz filmova Bele Tarra, priroda je gruba i tvrda, ne mari za krhkost stanovnika. Sumorni pejzaž pristaje biti snimljen, isprintan i obješen u galeriji, no ne gubi ništa od svoje uvjerljivosti, taj prostor i dalje zastrašuje turobnom prazninom i hladnoćom. Ali priziva i nekakvu elementarnu ravnotežu, onu što ne obraća pozornost na naše postojanje, odgovorna tek nekom, nama nedostupnom, univerzalnom načelu.

Kada ne bismo znali za nesretnu susjedovu smrt, hrpa složenog granja ne bi nas podsjetila na drevni odar, nego prije na spomenik tragičnim sudbinama, što postavljen na lice mjesta i sagrađen od materijala tog mjesta, svjedoči o postojanju unatoč okrutnoj prirodi i nemilosrdnim nebesima.

Posavec se upisuje na listu kandidata.

Maja Rožman isustvo ‘iščezavajućih gradova’ odnosno «Disappearing Cities», kako glasi naziv njena rada, predstavlja crtežima i knjigom uvezanih crteža slična motiva i tehnike. Konkretno, ona mapira svoje prolaske ulicama nekog grada u razdoblju od pet dana i izlaže te putanje u obliku apstraktnih crteža, budući im ne pridodaje stvarne planove ili bilo kakve urbanističke oznake tih prostora. Crteži su na poluprozirnom paus papiru, pa oni učinjeni ranije pomalo nestaju pod novim naslagama. Zanimljiva materijalna interpretacija vremena što nam naočigled nestaje u bunarima sjećanja, nije, međutim, potkrijepljena bilo kakvim pronalascima tijekom tog propadanja. Osim što ti crteži sami u sebi ne nose nikakvu šifru o svome porijeklu, oni se nikakvom prepoznatljivošću ne upisuju u neko novo značenjsko ili asocijativno poglavlje kojeg, ovako predočeni, otvaraju.

Uvezeni u knjigu, međutim, u blijedim i još bljeđim konfiguracijama, koje kroz pausne stranice naziremo ispod ove otvorene, crteži tih putanja ipak uspijevaju potaknuti dojam prolaznosti. Pa dok listamo knjigu kao da prebiremo po slojevima što ih dani s Majinim mapiranjima ostavljaju za sobom, a koji se zatim poslušno sliježu i nestaju.

Neli Ružić predstavlja video pod imenom «Stolen Future». Svjedočimo autoričinoj intervenciji u prostor Motela Trogir arhitekta Ivana Vitića postavljanjem svjetla različitih boja u unutrašnjost šest devastiranih bungalova. Sudeći po snimkama iz raznih perspektiva tijekom dana i noći, ova je intervencija te objekte unaprijedila u izuzetno efektnu arhitektonsku landscape instalaciju. Već prepoznata i zaštićena vrijednost dobiva domenziju više i postaje aktivan spomenik futurističkoj prošlosti. Neli se usudila ući u Vitićev precizno postavljeni koncept koristeći dimenziju svjetla, no čini se da je uspjela ostvariti tu novu vrijednost svojevrsnom svjetlosnom personifikacijom upravo tih istih preciznih načela što su i proizvela takvu arhitekturu na tom mjestu.

Apsurdnim i posve neočekivanim raspletom događaja tim je bungalovima odavno već ukradena budućnost. Ona kao da im je sada vraćena, kao da su iznutra probuđeni tom  ‘nematerijalnošću svjetla’, a ne tek izvana osvjetljeni reflektorima sadašnjosti. Ukazom svjetla promovirani su u materijalne dokaze bivših vizija otrgnutih zaboravu, ali i spomenike toj krađi. Možemo ih, međutim, prepoznati i kao svjetionike, odnosno putokaze prema mogućem tretmanu tih prošlih budućnosti, odnosno, kako autorica kaže, ‘alternativi sadašnjosti’.

«Stolen Future» kandidira za nagradu.

Lada Sega svoj rad «Prodaje se» projicira na trostrukom zidnom screenu zapadne strane MSU-a. 

Ovaj rad, koji se isključivo i sastoji od riječi ‘prodaje se’ na raznim jezicima, označava karakteristična tipografija, zatim neizbježni telefonski brojevi, te idealan postav. Ili bolje reći, jedini mogući, zato što bi to isto bilo gdje drugdje izgledalo poprilično nedostatno ili nedovoljno precizno ili suviše pretenciozno. Zbroj tri spomenuta izražajna elementa, međutim, te, toliko sveprisutne, riječi promovira u posve dovoljnu, vrlo izravnu i sasvim djelatnu poruku.

Kao da bi upravo ta poruka trebala biti izvješena na pročelju MSU-a kao upozorenje na moguću posljedicu ovog trenutka našeg društva, kao ironijski iskazana svjetonazorska platforma ili nekakva preambula s obzirom na prostor odakle se odašilje poruka, pa koja god da se odašilje mora uključivati ili biti u odnosu spram tog dramatičnog upozorenja, koje uostalom definira postojanje fronta, a time i sučeljenu stranu. To bi, međutim, uključivalo i aktivan stav MSU-a, što bi, iz ove perspektive gledajući, predstavljalo dramatično radikalan zaokret.

Pa iako bi se moglo reći da je ova platforma iskaza već bila autorski korištena, konkretan tajming u kojem se crvenim slovima preko cijele zgrade Muzeja ispisuje ‘prodaje se’, Ladu uvrštava u popis mojih favorita.

Svoje mjesto na tom popisu Lana Stojićević izgubila je onog trena kad je izložila svoju kapu, masku ili skafander u okviru multimedijalne instalacije «Crno brdo». Ne bi bilo drugačije niti da je izložila cijeli kostim. Koji joj je, naime, potreban za foto šetnju Donjom Biljanom, ravnokotarskim selom gdje je neadekvatno deponiran otpad bivše šibenske Tvornice elektroda i ferolegura.

Kao predšasnica futurističke etnologije autorica obrazlaže svoj kostim: «Kostim upotrijebljen u radu suvremena je interpretacija narodne nošnje s maskom kao simboličkom zaštitom u opasnom krajoliku.» Taj suvremeni kostim očito ima gps navođenje jer maska nema otvor za oči. Ali, zašto bi se suvremeno interpretirala narodna nošnja? Zar zato da se pokaže kako je nekadašnju prirodu sada zamijenio industrijski otpad? A da bi se strašna istina futurističkog beznađa, koje zapravo i nije futurističko nego je u Donjoj Biljani već odavno prezent, još dodatno pojasnila, nužno je u odgovarajućem kostimu otpadom i prošetati?

Ne, nego zato jer je kostim umjetnički artefakt, dokaz autorskog postupka, autoričina postojanja i njene uloge u svemu tome.

Bez njega bi to bile tek fotografije što informiraju o katastrofalnom zatečenom stanju.

Što bi, međutim, uz prezentirani audio zapis osobna svjedočanstva jednog od stanovnika, možda bilo sasvim dovoljno. 

Josipa Štefanec izlaće instalaciju pod imenom «Čičkovina», tridesetak blindrama raznih dimenzija na kojima je umjesto platna za slikanje napeta crna tkanina za koju doznajemo da je ‘čičak’. Taj čičak je i kohezioni elemenat instalacije, odnosno zahvaljujući njegovoj tzv ‘ljepljivosti’ blindrame su međusobno povezane, isprepletene i tvore neku pomalo organsku nakupinu što može imati bezbroj varijacija.  Mogućnost tih varijacija, međutim, uopće nije bitna jer kako god one međusobno bile spojene, kako god ih voda donijela, ništa se u doživljaju instalacije ne mijenja. Kao što se niti, osim samog prezentirana obrasca spajanja tih blindrama, ništa drugo i nije dogodilo.

Danijel Šuljić prikazuje animirani film «Stakleni čovjek». Taj čovjek živi u staklenom svijetu, radi u staklenom uredu i okružen je drugim prozirnim stanovnicima. Koje gube svoju prozirnost tek kada preko njih svako toliko pređe žuta crta što koja označava nekakav skener, a oni poprimaju izgled svoje rendgentske slike. Cijeli je crtež isključivo linijski, izveden je takozvanim outlineom tako da su ljudske prilike, interijer i eksterijer uvijek prozirni. Ta odlična koncepcijska ideja provedena je dosljedno i proizvodi mnoštvo duhovitih minijatura u portretiranju pojedinih detalja odnosno svakodnevnih situacija i naših uporabnih predmeta kojima se, ovako prikazanima, zapravo otkriva suštinska praznina. Narativ nas provodi kroz uobičajeni dan staklenog čovjeka i pri tom  ne nudi nikakav dodatan siže, nikakavu dramaturški izdvojenu okosnicu u smislu konkretne epizode što se ‘staklenome’ baš ovoga puta dogodila. U cjelokupnom dojmu, međutim, izostanak priče ne predstavlja nikakav nedostatak, brojnost karakterističnih situacija u portretiranju prozirnosti svijeta sasvim su dovoljne za djelatnu metaforu o ispraznosti života u staklenim tornjevima, koji nas, što je ponovo vrlo točno dijagnosticirano, neprekidno i kontrolira. I ne samo on i ne samo nas, nego ta žuta skenerska crta ponekad prelazi i preko cijele panorame staklena grada što se poteže u beskraj.

Inače formativno klasičan animirani film, upravo zahvaljujući ulozi ovakva oblika crteža u inicijalnoj ideji, odnosno redateljskoj koncepciji filma, svrstava ga i u prostor suvremene umjetnosti, pa i na popis potencijalnih kandidata za nagradu.

Marko Tadić izlaže multimedijalnu instalaciju pod imenom «Sadržaj». Čiji je sadržaj upravo izložba, što će reći da je zapravo izložba sadržaj instalacije. Instalacije koja prezentacijom simulira format samostalne izložbe.

Na pet je stolova postavljeno pet  maketa galerijskih prostora uključujući i izložbe u njima. Gledajući pojedinačne dijelove, kao da smo objektiv pomaknuli malo iznad svega skupa, odnosno iznad nas što se u ovom trenutku nalazimo u portretriranom prostoru. Usporedivu ideju imao je i Dalibor Martinis želeći u ovoj novoj zgradi MSU-a izgraditi onaj njen bivši galerijski prostor u prirodnoj veličini, pa u njemu predstaviti svoju izložbu. Sličnu interpretaciju ili prispodobu galerijskog prostora nedavno je predstavila i Natalija Škalić, preciznim omjerom 1:10 napravila je makete galerija u kojima je imala samostalne izložbe.

Svaka usporedba ovdje prestaje, budući za razliku od Natalije, u Tadićevom fokusu nije prostor galerije, niti je to posve konrektna konceptualna intervencija (Martinis), nego je ključna dimenzija portret izložbe koja uključuje i prostor i sadržaj.

U izlošcima prepoznajemo cijeli galerijski repozitorij,  i to u funkciji. Dakako da Tadić nema razloga pojedine dijelove produkcijskog mehanizma isuviše precizno i pedantno izrađivati, primjerice, komadići plastelina glume apstraktne skulpture, panoi su također jednostavno konstruirani, sve je to tek ovlaš učinjena maketa koja posve nedvosmisleno predstavlja skicu ili koncept neke izložbe, a čime se ujedno i dimenzija ‘kustoske koncepcije’ uključuje u njen cjelokupni portret.

