OSVOJENA PODRUČJA

ARHIV
INFO
196/442

EXTIMITÉ

ANTONIO GRGIĆ

Galerija Prozori, Zagreb / studeni 2016.

Naslovni pojam, lacanovski neologizam što povezuje riječi eksterijer i intimnost, Grgić nastavlja primjenjivati na zatečene galerijske situacije. Pa nakon uspješne komunikacije s Ivanom Sabolićem u njegovu zavičajnom muzeju u Peterancu, gdje je ogledalima i svjetlosnim projekcijama javno sakrivao pojedine radove iz fundusa tog muzeja, sada se također koristi ogledalima u identifikaciji vanjskog i unutarnjeg. No, dok fotografije pojedinih Sabolićevih reljefa okreće naličjem prema posjetiteljima, a između njih i zida postavlja ogledala, pozivajući da se tek posredno, putem odraza, informiraju o sadržaju, u ‘Prozorima’ radi gotovo suprotno: onome unutra sučeljuje unutrašnjost, a onome vani – vanjskost. Pri tome u potpunosti koristi karakteristiku Galerije Prozori, a to je da, za razliku od uobičajena galerijskog prostora, ovdje izložbene plohe nisu zidovi, nego upravo prozori. I to prozori knjižnice Slivija Strahimira Kranjčevića, dakle, prostora namjenjena upražnjavanju duhovne djelatnosti, koji se po tome može usporediti sa Sabolićevim muzejem. 

Na izložbenim prozorima Galerije Prozori, Grgić postavlja svoje ‘slike’, koje su također djelomično prozirne: u pitanju su ogledala formata 70 x 70 cm postavljena u centrali svakog pojedinog prozora. Odnosno, svakog drugog – u ogledalima su, naime, izrezani središnji dijelovi, cca 15 x 15 cm i stavljeni u sredinu svakog, dakle, prvog prozora. Tome treba dodati važnu informaciju: ogledala su dvostruka, na prozore su zalijepljena i s vanjske i s unutarnje strane. To se također odnosi i na ove izrezane dijelove.

S obzirom na svjetlo što je u knjižnici najčešće upaljeno, odraz unutrašnjosti je i inače moguće vidjeti u prozorima, jasno, pomalo transparentno, stoga što se kroz te odraze, dakako, nazire i vanjski prostor. A moguće je reći i obrnuto: gledajući kroz prozor postojeći eksterijer, nazire se odraz konteksta i osobe koja gleda van. Bilo kako bilo, u jednom prizoru dobivamo dvostruku sliku, onoga unutra i onoga vani, stoga se može reći kako su prozori, već sami po sebi, svojevrstan extimité, pa slijedom toga galeriju koju karakterizira upravo extimité, možemo proglasiti idealnom zaprezentaciju rada Extimité. Ne samo da je u pitanju in situ, zato što se ovaj in situ, za razliku od uobičajenih, ne tiče samo prostora, nego se odnosi i prema konceptualno programskoj dimenziji galerije, čiji su prozirni ili poluprozirni zidovi iz produkcijskih nazivnika odavno promovirani u metaforičku platformu.

Grgićev se in situ, dakle, u potpunosti ostvaruje i unutar formalnih i unutar suštinskih karakteristika galerije. I dapače, realizira se upravo naglašavanjem te dimenzije.

U laboratorijskim se naukama izraz in situ  uzima kao nešto između in vivo i in vitro. Primjerice, “ispitivanje ćelije unutar ukupnog organa, netaknute okolnim tkivom i/ili instrumentima, može biti in situ istraživanje. Neće biti in vivo ako je ošteti eksperimentator, ali neće biti isto kao kad se radi sa samom ćelijom, tj. po uobičajenom scenariju rada u in vitro eksperimentima.”

Pa kad bismo malko zanemarili specifično značenje naziva ovih potonjih eksperimenata u mikrobiološkom svijetu, doslovan je prijevod – u staklu.

Pa je, slijedom toga, ono – u živo suprotstavljeno onome – u staklu.

Iz čega proizlazi da se Grgićeva konkretizacija pojma Extimité, ne događa niti in vivo niti in vitro, nego in situ. Postojećoj transparenciji dvostruke slike u prozorima, on djelomično, ogledalima, ukida dvostrukost, prestaje se vidjeti ona slika s druge strane nevidljive opne (ona u staklu) i ostaje tek ova povratna (u živo). To proizvodi neobičnu vizualnu senzaciju, gledajući prozor kao kadar, doima se da je njegov sadržaj u središnjem dijelu tretiran nekim specijalnim efektom, zato što je slika kontinuirana, a tek ogledalom, poput kadra u kadru, izdvojen jedan od njena dva sloja. No, u sredini tog izdvojenog kadra nalazi se još jedan kadar što slici vraća drugi sloj.  Cjelokupna se slika, dakle ne ostvaruje niti u živo, niti u staklu, nego u njihovoj kombinaciji, dakle, in situ.

Koncept primijenjen na in situ format postava, identičan je suštini Lacanova neologizma koji uključivanjem eksterijera i intime ostvaruje cjelokupnost.

Dodatna se cjelokupnost (ako se to uopće može reći) ostvaruje i na razini elementarnih pojmova, odnosa duha i materije. Pri čemu je, dakako, duh – intima, a materija – eksterijer. Što bi, prevedeno na ovaj slučaj, značilo da je knjižnica duh, a vanjski svijet materija. 

Prilično točno, dapače, do te mjere, da još jednom potvrđuje činjenicu kako se za izložbenu prezentaciju, odnosno plastično utjelovljenje pojma Extimité nije mogla naći pogodnija adresa.

Drugim riječima, cijela bi stvar, odnosno uvjerljiva interpretacija naslovna pojma, sasvim solidno funkcionirala kada bi u prozorima, tim galerijskim izložbenim plohama, ogledala, poput slika u galeriji, bila zalijepljena samo s unutarnje strane.

No, temeljna konceptualna platforma Galerije Prozori – obraćanje jednako onima unutra, kao i onima vani – gotovo doslovno zrcali značenje Lacanova neologizma, pa Grgić, logično, duplicira ogledala i primjenjuje isti princip. Osim što su sada u pojedinom kadru portretirani prolaznici, a ne posjetitelji, sve su dosad nabrojane dimenzije i dalje važeće – jednako kao što su posjetiteljima na platnu eksterijera prikazane projekcije njihova konteksta, isto vrijedi i za prolaznike, i kao što ogledala ovima unutra pojačavaju sliku njih samih, ona to isto čine i ovima vani. Što zapravo izjednačava posjetitelje i prolaznike jednako ih proglašavajući sadržajem slike, zajedničkim sudionicima ove akcije.  

Kao što ideja intime, vrlo točno simbolizirana u kontekstu knjižnice, promatra svoj transparentni odraz u eksterijeru vanjskog svijeta, tako se i ideja formalno neusporedivo većeg eksterijera takoreći realizira tek tamo gdje joj to intima omogućuje. Pri čemu ogledala kao povratne informacije u neprestano postojećem kadru, što su se odjednom, poput uljeza uključila u kontakt kojeg smo odavno već i prestali primijećivati, možemo doživjeti poput svojevrsna lakmus papira u službi posvješćivanja stvarnosti ili podsjetnika na tu uzajamnost, na taj kontinuirani proces.

ps

U noćnoj, odnosno večernjoj situaciji, dosta se toga mijenja, svjedočimo svojevrsnom polunegativu u odnosu na dnevni prizor: prozori u osvijetljenu unutrašnjost prolaznicima uskraćuju transparentni odraz u staklu, posve ih upućujući na ono unutra, dočim vanjska ogledala zrcale mrak, njihova se površina sada doima poput kakvog naročitog okulara, što pogled fokusira na izrezani dio u sredini.   

Pa, ukoliko se vratimo laboratorijskoj terminologiji, moguće je ustvrditi da je i ovim opitom, koristeći pojam Extimité poput pomagala, ponovo dokazano kako je noćni eksterijer mnogo više upućen u intimu nego onaj dnevni. Odnosno da izostanak brojnih, dnevno vidljivih, vizualnih senzacija omogućuje bolji uvid u unutrašnjost stvari. A ne budi zgorega ponoviti, da je ta unutrašnjost u ovom slučaju utjelovljena onime što inače nazivamo ‘katedralom duha’.