Dapače, po prezentiranim elementima  u pojedinom dijelu instalacije, stičemo dojam grupne izložbe i prisustvo kustosa, različiti su i izražajni mediji i autorski senzibiliteti, dakle, očito ih veže tema. Prepoznajemo i karakterističan Tadićev likovni izraz, dakle i on sudjeluje na tim izložbama. Ide i korak dalje, izborom svojih radova kojima odgovara temi, on ju istodobno i identificira. Dakako da su jedini pravi radovi upravo njegovi, odredivši temu, postaje kustos izložbe u kojoj jedino on uistinu izlaže, sve ostalo tek glumi izložbu. Što otvara prostor različitim razradama tog modela, a tu mogućnost predstavlja izlažući pet koncepata.

Predlažući pet simulacija skupnih izložbi na kojima i on izlaže kao sadržaj multimedijalne instalacije pod imenom «Sadržaj» koju izlaže na ovoj izložbi, pozicionirao se i na moju simulaciju popisa potencijalnih pobjednika izložbe.

 Ana Vivoda neizmjerno je preciznija u proizvodnji 13 ručno šivanih objekata od japanskog papira i ispisivanju teksta po njima grafitnom olovkom, što u konačnici proglašava instalacijom pod nazivom «Sezonske radnice u turizmu».

Tekstovi su izjave nekih sezonskih radnica u turizmu, a šivani objekti pregače napravljene po uzoru na konkretne pregače što ih nose vlasnice ispisanih izjava.

Sumnjam da itko sumnja u činjenicu kako taj posao nije lak, te kako ‘zaposlene imaju nisku razinu radničkih prava i sindikalne organizacije’, te da ‘socijalna i egzistencijalna nesigurnost snažnije pogađa žensku populaciju’, no ova instalacija svojom izvedbom ni po čemu to ne interpretira. Možda bi točnije bilo da su pregače od pakpapira a ne od japanskog papira (što god to značilo) ili da da uopće i nisu od papira. Da, ali se onda na njima ne bi dalo pisati. I nitko ne bi ništa doznao o stvarnim problemima sezonskih radnica. Koje ovako ipak mogu poslužiti kao konceptualno uporište pomno dizajniranom galerijskom nizu bijelih papirnatih objekata.

Mirjana Vodopija predstavlja fotografiju većeg formata «Mlaka». U pitanju je prizor na dio šume – o granu jednog drveta obješen je raskošni luster koji i osvjetljava taj dio šume. On se diskretno održava i u lokvi vode ispod mjesta gdje je obješen. Svakako nestvaran prizor, dapače, pažljiviji pogled tu lokvu proglašava upitnom, s obzirom na konfiguraciju okolna terena.

No, budući je obješeni luster snimljen odozgo, zrcalna površina vode reflektira njegov donji dio, što otklanja sumnju kako je posrijedi kompleksna fotomontaža. A zašto bi i bila, luster je donešen na odgovarajuću lokaciju i upaljen.

Ta je lokacija nekad bila voćnjak, doznajemo iz Mirjanina teksta, a lokva je služila napajanju stoke. U međuvremenu se voćnjak pretvorio u neprohodnu šikaru i šumu, a divlje se životinje ovdje dolaze napojiti.

Ispada da im se pomaže paleći svjetlo u polumračnom gustišu.

Ili su oni ipak sami u stanju naći vodu, a Mirjana, postavljajući instalaciju u šumsku galeriju, proizvodi začudnost što ne proizlazi iz činjenice da u šumi nema struje, nego je raskošni luster, kao svojevrstan uljez, samim sobom replicirao raskoši šume. Svojim svojstvom kao da je naglasio to isto, ali šumom prevedeno svojstvo.

Marko Vojnić izlaže dvadeset identičnih papira B1 formata, a u sredinu svakog otiskuje grafički, gotovo logotipno, dizajniranu izjavu: «There is No Authority But Yourself». U legendi rada se navodi kako je u pitanju poliptih. Osobno sam dojma da bi trebalo pisati multipl, zato što se brojnošću ne proizvodi neko novo, kompleksnije značenje, nego se tek multiplicira jedno te isto. Zašto je ta brojnost važna? I zašto ih nema 17 ili 23? Ili recimo 29, toliko ima slova u toj izjavi.

Dizajn logotipa tog pokliča uključuje i dva crna polja kojima se obično služimo kada želimo sakriti poruku ili promijeniti smisao nečega već napisanog. Ne uspijevajući odgonetnuti taj eventualni prvotni, sada promijenjeni smisao, vraćam se razbijati glavu oko broja 20. Možda je duljina raspoložive galerijske površine presudila?

Dino Zrnec, «Bez naziva». Predstavljena četiri ulja na platnu, dimenzija 200 x 140 cm, itekako se mogu označiti poliptihom. Motivi su nastali tako što je autor na stražnjoj strani platna naslikao plavi monokrom, a prilikom slikanja odnosno utrljavanja uljene boje u platno, boja je prolazila kroz pukotine te tako ocrtala smjerove napinjanja. Apstraktna mreža plavih linija ne odaje nikakav prepoznatljivi obris, ali i ne radi se o tome da će platno samo ponuditi neki oblik, ostvarena materičnost, kao dokaz procesa, dovoljna je potvrda opravdanosti ovog ekperimenta. Struktura prodrlog plavila izvješćuje o vrsti tkanja, označava ga nepostojanim i upravo temeljem toga proglašava aktivnim elementom. Koji, pak, preuzimajući glavnu ulogu, bez obzira na njihovu međusobnu različitost, sve slike smjesta identificira pripadnošću seriji.

I dalje dvojim oko uvrštenja ovog rada na popis.

Categories
All audiovizualna instalacija Institu za suvremenu umjetnost, Zagreb Volumen 4

FRIZERSKI SALON ZA BRDO

Audiovizualna inscenacija.

Naime, veći dio toga pred nama je kulisa. A kad bi se to, s obzirom na galerijski kontekst formativno označilo kao scenografija, to bi uključivalo i događanje na sceni, dakle, performans, što očito nije predviđeno.

No, ipak je moguće pronaći elemente dramaturgije.

Stvar ide ovako: u galerijskom se prostoru vidi nešto nalik na brdo, na što smo već i naslovom upozoreni. Na vrhu tog brda je kosa koju ventilator kraj brda lagano pomiče. A kako je naslovom rečeno da je u pitanju frizerski salon, zaključujemo da je ventilator zapravo fen kojim se brdu dovršava frizura. Iza brda su dva zida kao kulisa frizerskog salona. Scena je tu i radnja se već, dakle, odvija. 

U dijelu frontalnog zida je relativno mala niša, odvojena staklom podsjeća na prozor koji, međutim, nigdje ne gleda. U toj su niši poneki predmeti, a na njenom je zidu ceduljica. Dramaturgija, dakle, nalaže da priđemo sasvim blizu toj kulisi, da joj zavirimo u detalje, doslovno priljubimo nos na staklo. Za razliku od instalacije koju se sagledava u kompletu, ova inzistira na boravku unutar nje. Ta je ceduljica dizajnirana kao izrezani novinski članak, koji je uostalom i potpisan inicijalima I. R. To, međutim, nije članak zato što u ich formi pripovijeda o osobnoj situaciji.

Tekst je referencijalan s obzirom na kontekst – nagradu Radoslav Putar, koju je Ruf osvojio lani. Ključna dimenzija te nagrade je rezidencijalni boravak u New Yorku. Druga etapa nagrade je mogućnost (ili obaveza) samostalne izložbe u ‘Institutu za suvremenu umjetnost’ koji je i organizator nagrade. Ruf se izravno odnosi prema tom kontekstu i govori o tome što mu se događalo za vrijeme rezidencije. Uglavnom se dosađivao i prikraćivao vrijeme gledanjem dokumentaraca. Između ostalih i onaj o ženi što je izgubila vid jer je živjela na brdu, ali su joj kasnije, u podnožju, vid operacijom vratili. Ruf dalje zamišlja kako se ona zacijelo, s tim novim vidom, pogledala u ogledalo i zaključila da joj ne valja frizura, otišla do frizera, koji je u međuvremenu zatvorio radnju, pa se ona tako nefrizirana vratila natrag na brdo. Pa joj je Ruf, u smislu pozdrava ili suosjećanja s izmaštanom varijantom razvoja priče, napravio frizuru na brdu.  

Vraćamo se natrag vizuri na cijelu inscenaciju, formalno smo saznali o čemu se tu radi.

No, što smo zapravo saznali?

Dakako da nitko još nije oslijepio zato što živi na brdu, pa je bliži izvoru svjetla, što je dakle pogubno za vid. Što znači da se izmaštani nastavak ne nastavlja na istinitu priču, nego da je sve izmišljeno. 

A zašto je sve skupa izmišljeno?

Putokaz prema odgovoru nalazimo u pjesmi što se jedva čuje iz starog tranzistora. Takav izvor zvuka je pak nužan s obzirom na kontekst frizerskog salona.

Ima jedno mjesto / na ovom svijetu / na kojem ne bih nikad živio / ali ima ljudi koji na tom mjestu žive / tamo, tamo si uvijek sam / i ne prija ti ništa / što od prije znaš.

Ima jedno mjesto / na ovom svijetu / na kojem puše vjetar / bez prestanka.

Fiju fuu / Fiju fuuuuuuuu.

Moglo bi se zaključiti da se pjesma odnosi na brdo iz priče. Osobno sam, međutim, dojma da se ona odnosi na Ameriku.

A kad se uzmu u obzir teme njegovih dosadašnjih ‘izložbenih songova’: “Kuća” i “Pećina”, u kojima stilizirano obrazlaže svoju lokaciju, pa, eksplicite, i svoje zadovoljstvo  boravkom na toj lokaciji, ova se pjesma tematski posve uklapa u taj niz, ali izražava veliko nezadovoljstvo. Nije se Rufu svidjela Amerika.

(Usputna seasocijacija na film braće Coen, ‘Čovjek kojeg nije bilo’, čiji je protagonist brijač ili frizer, ne iscrpljuje tek na kontekstu frizeraja, nego bi se mogla povući i paralela s naslovom budući Ruf, što saznajemo iz teksta, nije baš pretjerano konzumirao Ameriku i iz njene je perspektive također čovjek kojeg tamo nije bilo.)

Pred nama je, dakle, Rufova impresija Amerike, ispričana njegovim, sad već prepoznatljivim, nadrealno ironičnim jezikom.

Kao prvo, imajući na umu svakojake nevjerojatne aspurde kojima američko društvo vrvi, iz kojih je zapravo nemoguće raspoznati istinu od izmišljotine, ovaj se slučaj poslušno svrstava u zbirku takvih pripovijesti. Ruf se priklanja onome što vidi oko sebe, obliku doživljaja, odnosno društvu u kojem bi se sadržaj tog dokumentarca mogao doživjeti kao istinit. I to ne stoga što amerikanci imaju mašte, nego nasuprot tome, stoga što stvari doživljaju doslovno. Pa ako se u špici filma kaže da je priča istinita, onda je ona istinita. Suočen s takvom stvarnošću, Ruf statementom preuzima perspektivu koja ne propituje informaciju, pogovo kad stiže s teve ekrana.

To neobično društvo, taj civilizacijski eksperiment, čudi nas i kad ga gledamo odavde, a pogotovo kad tamo privremeno gostujemo.

‘Tamo ti ne prija ništa što od prije znaš’.

Gledajući planetu, odnosno njeno osnovno kopno, zaključak je da je Amerika najveći otok na planeti. Pa kao i bilo koja izolirana situacija, i ova se razvijala samostalno, energija tog prostora proizvela je i njoj odgovarajući rezultat, odnosno društvo.

Ovi, međutim, koji su došli s kopna, nisu se uspjeli, prelazeći Atlantik, promijeniti i prilagoditi, nisu odbacili ono što su od prije znali, niti su to mogli. Razum čuva sjećanje na određeni kontekst, koncept, sustav i ne prihvaća energiju drugog, novog prostora, te dolazi do konflikta između razuma i energije. Niti jedno niti drugo ne posustaje, energija to ne može, a ne može niti razum.

No, taj eksperiment zapravo je skica budućnosti, Novog Babilona ili neke Nove Zemlje.

Pa i logično je, da bi se u novim okolnostima preživjelo, da stvar mora biti organizirana i da se mora vjerovati toj organizaciji. I da se u tom smislu stvari nužno moraju pojednostavniti, pa između ostalog eliminirati i dvosmisleno značenje u riječima, mogućnost vlastite interpretacije, ne sumnjati, ne soliti ako piše da je soljeno. Kao ogledni primjer nama, iz sadašnjosti starog kraja, da se pripremimo za budućnost.

Ovako postavljeno, stiče se dojam da je cijela stvar pomalo i planirana.

A možda bi se i Ruf mogao prepoznati u toj priči o ženi s brda. On dolazi na brdo, gore, što bi mogla biti i metafora za Novi svijet ili bar bliski uvid u civilizacijsku ideju koja nas nadređuje (dakle je gore), (a za koju se pojavila sumnja da je planirana), ona ga zaslijepljuje, zatim on ide dolje (doma) i ozdravljuje.

Da bi se nekako odužio iskustvu konflikta između energije i razuma, pozdravlja mjesto na kojem se to dragocjeno iskustvo dogodilo.

Prepoznaje američko društvo kao protagonista razuma, a brdo kao personifikaciju energije.  U američke apsurde, naime spada i situacija ‘obrade planine’. Karikirajući ideju razuma uprizorenu glavama američkih predsjednika uklesanih u brdo, on se stavlja na stranu energije i tom istom brdu, kao njenom protagonistu, stavlja frizuru, odnosno vraća skalp. Kojeg je skinuo društvu oslikavajući ga idejom kulise, kao označitelja umjetne stvarnosti. I u kojoj se kao formalni subjekt, ali i kao značenjska okosnica, zatim pojavljuje narativ. Taj narativ, iako stilizirano nadrealan, ipak ilustrira premise tog artificijelnog svijeta, odnosno portretira društvo koje je, gotovo do neprepoznatljivosti, stvarno zamijenilo umjetnim. 

Categories
All fotografija Galerija AŽ, Zagreb Volumen 4

GRADSKA RUBRIKA

Crnobijele fotografije urbanog sadržaja proširena horizontalna formata.

Govoreći jezikom novinarskih natuknica, to bi, recimo, bile tri temeljne značajke ‘Gradske rubrike’.

I sve su konceptualno poslušne žurnalističkom kontekstu najavljenom u naslovu.

Međutim, novine kojima bi te fotografije odgovarale zapravo ne postoje. Te nepostojeće bi se po nekim dimenzijama eventualno moglo usporediti s tzv ‘omladinskim’ novinama sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća, primjerice: odsustvo kolora, autorski izabran sadržaj i vidljivi okvir snimljenog kadra. 

Dapače, moglo bi se zaključiti da ove fotografije i jesu ilustracija stvarnih reportaža, da su fotoreporter i novinar zajedno odlazili na teren, te da sadržaj fotografija potvrđuje navode u tekstu. No, one nigdje eksplicitno ne sugeriraju postojanje kakva konkretna ekscesa kojeg su ih iz redakcije poslali istražiti, nego se stiče dojam kako je Barbara (zajedno sa zamišljenim novinarom) poslana na lice mjesta s nekim razlogom, no tamo je, osim naručenog materijala, snimila i nešto sa strane, nešto što, međutim, i dalje pripada tim, recimo to tako, naručenim specifičnim okolnostima. Poput fotografija s mjesta zločina na kojima vidimo to mjesto, ali bez zločina.  Kao da se ubojstvo još nije dogodilo. Možemo lako pomisliti da ljudi koje vidimo još nisu postali žrtve ili svjedoci, ili da se upravo nešto događa u susjednoj ulici. Dakako, to je tek jedna od usputnih asocijacija što vodi u slijepu ulicu, događaji u čijem su prikrajku snimljeni ovi prizori ipak nisu do te mjere drastični, jer to zapravo i nije Crna kronika nego Gradska rubrika.

Portretirana je  svakodnevica kroz njene uobičajene pratitelje, ti raporti s terena, međutim, kao da ne fokusiraju sadržaj odnosno protagoniste grada, nego odvijanje tog sadržaja, kretanje tih protagonista, pa i pomicanje samog grada. Ljudi i tramvaji su najčešće u pokretu, neprestance se negdje ide, upravo se odlazi ili tek dolazi. Stiče se dojam da jedino objektiv stoji na mjestu a sve ispred njega konstantno putuje, grad se poput vrtuljka oko nas okreće, a Barbara hvata pojedine segmente te vrtnje. Zato ta prolaznost i jest naglašeno horizontalna, dapače, u toj se putujućoj stvarnosti obličja pomalo i zakrivljuju, kao kad se s neke povišene točke promatra obzorje.

Doživljaj te zakrivljenosti, ponekad čak i slutnja sferičnosti, ponajprije proizlazi iz neočekivane putanje linija na koje smo navikli da budu ravne, koje poput koordinata drže okvire našeg snalaženja u prostoru ili našeg odnosa prema gradu, koji sada, ovako interpretiran, kao da leži na mnogo manjoj kugli od ove naše zemaljske. 

Točka s koje se promatra nije, međutim, uopće povišena, dapače, upravo se inzistira da to bude nulta razina, a ponekad čak i ona ispod.

Gradska rubrika nepostojećih novina najvećma se, dakle, sastoji od izviješća uzetih na nultoj razini grada, a to je ulica. No, poput priviđenja, ta ulica sada pod neobičnim kutem zavija ili se odjednom račva ili spaja sa samom sobom, nudeći vizure grada koje kao da nas kane ograditi, pa nas onda, tako ograđene, staviti u svoju rubriku.

Pomalo iščašena perspektiva iz koje proizlazi takav dojam još uvijek nije tolika da bi prizor proglasili nadrealnim. I upravo njena graničnost moguće sugerira subjektivnu perspektivu pojedinca, činjenicu da je naš doživljaj realiteta uvijek obojen nekakvim raspoloženjem. Gledajući fotografije, međutim, u njihovu sadržaju ne pronalazimo ništa uznemirujuće, iako se negdje u dubini doživljaja pojavljuje zrnce nelagode, svijet je odjednom izmaknut iz svog standardnog gabarita. Moguće da je diskretna psihodeličnost prizora potpomognuta crno bijelim izrazom, te da to proizvodi osjećaj svojevrsne napetosti, ni s čime konkretno ne izazvane, ljudi prolaze, voze se, izranjaju iza ugla, ne rade nešto što od njih ne bismo očekivali.

A zapravo je neznatno zakrivljenje realne linije, koje je moguće odgovorno za našu nelagodu, prava istina – tako bismo vidjeli kad nam sustav za gledanje ne bi korigirao ono što očni živac zabilježi.

Panoramski snimci, odgovorni za to zakrivljenje ili nasuprot tome – za izravnavanje kružnosti, ili pak za neočekivano skretanje iz ugla, ni približno se ne iscrpljuju na tim vizualnim efektima što podrivaju tlo pod nogama i vizurama izmiču ravnotežu. Dapače, ta tehnološka dimenzija iskorištena je kao alat nužan za izolaciju specifičnog sadržaja. Moglo bi se čak reći i za privid detekcije onoga što iz određene perspektive nije vidljivo. Dakako, da u tom smislu sadržaj ne može biti bombastičan, zato što bi tada on dominirao, a ta primijećena i zabilježena dvojnost, to istodobno snimanje i lica i naličja, ili bi preciznije bilo reći lica i profila, to vjerojatno i ne bismo zamijetili. Ovako, kao da stojimo na nekom uglu i promatramo dvije ulice koje se sijeku ili susreću upravo u točci našeg pogleda. To međutim nisu dvije stvarne ulice, nego su to neke međusobno nezavisne dvije, ovim tehnološkim postupkom dovedene u kontakt. To uopće i nisu ulice nego iluzija kojom kao da se spajaju lijevi i desni pogled koji su dotad nezavisno gledali. Ono, međutim, što su oni gledali, jest jedan prizor. No, mi ne možemo istodobno vidjeti i lijevi i desni dio onoga što gledamo. Stoga, da bismo postali svjesni tog eventualna defekta, na ovim su fotografijama izolirani prizori što nam upravo na tu dimenziju skreću pozornost. Naime, izabrane situacije predstavljaju dva sadržaja: i lijevi i desni, i kao da se na sredini fotografije ti sadržaji dodiruju. Ilii negdje blizu centrale, primjerice, prizor željezničkog kolodvora na lijevom dijelu donosi uvid u unutrašnjost kapelice, a preostale dvije trećine kadra perspektivu na tračnice i prostor prvog perona. Ako se nalazimo na točci koja spaja te perspektive, to bismo možda i mogli golim okom vidjeti, no ne istodobno, nego smo pažnju usmjerili ili na kapelicu ili na prostor prvog perona. Zato nam ta fotografija i djeluje neobično, a nismo smjesta svjesni u čemu se ta neobičnost sastoji.

Najintenzivniji primjer dogođene dvojnosti, a rekao bih i iznimno djelatne mogućnosti takvog načina snimanja, jest kadar što prikazuje stepenište na izlazu iz kolodvorskog pothodnika na neki peron. Odnosno dva stepeništa, s lijeve i s desne strane, između kojih je zid. (Prizor je do te mjere simetričan da na prvi pogled podsjeća na Rochachovu mrlju ili spretnu fotomontažu.) Dvoje djece silazi lijevim stepenicama, a grupica ljudi se penje desnim. Bez obzira da je očita simultanost tih događaja i bez obzira što su u pitanju različiti ljudi, stičemo dojam da se nalazimo usred tih kretanja. Ili u točci u kojoj se ogledala spajaju, ovi koji silaze će kad siđu izaći iz kadra, a u istom će trenutku ovi koji se penju ući u desnu polovicu slike. Fizički nemoguće, jer bi se te dvije grupe međusobno sudarile.

Fotografska istina je neupitna, u pitanju je defintivno dokument, a ne brižljiva režija, prizor također posve ulazi u gradsku rubriku – informira o onima koji u grad dolaze po nekom poslu, ili ga napuštaju. Jednako tako i izbor crno bijele tehnike fotografija asocira na novinarski žanr, na reportažnu situaciju.

(Ponekad je ona gotovo drastično kontrastirana – također pothodnički prizor, na lijevom dijelu kadra čovjek prodaje lubenice na tezgi, zdesna se dijete penje stepenicama – čak sugerira i pretisak, kao da je ona već i bila u novinama objavljena.)

No, još i više od toga, ono što je na svim fotografijama vidljivo, a na ovoj s dva stepeništa i manifestno dokazano, jest gotovo školski primjer primjene takva fotoaparata, kako na optičkoj, tako i na sadržajnoj razini. A reklo bi se i na onoj striktno fotografskoj, o zaustavljenom vremenu – u istom su prizoru, naime, zaustavljena dva vremena. 

A takav doživljaj proizlazi isključivo iz temeljna atributa fotografije – kompozicijom kadra se dokazuje postojanje dva vremena.

Da bi oba bila zaustavljena u istom trenutku.

Categories
All audiovizualna instalacija Muzej suvremene umjetnosti, Zagreb Volumen 4

IZMEĐU TIŠINA

Ovo je audio vizualna instalacija u u pravom smislu riječi. Pa čak i više od toga, gotovo pokazni primjer tog formata. Zato što je inače, u drugim slučajevima, taj format uglavnom primijenjen na neki sadržaj, a ovdje taj sadržaj čak i nije potisnut u drugi plan, koliko su značenjski iskorištene njegove mogućnosti, koliko je materijalizirana neraspletivost vizualnih i audio elemenata. 

Pa je tako audio predstavljen ne samo zvukom, nego dapače, bitan vizualni dio instalacije predstavlja dvanaest starih magnetofona na postamentima različitih visina postavljenih u liniju što je otprilike četiri metra odmaknuta od zida. Oni su, dakako, u funkciji, reproduciraju zvuk. Njihove trake, međutim, ulaze u dio magnetofona koji ih pretvara u zvuk, no izlazeći, one se ne namotavaju na kolutove, nego su razvučene do četiri metra udaljena zida, gdje se na koloturu okreću i vraćaju natrag u magnetofon. Koloturi su smješteni pored fotografija što prikazuju mjesta gdje su zvukovi snimljeni.

Moglo bi se reći kako je polovina cijelog izložbenog prostora premrežena trakama što spajaju dvanaest magnetofona i dvanaest fotografija.

Mogao bi se također steći dojam (dakako, pogrešan) kako te razvučene trake sugeriraju nekakvu kompletnost zvučne slike, nekakvu momentalnost ili simultanost ili posve neobičnu sinhronizaciju. Te trake, naime, do te mjere vizualno simuliraju zvuk, kao da, za razliku od situacije kad su namotane na svoje kolutove, pa zvuk proizlazi tek kad ih magnetni čitač pročita, sada, ovako oslobođene i razvučene, kao da svaki njihov centimetar proizvodi zvuk. I prostor između magnetofona i zida, vidljivo ispremrežen trkama postaje i ispunjen njihovim zvucima.

Ili bi se pak mogao asocirati nekakav stilizirani zvučni streljački vod koji puca po izloženim prizorima. Ili kakva streljana čija su meta ti prizori, a razvučene trake ono čime magnetofon dobiva povratnu informaciju o uspješnosti gađanja.

Ta vrst simulacije na posve jedinstven način identificira ideju audio vizualne instalacije.

Njih je dakle dvanaest, kao i fotografija, pa je logično zaključiti kako simboliziraju dvanaest mjeseci, odnosno godinu dana, zaokruženi ciklus. A svaki je dio tog ciklusa jednako tako zaokružen – na formalnoj su razini trakom spojeni izvori slike i izvori zvuka putem naglašene vidljivosti nosača zvučne poruke, na sadržajnoj također, slika prikazuje mjesto gdje je snimljen zvuk. No, svaku od tih dvanaest etapa moramo konzumirati pojedinačno: mreža razvučenih traka ne dozvoljava kretanje prostorom između slike i zvuka, nego, da bismo vidjeli sliku, moramo s vanjske strane zaobići magentofon na postamentu, prilikom čega dobivamo precizniju informaciju o vrsti zvuka i tek se tada približavamo slici što prikazuje okoliš onoga što smo netom čuli.

No, vodeći se naslovom, prolazak od magnetofona do slike moguće je protumačiti i kao prolazak kroz tišinu – odlazak od zvuka do posve nijeme slike i povratak zvuku. Odnosno, prolazak između dvije tišine, recimo ožujske i travanjske.

Ukoliko bismo to preveli u život, dobili bismo svojevrsno uputstvo kako treba uzeti predah između perioda, između ciklusa, između pojedinih etapa što smo ih netom završili. Čemu prethodi svijest o nekom događanju, o zaokruženosti bilo kojeg događanja.

Stojeći, međutim, ispred cijele magnetofonske fronte, kao da dobivamo iluziju zvučne slike svekolikosti. Ili simulaciju zvučne cjeline ciklusa.  Ili, kako god to paradoksalno zvučalo, zvučnu sliku kompletne tišine.

Ta tišina vrvi zvucima, moglo bi ju se čak prozvati i zaglušujućom: kamion, žabe, ptice, zrikavci, udaljena motorna pila, vjetar, šuštanje magnetofonske trake, brujanje njegovih motora…   Dakle, tišina zapravo ne postoji. Odnosno, riječ ‘tišina’ ne označava izostanak bilo kakva zvuka, nego ona znači konglomerat onih ne ili polu definiranih zvukova. Recimo: ovako zvuči zveket žlica, a ovako tišina.

Jer apsolutna tišina valjda postoji samo u svemiru. I to ako nisi u raketi ili u skafanderu i ako nemaš dovoljno dobar sluh da čuješ brundanje zvijezda. Dakle, niti tamo.

Da bismo zatim napustili mjesto nasuprot fronte postrojenih protagonista zajedničke tišine, približili se nosaču njena konkretnijeg izvora, zatim ušli u pojedini koridor tišine i došli do fotografije.

Tri su elementa prisutna na svim fotografijama: lik autora s vidljivim, velikim mikrofonom, priroda, možda ne toliko divlja koliko neobrađena i tabla koja upozorava da je područje iza nje minirano.

Stigli smo, dakle, do sadržaja audio vizualne instalacije: Gagić je snimao zvučne slike miniranih područja.

Odmah bi se pomislilo, da, pa tamo je veća tišina nego drugdje! Ili, kada bismo zanemarili tišinu Sahare, moglo bi se reći kako je najveća tišina na miniranom području. Zato što pomicanje proizvodi zvuk, a mine ukidaju pomicanje. Čovjek je nasilno i nehotice proizveo oaze najveće tišine. Od čega, međutim, čak i na toj razini, štete ima samo on. Jer, po zvucima tišine u pojedinom koridoru sudeći, priroda i tamo najnormalnije postoji. Dapače, ona se tamo razvija bez uplitanja čovjeka.

Gagić, dakle, dokumentira apsurdnu posljedicu najniže razine ljudskog postojanja, te, između ostalog, ispostavlja vječnju prijetnju kao ključnog čimbenika autohtona razvoja dotična područja. Eksperimentalnih oaza čiji su stanovnici ili vrlo lagani ili vrlo spori. Reklo bi se da neće biti niti isuviše glasni. Što svibanjske žabe i srpanjski zrikavci zdušno opovrgavaju. Na intenzitet tišine zvukova prirode čak niti mine nemaju utjecaja.

Ali Gagića ipak manje zanima prirodna dimenzija zvučne slike miniranih područja od one simbolične. 

Nakon što je na nedavnoj izložbi “O tišini (toj vječnoj zvučnoj zajebanosti)” u Galeriji “Bačva”, također audio vizualnom instalacijom, reproducirao zvučni prostor kazališne pozornice noću, zatim vitalne funkcije mrtve životinje (zabilježeno digitalnim stetoskopom), snimku vode u umivaoniku (hidrofon), dubinsku snimka zvuka tla, livade i slično, pridruživši im i fotografije, želeći pokazati kako “… svi navedeni zvukovi svojom amplifikacijom i izostankom prikaza uobičajene namjene redefiniraju i/ili negiraju ideju prostora tišine”, sada je isti postupak usmjerio spram miniranih područja.

I uspio plastično redefinirati odnosno primijeniti ideju zaokružena prostora tišine na povijesno politički kontekst.

Doživljavajući rat kroz perspektivu zvuka, moguće je ustvrditi kako je to nešto najglasnije. Ovom je audio vizualnom instalacijom i simbolički ukazano na činjenicu da je posljedica najveće glasnoće zapravo najtiša. 

Categories
All Galerija Greta, Zagreb instalacija Volumen 4

NEJASNI PLANOVI

Pretpostavljam da se naslov ne odnosi na dnevne, kratkoročne ili dugoročne planove, dakle vremenske, kao niti na one iz kojih bi se eventualno mogla saznati neka lokacija, primjerice otoka s blagom u nepoznatom moru ili kultne gostione u nepoznatom gradu, pa čak niti na arhitektonske, koji preciziraju (osim ako nisu baš jasni) raspored prostorija na određenoj etaži.

Izraz ‘plan’ zapravo ima vrlo široku i različitu primjenu. Primjerice, strateški plan u sebe može uključivati i prostornu i vremensku dimenziju. A reći da je netko labilan na emocionalnom planu označava crtu nečije ličnosti.

Svašta se može događati na planu ovoga ili onoga. Ili ne događati. Stoga, kad se kaže da su planovi nejasni, generalno gledajući, nije se ništa konretno reklo. 

Dapače, ako je ‘mala kućica’ pleonazam, što bi onda mogli biti ‘nejasni planovi’? Pa nešto uopće i postane plan tek kad zadobije konkretno obilježje.

Planovi, međutim, ipak mogu biti nejasni ako se tim izrazom koristimo u vizualnom ili takozvanom ‘slikarskom’ svijetu, prostoru ili žargonu. Takve bismo planove ponekad mogli usporediti sa slojevima (layerima); oni, nadalje, mogu uzimati u obzir perspektivu, oni mogu biti postavljeni jedan iznad drugog, najčešće, dakle, u horizontalnom nizu zemlje, mora i neba, iako nije isključeno da su oni i jedan ispred drugog, da postoji prvi, drugi ili treći plan. Pa ako se u tom smislu govori o planovima, onda onaj prvi, onaj nama najbliži ili najvidljiviji, ne smije zauzimati cijeli kadar, zato što tada ne bismo znali da postoji još i drugi ili treći iza njega.

No, kad se ti planovi označe nejasnima, tada opet ne znamo da li je poneki od njih nejasan ili su oni nejasni jedan naspram drugog ili trećeg, odnosno nejasna je granica između njih. Ili pak onaj prvi može ipak prekrivati cijeli kadar, ali biti ponešto transparentan, pa otkrivati, ali, dakako, ne posve, nego u nekoj gradaciji i ove koji se nalaze iza njega i na taj način potvrditi njihovu prisutnost, ali je učiniti nejasnom.

Maja Marković svoje nejasne planove predstavlja na tri načina, uzimajući u obzir tri mogućnosti čitanja ili primjene.

Desetak papira A4 formata obješeno je na zidove, ukoso. Ti su papiri crni, a tamnim je bojicama, crvenom, plavom, zelenom, itd., na njima intervenirano. Intervencije su uokvirene tankim crnim rubom. Već sami po sebi, obješeni ukoso na bijelini zidova, oni identificiraju neuobičajeni odnos, odnosno ustanovljuju svoj plan s obzirom na onaj podloge. Dapače, stiče se dojam, s obzirom da su svi pod istim kutem ukošeni, da dijele nekakvu zajedničku odgovornost spram načela ukošenosti, te da kad bismo pomaknuli jednog, da bi i ostali slijedili tu promjenu. Svaki od njih je drugačije iscrtan, ili preciznije rečeno, ispunjen šarama – horiznotalnim potezima, okomitim, istočkavanjem ili pak ispreplitanjem. Tamna boja tih poteza jedva se i zamjećuje na crnom papiru, pa ako ih doživljavamo kao svojevrsnu prekrivku ili kao layer, tada možemo reći kako je on jedva postojeći, no taman je toliki da bi se granicu između poteza i papira jedino moglo označiti nejasnom. Stoga jasnoća kojom se putem postava plan tih slika odvaja od plana zidova, kao da je poništena sadržajnom nejasnoćom planova unutar samih slika.

Druga serija radova predstavlja ponovno korištenje motiva iz serije slika «Događaj». U pitanju su vrlo tankim potezom olovke konkretizirane vizure što bismo ih mogli označiti gotovo arhitektonskim ili povremeno urbanim, na kojima se pojavljuju crni obrisi ljudi i životinja. Ti obrisi djeluju kao da su zapravo poput naljepnice izvađeni iz situacije i na mjestima gdje su bili je ostala podloga, dakako crna. Te su slike sada ponovo nacrtane, ali u znatno smanjenom formatu (od B1 na A4), a papir na kojem se nalaze je na dva ili više mjesta presavinut, čime slika odnosno prizor dobiva uglove, pa i trodimenzionalnost, moglo bi se reći kako su se slike dodatno samorealizirale. Instalacija sagrađena od samostojećih slika podsjeća na nekakav zbir navodno materijaliziranih vizura, one jesu razmještene po podlozi poput nasumce porazmještenih kuća, no te kuće ili zgrade ili trgovi ili ulice zapravo uključuju odnosno sastoje se od perspektiva na njih same.

Nejasan bismo plan ovdje, dakle, mogli identificirati upravo na promijenjenoj ulozi koju perspektive kao temeljni sadržaj tih slika, kao okosnica njihove proizvodnje ili ključna poluga njihove reprezentacije, sada dobivaju presavijanjem po pojedinim elementima tih perspektiva. Ali ne kreće se presavijati po konkretnim linijaturama tih vizura, nego  vodeći se prvenstveno idejom pretvorbe. Pa su tako perspektive, prvotno nacrtane s ciljem da predstave okolnosti nekog prostora, sada postale materijalizirani čimbenici perspektive jednog drugog prostora. Pri čemu se ne vodi računa o njihovom izvornom, a sada već pređašnjem sadržaju. Čime se ponovo u nekakav suprotstavljeni odnos dovodi postav sa sadržajem. Tematski se plan, naime, na novouspostavljenoj razini odvaja od oblikovnog upravo s ciljem identifikacije te razine. Odnosno nemogućnost takve jasne identifikacije suprotstavljenih planova zapravo ilustrira njihovu nejasnost. Ne zna se gdje koja od uloga tih planova započinje i završava.

Treći rad je instalacija što se sastoji od dvije tvrdo ukoričene bilježnice i plohe na kojoj se one nalaze. I ponovo se forma instalacije galerijski proizvela od elemenata izvorno drugačijeg formata. Te su bilježnice, naime, posve samostojni umjetnički artefakti, no izmiče definiranje njihova konkretna izražajna medija. Teško ih je nazvati artistbookom, iako po svemu nalikuju. Ponekad im se sadržaj odaje listanjem, ponekad ne. Prisutne su i slike što bi mogle biti izdvojene i predstavljene zasebno. No ipak, to nije niti sketchbook. Poneki su listovi u izravnom odnosu, tek oba daju zajednički rezultat – šablonski izrezani dio jednoga definira konteskt ovoga iza njega. Neki se njihovi dijelovi nikako drugačije ne bi dali predstaviti, osim ovako ukoričeni.

A za sadržaj tih bilježnica bi najtočnije bilo reći kako su to nejasni planovi. Transparentnošću, pravilnim izrezivanjem dijelova stranica, kolorističkim nadovezivanjem i tako dalje, predstavljaju se mogućnosti ilustracija prostora koji se poput opne ili filtera ili bilo čega sličnog nalazi između dva plana i čini ih međusobno nejasnim.  Kao materijalizirani nosač ideje prostora između određen je list papira, no za razliku od uobičajene knjige gdje je list nosač odnosno prenosnik informacije, ovdje je on informacija. On uvjetuje sadržaj slike, koju ostvaruje samostalno, ali češće u suradnji sa slijedećim, on je ključni čimbenik proizvodnje nejasnoće. No, on mora postojati da bi sadržaja uopće i bilo. I, konačno, sadržaj je materijalizacija nejasnoće.

«Nejasni planovi» ne otvaraju, dakle, nekakvu značenjsku ravan u okviru koje je moguće promišljati o različitim tumačenjima tog pomalo zagonetna pojma, nego predstavljaju njegove konkretne portrete.

Categories
All Galerija Vladimir Nazor, Zagreb razne tehnike Volumen 4

KAVA JE ODLIČNA

Dvadesetak isprintanih fotografija A4 formata što prikazuju šalice za kavu, tanjuriće, džezvu i pladanj, snimljene su kao što se inače fotografiraju trodimenzionalni galerijski eksponati. Potraga za razlozima njihova boravka ispred objektiva, pa zatim i na galerijskom zidu, odnosno potraga za bilo kakvom autorskom intervencijom na portretiranim predmetima, ostaje bez rezultata. Džezva je ona najobičnija, crvene boje, kakvu i osobno imam, dapače dvije – kod kuće i u uredu, tanjurići i šalice su iz raznih servisa, baš ništa ne otkriva znatiželjnom posjetitelju putokaz prema namjeri autorice. Stvar bi bila donekle objašnjiva kada bi unutar fotografija bili brojevi, u smislu cijena tih proizvoda, kao nekakva karikatura asortimana u prostoru konzumerizma, no čak i prvi pogled na vrstu tih šalica eliminira mogućnost da ih se bilo kako interpretira, relativno kičaste, nedefiniranog dizajna, dakle, apsolutno obične. 

Izložba “Kava je odlična” osim zidne instalacije uključuje i video. On kao da preuzima formu tzv. ‘home videa’ s obzirom na kadar i tehničku nekvalitetu. Kamera je očito postavljena na nešto povišenu poziciju na jednom kraju stola, stoga je u prvom planu stol prekriven crvenim plastičnim stoljnjakom s bijelim krugovima, na njemu je pribor za kavu, kojeg smo već vidjeli na onim fotografijama, a za stolom su tri osobe kojima ne vidimo glave, što podražava dojam home videa jer kao da je kadar neprecizno postavljen.

Čuje se, međutim, glas u off-u koji pomalo prepričava i objašnjava zbivanje. Za stolom izgovoreni dijalog vrlo se slabo čuje i prezentiran je titlom.

Od glasa u off-u doznajemo identitet prisutnih: to su autorica, njena majka i njena baka. Također doznajemo i ponešto o njima i njihovim običajima, primjerice, da je svakodnevno vole zajedno piti, ili kako baka uvijek kaže da je kava odlična.

Replika u titlu, međutim, odjednom pojavnjuje sadržaj posve neočekivan ovakvom ambijentu. Majka, primjerice kaže: “Uvijek će svak govoriti: – ajde vidiš, baš je eto, baš izgleda k’o žensko. – Ali nikad nećeš biti… žansko. Jednostavno to ne postoji. Jednostavno Ante, ne možeš se promijenit… hormoni i tvoje rođenje. Možeš jedino odrezat i drugo nemaš. I što ćeš onda? Nemaš ni jedno ni drugo?”

Pomalo se stječe dojam da je taj titl zapravo u montaži nalijepljen preko prizora, do te mjere, naime, ne pripada običnosti vizualnog konteksta ilustriranog pojedinim predmetima u kadru. Suočeni s tom izjavom, oni sada postaju elementi u skiciranju određena svojetonazorska modela. Izložba dobiva radnju, izlošci igraju aktivne uloge u plastičnom predstavljanju tog modela.

Ta replika djeluje povratno, uspravlja se poput ogledala što kao da odražava, ili preciznije, vraća natrag perspektivu na prostor odakle je upućena. Između ostalog, i na ritual kave kao jednog od usputnih nositelja tog modela. No, činjenica da se taj ritual postavlja kao platforma na kojoj se tako identificirani model suočava s novim i njemu posve nepoznatim, istodobno predlaže da se on ustanovi i kao prostor komunikacije između tih, odjednom ustanovljenih, nepomirljivih strana.

“Kava je odlična” uzima ritual kave kao simbol komunikacije, primjerice, između tih fundamentalno različitih strana pod čijim okriljem ta fundamentalnost kao da blijedi, oni i dalje svakodnevno piju kavu. Kao protagonisti, oni su konkretni ali kadrom neidentificirani postaju univerzalni,  i kao da vrše propagandu mogućnosti rješavanja nepomirljivosti.

Dijalog između dvije strane odvija se i na razini cijele izložbe, gdje svi izlošci postaju ikonografija određena konteksta, koja to postaje tek u komunikaciji s radom iskazanim u sasvim drugom mediju – autentičnim audio video zapisom. Te su fotografije izložene kao materijalni dokazi poprišta na kojem se odvija drama. Pojedine šalice ili tanjurići podsjetnici su na pojedine trenutke kojih je bilo mnogo – što doznajemo iz brojnih epizoda u videu, nepomična kadra, ali ugrubo nalijepljenih jednu iza druge. Drama je stvarna, izoliran je kontekst koji onemogućuje majci da shvati sinovljevu odluku za promjenom spola.  

Ta se promjena u međuvremenu dogodila, autorica izložbe je Anita, čime kao da je povučena izravna linija od dokumentirane bitne životne činjenice do njene autorski posve oblikovane galerijske prezentacije. Ta linija kao da izlazi iz samog središta rada, iz replike izražene titlom u videu, a na drugoj strani završava u identifikaciji autorstva. Ona, dakle, spaja i zaokružuje ne samo prostor izložbe, nego u taj prostor uključuje i onaj cjelokupan izvan prostora galerije i izvan vremena trajanja izložbe. Kao da se njome isotodobno odredio i period u kojem se promjena dogodila – posjetitelj ulazi u galeriju, razgledava izloške na zidu, zatim ulazi u odvojeni prostor gdje prati projekciju videa u kojem doznaje kakva je majčina reakcija na sinovljevu namjeru da promjeni spol i postane Anita. To se događa za vrijeme ritualnih ispijanja kave gdje je prisutna i baka, koja po svoj prilici ne percipira o čemu se radi, što zapravo razumijevamo iz njene uvijek ponavljene izjave da je kava odlična. Posve razumijemo bakinu nemogućnost da razumije, no njena je izjava preuzeta za naslov izložbe, dakle, postaje manifestna, njeno je nerazumijevanje protumačeno kao paradigma općenitog nerazumijevanja ovakove odluke. A mi cijelu priču doznajemo postfestumski, čega je označitelj upravo idenitet autorice izložbe.

Prolazeći kroz izložbu kao da prolazimo kroz taj period – kava se i prije Antine odluke u istom kontekstu svakodnevno pila. Šalice i tanjurići i tada su bili dio priče. Trenutak objave te odluke sve je promijenio, u njihovu životu ništa više nije isto, a u našem doživljaju te iste šalice sada postaju ne samo nijemi svjedoci, nego vrlo rječiti simboli cjelokupnosti promjene. 

Categories
All instalacija Novinarski dom, Zagreb Volumen 4

RAZBIJANJE LATINICE

Instalacija se sastoji od 11 ploča 50 x 70 cm, na kojima su tehnikom sitotiska otisnuti stihovi iz poezije i rečenice iz proznih djela pisaca koji su ili pripadnici i srpske i hrvatske književnosti ili su kao srpski/jugoslavenski pisci snažno utjecali na hrvatsku književnost. Ploče su ‘dvojezične’, odnosno tekstovi su predstavljeni na latinici i na ćirilici, a veličinom, bojom i dizajnom istovjetne su dvopismenim pločama koje su u Vukovaru razbijane na državnim institucijama.

Mimikrirajući izvornu situaciju, Labrović prethodno razbija ploče, pa ih poput razbijena mozaika ponovo slaže i raspoređuje po podu velike dvorane Novinarskog doma za vrijeme trajanja svečanog prijema povodom pravoslavna Božića. 

Dvorana je dupkom puna, nazočna je kompletna hrvatska politička garnitura, brojni uzvanici i ništa manje brojni novinari. Uslijed velike gužve, po pločama se gazi, pa slijedom toga dolazi i do pomicanja dijelova pojedinih ploča, čime se djelomično ili potpuno gubi sadržaj teksta na njima. No, dočim su gosti na početku još koliko toliko i nastojali ne gaziti po pločama, domaćini, to jest novinari, poglavito fotoreporteri i snimatelji, koncentrirani na zbivanja na pozornici, gotovo na karikaturalnoj razini, u svojevrsnom stampedu traženja pozicije za što bolji kadar, nisu obraćali nikakvu pažnju, očito posve nesvjesni postojanja bilo kakve instalacije.

Stoga bi se moglo zaključiti kako Labrović, ispravno pretpostavljajući razvoj događaja, instalaciju koristi kao platformu za performans što ga izvodi publika. Kompletna simbolika cjelokupne situacije skoro da uopće više i nije simbolična, nego postaje doslovna. Jedan od temeljnih razloga ovog okupljanja, manifestacija agresivnog iskazivanja netolerancije, smjesta je zaboravljen i postaje tek platforma za iskaz interesa različitih društvenih grupacija, svojevrsno ogledalo u kojem se reflektira opće stanje.

U razvoju performansa izaslanik predsjednice Republike Juričić upućuje prijedlog organizatoru primanja Pupovcu, predsjedniku SNV-a i predsjedniku vlade Milanoviću na simboličnu gestu ponovnog slaganja dijelova jedne od ploča, pa ih i novinari konačno postaju svjesni.

Autorsko skiciranje konteksta, koji zatim sam po sebi govori sve ono što bi se o tome trebalo reći, osim što se na izvedbenoj razini poigrava s pretvorbom inicijalna formata instalacije u finalan format performansa, te na taj način posve identificira realnost, ima i višestruka značenjska uporišta. Između ostalog i u osobi autora, to jest Labrovića, koji svoje inicijalno zvanje profesora književnosti stavlja u konkretno uporabnu funkciju aktivna umjetnika, što ga zapravo čini i najpozvanijim odnositi se spram jezika, kao teme ovog rada, a istodobno i jedne od bitnih tema našeg društva. I to stavljajući jednako težište i na jezik i na književnost. Imajući, dakako, na umu kako se ‘sukobljene’ strane isključivo bave jezikom, kao pitanjem identiteta, posve zaboravljajući književnost, koja zapravo određuje okvir kako nacionalnog tako i duhovnog identiteta. Podsjećanje na ulogu književnosti u oblikovanju jezika, i to u političkom kontekstu, na neizravan način priziva i pitanje njene pripadnosti, kome je ona temeljno odgovorna, sebi ili naciji? Jer, apsurda li, nije li Kafka kao češki Židov obogatio njemački jezik, a Camus kao Alžirac francuski. I to u okolnostima francuskog terora nad Alžirom, a ovaj prvi da i ne spominjemo. Nisu li i Jelinek i Bernhard nedvojbeno obogatili jezik svoje zemlje, no to unapređenje ponajprije koristili za suštinsku kritiku svoga društva?

Zato što mislimo da je ovdašnja situacija baš toliko specifična, neprestano se ne uspijevamo dokopati čak niti one nulte razine. “Mislio sam. Tu bih mogao biti čovjek.”, kao sadržaj jedne od tabli odabire Labrović misao Sime Mraovića. Zašto neprestano koristimo metlu koja ne razlikuje žito od kukolja? Zašto tražimo trun u tuđim očima, ne videći balvan u svome, predstavljamo se neprovincijalnim, a ponašanjem nedvojbeno potvrđujemo kako “U provincijskom kinu vrijeme kao da stoji. Tamo su još na cijeni jučerašnji heroji.” (Arsen Dedić po izboru Labrovića.) 

Uporaba poezije i proze na javnim tablama, stoga ne samo da podsjeća na važnost književnosti u oblikovanju jezika, nego nudi i mogućnost precizne dijagnoze konkretne bolesti. Pa bi bilo i logično da država stane u službu boljitka, da postavi takve table u smislu ljekovitih upozorenja ili državnih putokaza prema boljem sutra. I to upravo akcijom koju će započeti na svojim rubovima, nastojeći prevladati konkretne nesuglasice poetskim porukama. Kao što je svojedobno albanski predsjednik bojao kuće u Tirani. Glavnom gradu države što ju ovdje svi odreda smatraju provincijalnijom od naše. Akcijom što je na nemogućnost rješavanja gorućih problema odgovorila umjetničkim činom, na prvi pogled apsurdnim i neučinkovitim, no u konačnici spasonosnim.

Ali, posve je usamljena inicijativa takve vrste od strane političke strukture, umjetnički oblikovane simptome niti jedan sustav ne voli, niti onaj prekjučerašnji socijalistički, niti jučerašnji nacionalan, niti ovaj današnji korporacijski. (Nama je ovaj današnji zapravo sutrašnji, dakako, ukoliko se u dogledno vrijeme uspijemo izvući iz jučerašnjeg, što je malo vjerojatno.) 

Uvodno razbijajući table u pripremi instalacije, Labrović udara čekićem po riječima,  čime, između ostalog, nažalost, vjerno preslikava i dalje važeću logiku globalne stvarnosti koja na riječ odgovara udarcem, na udarac kamenom, na kamen haubicom i tako dalje.

Dakako da on ne računa s mogućnošću realizacije literarna prijedloga, zato ju i predstavlja u formi instalacije, kao ogledalo stvarnosti, ili, preciznije, ogledalo što ga stvarnost razbija po pročeljima.

U slučaju stvarne akcije, nije, međutim, isključeno da bi i literarne dvopismene ploče postavljene na određenim mjestima bile kamenovane. Jer one prave i nisu stradale zbog sadržaja, nego zbog emocionalna naboja provocirana određenom političkom tendencijom. Dakako da, nažalost, postoji plodno tlo takvom huškanju, da ožiljci možda nikad i neće nestati, da je nemoguće preskočiti stepenice vremena, te da je uspon po njima i težak i klizav i u svakom smislu tegoban. Njihovim rušenjem, međutim, on ne samo da se odgađa, nego se propada u podrume prošlosti. A u njega propadaju svi, i šačica huškača i većina nagovorenih, što zapravo i proizlazi iz naslova instalacije, razbijajući ćirilicu, strada i latinica.  

“I to bi ukratko bilo sve.” (Dragan Velikić)

Više su nego minijaturne šanse kako politička struktura na realne ili emotivne probleme neće odgovoriti realno ili emotivno, nego nasuprot tome, na surove i jalove opkope zbilje izvršiti sjajni protumarš fantazije. No, ako se ipak kojim slučajem odluči na ovu drugu opciju, recept joj je na stolu.

Pritom bi svakako trebala imati strpljenja. Kao što su strpljenja imali nadležni u Harlemu sredinom prošlog stoljeća i na svako igralište iskrcali po desetak košarkaških lopti. Lopte bi izjutra nestale, no akciju su ponavljali sve dok se buduće košarkaške legende nisu uvjerile kako će lopti na igralištu uvijek biti. Time se, dakako, nije riješio problem Harlema ili pitanje rasizma, ali se jedan dio stvarnosti ipak unaprijedio.

Postavljanjem uvijek novih i novih dvopismenih književnih ploča, možda bi se i njihovo razbijanje postupno smanjilo, možda zato što bi nekome dosadilo kamenovati ih, a možda bi čak i pročitao sadržaj: “Na početku svih staza i puteva, u osnovi same misli o njima, stoji oštro i neizbrisivo urezana staza kojom sam prvi put slobodno prohodao.” (Ivo Andrić) Možda bi se taj netko i zapitao, koja je to staza kojom bi se moglo slobodno prohodati, a na kraju takve šetnje pomisliti: “Budim je zbog sunca koje objašnjava sebe biljkama, zbog neba razapetog između prstiju.” (Branko Miljković) Pa na kraju možda i zaključio kako ta staza ne bi smjela biti posuta oštrim komadima razbijene stvarnosti.

Categories
All Galerija Academia moderna, Zagreb slikarstvo Volumen 4

DIE MARKIERUNG (ZNAK)

Petnaestak izloženih slika identična formata (70 x 100 cm) karakteriziraju tri zajednička elementa: pozadina u boji, kratak tekst u gornjem dijelu slike što ga tumačimo kao naslov i linijski crtež kao sadržaj, gotovo stripovski predstavljen u dva kadra. Taj je crtež uvijek učinjen linijom iste debljine. Naslov je verzal u italiku, ispisan rukom, no slova su pravilna i podražavaju ona šablonska, a boja podloge na pojedinoj je slici uvijek tonski izjednačena. 

Sva ta tri elementa, gledajući ih zasebno, kao da uzimaju u obzir granicu slike kao izražajna medija, ponekad je i prelaze, kao da obigravaju oko nje, kao da se jednim svojim dijelom zapravo i bave upravo tom granicom. 

Ono što bi se možda moglo postaviti i kao četvrti element jest činjenica niske cijene i lake dostupnosti materijala na kojem je napravljena slika, to je ljepenka već izrezana na odgovarajući format (B1). Pa kao da se i tim materijalom i njegovom dostupnošću dodatno naglašava pitanje slike kao medija, zato što se time demistificira, čak i na razini autoironije, ozbiljnost  njene proizvodnje.

Boja podloge nastala je potezima kista. Oni su posve pravilni, učinjeni vrlo pedantno i metodično, gotovo kao rezultat nekakve meditacije, iako u konačnici imaju tek ulogu prebojavanja pozadine. Gledajući cijelu seriju, reklo bi se kako je skoro i nebitno koja je boja u pitanju ili kako je to vjerojatno lakše učiniti valjkom. Odluka da se to ipak učini potezima, i to gotovo bezbrojnim potezima, koji su osim toga i potpuno paralelni, kao da ih je učinio alat, a ne ruka, svjedoči o pristupu i presuđuje u korist označavanja tog dijela procesa kao oslikavanja pozadine. Tom je oslikavanju oduzeta dimenzija sadržaja u smislu aktivne uloge u konačnici, a pozornost kao da je usmjerena na sam čin, proizvodeći formu lišenu sadržaja, taj se čin zapravo konceptualizira. Što znači da svojom prisutnošću sakriva mnogo više nego što iskazuje, ili, kako je on ovdje zato da bi svojom dimenzijom potkrijepio konačno određivanje medijskog izraza kao slike. Ne zato što bi neka nužnost objektivne klasifikacije postavila to pitanje, nego ga on sam postavlja navodeći na dojam kako se radi o plohi, kojeg zatim ruši predstavljajući tu plohu kao strukturu. Upinjući se da prepozna granicu, bez obzira tiče li ga se ona u smislu formativna određenja ili osobna autorska izazova, Tudek kao da ju tim naporom i oblikuje – postulira postojanje prostora što se pomalo širi oko granice ‘slike’, a taj se prostor oblikuje tek njegovim osvajanjem tog terena. Kao da nastanjuje dotad nepostojeću zemlju.

Slično se događa i s izborom boja. S obzirom da je crtež obično akromatski, učinjen ili crnom ili bijelom bojom, ispada da je gotovo svejedno kakva će biti boja podloge, odnosno da je mogućnosti bezbroj. Naizgled se ništa, u smislu poruke, ne bi promijenilo kada bi to bili crni crteži na bijeloj podlozi. Tudek se, međutim, koristi temeljnom asocijacijom, pa čak možda i klišeom te asocijacije, koju pojedine boje po nekakvom općeprihvaćenom mišljenju imaju. Te su asocijacije iskorištene u cilju ambijentalna doživljaja sadržaja slike, kao da plava dodatno naglašava usamljenost, a crvena promjenu i slično. Pa iako se ta asocijacija odvija na apsurdnom terenu, kao da se taj teren koristi ne bi li se iskarikirao doživljaj, ali istodobno pružio i još jedan dokaz da se radi o slici. Odnosno, iskarikiran je pokušaj da se tom dimenzijom dokaže kako je u pitanju slika. Na isti način i cijela serija, s petnaestak različitih boja, nedvojbeno ‘dokazuje’ kako je u pitanju slikarska izložba.

Takvoj uporabi podloge moguće je pridružiti uporabu dimenzije teksta odnosno ‘naslova’ pojedine slike. Njegova je pozicija obično na vrhu, dakle, na mjestu gdje bi naslov i trebao biti. No, postavlja se pitanje, naslov čega? Naslov slike svakako ne. Zato što slike u sebi nemaju naslove. Neke imaju tekst, ali on je, primjerice, kod Jurića izvedbeni alat, kod Marteka sadržaj slike, a kod Malčića njen komentar. Kod Tudeka je tekst najava onoga što će se ispod razvijati. Dapače, on opisno najavljuje predstojeći narativ asocijativno mu određujući i prostor ili sferu u kojem će se odvijati. Primjerice, u slici “Nestanak duha” nacrtane su dvije krletke, obje, dakako, prazne, s time da su rešetke donje malko razmaknute, očito ih je ‘duh’ silom razmaknuo da bi uspio izaći i nestati. Smisao se ustanovljuje tek naslovom.

Moguće ga je shvatiti i kao uputstvo za uporabu. I to za uporabu u procesu nastanka slike, kao da je Tudek sam sebi prvo naslovom postavio pitanje: “Kako stripom slomiti strijelu?”, pa zatim malo razmišljao, onda se sjetio nacrtati u gornjem kadru gornji dio strijele, a u donjem njen donji dio. Slomio ju je, dakle, slobodnim prostorom ili razmakom između dva kadra. Slika sama odgovara na autoreferencijalno pitanje koje je naslovom postavljeno, pa se, tako ustanovljenim dijalogom, kontekst naslova odvaja od konteksta crteža.

Osim toga, sadržaj slike se identificira kao strip. Imajući na umu formu, posve je logično da će se takva pomisao nametnuti. I da će ju Tudek smjesta staviti na stol, odnosno tretirati kao sadržaj. Pa je tako ideja medija stripa postala sadržaj slike, apsurdna stripovska problematika riješava se na nekakvom ‘širem’ planu – u navodnom mediju slike.

Nadalje, crtež posvema nalikuje na formu stripa, dapače, dva kadra su u striktno dramaturškom odnosu, kao dva čina jedne predstave, potez jednom linijom također sugerira stripovski alat, međutim, ideja ne, ona je neposlušna, ona nam izmiče mogućnost da prizor proglasimo stripom. Prvo zato što je apsurdna dimenzija njena sadržaja u startu autoreferencijalna, bavi se svojim ustanovljenjem, govori o tome na kakav se način odnosi prema naslovnom narativu. Primjerice, u jednoj od rijetkih slika bez naslova u gornjem kadru vidimo nacrtanu kulu od karata, da bi ispod toga, gornja linija donjeg kadra pala i pritom srušila kulu od karata. Situacija je, dakle, odgovorna za rušenje te situacije, jedan dio kadra se srušio i poništio njegov sadržaj.

Da bismo dobili na znanje činjenicu kako je u sadržaj intervenirao i komad forme, nužno je bilo perspektivu gledanja izmaknuti od klasična stripa i smjestiti je u drugi prostor.

Gdje je taj prostor?

Utjecajem na svoj sadržaj, strip se od sebe odvojio, no mi taj utjecaj vidimo, dakle, taj je prostor negdje između njega i nas. I u tom prostoru on sada manifestira svoje probleme, prepričava da mu je pala gornja linija i srušila karte. I tu više nema pomoći zato što su mu na raspolaganju svega dva kadra.

Na taj način Tudek strip pretvara u koncept stripa, njegovim se atributima poslužio u oblikovanju prostora koji se nalazi izvan stripovske domene. Istodobno, svojski se trudi ironizirati vlastiti napor ili ‘želju’ da tu domenu proglasi slikarskom. Kao da dobrovoljno prihvaća boravak u neimenovanom medijskom azilu, pri čemu se progonstvo iz postojećih temelji na samoinicijativnom proglašavanju nepripadnosti – kao da se, već gotovo i sa žaljenjem, konstatira ta činjenica.

Negdje se, međutim, ipak mora biti, bez obzira na izostanak imenovanja tog prostora, nekako ga je nužno označiti. Pa, ukoliko naslov izložbe ‘Die Markierung (Znak)’ prevedemo kao označitelj, tada bi boja i potez kistom mogli biti označitelji slike, a tekst i crtež svakako označitelji stripa.

Ti su označitelji ipak slični, nalazimo ih u oba medijska prostora, pa ih je nužno naglašavanjem identificirati, a zatim, na formalnoj razini – layerima – konačno i odvojiti – onaj od crteža je ispred onoga od slike. Na taj je način i medij izraza moguće označiti kao hibridan. A pronalazak obrasca za razlikovanje tih layera u situaciji njihova preklapanja, Tudeku omogućuje predložiti format kompilacije kao svog označitelja.

Categories
All svjetlosna instalacija Volumen 4 Zbirka Richter, MSU Zagreb

NEVIDLJIVA PRISUTNOST

Pretpostavka je da početnu situaciju izlagačkog prostora kuće Richter karakterizira uobičajeno galerijsko osvijetljenje. Tamo nalazimo nekoliko Richterovih radova za ovu priliku izvađenih iz fundusa, primjerice «Proboj», «Rasplet», «Prostor lamele», «Prema spirali», nekoliko «Koloriranih binoma», te «Prostornu sliku br. 25». Prisutnost Jurićevih radova gotovo je nevidljiva, tek pažljivom istragom otkrivamo iscrtane bijele trake po bijelim površinama zidova. Nakon nekog vremena, točnije svake tri minute, svjetlo se uz, naglašeno pojačani zvuk prekidača, ugasi, a nekoliko trenutaka potom, također praćeno zvukom što podsjeća na okretanje prekidača za stadionsku rasvjetu, uključuje se tzv ‘black light’, odnosno UV svjetlo, čime se potpuno mijenja ambijent. 

U galerijskom polumraku dominira crtovlje po svim zidovima učinjeno florescentnom bojom koje sada postaje plavo i kao da oživljuje, odnosno uslijed UV svjetla doima se odvojenim od zidova i samostojećim u prostoru. Richterove skulpture skoro da su posve da iščezle, tek su nevidljivo prisutne. Nešto vidljivija ostaje tek «Prostorna slika br. 25», prozirna kocka formata 70 x 70 x70 cm, na čijim je stranicama, pa i unutar same kocke, samoljepivim folijama u boji učinjena prostorna geometrijska slika čija se struktura temelji na crtovlju usporedivim s Jurićevom intervencijom na zidovima. Upravo s obzirom na tu strukturu, kao i na činjenicu da je u situaciji Jurićeva prisustva jedino ovaj rad jasno uočljiv, mogli bismo ga shvatiti kao otvoreni komunikacijski kanal kroz kojeg prolazi energija iz Richterove kocke na Jurićeve zidove. Dapače, poput vizualne ilustracije djelovanja uređaja odgovornog za proizvodnju hologramske slike koja se ne rasprostire samo uokolo Richterove «Prostorne slike br. 25», nego odlazi i iza uglova, u sve dijelove prostora. Što na simboličkoj razini kao da sugerira oblik njihove komunikacije,  odnosno platformu tog razgovora, pa čak i neke od temeljnih značajki jednog dijela Jurićeva opusa.

Promjenu svjetla uvijek prati i taj glasan, metalan ‘klik’ poput zvuka uključivanja nekakva cjelokupna postrojenja, koji, između ostalog, kao da ima i scenografsku ulogu, te potiče i dojam svojevrsna teatarskog narativa, zato što na neki način najavljuje kompletnu izmjenu scene, poput drugog čina iste predstave. U oba čina, naime, postoji nevidljiva prisutnost, ili preciznije rečeno, tek jedva jedvice vidljiva. Obično svjetlo pojavnjuje Richtera i sakriva Jurića, a ‘crno’ svjetlo obrnuto. To, međutim, priziva i doživljaj paralelna postojanja. Kao postojanje pozitiva i negativa istoga, pri čemu struktura crteža postaje zajednički nazivnik. Ta struktura, pak, diskretno komunicira s ostalim izloženim Richterovim radovima i to upravo na liniji pozitiv – negativ. Isključujući stvarno svjetlo, te skulpture postaju tamni obrisi kojima stilizirano odgovaraju elementi Jurićeve iscrtane mreže, dakako, svjetli s obzirom na pozadinu. Te su reakcije posve diskretne, više je to neka slutnja poveznice nego jasan komentar. No, uključivanjem tih plavih svjetlina, kao reakcijama na tamna obličja pojedinih radova, u cjelokupnu mrežu – za koju bi se moglo ustvrditi kako je i proizašla iz prozirne kocke – Jurić postiže dojam višestruke isprepletenosti. Svojom intervencijom kao da materijalizira poveznicu između raznih Richterovih radova. Odnosno, izmišlja svojevrstan vizualan meta jezik koji ih objedinjuje i kojim oni tada i međusobno komuniciraju. Iako bi možda bolje bilo reći kako ne izmišlja taj jezik za ovu priliku nego taj svoj, već od ranije karakterističan, jezik primjenjuje na situaciju odakle je on možda jednim dijelom i proizašao. Što pak priziva i Jurićevu komunikaciju sa svojim predšasnikom, odnosno djelatno potkrijepljuje ili informira o obrascu oblikovanja njegova autorska izraza.

Osim toga, spomenuta se isprepletenost odvija i na razini samog prostora, Richterove kuće, koja i kao građevina i njen interijer zapravo identificira Richterovu ideju. Jurić sada, dakle, ne postavlja svoje elemente u već postavljenu situaciju, nego koristi Richterove elemente u izgradnji drastično drugačije situacije, u izgradnji svog ambijentalnog interijera koji je time posve izgubio dosadašnju prepoznatljivost i sada u potpunosti ilustrira Jurićevu ideju. Koja se, po ovome sada sudeći, djelomično i oblikovala po uzoru na Richterovu, što se izrijekom i pokrijepljuje izborom prozirne kocke kao komunikacijskog kanala. Takvo otvoreno iskazivanje zapravo postaje i temelj Jurićevoj slobodnoj gradnji njena simboličkog negativa. Koji se formalno, naglašeno dramatičnim audio vizualnim iskazanjem, izmjenjuje sa ‘zatečenim’ pozitivom.

Dakako, nužno se podsjetiti kako taj, posredstvom svjetla osvojen, formalan dojam izmjene pozitiva i negativa svakako nije izravan, nego zapravo upućuje na njegovu stiliziranu realizaciju na suštinskoj razini. Negativ odaje nevidljivu mrežu povezanosti elemenata vidljivih u pozitivu, čime zapravo kao da se upućuje na nevidljivu prisutnost autorskih poluga koje su odgovorne za proizvodnju različitih artefakata. Te poluge postaju vidljive tek pri određenim okolnostima, a u ovom su slučaju pojavnjene primjenom Jurićevih autorskih poluga. Uključivanjem uobičajenog svjetla tog razotkrivanja nestaje, sredstvo identifikacije njihove unutarnje povezanosti, što bi se moglo simbolički univerzalnije protegnuti i na nevidljive poveznice brojnih drugih naizgled nepovezivih stvari, smjesta iščezava i ostaju vidljive tek konkretne reprezentacije nastale djelovanjem nevidljivih energija.

A zatim, ponovnim uključivanjem ‘black lighta’ cijeli taj golim okom nevidljivi svijet iznova je animiran, gusto se crtovlje odvaja od zidova i postaje autonomno u prostoru, njegove linije, iako pomalo odgovarajući tamnim siluetama objekata, svojim oštrim zavijucima podsjećaju i na vizualnu interpretaciju zvučnih valova, odnosno kao da ilustriraju postojanje guste energetske mreže, koja i na taj način, svojim nevidljivim postojanjem, odgovara naslovu.

Tu je izmjenu moguće prispodobiti, primjerice, i izmjenom slajda, pri čemu zvuk priziva mehaničku konstrukciju takva dijaprojektora. On je, međutim, predimenzioniran, kao što je i samo vrijeme izmjene malko produženo, period mraka traje nekoliko trenutaka. Kao što je i sadržaj novog slajda, odnosno cijelokupne situacije posve neočekivan, ponajprije s obzirom na činjenicu njegove sveobuhvatnosti, na proizvodnju trodimenzionalne slike koja posjetitelja pozicionira usred nje. Dapače, posjetitelj može slobodno šetati i dalje se nalazeći usred te slike. Svojom sjenom on nikad ne prekida projekcioni snop svjetla, kojeg uostalom i nema, pa bi se čak mogao steći i dojam nekakve back projekcije, ili preciznije većeg broja takvih projekcija zato što je svaki centimetar zida, uključujući i sve pregradne zidove tog nejedinstvena prostora ispunjen sadržajem. Posjetitelj se, dakle, nalazi usred vizualne instalacije, izmjena slajda ga je, ne mičući ga s mjesta, pozicionirala unutar tog slajda. On sliku gleda iznutra, njegovo prisustvo jest stvarno, no on u toj slici postoji tek da bi ju vidio, on postoji u iluziji (ostvarenoj optičkim efektom) boravka unutar izloženog prizora. No, to je tek perspektiva gledanja, on time nije postao njen integralni dio, zadržana je relacija izložak – posjetitelj zato što ga situacija ne uzima u obzir, pa je stoga i njegovo prisustvo u tom smislu moguće proglasiti nevidljivim.

Da bi, nakon tri minute, nova izmjena cijeli taj doživljaj prebacila u nevidljivo prisustvo, a posjetitelja ponovo vratila u izložbeni prostor. 

Categories
All fotografija Volumen 4 Zavod za anatomiju, bolnica Šalata, Zagreb

MORTUI VIVOS DOCENT

Katkada se valja zagledati malo dublje, i još malo dublje. Skroz unutra, u svoje žile. Tamo vlada rajska harmonija, ogromna vojska brine se za red. Milijuni vojnika patroliraju, mijenjaju se straže. Odjednom košmar, obuzeti sljepilom, bijeli s leđa napadaju crvene. Buše im opne, ovi padaju i nestaju u bezdanu, rasulo. Jedan od napadnutih ipak uspijeva pritisnuti alarm, diže se cijela obrana i masakriraju uljeze, proždiru ih u tišini. Klupko kaosa, borce u klinču odnosi bujica. Jedan od odmetnutih bijelih pobjegne s poprišta, dospijeva daleko gore i izvan sukoba, ogleda se oko sebe, stražari drijemaju, ne znaju da je dolje rat, nije stigla informacija. Počinje ga pokretati njegov bolesni zadatak.

Onda promijeniti optiku, gledati gore, daleko, daleko gore. U gustom crnilu svijetle točkice. To tamo eksplodiraju zvijezde, u repu repatice izgara tisuću planeta. Sve ostalo izgleda isto, kompletan bezbroj uopće se ne miče, ne obraća pažnju, miruje i pušta da ga se gleda s terase, da se bude očarano zvijezdom što je pala.

O čijoj volji ovisi umire li ovaj čas stotine svjetova na podlozi beskraja ili ih topla struja nosi prema luci gdje će uljuljkani zaspati plavi i sivi od plavog i sivog svjetla zore koja se sprema doći? Tko donosi prevagu, je li tijelo tek nosač za misli ili su one usputni proizvod preciznog funkcioniranja milijarda sinapsi neobično složenog mehanizma?

Tih je nosača također na milijarde. A kad bi se samo jedan od njih nekim slučajem zatekao tamo na drugom kraj svemira, tamošnji bi se zacijelo u čudu zagledali skenirajući njegov aparat, isprepletenost tih sustava, gustu mrežu poveznica…

– I, kažete, rijetko vam se kvari?

Fotografije Domagoja Gračana portretiraju kontekst učionice popravljača naših mehanizama. Gotovo insajderski prolazeći prostorom iza zatvorenih vratiju, on, međutim, ipak zadržava začuđenost slučajna prolaznika pronalazeći motive u onome na što su stalni boravitelji već posve navikli. Njihov uobičajeni repozitorij, doživljen iz perspektive promatrača, postaje tema koja oku nesviklom na prizore postmortemske izvjesnosti zapravo ne pobuđuje zazor ili nelagodu. Primjerice, lubanje u nizu koje, s obzirom na istaknutu dob stručnjake informiraju o svakojakim činjenicama, laicima izgledaju poput stilizirana skulptorskog prijevoda raznih emocija. Ili nas podsjećaju na radove poznatog meksičkog umjetnika s početka dvadesetog stoljeća, Josea Guadalupea Posadu, koji je svojim crtežima predstavljao tadašnju svakodnevicu gdje su umjesto ljudi bili nacrtani kosturi, što je postala i karakteristika meksičke ikonografije. Pa nas tako ni gomila izrezanih dijelova lubanja neće podsjetiti na identitet njihovih bivših osobnosti, pa čak ni na sadašnju ulogu u obrazovanju budućih specijalista, nego prije na detalj Kožarićeva atelijera gdje sve smjesta postaje materijal za umjetničku proizvodnju. Nema ovdje, međutim, ni traga nedostatku pijeteta ili dostojanstva, nego je činjenično stanje promatrano kroz autorsku optiku proizvelo rezultat drugačije vrste, rezultat odgovoran strukturiranju kadra a ne prikazu elemenata ‘kadavera’. Dakako, kontekst je uvijek u podlozi ove serije, njegova je pretpostavka polazište, ali fotografije nisu dokumentarne prirode zato što je u njih ugrađena i kreativna dimenzija koja osim manifestirana sadržaja odaje i osoban doživljaj tog sadržaja, a ponajprije svojevrsnu očuđenost zatečenim kao motivom, očuđenost koja temeljno fotografa i tjera na snimak.

Njegov objektiv u staklenkama na vitrinama Zavoda za anatomiju pronalazi sasvim očuvane skelete koji ga, međutim, svojom oblikom iznenađuju, veličina lubanje nerazmjerna je ostatku, dapače, čak ga pomalo i asociraju na nekakve alienske forme. Pa ga to moguće i upućuje da iskoristi karakterističan ogib svjetla i sjena, da iskoristi i ogledalo što se tu usput zateklo i obličje u staklenci prikaže poput nekog neobičnog nebeskog bića. Ili da u dvjema staklenkama, što se nalaze jedna pokraj druge, prepozna izraz iznenađenja kojim se njihov sadržaj odnosi spram okoline. Gotovo oživotvorene, te bi se prilike u sljedećem trenutku mogle okrenuti jedna prema drugoj želeći međusobno i podijeliti to iznenađenje okolnostima u kojima se zatiču.

Dakako, među izlošcima na policama privlači ga i posve plavi, gusti, trnoviti grm. Filigranski isprepletena, ta je skulpturica očito zahtijevala veliku preciznost kipara. Vještinu kakva zapravo i ne postoji, u pitanju je, naime, tehnikom perfuzije preparirano ljudsko tkivo, konkretno krvotok jetre.

U prostranoj polumračnoj prostoriji zatičemo velike stolove i stolice spremne za početak predavanja. Svjetla još nisu upaljena, studenti još nisu stigli, nema ni profesora, ali centralno u dubini kadra vidimo da je netko ipak ovdje. U staklenom se ormaru, smještenom točno na čelu središnjeg stola, nalaze dva skeleta u prirodnoj veličini. Smjesta prepoznajemo ženu i muškarca, glavne uloge predstave koja tek što nije počela. Za koji časak prigušeni će žamor ispuniti prostor, škripa stolica će utihnuti, vrata ormara se otvoriti i glavne će uloge potom, kao da silaze s pozornice, izaći i prošetati publikom zorno predstavljajući sve svoje dijelove.

Gračan se, međutim, ne zaustavlja na artefaktima, odnosno arhivsko obrazovnim izlošcima u prostorijama namijenjenim poglavito teoretskim predavanjima, nego zaviruje i u praktičnu nastavu. U čiste, pa i pomalo hladne, neonskim svjetlom obasjane dvorane, gdje na stolovima mrtvi, prekriveni najlonom, spremni čekaju da krenu davati poduku živima. Latentno postojeći u svojim paralelnim horizontalama ti pokriveni kadaveri i neupaljena svjetla poslušno poziraju dok fotograf traži i nalazi optimalnu perspektivu za portretiranje toga specijalnog vježbališta u kojem će budući specijalisti otkrivati elementarnu građu čovjekova tijela.

I oni su već stigli, plave rukavice u bijelim kutama istražuju organiku smeđih tkiva. Pa i prije nego što će početi – bijele kute pozorno slušaju, a smeđe mumije strpljivo iščekuju njihov prvi rez. Pergamenti se zatim otvaraju i poput drevnih knjiga nude na uvid svoju osobitu abecedu. Plave rukavice listaju smeđe udžbenike, skalpeli precizno odvajaju redove i slova, pa potom prelaze na novo poglavlje.

Sat je završen, svjetla se gase, knjige se zatvaraju, vertikalnim kadrom dominira okomita linija stolova. Najlonom prekrivene enciklopedije spavaju, njihov se refleks ogleda u velikim ugašenim lampama, pa se pomalo čak i čini da se u tim lampama projiciraju njihovi snovi.

Sljedećeg jutra nove će studentice stići na nastavu, već ih i vidimo dok se približavaju ulazu u Zavod za anatomiju, na korak-dva su od vrata iznad kojih piše «Mortui vivos docent».